… Josipom Ticom (12.01.’15.)

Mi i dalje jurimo prema “grčkom scenariju”!

Ponedjeljkom na kavi sa…
ekonomistom, dr.sc. Josipom Ticom
s Ekonomskog fakulteta

Poznati slovenski filozof Slavoj Žižek je kazao za sebe “kako ne pripada grupaciji ljudi koji se bune na trgovima. Već da njega zanima – dan poslije”. Pa, kako je to izgledalo u Hrvatskoj “Dan poslije”? Ne demonstracija, nego “predimenzioniranih” predsjedničkih izbora? Kakva nam je svakodnevnica? Što nas je dočekalo, dan poslije, nakon “puno vike ni za što”?!

Velik broj građana “lijepe naše” na rubu je podnosivosti tereta svakodnevnice. Sa takvim problemima susreli smo se i “dan poslije” nakon što smo “svoj glas dali za jednog od kandidata za predsjednika RH”.

Upravo smo o razlozima gospodarske krize u nas i u svijetu, te o mogućnostima izlaska iz krize u Hrvatskoj kao i o “svijetlu na kraju tunela ” koje se kod nas slabo ili nikako ne nazire, razgovor uz šalicu kave za ZMUSK vodili sa ekonomistom dr.sc. Josipom Ticom koji je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu, član Glavnog odbora Hrvatskog društva ekonomista kao i Predsjednik savjeta za razvoj i gospodarstvo komunalnog sustava u Zagrebu.

Zašto Hrvatska nije mogla izaći iz recesije?

Imate čitav niz razloga. Jedan od ključnih razloga je zato što u proračunu tijekom razvoja kada nam je išlo jako dobro, znači, između 1999. do 2008. godine kada su stope rasta BDP-a i stope rasta proračunskih prihoda bile iznad prosjeka, nije se štedjelo tako da smo i u tim godinama imali deficit. Sanader je povećao rashodnu stranu proračuna sa 80 na 120 i nešto milijardi u tri ili četiri godine. Dakle, gotovo za oko 50 posto. Za to nije bilo realnog pokazatelja. Mi smo sebe doveli u suludu situaciju, tako da kad nam je išlo dobro, umjesto da štedimo trošili smo više nego što smo imali, a onda kad su došli “crni dani” odnosno, loša vremena, nismo imali ništa ušteđeno za poticanje ekonomije tako da smo morali raditi ono što je najgore raditi u recesiji, a to je da smo u recesiji morali rezati potrošnju!S druge strane gledano uz monetarnu politiku imate isto problem da je guverner Rohatinski pokušao voditi anticikličnu politiku tako da je u razdoblju ogromnog rasta duga on uveo ograničenu stopu obvezne pričuve i pokušao usporiti zaduživanje kako u slučaju recesije Hrvatska ne bi bila prezadužena. Taj instrument je donekle iskorišten vezano uz ograničavanje zaduživanja. Međutim, onaj puno važniji, produktivniji instrument, a to je tečajna politika, guverner Rohatinski nije mogao koristiti kako bi se borio protiv recesije, jer su procjene većine ekonomista da bi posljedice rasta tečaja na dužnike koji imaju valutnu klauzulu rezultirale daleko većim štetama nego što bi se pojavili pozitivni pomaci u konkurentnosti hrvatskog izvoza. Ključan je problem nešto što mi zovemo prociklična fiskalna politika, to je kada nam je dobro da trošimo, a kad nam je loše da štedimo! Trebalo bi raditi suprotno! Međutim, da bi došli do ovoga da radimo suprotno, prvo moramo imati jedno dobro razdoblje u kojem ćete uštedjeti dodatne kapacitete kako biste mogli poticati ekonomiju u recesiji. Isto tako što se tiče monetarne politike da biste mogli koristiti tečaj vi morate s nekim instrumentima uvjeriti stanovništvo i banke da je instrument devizne klauzule na stambene kredite tempirana bomba! U perspektivi bi trebali raditi na tome da se krediti sa deviznom klauzulom smanjuje što je više moguće u ukupnoj aktivi banke.

