… Josipom Lisac (22.09.’14.)

Samosvojan i samozatajan otok u zvjerinjaku!

Živjeti znači: nikad se ne predavati!
Malo skromnosti, poniznosti zahvalnosti svima bi dobro došlo.
Treba znati u ubrzanom tempu stati i ne trčati. Ja imam svoj ritam.

 

Ponedjeljkom na kavi sa…
neponovljivom divom hrvatske rock glazbe,
Josipom Lisac

http://loudlifescene.files.wordpress.com/2012/11/20060904-josipa1.jpg?w=610“Živim po svom, jer ipak postoji ljubav, živim po svom jer ipak postoje čuda…” pjevala je i pjeva još uvijek unikatna i neponovljiva zvijezda rock glazbe u Hrvata, pa i šire, Josipa Lisac. Dadnete li si truda i “kliknete li enter” na njezino ime na stranicama Interneta pronaći ćete karakteristike poput ovih: “Ostavši kroz svo proteklo vrijeme buntovnikom koji već svojom pojavnošću prkosi stereotipu i uniformnosti okolnog svijeta, a pri tom brižno i predano radeći na svom unutarnjem svijetu, Josipa je i dalje zanimljiva i intrigantna. Posebice za mlade, sa kojima u njihovom buntovništvu i originalnom izričaju pronalazi zajednički jezik. Razvijajući se i idući uporno protiv svih uobičajenih struja, ona razvija svoj jedinstven stil glazbenog izričaja.”

Sa svojim dugogodišnjim životnim suputnikom pjevačem Karlom Metikošem snimila je 13 LP albuma i CD-a, a u svojoj profesionalnoj karijeri okušala se i u etno vodama, u fankyu ali i kao djevojka Jana u rock operi Gubec-beg koja je žarila i palila ’75. godine, a aria iz opere “Ave Maria” još i danas jedna je od najslušanijih Josipinih izvedbi. Okušala se i u jazzu sa legendarnim Boškom Petrovićem, a trogodišnji život u SAD-u urodio je snimanjem albuma sa legendom poput Joel Peshia. Nakon povratka iz Amerike igrala je u dva američka filma “Lost Hero” sa Richardom Chamberlainom i “Dirty dazen”, te u domaćoj seriji za djecu “Smogovci”. Dobitnica je i priznanja Porin.

Na Internetu se može pronaći da za samu sebe kaže kako se “užasava prosječnosti i banalnosti” i čitav njezin život posvećen je iznalaženju novih, originalnih često puta i šokantnih rješenja. Ili, kako su to drugi za nju rekli: Josipa Lisac nije kao drugi. Sve ovo, gore spomenuti i još mnogo toga, uz sve to, bio je dakako, povod da jedan ponedjeljak uz kavu za portal ZMUSK povedemo razgovor sa Josipom Lisac koja bez trunke sujete, sa puno skromnosti, otvorenosti i iskrene srdačnosti progovara o svojim pjevačkim počecima, svojoj jedinoj ljubavi koja traje i traje unatoč smrti Karla Metikoša, o životnim vrijednostima koje njeguje, o svojoj samosvojnosti za koju se vrijedilo boriti, kako je kazala, o estradi, svojem angažmanu u prvoj predsjedničkoj kampanji dr. Ive Josipovića, mlađim kolegicama i kolegama kojima se divi, koje podržava i koji tek dolaze ili su poput njezinog dragog suradnika Dine Dvornika “zauvijek otišli” ostavivši iza sebe “Moju Afriku” ili “Ništa kontra Splita” te ostale “znakove pored puta”. U svakom slučaju, bilo je ugodno ćaskati sa divom koja kad zapjeva kao da se “nebo razlomi” i čiji glas uspoređuju sa Edith Piaf, a pojavu ne mogu nikome prispodobiti toliko je originalna. Uz sve to, Josipa je sasvim obična, svakodnevna, izdržljiva i lomljiva u svojoj “neobičnosti”.

