… Josipom Kuhtićem (22.12.’14.)

Božić je blagdan prisnosti, topline i prijateljstva među svim ljudima i narodima!

Prigodni Božićni intervju sa…
rektorom Zagrebačke prvostolnice,
Josipom Kuhtićem

Božić je velik dan-Dan radosti, Dan veselja, Dan ljubavi, Dan obiteljskog zajedništva, Dan uzajamnosti i složnosti, Dan ljudske bliskosti i topline-Dan među svim ljudima i narodima-Crkva zna da se njezina poruka slaže sa najdubljim željama ljudskog srca-U vrijeme Božića dijelimo svoju ljubav sa rodbinom, prijateljima, susjedima- Posjećujemo napuštene, nemoćne i bolesne- Ponekad je dovoljan samo jedan topao pogled pa da vam kod srca bude milo

Božićno drvce već je okićeno ili u predvorju doma čeka Badnje veče kad će najmlađi ukućani u društvu starijih prionuti kićenju jelke. Bit će tu blagdanskog uzbuđenja, dječjeg grlatog smijeha, cike i vike, poneka nenamjerno razbijena kuglica i blagdanska atmosfera koja čini duši ugodu i stvara nekakvu neobjašnjivu toplinu oko srca. Djeca znaju da će na Božićno jutro ispod jelke osvanuti darovi za njih, da će u posjet doći djedovi, bake, tete i stričevi, susjedi i prijatelji i da je to osobit dan u godini. Postoje, međutim podaci koji govore kako su redovnici u 8. stoljeću zabranjivali ukrašavanje domova zelenilom držeći takav običaj – poganskim. No, ljudi su u zelenilu vidjeli životnu snagu koja prkosi zimskom umrtvljivanju prirode i vjerovali da zelenilo uklanja opasnost. Zato su s vremenom zabrane nestale, a običaj kićenja domova zelenilom se kristijanizirao. Kićenje jelke ima izvorište u poštivanju stabla kao izvora života, a Isusov rođenje je baš to – novi život. U Europi kićenje Božićnog drva počinje u krugovima obrtnika i redovima aristokracije, a u našoj seoskoj sredini sa kićenjem jelke počinje se tek u 19. stoljeću. Običaj kićenja drvca proširio se po Europi iz Njemačkog govornog kruga. Kod nas se na Badnje veče u kuću donosilo tri panja, zapalile bi se svijeće i donosila slama kao simbol Isusovog rođenja u štalici na slamici. Na Badnjak se kao što sama riječ govori bdjelo, za večeru se jela bezmesna hrana i u kući su vladali mir, skromnost, poniznost i predblagdansko raspoloženje. Nešto od tih starih običaja sačuvalo se i u 21. stoljeću, pa se tako za Badnju veče na stolu nađe bakalar ili bilo koja riba, a bdijenje se produljuje odlaskom na polnoćku. Bilo kako bilo niti nakon 13. stoljeća od kada je započelo sa kićenjem drvca u domovima, običaji bdijenja, tople obiteljske atmosfere, darivanja, osobite prisnosti, susretljivosti i srdačnosti među članovima obitelji i prema ostalim ljudima nisi uspjeli iščeznuti iz naših života. A o tome zašto slavimo Božić, koja je svrha i koji je smisao slavljenja Božića, posebice u modernom društvu, ali i o vjeri kao svojevrsnoj nadi pojedinca u “bolje sutra” za portal ZMUSK, uz šalicu kave, vodili smo prigodni razgovor sa rektorom Zagrebačke prvostolnice Josipom Kuhtićem koji nije “zaboravio” niti čitateljima uputiti riječi Božićne poruke.

