… Ivanom Cifrićem (22.06.’15.)

«Žurim, nemam vremena, javim ti se kasnije!»

 

Ponedjeljkom na kavi sa…
uglednim sociologom
prof.dr.sc. Ivanom Cifrićem

Jeste li znali da u svijetu svake tri sekunde, dok se vi niti ne stignete okrenuti, od gladi, bolesti i siromaštva umre jedno dijete! Da najjača gospodarska sila na svijetu SAD od početka recesije broji 39, 8 milijuna siromašnih, a od toga 14 milijuna djece. Da u Kini radnik radi dnevno za 1, 25 $… Rezultati istraživanja siromaštva u Hrvatskoj koje su proveli Hrvatski Caritas i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije na relevantnom uzorku od 1216 odraslih osoba pokazuju da gotovo trećina kućanstva u Hrvatskoj živi u siromaštvu, a više od polovine njih iz mjeseca u mjesec ne može pokriti osnovne troškove. Oko 40 posto realno siromašnih u Hrvatskoj ne smatraju se siromašnima – što znači da se velika skupina građana u javnosti krivo predstavlja, a to čini kroz pojačanu potrošnju i zaduženost kako bi “zadržala standard”. Priznat ćete, sasvim je to dovoljan povod da razgovor uz kavu kao civilizacijsku tekovinu povedemo sa uglednim sociologom prof.dr.sc. Ivanom Cifrićem iz Zagreba. Za portal ZMUSK prof.dr.sc. Cifrić govorio je o sve većem jazu između siromašnih i bogatih, uzrocima siromaštva, izlasku iz krize i siromaštva, vrijednostima koje trebaju društvo i pojedinac njegovati kako bi živjeli životom dostojnim čovjeka…

Velik jaz između siromašnih i bogatih može se prevladati pravilnijom raspodjelom dobara…

No, «biti bogat čovjek» znači i nešto drugo. Imati stabilnu obitelj, prijatelje, poštenje, duhovno zadovoljstvo, pomoći onomu komu je pomoć potrebna, itd. Srednji sloj je nestao, istopio se. Najveći dio je osiromašio prešao u «donje» siromašne slojeve društva, a tek nekoliko postotaka stanovnika se – često na rubu kriminala – obogatilo i danas pripada sloju bogatih, pa smo dobili latinoamerički model društva u kojemu je mali broj bogatih i najveća većina siromašnih U modernom društvu postoji kultura zida, tj. ograničenja i distanciranja od drugih. Ljudi se sve više otuđuju jedni od drugih, umišljajući si da su bolji od onih koji imaju manje, a zaboravljaju da je i «topla» riječ dio osjetljivosti.

Jedan od ciljeva koncepta održivog razvoja je «pravedna raspodjela socijalnih (životnih) šansi različitih generacija i socijalnih skupina u društvu.

Što je siromaštvo? Kako ga definirati? Ili, gdje prestaje «normalan» život, a započinje siromaštvo?

Siromaštvo možemo shvatiti u relativnom i apsolutnom smislu, a odnosi se na materijalna dobra s kojima pojedinac ili grupa raspolaže, najčešće izražen u novčanoj jedinici kako bi se što preciznije «mjerilo» (primjerice jedan ili manje od dva dolara dnevno). U konkretnom društvu siromaštvo je obilježje jednog sloja, a u svjetskim razmjerima obilježje nekoliko milijarda stanovnika Zemlje, uglavnom nerazvijenih zemalja. Jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja sustavno se povećava i danas dostiže omjer oko 80:1. Načelno, biti siromašan znači imati manje ili znatno manje od većine drugih. Siromaštvo ima objektivnu i subjektivnu dimenziju. Objektivna se odnosi na količinu raspoloživih dobara, a subjektivna na percepciju vlastitog stanja (obitelji) u odnosu na druge u društvu (ili slojeve društva). U različito razvijenim društvima, ili sredinama, siromaštvo se može jednako ili različito percipirati. Tako će jednaka količina dobara i uvjeti u kojima pojedinac živi, u nekoj bogatijoj sredini (zajednici, društvu) biti doživljena kao siromaštvo, a u drugoj sredini ne, jer se procjenjuje odnos prema stanju socijalne okoline.