 

Kada je započela vaša karijera?
Ja sam imala 18 godina. To je 1968. godine. Jedna buntovna 68 godina u svijetu. Koliko je ta zapravo godina bila u svijetu bitna. Puno toga se promijenilo u svjetonazoru. Ja sam pjevala u grupi O’ hara, zatim u grupi Zlatni akordi i mi smo već snimili singl ploču sa četiri pjesme. I onda sam također sa grupom Zlatni akordi bila na Šlager sezoni, festivalu, kao mladi talenti, zatim na Subotičkom festivalu i onda sam 1968. dobila poziv za Opatiju od Arsena Dedića sa pjesmom “Što me čini sretnom?” Tako da je meni ’68. godina bila važna. Ljudi su lijepo reagirali na jednu mladu djevojku koja je bila takva kakva jest, buntovna, svoja, takva sam ostala i do dan danas. To se odmah vidjelo da sam ja tu tako, ali da ću pokušati vrlo brzo napraviti svoj svijet, to se već nekako osjećalo. Tako da je to klasičan i tipičan početak. Ja već znači, 1968. imam snimljenu singl ploču, pa sve do danas. Naprosto meni se sve u pola godine dogodilo. A onda sam osjetila svu težinu, sve izazove, sve rendgenske testove cijelog tog glazbenog miljea i uopće tog glazbenog poziva kojeg sam ja izabrala. Ja sam počela pjevati sa 10 godina kod prof. Dinka Fia u Zboru Radio televizija Zagreb. 1963. smo osvojili kao prvi zbor na svijetu Grand Prix. To je bila jedna izuzetna disciplina, izvanredna pedagogija, uvijek je to moralo biti besprijekorno i uvijek se moralo poštivati i slušati. Tako da recimo, bila sam sudionik Zbora i kao takva sam imala koncert u jednoj od najljepših crkava na svijetu u Parizu San Germen i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dok su se dječica igrala u nedjelju ja sam pjevala u Zboru i imala matineje u zagrebačkom HNK-u. Hoću reći: jedno vrlo, vrlo raspjevano djetinjstvo. I vrlo rano djevojaštvo koje počinje sa 18 godina i sve to traje do danas. Ako želiš biti uspješan i primjeran sam sebi i onda drugima potrebna je velika samokritika, sva odgovornost, da ti spoznaš da nije bitno kako će te drugi hvaliti ili kuditi…

Tko vas je prvi zamijetio? I je li to bilo isključivo radi iznimnog glasa ili već stoga što ste od malih nogu bili “drugačiji”.
Ja jesam kao djevojčica već bila drugačija. To će svi od moje familije reći. Tada se to kaže da je djevojčica samozatajna. A danas će to reći ljudi koji mene poznaju: ona ima svoj svijet. Ja oduvijek ne volim grupiranja, ne volim se dokazivati, takmičiti, usporedbe s drugima, prepirati, svađati… nisam vuk samotnjak, nego imam svoj svijet. Ali kao djevojčica ja jesam bila samozatajna. No, djeca sve vide oko sebe i kada ste vi mladi vi dobro vidite što vi ne želite iako još ne znate što želite i pitate se kada ću ja pronaći ono što želim? Tako da sam u tom smislu bila drugačija. A da definitivno sam oduvijek imala lijepi glas. To – da! A, jesam, jesam. (smijeh) I dan danas je moj glas moja vodilja.

Kako je dalje krenula vaša profesionalna karijera?
Tako da sam vidjela ako ja želim realizirati samo sebe onako kako sam ja zamislila, onako kako sam ja sanjala, tada sam ja upoznala te teške trenutke. Upoznala sam 1971 godine Karla Metikoša. Već je tu bio prvi rizik. A rizici su bili sastavni dio mojeg života. O Karlu sam kao djevojčica čitala u novinama. I shvatila sam da je rizik prisutan u njegovom životu. I tada sam shvatila da ti moraš probati, da ti moraš biti odlučan, da moraš sa rizikom igrati, a ne uvijek na sigurno. Jer u krajnjoj liniji, moraš igrati da bi mogao dobiti! Dobitnu kombinaciju. Sa Karlom sam išla po turnejama po cijelom Sovjetskom savezu. Ja sam rekla Karlu: Zašto ne bi meni nešto napravio? Jer meni se sve sviđalo što je on napravio, pa makar to bila skica na klaviru. I tako je on napravio “Dnevnik jedne ljubavi” koji eto traje do današnjih dana.