Zašto se Božić slavi upravo u zimi, posljednjeg mjeseca u godini?
Blagdani su svetkovanja događaja koji zaslužuju spomen i zahvalu. Svetkovanje rođenja Gospodina našega Isusa Krista od prvih godina kršćanstva ostaje onako kako ga i danas slavimo: 25.prosinca. Iz kalendarskih popisa smrti rimskih biskupa i mučenika iz 354.godine od F.D. Filokala, proizlazi da se Božić slavio u Rimu 25.prosinca već 336.godine. Uvođenje ovog Kristovog blagdana u grad Rim tumači se apologetskom I povijesno-vjerskom hipotezom kao reakcija rimske zajednice protiv državnog poganskog blagdana Natalis solis invicti (blagdan rođenja nepobjedivog Sunca) što ga je 274. godine bio uveo car Aurelije na čast boga Sunca iz Emese u Siriji, nadajući se da će time učvrstiti svoje golemo carstvo. Da bi rimske kršćane učinila otpornima protiv ovog pučkog blagdana, neki misle da je Rimska Crkva uvela blagdan rođenja Isusa Krista, kao sunca pravde (Mal 3,20) i svjetla ( Iv, 8,12). Međutim, činjenica jest da je nastanku Božića odlučujući povod dao blagdan Sunca cara Aurelijana, čime je potvrđeno stajalište kako je Crkva, majka svih ljudi, svoje poruke uglavnom formulirala u dijalogu s antiknim štovanjem Sunca, jezikom koje je tadašnje ljude dirao. Iako je Crkva bila slabo centralizirana, datum 25. prosinca iznenađujućom brzinom raširio se na Zapadu još tijekom 4. stoljeća. U istočnim Crkvama rođenje Isusovo svetkuje se 7. siječnja, jer se, s obzirom na oblik, nadahnjivalo proslavom blagdana Bogojavljenja koje je izlučilo u načelu samo otajstvo rođenja.

Je li kršćanski dio svijeta koji se ravna prema Gregorijanskom kalendaru krejem godine “umoran od rada, sivila zimskih dana” pa je tako pronašao i način kako da malo “predahne” slaveći Božić? Ili je ipak duhovnija dimenzija posrijedi?
Iskustvo pokazuje da još uvijek prevagu ima duhovna dimenzija. Kao što su nekad Marija, Josip, pastiri i kraljevi, očitovali zaštitini prostor novorođenom djetetu, tako i mi danas, htjeli mi to priznati ili ne, želimo osvježiti i utvrditi granice toga, nekada uspostavljenoga, zaštitnog prostora iz kojeg toplina neće pobjeći, u kojem ćemo i mi naći razloga za nešto novo, dati mu šansu da uzraste i da se ne smrzne na hladnoći ovog svijeta.

Koji je smisao slavljenja Božića?
Kristovim rođenjem čovjek je pozvan otkriti svoje iskonsko božansko lice.

Što se sa Božićem slavi?
Uspostava novoga zajedništva čovjeka s Bogom, zapravo je prava bit svetkovanja Božića na koje nas poziva Liturgija. Svakome od nas dovoljno je prisustvovati liturgiji Crkve u tijeku Božićnih dana kako bi se shvatila iskonska poruka slavljenja Božićnog otajstva kojega je Crkva uspjela očuvati neokrnjenim. Bog je postao čovjekom da bi učinio čovjeka istinskim čovjekom, spremnim za svetu razmjenu: čovjek poklanja svome Bogu svoje tijelo da mu bude dom, a Bog udjeljuje čovjeku dio od svojeg božanstva, obnavljajući u njemu ranjenu sličnost s Bogom.” O čudesne li razmjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice, bez sjemena posta čovjekom i obdari nas svojim božanstvom.”

Koliko moderno društvo ide na ruku tome i takvom slavljenju i takvoj poruci Božića?
Nimalo. Istina je da su ljudi u Božićno vrijeme otvoreniji i susretljiviji, no moderno društvo spretno takve zasipa kojekakvim humanitarnim akcijama i priredbama koje bi trebale biti mjerilo kako se Božić proslavlja dostojno čovjeka. Zapravo se nameće takozvano oslobađanje čovjeka od svega što smeta uživanju, materijalnom blagostanju i punoj slobodi bez ikakvih objektivnih ograničenja. Uz svu moguću slobodu moderno društvo ipak je zahvaćeno raznim oblicima kriza i otuđenja koje pokazuju simptome moralne dezorijentacije, nezainteresiranosti za budućnost i sve veće bezvoljnosti. Sve iz razloga što se umnažanjem želja za materijalnim dobrima zanemaruju duhovne potrebe čovjeka.

Koliko se u tom pogledu, iskonski smisao slavljenja Božića razmimoilazi sa vrijednostima koje proklamira moderno društvo?
Neograničeni napredak znanosti i tehnike nametnuo je vjeru koja graniči sa idolopoklonstvom, a svoj izražaj nalazi u spasenju čovjeka po čovjeku. Time je u potpunosti zanemarena vjera u Božje spasenje. Nadalje, čovjek se sav do zemlje zgrčio u silnom trudu stvaranja savršenog društva kojim bi upravljao kao besmrtnik kada pobijedi prirodnu smrt, zaboravljajući Nebo kamo pripada. Takvom čovjeku više neće trebati ispunjenje Božjih obećanja na koncu vremena, neće mu trebati Božje kraljevstvo, jer on će posjedovati svoje ovozemaljsko, ljudsko kraljevstvo.