U apsolutnom smislu siromaštvo je ograničavanje vlastite (obitelj) biološke reprodukcije i blokiranje uvjeta zadovoljavanja egzistencijalnih potreba pojedinca (obitelji) ili cijele skupine (grupe, odnosno sloja). Ako je riječ o velikoj grupi ljudi, tada je to uistinu društveni problem a ne individualni, na kojega društvo mora reagirati, ali ne samo parcijalnim mjerama socijalne pomoći nego sistemskim mjerama koje postavljaju pitanje (pre)raspodjele društvenog bogatstva.

Odakle u svijetu takav jaz između siromašnih i bogatih?

Svijet je skup različitih kultura i njihovih povijesti. Ta raznolikost se u procesu globalizacije i tendencije stvaranja novog svjetskog imperija, sve više gubi u procesu kulturne entropije, primjerice kao nestanak brojnih jezika, tradicija, sustava vrednota i načina života. Od razdoblja kolonizacije nad predmodernim društvima uspostavljena je dominacija industrijskog društva i zapadnog načina mišljenja, zbog čega gube svoju povijesnu supstancu, identitet i suverenitet. Jedan od ciljeva koje prihvaćaju nerazvijene zemlje je ideologija razvoja kojemu nerazvijeni teže u beznadnoj nadi da će dostići razvijene. Sve više se zadužuju i postaju talac razvoja. Bogate zemlje «trećega svijeta» (primjerice, nafta) su izuzeci.

Razvijene zemlje – zemlje tehnološkog booma, temelje svoj razvoj na kompeticiji, tržištu industrijskih proizvoda i monopolu tehnoloških znanja koja (pro)daju nerazvijenima – zemljama demografskog booma, u zamjenu za prirodne sirovine.

Je li takva situacija posljedica neoliberalne koncepcije kapitalizma?

Danas u osnovi da, iako je siromašnih bilo i prije kapitalizma. Ona je globalnog karaktera i odražava se na stanje svijeta. Svijet postupno postaje siromašniji, a siromašni nisu na «cijeni». Često se percipiraju kao «neproduktivni narodi» kojima su potrebni zapadni menadžeri da im «prosvijetle pamet» i nauče ih «zapadnom» ponašanju. U Europi su kao državne ideologije nestali nacizam (fašizam) i komunizam, a ideologija neoliberalnog kapitalizma je ostala.

Što je u tom kontekstu sa hrvatskim društvom? Sa novonastalim slojem siromašnih građana?

Hrvatsko društvo je u procesu tranzicije i pretvorbe mijenjalo svoj identitet pa je i taj fenomen postao njegova povijesna identitetska sastavnica. Nije toliko problem u tome što postoji sloj siromašnih, nego što je on, kao i građani na granici siromaštva, veoma «debeli» sloj. Nedovoljno je osviješten da išta poduzme izvan granica stranačkih ideologija, a u njihovim okvirima kao takav gotovo ne može ništa poduzeti. Vlast, stranke, kao i populistički političari, morali bi mnogo više poduzeti na smanjivanju «ideologije siromaštva» a manje raditi na ideologiji «građevinskih spomenika». Sadašnje tendencije u hrvatskom društvu vode još veći broj pojedinaca i obitelji u još veće siromaštvo.

Kako izbjeći fenomen «kopanja po kantama za smeće i kontejnerima» i skupljanjem boca samo da bi se preživjelo?

Nemam recept, ali ono što je dovelo do toga treba promijeniti. Ljudima treba omogućiti rad – radno mjesto. Stabilna primanja za svoj rad omogućit će krov nad glavom, a on brak, i djecu. Demografska obnova se ne temelji na nagrađivanju samo 1% obitelji s više djece, nego na socijalnoj stimulaciji svih, posebice mladih – dakle na ekonomskom programu razvoja društva, što će omogućiti i pristojne mirovine. To nije dnevni zadatak, nego strateški.

Što je sa «sjajem i bijedom bogatstva»? Ne stvara li čovjek uvjete u kojima proizvodi stvari koje mu nisu nužno potrebne za život, pa čak nisu niti «estetska nadgradnja»!? Bazeni, privatni parkovi i slično.