Što vama znači glazba? Poziv? Ili vam je glazba život?
Sada jasno, u ovoj situaciji kakvoj jesam i kada se okrenem mogu reći: da je to smisao mojeg bitka, mojeg postojanja. Biti, jesam. Kako? Kroz što? Što ja imam zapravo za poručiti? Najljepše i najbolje kroz glazbu. Kad sam bila mlađa ti to upoznaješ, ali nemaš osviješteno u glavi, ali definitivno sam znala da neću proći kroz glazbu, ali ja nisam imala osjećaj da ću proći kroz glazbu, ja sam osjećala da će me glazba pozvati. Ja sam još kao mala curica pjevala, napjevavala. I nikad to dete nije bilo kuš, uvijek su roditelji rekli: daj malo šuti, jer svi susjedi protestiraju! Hoću reći: glazba je smisao postojanja. Znači više od poziva. Ona je i moja egzistencija. Ali, sve skupa je glazba nešto više. Tu se stvara jedan zaseban i poseban svijet, tu se stvaraju kontakti sa ljudima koji imaju neka svoja razmišljanja. Tako da kroz te poruke smisao dobiva širi pojam. To nije slučajno, tako je to trebalo biti. To je bit postojanja.

 

Životna epizoda sa Karlom Metikošom? Što biste posebno izdvojili iz te ljubavne priče?
Danas kada me ljudi pitaju (postojali su mnogi ljudi koji su nas poznavali) i onda čujete riječi: da, vi ste bili najbolji prijatelji. Najveća vrijednost toga je bilo jedno veliko prijateljstvo. To je ono što se u ljubavi treba napraviti, to je baza svega i s druge strane i najviša instanca, kako zadobiti povjerenje bez riječi i bez velikih upita. Što bih ja mogla onako vrlo kratko sažeto reći? Kroz 21 godinu, muzika je kolala, rađala, živjela sa nama, među nama. Toliko je Karlo zapravo ostavio jednu divnu baštinu, kvalitetnu, ja to mogu vidjeti na koncertima, ljudi žele čuti glazbu od prije 30 godina. U jednom trenutka života ljudima je neka pjesma značilo to i to. U jednom odnosu muškarca i žene, Karlo je bio muškarac kakvog danas niti ne vidim više (to se čak i rijetko susreće): izuzetno plemenit, izuzetno pametan, šarmantan, duhovit, veliki gospodin sa primjesama dječaka u sebi, nadasve darovit, od prekrasnih albuma do rock opera i ima još jedna vrlina da je toliko volio ženu da je sa takvom predanošću činio da je ženu stavljao u prvi plan i stajao iza nje kao siva eminencija. I on je, to moram priznati: načinio mene! Jer da nije bilo njega mislim da ne bi bilo mene ovakve kakva sam ja danas. To je sigurno. Ja bih bila, ja bih postojala, ali sudbina je rekla: bit će tako. Ja jesam darovita, neću sebi ništa umanjiti. Međutim, bez podrške, bez ljubavi, uz sav talent koji posjeduješ uz svu želju i volju, ako nemaš ljubav sa strane i podršku još jaču nego što je ti nosiš – to znači da ta suprotna strana želi još više: to znači da si ti bolja, divna, najdivnija, drži te na pijedestalu… onda je to-to!

