… Vojom Šiljkom (11.11.’13.)

“Kad sam bio mali čuo sam riječi: “Pala Vlada!” Poslije, u socijalizmu sam razmišljao kako to? Pala Vlada?! Kad Vlada ne može pasti. Onda sam se sjetio u današnjim vremenima Branimira Nušića i njegove “Živke ministarke” i toga kako je Živka imala svoju kočiju, svojeg krojača, svojeg liječnika i kako je dobro živjela, pa me to podsjetilo na neke likove iz naše svakidašnjice. Samo ne znam kad ću ponovno čuti riječi: “Pala Vlada!” Ili, da je slučajno ostalo sve po starom, da socijalizam nije pao što bi radili naši političari ili poslovni ljudi? Primjerice: Luka Rajić bi bio šef voznog parka u Dukatu, u najmanju ruku, ali zato bi premijerka Jadranka Kosor bila urednica dječjeg programa na Radiu i tako redom”, bili su to uvodni štikleci u emisiji koja je išla subotom u poslije podnevnim satima pod nazivom “Ulicama kružim ne bih li se sreo”, a  koju na Radio Sljemenu vodio već pet godina umirovljeni novinar i radio voditelj iza kojeg je 50 godina radnog staža, legendarni Vojo Šiljak.
Vojo Šiljak je takav “brand” da je o njemu snimljen i dokumentarni film u trajanju od 60 minuta pod nazivom Ulicama kružim… koji je trebao biti prikazan tijekom svibnja kada se obilježavala 55-ta godišnjica HTV-a, ali zbog nekih tehničkih lapsusa film nije stigao biti na vrijeme montiran. Tako se sa Vojom još jednom “poigrao prst sudbine” koji bi on rado okrenuo na šalu, samo da mu daju priliku. A upravo o šali, vicu, za koji je “maher” kao i o svojem pozivu novinara i voditelja, odrastanju u Bjelovaru, svojem privatnom životu, životnim vrijednostima do kojih drži, te umirovljeničkim danima govori za naš portala uz šalicu kave legenda radio valova Vojo Šiljak autor većeg broja knjiga među kojima je najpopularnija “vicoepika” iliti knjiga o vicevima Šiljkovica.

Vojo Šiljak rodom je iz Bjelovara. Ali, odakle su Šiljkovi?
Prezime Šiljak se pojavljuje kod katolika, pravoslavaca i muslimana. Na primjer, puno Šiljaka ima u Pljevljima u Crnoj Gori. Ovi moji su navodno stigli iz Like u Bjelovar i okolicu. Ima još puno Šiljaka, ali zanimljivo s nikim od njih nisam rodbinski povezan.

Kakvo djetinjstvo pamtite iz Bjelovara?
Prva lopta, prva knjiga, prve ljubavi, prve jedinice i petice, prve objavljene pjesme. Drag mi je taj grad, ali nisam u njega tako ludo zaljubljen kao moj prijatelj, nešto mlađi od mene, glumac Bogdan Diklić.

Jeste li kao dječak bili vedre naravi, možda pomalo živahni i nestašni ili pak povučeni, nekako u nekom svom svijetu?
Meni se čini da sam bio povučen i sramežljiv, premda će to demantirati moji školski kolege navodeći neke moje “bisere”, koje sam izvodio u školi, odnosno na bjelovarskom korzu.

Kada ste otkrili u sebi “tu duhovitu notu”?
Oduvijek sam svijet promatrao nekako “iskosa”, “sa strane”. Još u gimnaziji, kada mi je pružen dobar, glumačkim žargonom rečeno, šlagvort, nisam se mogao suzdržati, a da ne kažem neku duhovitu primjedbu. Neki su profesori te šale tolerirali, a neki baš i nisu. Pa sam tako zbog šala s profesorom pao iz zemljopisa na maturi, koju sam onda polagao u jesenskom roku.

A kad ste došli u “beli Zagreb grad”?
Upisao sam se na Filozofski fakultet (komparativna književnost i povijest umjetnosti) u Zagrebu 1960. godine. Tada sam postao i član Studentskog društva “I.G. Kovačić” u kojemu sam četiri godine kasnije bio u grupi ljudi koja je osnovala “Goranovo proljeće”.

Kako ste se i kada našli na radio postaji? I koje vam je prvo radno mjesto?
Nakon “Studentskog lista” u kojemu sam surađivao i bio urednik, postao sam voditelj emisija za mlade “Nedjeljom u sedam”. Onda sam bio suradnik u tjedniku za kulturu “Telegram”. !969. godine urednik i novinar, moj kolega s faksa i životni prijatelj Zvonko Zmazek pozvao me da zajedno napravimo emisiju “Taksi za Babilon”. Uskoro nam se pridružio i Dobroslav Silobrčić.