Bijeda bogatstva nije u uživanju u njemu, nego u uživanju da ih drugima pokaže, a njegov izvanjski sjaj u mamljenju drugih, ali često odražava duhovnu bijedu njegovih vlasnika. Poznata je izreka: ljudi ponekad kupuju novcem kojega nemaju, kupuju stvari koje im ne trebaju, da bi ih pokazali onima do kojih im je malo stalo. Promidžbeni program kupovanja, posebice na kredit, na karticu poprima razmjere socijalnog neukusa. Na TV se reklamira zaduživanje na karticu i do tri osobna dohotka, čak i jedan u rezervi. To je društveno poticanje zaduživanja građana kao poželjno ponašanje, uvreda za par stotina tisuća nezaposlenih.

Je li srednji sloj unatrag 20 godina u nestajanju i raslojavanju?

Nema se više što raslojavati. Srednji sloj je nestao, istopio se. Najveći dio je osiromašio prešao u «donje» siromašne slojeve društva, a tek nekoliko postotaka stanovnika se – često na rubu kriminala – obogatilo i danas pripada sloju bogatih, pa smo dobili latinoamerički model društva u kojemu je mali broj bogatih i najveća većina siromašnih. Politička matica zbivala se na putu od osamostaljenja do integracije u Europu svijet, ekonomska dijelom na rubu društva kao «nova prvobitna akumulacija» i «kriminalni kapitalizam». Vjerojatno će se tek za dvije-tri generacije ponovno formira srednji sloj, ali to neće ovisiti samo o ekonomskoj ili unutarnjoj politici Hrvatske nego i vanjskim okolnostima. Pitanje je, kakav će sustav vrednota u kulturnom i humanističkom pogledu zastupati.

Zašto je važno pridavati pozornost upravo srednjem sloju u nekom društvu?

U razvijenim društvima najbrojniji (su) je srednji sloj(evi). Njihova struktura vrednota dominira u društvu i legitimira društveni moral kao i moral pojedinca. Nestankom srednjeg sloja nestaje i struktura vrednota. U Hrvatskoj se u razdoblju tranzicije slomio raniji «egalitarno-kolektivistički» sustav vrednota, a uspostavljen je «individualno-liberalistički» model. S njegovim jačanjem nastaju ponovno pozivi za jednakost, ali ne kao ideološki zahtjev, nego kao socio-kulturni i ekonomski program. Tako je nastala društvena anomija, tj. društveno stanje slomljenog sustava vrednota i osjećaja besperspektivnosti, nepoštivanje ljudskih vrijednosti i još-ne-prihvaćanog novog sustava vrednota. Posljedica je moralni relativizam, širenje kriminala, lansiranje lažnih ljudskih vrijednosti i njihovo prenošenje na mlade generacije. Kriminal nisu samo postupci protivni zakonu, materijalno utvrđeno otuđivanje i podmićivanje, nego je to stanje svijesti, koje je prodrlo do dna društva. Najveći je problem kriminalna svijest koja «racionalizira» postupke – za jedne uspjeha, a za druge preživljavanja – s koji znače da se može uspjeti i na drugi način, a ne samo onaj legalni i moralni – društveno prihvatljiv.

Koji je socijalno-gospodarski koncept «najidealniji» za potpuno ispunjenje čovjekovih potreba? Skandinavski, američki, europski…?

Različite su povijesne okolnosti u kojime se nalaze pojedina društva, kao i današnji uvjeti njihova života. Svako društvo prilagođava sebi i prihvaća ono što mu najbolje odgovara iz različitih iskustava razvijenih zemalja. Važno je da se implementiraju vrijednosti kao što su demokracija, jednakost, solidarnost. Hrvatska mora oblikovati novi sociokulturni identitet, a ne «preuzimati» gotove modele. Novi ekonomski i politički sustav donio je i nove vrijednosti, poteškoće i probleme koje je teško odvojiti od pozitivnih demokratskih stečevina. Nema «idealnog» socijalno-gospodarskog modela. A i potrebe nisu svugdje jednake. S njima se može manipulirati. Putem masovnih medija propagira se niz umjetnih a ne ljudskih potreba kao poticaj masovnoj potrošnji. Danas je aktualna konkretizacija načela i ciljeva (zaštita ekosfere, stabilno gospodarstvo, pravedna raspodjela životnih šansi) održivog razvoja. Glede toga zanimljiv je koncept eko-socijalno-tržišnog gospodarstva, Franza Josefa Radermachera, koji posebno akceptira ekološki aspekt u razvoju.