Kako ste doživjeli gubitak Karla Metikoša?
Teško! I teško to danas to nosim. Ranjen si cijeli život. Moja je mama umrla prije dva tjedna. Rekla je da bi željela da ode mirno. I tako je otišla. Doživjela je infarkt kao i moj Karlo. Samo što je moj Karlo imao 51 godinu, a moja mama 83. Kako je izgledao moj susret sa smrću? Osim što si u šoku, u boli, u agoniji, kasnije u knjigama u kojima sam tražila odgovore i potvrde, ja sam mislila da ignoriram smrt. Ja sam počela osvještavati smrt kao dio života. Život se dalje nastavlja i da bi ga trebalo živjeti u jednom dostojanstvu na jednom nivou, u dignitetu. Da mi ona ne može uzeti ono što osjećam, ono što nosim u srcu. Moji roditelji i Karlo žive u mom srcu. Mi nekako živimo zajedno. I ja se na neki način mogu šaliti: kako je to na onom svijetu? Saznat ću kada i ja jednog dana odem na taj vječni put. A svi ćemo otići na taj put. I zato, kad me pitate kako? Nekako je to vrlo brzo sjedalo na svoje mjesto. Ja hoću živjeti, da se ne želim opterećivati sa situacijama kao što su depresije, teške psihološke situacije koje ja do tada nisam poznavala, ja to sama sebi ne dozvoljavam da uđem u takve situacije koje su meni nepoznate. A provokacija ima svaki da. A to su one zle misli koje dolaze svake dan, a ja ih odmah od sebe odmaknem. Ja se želim i dalje smijati, ja želim živjeti, ja želim biti snažna (ali pazite čovjek je istovremeno i snažan i slab). I takve nekakve misli tužne, bolne, ranjive one stalno njuškaju, kad si ti u ranjivoj situaciji tada one napadaju. I tada, ja njih moram odagnati od sebe. To je opet nekakav trening. U krajnjoj liniji to se zove život. A život je težak! Izuzetno težak. Jer osobno mislim da je smrt jedno blagostanje, jer mi se danas susrećemo sa situacijom kad se naprosto za smrću vapi, jer je život toliko bolan da se vabi za smrću. Ja nisam u takvoj situaciji, jer sam fizički i psihički zdrava, ali kao što sam napisala u jednom pismu “ ona ima ključeve od mojeg stana i ona će doći”… (smijeh) Ja ću do onda svoj život proživjeti na jednom nivou, u jednom dostojanstvu, jer nam je on darovan i mislim da bi ga tako trebalo  i tako proživjeti. U svojoj ljepoti, tuzi i boli, ali to se zove – život!

Pjesma koja je posebno posvećena Karlu Metikošu i jednoj ljubavi koja traje i traje i traje…?!
Sve je posvećeno Karlu. Moj život je posvećen njemu. Sve je stvarano za nas. Kasnije sam u ime naše ljubavi učinila sve za njega. Koncerte koje radim za njega. Volim ga jednako kao što sam ga voljela. To mi smrt nije mogla oduzeti. Zapravo, moj život je posvećen Karlu.

Kako se nosite sa “različitošću”?
Pa, gledajte. Osobno mislim da smo svi mi različiti. Imamo svi nekakve svoje identitete, svoje karakteristike, živimo onako kako znamo…

Je li to teži, a opet s druge strane i ljepši životni put?
Sve što god ti poželiš, zaista onako kako si ti sanjao, to je užasno teško realizirati! Jer na putu realizacije prolaziš kroz raznorazna stanja. Nikada nije bilo perfektnog i nikada ne možeš realizirati sve svoje zamisli. Inače, jedna moja misao vodilja je : lako je misliti, a teško je raditi. A pogotovo realizirati. Ali, zato je poanta ići prema cilju, ne stići na cilj, to su dodatni motivi. Sutra je novi dan, sutra ću biti još bolja. Možda k tome imati malo i skromnosti, staviti se u situaciju da nisi pohlepan, gramziv, da nisi ohol: ja moram imati sve. E, ne možeš! E, ne mogu! Ako dobijem i malo od onoga što sam zamislila, ja moram biti zahvalna. Moraš biti izuzetno zahvalan ako tvoja poruka stigne do jedne osobe. Kada bih ja baš sve mogla dobiti sve što sam si zamislila nestalo bi težnje, žudnje. Možda je ipak poanta ostati na svojem putu. A da se pri tome veseliš kao malo dijete.