Kako komentirate pad industrijske proizvodnje? Što to točno znači za hrvatsko gospodarstvo?

Industrijska proizvodnja je većim dijelom izvan javnog sektora izvozna. Dakle, to je direktna refleksija onoga što se događa u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj i Sloveniji. A u javnom sektoru kao što je govorio sada već bivši ministar financija Linić postoje očigledno neke devijacije proizašle iz načina kako je javni sektor privatiziran u pogledu INE i drugi problem je u HEP-u što još uvijek koalicijska vlast nije uspjela iskontrolirati taj sektor. Jer ako industrijska proizvodnja pada zbog činjenice što se u HEP-u nešto čudno događa onda je to očigledno problem Vlade, a ne toliko makroekonomskog okruženja.

Poduzima li, međutim, ova Vlada ispravne, a ne samo dovoljne korake za izlazak iz ekonomske krize?

Većina koraka je bila ispravna! Onaj prvi paket reformi je bio ispravan, a ovaj dio sad sa poskupljenjima bojim se da je bio djelomično nefokusirana mjera! Ali i za nju se može naći opravdanje. Očigledno je procjena Vlade da je za povećanje investicija u energetici nužno imati svjetske cijene u energetskom sektoru. Na taj način brojni energetski projekti u Hrvatskoj postaju rentabilni , postoji potencijal za strane investitore , a očigledno svi znamo da nam BDP pada osim zbog pada neto izvoza i krize u Europi, i zbog investicija. U tom smislu Vlada se trudi privući investicije i povećati konkurentnost izvoznog sektora, međutim, vrlo često se događa da jedna mjera koja pomaže investitorima poništava efekte koji pomažu izvoznicima i suprotno. I u tom smislu ja mislim da je trebalo malo bolje razmisliti i malo bolje iskordinirati dvije mjere koje idu na ruku izvoznicima i koje idu na ruku potencijalnim investitorima.

Kako smo se, međutim, snašli nakon ulaska u EU?

Čekala nas je puno jača konkurencija, došlo je do okrupnjavanja za veći dio onih koji ne mogu sami preživjeti. Pozitivne stvari će se dogoditi u izvoznom sektoru i u turizmu koji ima dodanu vrijednost. Znači one destinacije koje su izgradile neki brend, oni proizvodi koji imaju dodanu vrijednost, koji su složeni u svojoj izgradnji, oni mogu očekivati viši stupanj konkurentnosti na tržištu i veći broj mogućnosti. Međutim, svi oni proizvođači koji proizvode one proizvode koji imaju veliku globalnu konkurenciju, njima će biti znatno teže uspjeti! Oni će biti izloženi ili okrupnjavanju ili znatno težim uvjetima privređivanja! Na zajedničkom tržištu prolaze najbolje oni koji su i na nacionalnim tržištima prolazili jako dobro. Samo sada dobivaju puno veću šansu za rast, širenje i dobivaju puno veće tržište.

Što je, međutim, sa brojnim stečajevima koji su preplavili našu zemlju od primjerice Kamenskog, Jadrankamena, Dalmacija vina do Mundus Florijana Bobića ili MTČ-a u Međimurju i sličnih slučajeva? Je su li oni posljedica političkih odluka ili ekonomska nužnost?

Da, tu imate puno odgovora. Jedan je odgovor da uvijek ekonomski napredak nužno dovodi do nečega što mi zovemo “kreativna destrukcija”. Da oni stari sektori ekonomije umiru. Isto kao kad raste drvo, stare grane se suše, nove rastu. Međutim, u Hrvatskoj imate dva problema. S jedne strane imate ogromne otpore stanovništva ka tome da se krene dalje, da se napusti ono što je očigledno vrijeme pregazilo, a s druge strane, ono što je još gore od toga je činjenica da se naša ekonomija puno sporije revitalizira, puno sporije raste, puno manje ulaže u budućnost, a puno više u neke “betonske projekte”. I to opet samo podebljava ovaj ciklus otpora “kreativnoj destrukciji”!