Može li doći i kod nas i u svijetu do uravnoteženije i pravednije raspodjele materijalnih dobara?

Načelno da, ali je pitanje tko će i na kakav način to provesti? Hoće li se najrazvijenije zemlja odreći sadašnje «pohlepe» i interesa u korist nerazvijenih, ili tek onda kada njihov prosperitet dođe u pitanje. To neće biti u ekonomiji nego u području zaštite okoliša. A ovih dana svjedoci smo neuspjeha konferencije u Kopenhagenu glede regulacije stakleničkih plinova.

Što se tiče «uravnoteženije i pravednije raspodjele» u svijetu, postoje dvije teze: jedna kaže da se proizvede dovoljno hrane u svijetu, ali je problem nejednaka raspodjela; druga kaže da nema dovoljno hrane i da treba povećati proizvodnju hrane. Odgovor na prvu nije u nekoj revoluciji ali niti u milostinji bogatih, nego stvaranje pravednijeg svjetskog poretka; odgovor na drugu ograničen je (danas blagim) porastom stanovništva i manjkom prirodnih (neobnovljivih) resursa, za koje se vode ratovi u svijetu. Svjetski sistem se može popravljati, a za to nije dovoljna njegova unutarnja kritika, nego i kritika sustava kao takvoga.

Zašto smo postali socijalno neosjetljivi?

Socijalna neosjetljivost – odnos prema drugima, nije tek individualno inducirana, već društveno legitimirana, ali se individualno primjenjuje. To je socijalni fenomen, čiji stupanj se može utvrditi u svakom društvu. Ako u društvu dominiraju materijalne vrijednosti i materijalna kompeticija, lažan sjaj proširenih vrednota, onda se to ne može postići s respektom socijalne osjetljivosti, jer se njihovi ciljevi ostvaruju upravo na distanciranju od onih koji ne participiraju u tim vrijednostima. Mladi, što je za očekivati, žele uspjeh, pa se identificiraju ili pokušavaju imitirati «društveno uspješne» koji katkada dožive i medijsku promidžbu, ali u crnoj kronici. Socijalna neosjetljivost posljedica je narušenog sustava vrednota koji bi na prvom mjestu trebao imati život i čovjeka, rezultat je hipostazirane vrednote individualizma i osobnoga uspjeha. U modernom društvu postoji kultura zida, tj. ograničenja i distanciranja od drugih. Ljudi se sve više otuđuju jedni od drugih, umišljajući si da su bolji od onih koji imaju manje, a zaboravljaju da je i «topla» riječ dio osjetljivosti.

Jedan od ciljeva koncepta održivog razvoja je «pravedna raspodjela socijalnih (životnih) šansi različitih generacija i socijalnih skupina u društvu.

A opet, zašto biti bogat čovjek?

Što znači «biti bogat čovjek». Postoje dvije paradigme i mjerila bogatstva. U kolokvijalnom govoru znači imati imanja, novca i drugih stvari koje omogućavaju viši društveni položaj i status. Sve dok su materijalne vrijednosti kriterij društvenog ugleda, odnosno položaja i statusa, dotle će pojedinac težiti biti bogat, tj. osigurati si veći ugled u društvu i materijalnu sigurnost za nekoliko generacija svojih nasljednika. S lako zarađenim ili sredstvima građana, postaju donatori i mecene. Pritom se vjerojatno neće puno obazirati na način stjecanja takvih vrijednosti – bogatstva. No, «biti bogat čovjek» znači i nešto drugo. Imati stabilnu obitelj, prijatelje, poštenje, duhovno zadovoljstvo, pomoći onomu komu je pomoć potrebna, itd.

Kako to da su danas i mediji u službi promoviranja vrijednosti «celebrity društva», «društva prestiža, kompetitivnosti i obilja pod svaku cijenu»?!