Osim “potrošačke groznice” koja vlada u predblagdanskim danima, koje su to još “vrijednosti” modernog društva, a koje se ne uklapaju u Božićnu poruku?
Nažalost, sav taj blještavi dekor izražen kuglicama, zvjezdicama i kojekakvim drugim stvarima ima namjeru vratiti nas u djetinjstvo, a zapravo nas nagoni na bijeg u zamišljeni nestvarni svijet koji nikoga ničime ne obavezuje. Tako i vjera u Božje spasenje ostaje neostvarena pa se puno ljudi nakon proteka Božićnih blagdana osjeća praznima i prevarenima.

Kako bi prema Vašem svjetonazoru trebao izgledati “idealan” Božić?
Zaodjenut Liturgijom i njezinim značenjem prije svega. Sve ostalo će se nadodati.

Nije li sa svim blagdanima, pa tako i sa Božićem, onako kako je to kazao nobelovac Ivo Andrić da “ Tek kad su blagdani uvidimo koliko smo jedni drugima daleki.”?!
Daljine nisu štetne sve dok se u njima vidimo i tražimo Božjim očima. A dok se u njima vidimo i prepoznajemo, možemo se međusobno dozvati, pozvati i biti blizu.

Može li čovjek 21. stoljeća u sebi pronaći mir, odreći se egoizma koji je pokretač u vanjskom svijetu rada, poslovanja i zarade, te se ponašati u skladu sa osnovnim načelima kršćanstva?
Vlastiti mir je blago vrijedno darivanja. Svatko tko je primio Božju ljubav i dopustio da ona prožme svaki dio njegova života posjeduje dar mira koji može podijeliti s mnogima, a da pri tom njegov dio ne umanji.

Koja su, zaista, temeljna judejo-kršćanska načela na kojima počiva Zapadna civilizacija?
Temeljna judejo-kršćanska načela na kojima počiva Zapadna civilizacija su: pravednost i moralnost. Pravednost u Starom zavjetu uvijek je težila da ljude ponuka na življenje ispravnog i cjelovitog života. Pravednost u Novom zavjetu označuje stanje otkupljenja koje čovjek prima Kristovim vazmenim događajima i djelovanjem Duha Svetoga u Crkvi. Pravednost uvijek ima dva temeljna obilježja: vertikalni odnos s Bogom i horizontalni odnos prema drugima u zajednici. Moral uvijek ide ruku pod ruku s ljubavlju.

Koliko se takva načela žive proklamativno, a koliko stvarno?
Ukoliko pravednost gledamo pod vidikom socijalne pravednosti koja nastoji osigurati poštivanje i promicanje prava svih posebno onih manje zaštićenih, time što ta prava ugrađuje u strukture i djelatnosti društva, onda možemo reći da se to načelo stvarno poštuje. O moralu bih rekao nešto slično s određenim rezervama.

Što je u tom kontekstu sa hrvatskim društvom?
Naša je zbilja bremenita načelima do čijih vrijednosti malo tko drži.

Je li hrvatsko društvo tradicijski otvoreno prema kršćanskim načelima ili se našlo u “bespućima povijesti”?!
Hrvatsko društvo obilježeno je prije svega dobrim iskustvima temeljenim na kršćanskim načelima. Ta iskustva su i danas živa, vitalna i dopuštaju graditi na svojim temeljima što su ih udarili naši oci u vjeri. No podjelama, neprijateljstvima koja su tako očita i u zadnje vrijeme, uzrok je nedostatak ljubavi. Žalosna je istina da to šteti vjerodostojnosti kršćanskog svjedočanstva i vraća nas tamo gdje nikako ne bi željeli da nas Gospodin zatekne i prepozna.