Koji je onda razlog slabog gospodarskog napredovanja u Hrvatskoj?

Osnovni razlog za slabi napredak u Hrvatskoj je izuzetno slaba povezanost gospodarstva i znanstvene zajednice! Kod nas kad prebrojite sva znanstvena istraživanja u Hrvatskoj i ona koja hrvatska industrija može primijeniti korelacija je vrlo slaba! Znanje je danas u svijetu jedina roba na kojoj se može ostvariti visoki životni standard! Sve ostalo može biti proizvedeno tamo gdje ljudi rade za dolar dnevno!

Dakle, znanje je jedina roba, sve ostalo je prestalo biti roba!

Kako, međutim, ugraditi hrvatsko znanje u hrvatske izvozne proizvode?

Odgovor na to pitanja nema niti hrvatska industrija, niti hrvatska znanstvena zajednica niti hrvatske političke elite! A upravo je sinergija politike-znanstvene zajednice-industrijskog sektora nužna kako bi Hrvatska napravila iskorak i postala moderna ekonomija u kojoj ćemo imati daleko viši životni standard. Sa dobrom koordinacijom ta tri sektora moguće je doslovno u sedam godina udvostručiti životni standard prosječnog stanovnika! Na žalost u Hrvatskoj korelacija između ta tri sektora je gotovo nepostojeća: svatko vuče na svoju stranu.

Što je, međutim, sa najavama da će se u javnom sektoru otpustiti do 15 tisuća zaposlenika? Gdje će se i kako će se ta masa ljudi kanalizirati kroz tržište rada u nas?

Ja mislim da je to puno drugačiji problem. A to je problem brige za budućnost! Jer imate slijedeći problem. Danas situacija izgleda ovako:130 tisuća ljudi je izgubilo posao u privatnom sektoru, u privatnom sektoru plaće su u prosjeku daleko niže nego u javnom sektoru i javni sektor ne samo da ima više plaće koje ne padaju u krizi, nego u javnom sektoru nitko nije otpušten. Takav nerazmjer između dvije polovine ekonomije može rezultirati potpuno devastirajućim trendom u budućnosti.

Što se, međutim događa sada?

Svi budući završeni studenti koji će ulaziti na tržište rada neće raditi u privatnom sektoru! Ja danas kad pitam studente: hoće li raditi u privatnom sektoru? Pitaju: zašto? Imaju nižu plaču i nesigurnije radno mjesto. Zašto bi itko tko je talentiran, tko može proizvesti nove proizvode, tko može Hrvatsku učiniti konkurentnijom, tko može proizvesti proizvode sa dodanom vrijednošću, koji može biti upotrjebljen na stranom tržištu, zašto bi jedan takav student ili kvalitetan čovjek s visokom razinom znanja otišao danas u privatan sektor? Ne postoji niti jedan racionalan razlog! Jedini način da motiviramo talente da idu u privatni sektor, a u privatnom sektoru je izvoz, industrija i ono što može vratiti naše dugove, je da najkvalitetnije ljude motiviramo da izaberu privatni sektor i da uvjete privređivanja izjednačimo između privatnog i javnog sektora. Mislim da je ogromna odgovornost Vlade da radi na tome! Jer je nemoguće očekivati da će Hrvatska ikad izaći iz krize ako će kompletno talentirano stanovništvo u slijedećih 10 godina otići u javni sektor! Doslovno će propasti država! A ova situacija koja se dogodila sad u zadnje tri godine upravo motivira najkvalitetnije, najbolje, da se bore da idu u javni sektor umjesto da idu tamo gdje je “svježa krv” najpotrebnija, a to je gospodarstvo kako bi konkurirali na europskom i svjetskom tržištu!

Što je, međutim sa našim srednjim slojem? Je li “izbrisan sa lica zemlje”?