Postoji više razloga. Primjerice, mediji su u određenom vlasništvu i zastupaju vlasničke ekonomske interese; sloboda medija – mediji slobodno pišu o svemu, pa nema više «privatnosti», ako to može povećati nakladu; između medija (i novinara) nastaje kompeticija u senzacionalnosti, «originalnosti» i banalnosti vijesti zbog održanja na tržištu koje i njih pogađa. Opća je poruka: sve što se može prodati treba proizvoditi, bez obzira na posljedice. Mediji su dio društva i tako se ponašaju stvarajući za sebe tržište. Sami proizvode slavne osobe kao elitu, tj. kao medijski sadržaj s dvije funkcije: prodati svoj proizvod i zadovoljiti malograđansku potrebu – igara bez kruha. Zato im nije lako održati distancu prema društvenim događajima i procesima s istodobnom pretenzijom na «istinu».

U tranzicijskom razdoblju, nisu nestali samo srednji slojevi i povećalo se siromaštvo većina stanovnika, nego su najvećim dijelom nestale i «stare elite» u različitim područjima. Formiranje društva pretpostavlja formiranje novih elita. Čini se da danas imamo skupine s «pripisanim» obilježjem «elite» i s malo njezinoga stvarnog značenja. Elita nije samo ona društvena grupa koja sudjeluje u neproporcionalno većem dijelu društvenog dohotka, nego ima obvezu voditi brigu i za sve one koji joj ne pripadaju. Ona ima odgovornost za egzistenciju i sigurnost onih od kojih žive. Kakvu društvenu odgovornost imaju «proizvedene celebrity» kao i njihovi promotori? Nikakvu! Više su šlag na lošem kolaču.

Kakove će se transformacije dogoditi u hrvatskom društvu imajući u vidu sve veću nesigurnost radnih mjesta i sva većim brojem nezaposlenih? Društvene posljedice takve situacije?

Danas se u svijetu, na razini međunarodnih odnosa, sve se više govori o sigurnosti, imajući uglavnom na umu terorizam. Međutim, sigurnost jedne zemlje ovisi i o njezinoj socijalnoj stabilnosti, a stabilnost o podršci građana, a podrška građana o njihovu položaju u društvu, odnosno uvjetima života. Nesigurnost radnih mjesta i povećanje zaposlenosti utječe na destabilizaciju socijalnog poretka, na legitimaciju političkog djelovanja. Neki sociolozi govore da se u društvu formirale dvije klase – oni koji imaju posao (zaposleni) i oni koji ga nemaju (nezaposleni). Iz te pozicije proizlazi i niz drugih životnih konsekvenci (sklapanje braka, podizanje kredita, osjeća ponosa i samovrijednosti, itd.).

Postoji granica do koje nezaposleni mogu trpjeti to stanje, granica egzistencijalnog minimuma koji im je uskraćen i antropološkog uvjeta biti čovjek. Prelaskom kritične granice nezaposlenosti, a ona je relativna u različitim društvima, mogu se očekivati masovni prosvjedi a ozbiljnom prijetnjom sustavu. Naravno, teško da će oni nastati tek spontano.

Jedna od posljedice nezaposlenosti i osiromašenja građana je nastanak «paralelne», «sive» ekonomije, odnosno «crnog» tržišta na kojemu se pokušavaju nekako «snaći». Takav paralelni sustav utječe na funkcioniranje cjelokupne ekonomije u društvu.

Gdje kod nas potražiti rješenje? Možda u povratku na selo!?

Masovni povratak na selo je iluzija. Održati stanovnike na selu s dobrim standardom i kvalitetom života, zahtjev je politici i strategiji ruralnog razvoja.

Druga polovica prošlog stoljeća, obilježena je brzom deagrarizacijom i eksodusom poljoprivrednika. Poljoprivredno stanovništvo Hrvatske smanjilo se od 29,1% (1971.) na 5,5% (2001.). Gradovi su prihvaćali radnu snagu i fizički rasli; sela su se «praznila» ili «popunjavala» doseljavanjem iz drugih krajeva. Od nekadašnje osnove demografskog rasta, zaprijetio im je demografski slom. S druge strane gradovi su u postupnoj deagrarizaciji donekle uspijevali apsorbirati «agrarni višak».

Tehnološke inovacije u gradovima stvaraju tehnološki višak koji, ako mu se ne otvore radna mjesta u današnjoj masovnoj nezaposlenosti ne može preživjeti bez društvenih potresa i osobnih stresova, a nit se vratiti na selo. Tokar, sekretarica, itd., nezaposleni u gradu, ne mogu se baviti poljoprivredom, jer nemaju uvjeta za to: potrebni su im znanje i imanje – veliki krediti koje ne mogu dobiti bez jamstva. Pa i oni koji su već izgradili mljekarske farme prodaju po kravu za mjesečnu ratu kredita. Unatoč tomu, vlast dopušta ili nije u stanju kontrolirati uvoz poljoprivrednih proizvoda u Hrvatsku.