Surađivali ste sa pokojnim Dinom Dvornikom. U kakvom ga sjećanju nosite?
To je tako jedan divan dečko. Prekrasan glazbenik, tako jedno muzikalno biće. Izuzetno sam nesretna što je bio mlad kad je otišao na svoj vječni put. Žao mi je što je pri tome što je posegnuo za nekim stvarima (isprovocirao ga je život u nekim trenucima) i on je posegnuo za nekom pomoći kao što je droga,možda da bi mu bilo bolje. Kad se on pojavio moj Karlo je rekao: konačno je došao pravi! Ostaju nam njegove pjesme. On je bio vječno dijete, kao da ima pet godina, duhovit, muzikalan.

 

Koju glazbu najviše volite privatno slušati?
Sve! Od klasike: Mozartovog requiema do jazz glazbe i elektroničke.

Koje mlade glazbenike podržavate u Hrvatskoj?
Ima kvalitetnih ljudi koji moraju napraviti možda sve da bi uspjeli. Ako ti želiš biti uspješan onda je to težak put! Ako želiš biti svoj onda je to teško! Imam sve CD-ove od Majki, tu je također jedan dečko čiji život uništava droga. Taj Bare mi je odličan. Danas mi se jako sviđa jedna mlada djevojka, a to je Ivana Kindl. Ima predivan glas i interpretaciju i izuzetno je muzikalna.

Kako biste ocijenili stanje na našoj estradi?
Pa, teško pitanje. Estrada je… loša je. Što je estrada? Estrada je zabava. Estrada je baš estradna. Previše se ne volim opterećivati sa stanjem koje me okružuje. Imam ja svoj svijet. I ja moram biti ustrajna na svojem putu! Znači moram imati izuzetnu snagu. Ne želim da ono što me okružuje da me oneraspoloži. Inače, ima jako vrijednih i kvalitetnih ljudi.

Kazali ste, prije našeg intervjua da vas nazovem prije središnjeg Dnevnika, da “barem Dnevnik ne propustite”…
Da, a vi ste meni kazali “da neću baš Bog zna što propustiti”. I s tim se slažem! ( smijeh)

Znači li to da živite kao u stihovima Đorđa Balaševića “jedan život, miran tih… stvari teku, ja se držim izvan njih…”?! Ili ste unatoč svemu ipak zainteresirani za socijalne i političke fenomene oko sebe?
Ja jesam informirana i mislim osobno da u tome leži jedna težina. Ja sam svega svjesna što me okružuje, ali kako sam prije rekla: ne želim da me to opterećuje! Ja znam što se oko mene događa, jer ja živim u realnom svijetu, ali sam napravila svoj pusti otok u ovom zvjerinjaku! Ali, ja nisam otišla na pusti otok. Lako je otići, pobjeći, lako je ostaviti sve. Ali ti trebaš biti tu, u teškim situacijama, okružen teškim situacijama i u njima se snalaziti na svoj način. Napraviti svoj svijet. To je teško.

Što kažete za svoje kolege koji u predizborno vrijeme pjevaju za pojedine stranke?
A čujte. Ja sam u ovom predsjedničkom mandatu dala povjerenje predsjedniku Josipoviću. On je i poželio da nastupim tada u spotu. To je bila baš pjesma od Bareta, baš mi se svidjelo. I ja sam mu dala povjerenje, ali samo na spotu. Nisam pjevala na putovanjima. Osobno? To se meni ne sviđa!

Pjevati kroz tu kampanju biti u tom fizičkom i drugom angažmanu. Meni to malo degradira glazbu. Ja sam sudjelovala u spotu za predsjednika Josipovića bez financijske naknade, jer sam razmišljala, onako za sebe: da naprosto ja želim za sebe takvog predsjednika.