Tranzicija, općenito tržišna ekonomija ima tu tendenciju da polarizira dohodak. Uistinu se radi najveća razlika između onih koji imaju najveće plače i koji imaju najmanje plače. I tu je u tranziciji srednji sloj najgore prošao! Najbolje je u ekonomskom smislu prošla nova političko-ekonomska elita! Jako dobro su prošli pripadnici srednjeg sloja koji rade u financijskom sektoru, jako dobro je prošao i sektor zdravstva i sektor obrazovanja, ali svi ostali djelatnici koji su sebe prije smatrali pripadnicima srednjeg sloja jako loše su prošli! Ova kriza je izazvala ogromne probleme globalno gledajući u ekonomiji i dovest će do određene znanstvene revolucije u ekonomiji! Jedna od ideja koja za sada zvuči najuvjerljivije jest činjenica da će se morati raditi na tome da se društvo organizira prema novim pravilima na način da ekonomski rast i pozitivni efekti tog ekonomskog rasta u budućnosti budu rasprostranjeni na što veći broj stanovnika! Da se moraju izgraditi inkluzivne mjere, da se srednji sloj mora uključiti u koristi koje proizlaze iz gospodarskog rasta zemlje. To se zove:”inclusive growth”. A tu će ogromna odgovornost biti na onima koji pišu zakone, koji reguliraju tržište, oni koji donose pravila igre u Hrvatskoj! Da među korisnike rasta u budućnosti uključi što veći broj pripadnika srednjeg sloja! Vidjeli smo proteste širom SAD-a, dakle, taj jedan posto stanovnika nasuprot 99 posto stanovništva. I to većina starih ekonomista u Hrvatskoj ne razumije. Očigledno ta revolucija i promjena neće ići u tom smjeru da se promijeni fiskalna politika nego će izuzetno velik naglasak biti na tome kako će društvo biti organizirano i kako pravni, kako neki normativni sustavi ekonomije funkcioniraju i da li oni uključuju srednji sloj među one koji imaju najveće koristi od ekonomskog rasta?!

Kakav smo mi onda kapitalizam unatrag 20 godina uopće gradili?

Ja ne bih rekao da smo mi uopće u kapitalizmu ikad i bili! Način na koji je organizirano društvo u zadnjih 20 godina je proizašao iz Marxove percepcije kapitalističkog razvoja 19. stoljeća koja je kao i svaka druga bila subjektivna. Među hrvatskom intelektualnom elitom dominantna je i dan – danas ta percepcija tako da nisu mogli objektivizirati svoju percepciju toga kako kapitalizam mora izgledati! Oni su rekreirali sustav iz Marxovih knjiga koji, vrlo vjerojatno, u stvarnosti 19. stoljeća nikad nije niti postojao! To je tzv. “prvobitna akumulacija kapitala” koja je prema Marxu bila divljačka, otimačka, koja nije imala nikakve veze niti sa radom niti sa poštenjem niti sa etikom niti sa štednjom niti sa akumulacijom kapitala, da parafraziram Rojsa: Tko je jamio, jamio je! Dakle, oni ljudi koji su kreirali ekonomiju oni su u Hrvatskoj stvorili jedan isključujući model rasta kako ga je Marx vidio.

Marx je bio isključen iz većine tih zbivanja i onda iz percepcije tih zbivanja jednog ogorčenog čovjeka komentirao je ono što se događalo u 19. stoljeću. I sad vidimo da je Hrvatska postala jedno cinično, ogorčeno društvo kao posljedica takvih politika! Kapitalizam 20. stoljeća u Hrvatskoj nikad nije saživio, kapitalizam 19. stoljeća nikad nije objektivno gledajući izgledao onako kako su ga pokušali rekreirati u Hrvatskoj 90-tih godina! I činjenica da se svi bune kako su ovo proizvodi neoliberalne ekonomije ili nekog tržišnog sustava nema nikakve veze, jer u Hrvatskoj je ekonomija toliko monopolizirana, toliko cijena je u Hrvatskoj dogovoreno i nije određeno na tržištu, da ne možemo govoriti o tržišnoj ekonomiji. Tu se radi o jednom ekonomskom modelu koji bi se najlakše mogao nazvati korporativni socijalizam! Imamo ogromne korporacije gdje njih nekoliko kontrolira sve što se događa u zemlji, određuju sve najvažnije cijene i jedini koji mogu parirati su sindikati iz javnog sektora. Zato je i nastala ta razlika između cijene rada u privatnom i javnom sektoru, jer jedino u javnom sektoru su sindikati uspjeli oponirati pritisku tih velikih korporacija. U biti od tržišta, od konkurencije, od natjecanja, od iskorištavanja najboljih, najtalentiranijih, kako bi ekonomija rasla nije ostalo niti slovo na papiru! Sve se svelo na, što je pokojni predsjednik govorio: pretakanje iz šupljeg u prazno! Dakle tek negdje 2000. godine dolazi do pozitivnih pomaka u Hrvatskoj, ali bojim se da smo mi još daleko od toga da se možemo nazvati tržišnom ekonomijom ili nekim ozbiljnim društvom koje je uređeno na privatnom vlasništvu ili vladavini prava!