Kako komentirate Božićnu poruku kardinala Josipa Bozanića prije par godina koji je tada upozorio na sve veći jaz između bogatih i siromašnih u hrvatskom društvu! Da se, naime, i nama u realnosti ne dogodi “Djevojčica sa žigicama”?!
Najbolji odgovor možda su same riječi kardinala Josipa Bozanića iz iste poruke. Pa da tim riječima ništa svoje ne namećemo da govore, a što je Kardinal mislio da nam treba prenijeti, osluhnimo ih ponovno zajedno: “Mi se kršćani ne čudimo, jer sve čemu u dnu ne vidimo Boga, držimo nestalnim i prolaznim. Sve što za konačni cilj nema vječnost, osuđeno je na vremenitost koja razočarava. Ako Bog nije postavljen kao temelj, gradi se na prividu ljudske veličine” – Božićna poruka kardinala Josipa Bozanića. Respektirajući Vašu izraženu strepnju da nam se ne dogodi realnost “Djevojčice sa žigicama”, vjerojatno ste mnoge prisjetili na pisca Hansa Christiana Andersena koji u svojim nenadmašivim pričama slavi veličanstvena djela Božja. Spomenuta priča jedna je od onih u kojem nastupa kao zagovornik pun sućuti i dobrote svih progonjenih, prezrenih, odbačenih. No, vratimo se u zbilju. Ima jedna rečenica, mimo ove priče po kojoj sam stvarno zapamtio Andersena, a glasi: Ima Bog, pun ljubavi, koji sve izvodi na najbolji put. (Bajka moga života). Imajmo hrabrosti i povjerenja, bez obzira na situaciju, ostati uz Boga punog ljubavi, koji sve izvodi na najbolji put. On će sigurno reći: Žao mi je naroda…

Kako je pak moguće da se iskonske čovjeku svojstvene vrijednosti znadu pretvoriti u “mračne ideologije” ili zastrašujuće i mrtve dogme?Povijest je, naime, pokazala da niti kršćanska ideja nije od toga imuna. Slažete li se sa ovom konstatacijom?
Crkva je uporna u svojem nastojanju da ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije koja se smatra znanstvenom ili religioznom misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobrote. Kršćanska istina nije toga tipa. Budući da nije ideološka, kršćanska vjera ne smatra da može prolaznu socio-političku stvarnost zarobiti u čvrstu shemu, te priznaje da se čovjekov život ostvaruje u povijesti u različitim uvjetima i ne uvijek savršenima. Zato Crkva, kad god afirmira transcendentno dostojanstvo čovjeka, ima kao svoju metodu poštivanje slobode.

Treba li u tom kontekstu poistovjećivati nacionalno i religiozno?
Ne.

Što je sa prijedlogom bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića da “ se sva vjerska obilježja pa tako i križevi maknu iz javnih ustanova”. Vaše viđenje ovakvog stava?
Čovjek, bio on svećenik ili obnašao neku drugu službu, ne kani preuzeti neku dužnost kako bi napravio sve savršeno, nego pušta da se ispuni Božja volja, ono što Bog hoće i što je po Božjoj volji savršeno. Čovjek, dakle, ne izabire svoj križ, on samo izgovara svoj Fiat, Neka mi bude. Ne bi nam se smjelo događati da nas glas koji slušamo ponekad zamara jer je previše ljudski, a mi bi baš htjeli biti sveti. I što nas briga gdje je osoba koju Isus isto tako ljubi. “Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar” Jačina glasa kojom taj glas odzvanja mora nas nagnati da otvorimo uši. Bog jednako svima govori kao ljubljenoj svojoj djeci.

Je li čovjek 21. stoljeća sklon vjeri ili je više sklon sumnji, cinizmu, beznađu i nihilizmu?
Odlučujuće je stalno u sebi hraniti čežnju kojom je bio zaokupljen Ivan Krstitelj i stalno pokazivati onima koji to žele put prema Onome koji nas poznaje bolje od nas samih. Kada je netko spreman nastaviti put, najbolji način da mu približimo ljubav Božju jest upravo da iskažemo spremnost pustiti ga da ide! Kada se tako ponašamo, možemo biti sigurni da ćemo i nadalje ostati s njime povezani na najbolji mogući način ne izazivajući sumnju, cinizam, beznađe, nihilizam! Ostajući u ljubavi Božjoj, svatko može doprinijeti životima drugih i s njima dijeliti život, koji je sam po sebi jedinstven!

Koje mjesto bi Crkva trebala imati u hrvatskom društvu?
Uvjeren sam da u svakom narodu i kulturi duhovna baština Crkve predstavlja nadahnjujuću snagu za obogaćenje. Na temelju naše kršćanske vjere Crkva u hrvatskom društvu trebala bi se zauzimati za humano i socijalno društvo, u kojemu vrijede ljudska prava i temeljne vrednote mira, pravde, tolerancije, sudjelovanja i solidarnosti. Mora biti uporna u naglašavanju poštivanja života, vrijednosti braka i obitelji, zauzimanja za siromašne, raspoloživost za oprost i u svemu, dakako, milosrđa.