 

Koje prioritete ste njegovali i još uvijek njegujete u životu? Znači: do kojih ljudskih osobina i životnih vrijednosti najviše držite?
Mislim da čovjek kao čovjek je vrlo složen. Čovjek može biti dobar, može biti zao. I u isto vrijeme i jedno i drugo. U krajnjoj liniji to nas je Isus Krist i učio. Znamo da zlo razara, a dugoročno ti gradiš neko dobro. Ja mislim da se to kroz život tako stvara i da treba vjerovati u dobro! Jer živjeti znači vjerovati. Ti živiš i vjeruješ da je dobro i da može biti i bolje. Današnji svijet je složen. Sve bi se htjelo na brzinu. Ja nisam baš takva. Imam svoj ritam. Današnji tempo života koji nameće tehnologija donio je izuzetno puno promjena u odnosu na prije 30-40 godina, ali čovjek bi trebao zadržati to dobro u sebi, samo što se to ponekad zaboravlja. A to je: da zapravo ne treba trčati! Da ne treba biti ohol. Treba biti ponizan. Treba cijeniti sebe, da znaš tko si, ali da ne misliš da si baš ti superman! Da si ti izabran. Ako ti drugi ne pruže uvjete za dobro ti sam sebi moraš pružati uvjete. I tu je Sokratova uzrečica: Znam da ništa ne znam. Moraš imati u životu mjeru. Da budeš u normali.

Je li teško biti tako “snažna, istovremeno i lomljiva i samosvojna žena” na ovim našim estradnim prostorima, baš kao i u životu?
Jasno da je to teško! Kud god vi idete vi nosite sebe. Ali, kroz darovitost, lomljivost, izdržljivost treba biti još i hrabar! Treba biti borac. Živjeti znači: nikada se ne predavati!

Znači li vam što vaš glas uspoređuju sa Edith Piaf?
Edith Piaf je bila divna. Mislim da je imala ludi život koji ja ne bi mogla izdržati. Ja tako ne bih mogla živjeti! Imala je fascinantan glas i pjesme. Bila je i revolucionar. Primjer ostalima.

Što vam je značio Porin?
Pa, Bože moj. Lijepo je kad dobiješ nagradu. Ali, ja to ne radim za nagrade! Ja to radim za neke druge namjere. Lijepo je to ako te s nekim usporede i da ostaviš trag. Dobila sam lijepe kritike. Neke kritike su rekle da mogu ja bolje, nešto luđe, ali to ću ostaviti za drugi put.

Vaši planovi za jednu narednu “petoljetku”?
Datume ne volim planirati. Ja nemam petogodišnji plan. Nemam ja planova. Ja se susrećem sa onim što dolazi jako hrabro i veselim se. Želje nisu posustale. Ja nisam statističarka. Ja ne znam koliko sam albuma napravila. Ja postojim, egzistiram, pjevam, to je veselje. To je divno. Ja sam publici na koncertima izuzetno zahvalna, jer su mi oni poklonili slobodu. Mi se osjećamo kroz pjesme. Oni su meni dali puno slobodu da ja radim sve kaj ja hoću. Ja znam da se ja mnogima ne sviđam i koji me ne mogu smisliti. Ali, ja znam i sve one koji me mogu i te kako smisliti. I oni me s puno pažnje i poštovanja slušaju i to s čime ću ih ja iznenaditi.

Koja vam je vaša pjesma najdraža?
Ja bih se usudila reći: sve. Neke pjevam više neke manje. Malo se mora unositi i svježine. Moji su koncerti izuzetno teški. Tu se pjeva u svim radosnima tu se pjeva u četiri oktave. Vrlo, vrlo angažirani koncerti. Mene to veseli, ja sam predana.

Žalite li za čime u životu?
Mogu vratiti film unatrag. Ali, zašto bi ja žalila?! Sve je tako trebalo biti. Pitati stalno: zašto, zašto?
Pa, zato.

 

Pozdrav od ZMUSK-a:
Magla, magla, svugdje oko nas…

Oglasi

Jedan odgovor na … Josipom Lisac (22.09.’14.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s