Kako vi onda vidite izlazak iz ovakve bezizlazne gospodarske situacije?

Postoje dva izlaza. Jedan izlaz je ozbiljna reforma, modernizacija društva u smislu kreiranja društva u kojem će postojati inkluzivan rast koji će među korisnike tog rasta, odnosno one koji će se okoristiti tim rastom uključiti što šire slojeve stanovništva. Dakle, da bi nastao takav rast bitno se moraju promijeniti najvažniji sustavi i to nam pokazuju sustavi poput Brazila, Kine, Rusije, Indije. Da nije nužno mijenjati kompletan sustav, ali je nužno svim sustavima postaviti dijelove sustava koji će funkcionirati po bitno izmijenjenim pravilima kako bi se povećala motivacija ljudi da više rade, da postanu produktivni i da počnu proizvoditi bolje proizvode. Najbezbolnije za društvo za izlazak iz krize je ako Hrvatska uspije generirati velike slojeve društva, velike grupacije unutar društva koji će biti motivirane u ekonomskom, ali i u društvenom smislu da počnu proizvoditi što bolje proizvode i da ih počnu izvoziti na svjetsko tržište kako u turizmu tako i u industriji. Ako mi nećemo biti sposobni proizvesti nova pravila igre u svim mogućim slojevima društva i sektorima društva gdje će se moći usmjeriti najveće talente koji će biti spremni raditi po novim pravilima, onda nam preostaje puno gori scenarij, a to je scenarij koji će izgledati kao mješavina rezova i pomoći koju ćemo čekati iz inozemstva! Monetarna i fiskalna politika u Hrvatskoj mogu puno doprinijeti, ali ti postupni pokušaji koji mogu izaći iz tih manevara su gotovo zanemarivi s obzirom na razinu problema koji mi imamo! U kratkom roku mi u pravilu imamo jako malo instrumenata. Najproduktivniji instrument u kratkom roku je da se proračun što prije dovede u red kako bi se moglo tražiti novo zaduživanje za neki dodatni stimulans u ekonomiji. Međutim ono što je ključno kako bi se proizveo stabilan rast, kako bi radnice iz Kamenskog iz tekstilne industrije, kako bi brojni radnici koji su u privatizaciji ostali bez posla, kako bi brojni talentirani ljudi našli posao u privatnom sektoru, nužno je izjednačiti uvjete rada u javnom i privatnom sektoru, a ono što je još bitnije nužno je proizvesti nova pravila preraspodjele dohotka gdje će oni koji vuku naprijed barem u dijelovima ekonomije biti daleko više i bolje nagrađeni, kako bi ih što više motivirali da ostanu u Hrvatskoj i da povuku Hrvatsku naprijed! Gledajte Brazil? Brazil ima iste probleme kao i Hrvatska i sa sudstvom i sa korupcijom i sa slojevima stanovništva u nekim getima koji su totalno isključeni, ali oni u svakom važnom sektoru gospodarstva imaju jedan mali mehanizam koji funkcionira gotovo efikasnije od ekonomije gospodarstva u SAD-u. Dakle, imaju poslove unutar ekonomije slično kao što je Kina imala komunističku Kinu i onda ima gotovo kapitalističke gradove na obali. Dakle, sve te zemlje su uspjele izgraditi u svim sektorima jedan mali segment društva koji je kao lokomotiva, a onda u svim ostalim sektorima ostao je onaj dio populacije koji nije bio spreman prihvatiti promjene koje zahtijeva brži ekonomski rast. Ovaj sektor koji funkcionira po novim pravilima vući će tu ekonomiju naprijed. U njemu su mlađi ljudi, u drugom sektoru su stariji ljudi koji se teže mijenjaju ili doškolavaju. Međutim ono što je najvažnije, sektor koji vuče naprijed možete motivirati samo mrkvom, ne možete batinom!