U razvojnim planovima ruralnih prostora potrebna su radna mjesta. Prije desetak godina s političkog vrha «vapilo» se za inozemnim kapitalom, ali bez pitanja za kondicije «Danajaca»: koliko će otvoriti radnih mjesta i osigurati stabilnost obitelji; koliko će izvući u inozemstvo; koliko će zagađivati okoliš. Tome svakako negativno pridonosi «financijska industrija», nekontrolirana kreditna politika s legaliziranim zelenaškim kamatama, itd. Banke gube socijalnu funkciju u društvu i postale su proizvođači novca kojega prodaju kao i svaki drugi proizvođač svoj proizvod. Posljedice: nastanak financijskog imperijalizma i gubitak oblikovanja vlastitog suvereniteta i klizanje u dužničko ropstvo. Tko ima pravo na takav smjer razvoja hrvatskog društva? Nitko, jer je nehuman, nije nužan i vodi «uništa».

Što se tiče spomenute osobe, to nije reprezentativni primjer razvoja i preustroja poljoprivrede, pa ne bih ni komentirao.

Što je sa odnosom snaga SAD-Europa-Rusija-Azija? Tko će u narednim desetljećima preuzeti vodeću društveno-gospodarsku ulogu u svijetu?

Možda bi bilo primjerenije pitanje, kakve će probleme donijeti. Jer, dosadašnji razvoj pokazao je da što je bila veća razvijenost jednoga sistema, bili su i veći problemi u njegovu okruženju, «periferiji». Tako će potrajati još neko vrijeme, jer je umreženosti svijeta u porastu, pa jača međuovisnost «centra» i «periferije». Iz toga se rješenja ne naziru uvijek mirnim putem. Štoviše, oružanim sukobima. Ne zaboravimo da s globalizacijom nastaju slični uvjeti i razvojne mogućnosti različitih dijelova svijeta, pa se može očekivati, a treba ga podupirati, i put mira. Čovjek danas živi na razini lokalne, ili nacionalne društvenosti, ali i globalne društvenosti, pa stanovnici malih mjesta mogu biti umreženi u svjetske internetske mreže, a stanovnici velikoga grada, ako nemaju takve uvjete, ostaju isključeni, na periferiji.

Je li novac jedina vrijednost kojem se «klanjamo» u kapitalizmu?

Nije, iako on sintetizira sadržaj i simbolizira materijalno idolopoklonstvo. Postoje i druge vrijednosti koje zaokupljaju post/modernog čovjeka. S nastankom kapitalizma nastala je i desakralizacija, najprije prirode, a onda i «svetoga». Religioznost se predstavlja i u obliku privatizacije i individualizacije religije. Istodobno je porasla sakralizacije sekularnoga – materijalnih stvari u obliku ideologije potrošnje (konzumerizma) i potrošačkoga društva. Umjesto religijskog znaka u kući, postavljen je novi «oltar» – TV, kao propovjednički i usmjeravajući medij obitelji. To, istina, ljudima otvara šire vidike, ali i povećava različita otuđenja: u obitelji, susjedstvu, sustavu vrednota, itd. Nametnuti su novi ideali «proizvedenih poznatih ličnosti» i agresivan nastup reklama, što je ponekad na granici uvrede ljudskog bića. Više znamo o kriminalu nego o poštenim ljudima. Lascivnost takvih medija, računajući različite revije i dnevni tisak ljudima «puni glave» o tome kako trebaju živjeti, što kupovati i trošiti, što je vrijedno, a što ne.

Što je općenito čovječanstvu potrebno da pronađe izlaz iz siromaštva, gladi, neprimjerenih životnih uvjeta?