Sjećate li se vašeg prvog novinarskog, pa i voditeljskog zadatka?
Najprije sam objavljivao pjesme u nekadašnjem srednjoškolskom listu “Polet” i u “Bjelovarskom listu”, u kojem sam objavljivao i neke vijesti, kao npr. da je otvoren mliječni restoran i sl. Potom sam pisao o studentskim temama u “Studentskom listu”. Možda je prva jača tema bila u televizijskoj emisiji za mlade o egzodusu istarskih mladih ljudi.

A posljednjeg? Ili to još uvijek traje?
U mirovini sam, ali još uvijek svakoga tjedna subotom u 15 sati i 14 minuta i srijedom u 23 sata autor sam emisije “Ulicama kružim ne bih li se sreo” na Radio Sljemenu. Također na Drugom programu Hrvatskoga radija ponedjeljkom popodne uređujem i vodim emisije u povodu 85. obljetnice HR.

Što je međutim sve bilo u “međuvremenu”? Gdje smo vas sve mogli slušati, koje emisije ste vodili, uređivali, koje programe vodili, gostovali na TV ekranima…?
Radijske emisije: Taksi za Babilon, Zeleni megaherc, Vikend program subotom, Abeceda grada, Glas misli, “Izvori i uviri” itd. Televizijske emisije: Mali noćni razgovori, glazbeni kviz DO-RE-MI, “Pola-pola” prvi noćni program Televizije Zagreb, Ljudi smo, Noćni brzoglas, itd. Dokumentarne emisije kao što su “Zvižduća priča” za koju sam zajedno s D. Radićem dobio veliku nagradu “Ondas” u Barceloni”, zatim “Samo zajedno zovu se čovjek” za koju sam zajedno s D. Lambaša Milanov dobio “Prix  Marulić”. Bio sam glavni urednik Drugog programa HR.

No, odakle “jednom radio voditelju” ljubav prema pisanoj riječi?
Napisali ste nekoliko knjiga… Nisam bio samo voditelj. Gotovo uvijek sam bio autor, a kao urednik programa nastojao sam da voditelji budu prvenstveno novinari. Kao što sam već naveo radio sam u “pisanom” novinarstvu, pa mi to nije bilo strano. No, na knjige me je nagovorio pokojni Boško Petrović rekavši mi, pa napiši nešto, jer inače sve ovo tvoje ode u eter i ništa neće ostati od tebe.

A vic? Vaš interes za vic, od kada datira?
Viceve sam počeo pričati nastupajući kao voditelj na raznim priredbama i zabavama. A onda sam ih u posljednjih deset godina skupio u pet knjiga.

Što je po vama – vic?
Kada se piše, vic je mala književna forma. Vicevi su, govorim samo o dobrim, prave iskrice uma i duha. To je kratka priča s poantom, često neočekivanom.

Treba li se biti dobar “vic maher” da bi se ispripovijedao odličan vic? Ili je i za to zaslužna dobra atmosfera u društvu? Što je potrebno zapravo za dobara vic? Da vic uspije, eto?
Treba biti dobar u pričanju, treba birati kratke viceve, potrebna je dobra atmosfera i društvo koje to voli, te ima smisla za šalu i duhovitost, treba vic znati plasirati u pravom trenutku, ali se treba i na vrijeme zaustaviti, da ne postaneš dosadan i naporan. To vrijedi i za privatno društvo, a pogotovo za javne nastupe.

Imate li uzora u “vicosvijetu”. Možda “Sainfeild”? On ima “nerv” za dosjetku…
Nemam uzor. I ne smatram se dobrim pripovjedačem viceva. Bolje ih pišem. Sainfeild je stand up komičar. Razlikuje se pričanje viceva u društvu, na pozornici, na radiju, na televiziji. Na televiziji je to najteže. Najbolje je viceve na TV pričao Dave Allen. On na barskom stolcu i čaša wiskija u ruci.Premda ima sličnih tema koje “obrađuju” vicevi (slični su recimo na području štednje Škoti, Bračani, Židovi) postoje razlike u onome čemu se ljudi smiju. Zbog toga je i teško prevesti viceve. Nisam siguran da bi Muju i Hasu shvatili u Engleskoj. U Sloveniji, Švedskoj i Njemačkoj bili bi shvaćeni, jer ih tamo ima. Vaši vicevi su uvijek obazrivi prema osobi. Držite do osobe, a istovremeno ismijavate kroz vic osobne mane. Kako vam polazi za rukom uvijek biti na visini zadatka. ” Uvijek uglađen i fin, dobar mamin sin…” Pa nisam uvijek fin, ima kod mene riječi na KPJ (nije Komunistička partija Jugoslavije), jer ti su najbolji. Takav vic ću napisati, jer on se čita i samo je namijenjen tom čitaču. Premda u privatnom druženju uglavnom pričam takve, na javnoj priredbi ih ne pričam. No, važnije od svega je to što “ismijavam mane”, ali se nigdje ne izrugujem fizičkim i psihičkim ljudskim nedostacima i ne tračam.