Nosi li kršćanstvo kao takvo u sebi univerzalnu, opće-ljudsku poruku ili je ono kao religija isključiva?
Apostolsko i pastirsko poslanje Crkve jest da sa sjajem istine Evanđelja potakne sve ljude da traže i prihvate Kristovu ljubav koja nadilazi svaku spoznaju, te snažno prikaže snagu i ljepotu Božje poruke spasenja koja je uvijek ista i ujedno je izvor stalno novih osvjetljenja. Ta poruka spasenja mora biti provjerena životnim svjedočanstvom kršćana. Crkva zna da se njezina poruka slaže sa najdubljim željama ljudskog srca. Sve što su temelji na srcu, ne može biti isključivo.

Kako na tom tragu vidite ideju ekumenizma i potenciranja dijaloga između različitih religija?
Ekumenizam započinje obnovom srca i spremnošću za dijalog koji nema alternative. Važno je spoznati duhovne darove različitih kršćanskih tradicija, učiti jedni od drugih i tako omogućiti da jedni druge obogaćujemo. Iako potpuno razumijevanje još uvijek priječe vidljive razlike u vjeri, papa Benedikt XVI živo svjedoči kako treba biti uporan u tim nastojanjima i otvarati vrata.

Koje vrijednosti bi pojedinac i društvo trebali njegovati žele li živjeti u zajednici u kojoj “čovjek čovjeku nije vuk”?
Ljudsku zajednicu ponajprije valja smatrati stvarnošću duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vršiti dužnosti; ona potiče čežnje za dobrima duha. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski život, društvenu organizaciju, političke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izražavanja društvenog života u njegovu neprestanom razvoju. U svemu tome pravu ulogu treba uvijek odigrati obitelj kao zajednica u kojoj se, od samog djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom koja nikoga ne ugrožava.

Što biste kao Božićnu čestitku poručili našim čitateljicama i čitateljima?
Božić je velik dan – Dan radosti, Dan veselja, Dan ljubavi, Dan slavlja, Dan obiteljskog zajedništva, Dan uzajamnosti i složnosti, Dan ljudske bliskosti i topline, Dan prijateljstva među svim ljudima i narodima. Slavi se rođenje Djeteta, slavi se poljubac Neba i Zemlje, početak ljudskog spasenja, početak novoga Neba i nove Zemlje. Istodobno slavimo početak života, novog života – jer rođenje svakog novog djeteta neizmjerna je radost. Ovih radosnih Božićnih dana, želim da njegovim svjetlom pronosite svjetlo i toplinu koju nam donosi Krist svojim rođenjem, te tako obasjate i zagrijete sva srca koja se nalaze u tmini i hladnoći. S tim mislim u srcu želim vam sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2015. godinu.

A što sa svima onima koji će Božić dočekati sami, napušteni, zaboravljeni, koji djeci neće moći darovati igračke ispod Božićne jelke ili imati prepun blagdanski stol i biti sami u bolnici…?
U vrijeme Božića dijelimo svoju ljubav s rodbinom, prijateljima, susjedima. Uostalom i s ljudima koje tek usputno susrećemo. Ponekad nas sretnima učini samo jedan topao pogled ili srdačan pozdrav. Posjećujemo nemoćne, ostavljene, bolesne, napuštene, zaboravljene. Mislimo na stare i iznemogle. Blažimo njihove tuge, ispunjavamo zadovoljstvom njihove osame. Božja čežnja mora upaliti I našu čežnju. Da budemo kod ljudi, upravo kod onih koji trpe nevolje, kod prezrenih, marginaliziranih. Božja je najveća čežnja doći k nama ljudima.

Kakva je Vama Badnja noć i Božić ostao u sjećanju iz djetinjstva?
Najviše mi se urezala jedna pjesma Karla Rahnera, pa bih to želio podijeliti sa čitateljima:” Došao si./Došao si u sve./Pa i moju dušu./ Unatoč mojoj zloći/ Koja ne želi da joj bude oprošteno/Čovječe, reci samo jedno/I za tebe će biti Božić!/Samo reci: Ti si tu!/Ja sam tu. Božić je. Upalite svijeće./One imaju više prava od svake tame.

Pozdrav od ZMUSK-a:
Sretan Božić, porođenje Isusovo!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s