Odgovor nije jednostavan, jer postoji više razina razmišljanja. Prva je ona individualna: svaki čovjek mora u sebi stvoriti svoj svijet i u njegovim kriterijima predstaviti vanjski svijet. Drugo, svako društvo mora u socijalnom sustavu akceptirati neke ključne vrijednosti: bogatstvo ili siromaštvo; ljudskost ili ekonomska racionalnost; blagodati za većinu stanovnika ili neznatnu manjinu, itd. Na razini globalnih asocijacija, uključivo OUN, potrebno je više solidarnosti a manje licemjerja i pisanja deklaracija. Na razini teorije razvijati mogućnosti različitih razvojnih putova, među njima i nelinearnog razvoja.

Ne zaboravimo da su za rast standarda potrebni prirodni izvori (resursi). Ako bismo živjeli američkim standardom trebalo bi nam četiri do pet planeta Zemlja, jer bi ekološki otisak stopala bio prevelik. Naime to je raspoloživa poljoprivredna površina po stanovniku, a Zemlja ima 29% kopna, od kojega gotovo polovica led, pustinje i goleti. Uništavamo li te resurse sve brže, sve većim količinskim iskorištavanjem, zagađivanjem okoliša, itd., jasno je da ograničavamo životne uvjete ne samo drugim živim vrstama i ekosustavima, nego i ljudskoj vrsti.

Izlazi, kako kažete, traže se u nekoliko područja. U ekonomiji konceptom dematerijalizacije proizvodnje, novijim tehnologijama, ali i promjenom sustava vrednota čovječanstva. Takva je ideja svjetskog ethosa (Hans Küng) koja polazi od činjenice da postoje zajedničke vrednote, ponajprije u različitim religijama i kulturama, koje bi kao nasljeđe čovječanstva, trebalo oblikovati u jedan svjetski ethos. Za početak kao «minimalni etički konsenzus». Tu su naravno i druge ideje sadržane u vrednotama ekološkog pokreta – dubinske ekologije, ekozofije itd.

Gdje vi kao sociolog vidite izlaz i rješenje?

Nije posao sociologa davati rješenje. Ideolozi lansiraju ideje, vrednote, koje političari trebaju realizirati. Znanstvenici, poglavito oni koji se bave društvom, nastoje ponajprije kritički pristupiti velikim, civilizacijskim čak, projektima i utvrditi stanje stvari u društvu. Nažalost sve je manje financijskog raspoloženja za sociološka istraživanja, općenito društvene i humanističke znanosti. Uzmimo financiranje znanstvenih časopisa u Hrvatskoj. Došlo je dotle da je za proteklu godinu bilo preko 9 milijuna a za 2010. je to prepolovljeno.

Pitali ste o srednjim slojevima. Nema interesa za istraživanje socijalne strukture, istraživanje socio-kulturnih promjena na selu. Jer, selo nisu samo metrički centi, ceste, kuće, vodovod, nego i ljudi – njihova kulturna tradicija, način življenja, očekivanja, itd.

Izlaz nije moguć ako nemamo i znanstvenu dijagnozu, nego samo medijski prenesene promjene ocjena vladajućih o stanju i obećanim perspektivama.

Jesmo li vrijednostima prijateljstva, s(trpljivosti), sućuti, mogućnosti da druge saslušamo, podredili zaradi, neumjerenom hedonizmu, isključivom individualizmu?!

Hrvatsko društvo, unatoč promjenama sustava vrednota u smjeru podložnosti modernom kapitalističkom sustavu, ima različite strukture vrednota. U našem društvu prepoznatljiv je istodoban utjecaj tri društva sa svojim povijesnim i socio-kulturnim obilježjima. Prvo je tradicionalno, predmoderno društvo sa snažnim utjecajem religije i vjere, njezinih vrijednosti i morala. Drugo je moderno društvo, koje se gradilo u «tvrdoj» modernizaciji u drugoj polovici prošlog stoljeća kao porasti materijalnog blagostanja, ali kao ateističko. A treće je utjecaj postmodernosti, provjeravanja vrijednosti, individualizma i moralnog relativizma. Svaki od njih ima svoje utjecaje. Glede individualne razine, svi se ne ponašaju na jednak način, ali su u istom okviru, u procesu oblikovanja društvene matrice, vrijednosnog obrasca.

Ovdje bi se Vaše pitanje moglo promatrati kao pitanje vremena, u problemu ubrzanja civilizacije, u brzini koja postaje sve veća, a na razini svakodnevice može se formulirati kao obrazac ponašanja ovako: «Žurim, nemam vremena, javim ti se kasnije!».