Kakva je bila situacija oko viceva u socijalizmu, a kako je danas?
Pričali su se razni vicevi. Bili su popularni o Bobiju i Rudiju. Bilo je i političkih, ali takvi se nisu javno govorili. Mnogi su zbog vica i karikatura završili u zatvoru, pa čak neki i na Golom otoku. No, bilo je, recimo, puno viceva o tadašnjem predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća Miki Špiljku. On su se smjeli pričati, jer su bili benigni, a ni Špiljak se nije ljutio. Ja sam ga 1969. godine u jednom razgovoru za radio zamolio da ispriča vic o sebi i on je to napravio. Danas kolaju razni politički vicevi usmeno, na portalima, u nekim emisijama…Vjerojatno ima reakcija. Nisam čuo da je netko zbog vica završio u zatvoru, možda je bilo nekih intervencija.

Što zapravo smijeh znači čovjeku?
Ukratko: ispušni ventil. Jesmo li mi narod koji ima smisla za šalu, dosjetku ili vic? Ili nam “zdrav humor” ide malo teže? Ili pak su jednostavno došla takva nekakva “crna vremena”? Humora ima jako puno na saborskim sjednicama. Zastupnici kao da se natječu u pričanju šala. A šaljivi su i zaključci. Inače, u “crnim vremenima” se najviše pričaju vicevi. Priča iz povijesti. Pita Kralj svoga savjetnika “Jel narod priča viceve?” “Ne priča”, odgovori savjetnik. Tada je Kralj naredio: “Stisni ih!”

Kako ste doživjeli umirovljenje?
Prirodno. Na radio Sljemenu vodite emisiju Ulicama kružim (aluzija na istoimenu starogradsku pjesmu).

Koju glazbu privatno najradije slušate?
Naslov je parafraza te starogradske pjesme. Volim različitu glazbu. Kako kada. Zavisi o raspoloženju, a pogotovo gdje se nalazim i s kim. Jednu vrstu glazbe slušam u autu, drugu kod kuće, treću kada je bekrijsko raspoloženje, četvrtu na koncertima i dr. U braku ste sa suprugom koja je židovske vjeroispovijesti.

Kako se slave blagdani u vašoj obitelji?
Ja nisam agnostik, ja sam ateist. No, poštujem vjerske blagdane, pa tako moja supruga Đurđica, koja nije praktična vjernica, i ja idemo rodbini i prijateljima na katoličke, pravoslavne i muslimanske blagdane. Zajedno s našom kćerkom Leom, koja je živjela u Izraelu,govori hebrejski i dobro pozna židovsku vjeru, vjerske praznike uglavnom  slavimo u općini “Bet Izrael”. To su vrlo zanimljivi običaji, ali previše bi prostora trebalo da ih opišem.

Do kojih vrijednosti osobito držite u životu?
Pravda, ali ona se nalazi samo u kaubojskim filmovima.

Je ste li nastavili nakon umirovljenja raditi iz “gušta” ili financijske potrebe?
I jedno i drugo. Je ste li zadovoljni statusom, ali i kvalitetom života umirovljenika u Hrvatskoj? I što vas osobno najviše smeta u tretmanu naših umirovljenika, ali i kako ocjenjujete “krvnu sliku našeg društva”? Najprije, kada sam bio mlad nisam mislio da ću živjeti od mirovine, onda sam mislio da će se moći živjeti od mirovine. Fulao sam u oba slučaja. Većinom život umirovljenika je otužan. Nakon 40, a koji put i više godina rada, sve se svodi na: Gdje si bio? Nigdje. Što si radio? Ništa. Nema više tvoga poduzeća, nema dionica, više nitko ni ne zna da postojiš. A krvna slika? Ona je odraz pacijenta. Naslov jedne humorističke tv serije je “Đekna još nije umrla, a kad će ne zna se.”

Kako ste osmislili svoje umirovljeničke dane?
Nemam osjećaj, da sam u mirovini. Barem za sada sam zdrav, a to je najvažnije. Na svu sreću, barem za sada, nemam ni stresnih obiteljskih problema.

Što biste za kraj poručili svojim vršnjacima – umirovljenicima?
Nikdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Ili ona Arsenova: Ne daj se Ines! Postoji li netko od mlađih radio voditelja kojeg osobito cijenite? Čurlić i Fodor su odlični, ali više nisu mlađi. Ima jedan moj suradnik Frano Ridjan, mogao bi biti…

Kako ste vi doživljavali radijsko novinarstvo? Ima li neke velike razlike iz vremena kad ste vi počinjali i danas, u 21. stoljeću kad je posrijedi radijsko novinarstvo?
Meni se čini da je moja generacija bila iskrenija, mi smo bili entuzijasti, nije sve bilo u lovi i zbog materijalnih interesa. Mi nismo imali uzora, danas mladi ne trebaju uzore, sami su sebi
dostatni. U moje vrijeme radijska tehnika nije mogla pratiti zamisli autora, danas autori nemaju dovoljno invencije da prate ogromni razvitak tehnike.

Zašto ste se upravo u eteru najdulje zadržali, pa i skrasili? Što ima tako “čarobnog u tim radio valovima”?
Možda zato što je radio bio prvi medij s kojim sam se susreo u djetinjstvu. Prvi radioprijemnici su imali ono lijepo magično zeleno oko, koje je tako lijepo svjetlilo noću. Mislim da je radio pametniji, iskreniji i prirodniji od televizije. Osim toga ja volim zamišljati, što omogućava radio, za razliku od TV koja ti servira sve gotovo u celofanu upakirano.

Možete li se kao štiklec više, sjetiti nekog svojeg voditeljskog gafa ili kad je baš tehnika zakazala kad je to najmanje bilo potrebno?
U kvizu “Do-re-mi” umjesto naslova skladbe “Ples satova”, rekao sam da se skladba zove “Ples svatova”. Lapsus se može opravdati time, jer sam drugi dan imao svoje svatove. U jednoj radijskoj emisiji 1976. godine izravno su telefonski razgovarali književnici Branko Ćopić i Gustav Krklec. U jednom se trenutku nisu čuli, pa sam ja u ulozi voditelja intervenirao rekavši, da je tehnika zakazala. Ćopić je potom poslao u materinu tehniku. Čini m se da je tada prvi puta u nekoj emisiji Radio Zagreba izgovorena sočna psovka.

            Gordana Igrec

VICEVI:

– Stevice moj, jedva čekam da dođem kući pa da skinem ženine gaćice…
Ma šta govorim – skinem?! Strgnem!
– Šta si toliko napaljen?
– Ma otkud napaljen!? Stišću me…
…………………….

Kad Nijemac ima ženu i ljubavnicu, on voli svoju ženu.
Kad Francuz ima ženu i ljubavnicu, on voli svoju ljubavnicu.
Kad Talijan ima ženu i ljubavnicu, on voli svoju mamu.
A kad Hrvat ima ženu i ljubavnicu, on voli piti.
——————

Vozio Mujo kamion kroz Sloveniju pa se zbog nepažnje zaglavio u preniskom tunelu. Uzeo je zato čekić, popeo se na kamion i počeo razbijati betonski strop tunela. Iz kolone zaustavljenih vozila neki mu Slovenac doviknu:
– Hej, prijatel, ni ti treba štemati. Spusti malo lufta iz guma, pa bošlo skozi brez problema!
– Eh, jesi blesav – Mujo će njemu – ne smeta meni dolje, već gore!
………………………….

Arapskom šeiku hitno je trebala transfuzija krvi. Nažalost, imao je 0-; vrlo rijetku krvnu grupu. Donator je pronađen, no ispostavilo se da je Židov.
Šeik je ipak pristao na transfuziju krvi i nakon operacije, iz zahvalnosti dao je Židovu veliku kuću i skupi auto.
Prošlo je neko vrijeme, a šeik je ponovno trebao transfuziju, pa su odmah pozvali istog donatora, koji je rado pristao na darivanje krvi.
Nakon operacije šeik mu je poklonio kutiju kolača!
Židov iznenađen upita:
– Ali, prošli put sam dobio kuću i automobil!?
Na to šeik odgovori:
– Tada u meni još nije tekla židovska krv…
Kako znamo da je Isus – Židov?
On misli da mu je mama djevica, ona u njemu gleda Boga, i on živi sa
roditeljima do svoje 32 godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s