U tom slučaju koliko su realna očekivanja za “grčki scenarij” u Hrvatskoj?

U slučaju da ne uspijemo sa svim ovim reformama koje se sada rade mi smo i dalje na putu ka tome. Hrvatska i dalje juri prema tome, punom brzinom! To je kao tanker koji čak kad i okrenete kormilo kao što ga ova Vlada svim snagama vrti, pitanje je koliko će vremena trebati brodu da promijeni smjer, jer brod je jako veliki i jako težak?! Tako da u tom kontekstu imate situaciju prema kojoj kako sad brod plovi, mi i dalje jurimo prema “grčkom scenariju” i to malo sporije, ali u pravilu jako velikom brzinom! Ili ćemo početi proizvoditi više ili ćemo biti prisiljeni trošiti manje! Tako da tu neke dileme nema. Sad je samo pitanje: koji to sektori mogu proizvoditi više, kako natjerati najtalentiranije, najsposobnije da odu u te sektore da to naprave i kako formirati pravila igre da to bude moguće? I da se to ljudima koji će to napraviti opet isplati?!

Kako biste vi prokomentirali upozorenje multimilijardera i filantropa Georga Sorosa kako “EU prijeti raspad”?

Sorosa neću komentirati. Imali ste jednog ekonomistu u Estoniji koji je slično kometirao banke u Estoniji, pa je završio u zatvoru. Međutim, očigledno iz nekih razloga Soros ima “mandat” da u puno većim razmjerima izaziva paniku. Mislim da je neozbiljno za bilo kojeg ekonomista da potiče glasine koje mogu iz bilo kojih razloga izazvati paniku!

A veza politike i ekonomije? I koliko gospodarska kriza u Europi i u svijetu utječe na jačanje neonacista u Njemačkoj ili desnice u Grčkoj i slično?

Veza između politike i ekonomije je izrazito snažno izražena! Jedan od glavnih razloga zašto se 70-tih godina išlo na promjene tog sustava i zašto se potencirala u Europi nakon II. svjetskog rata i privatizacija i razvoj socijalne demokracije i razvoj tržišnog društva i zašto se napravio odmak od planiranja je bio taj: da se ne dogodi to što se dogodilo u II. svjetskom ratu, nikada ponovno! Znači vi kada imate velik privatni sektor onda taj kapital seli van granica, kompanije se međusobno povezuju, a što su više isprepletene ekonomije to je manja vjerojatnost da ćete uspjeti izgraditi kritičnu masu za neki novi rat ili za neki novi ekstremizam! Najbolji primjer toga su možda Tajvan i Kina gdje imate primjer da je jedan od najvećih industrijskih proizvođača u Tajvanu, sin kineskog generala , znači to u najvećoj mjeri automatski isključuje mogućnost oružanog sukoba.

Međutim, to je bila jedna strana priče. Sad u krizi se pokazuje druga strana priče: da je taj ekstremizam moguće kreirati ne samo prevelikom ulogom države i gospodarstva, nego ekstremizam se općenito može kreirati kada se izlaz iz krize traži samo na račun najugroženijih slojeva društva! Kada se izlaz iz krize traži isključivo u rezovima u zemljama koje bilježe deficit. Nakon II. svjetskog rata je ekonomist Keynes predlagao da u slučaju ako neka zemlja dođe do situacije prezaduženosti da odgovornost za izlaz iz krize leži na njezinom kreditoru. U tom trenutku kreditor počne više trošiti kako bi zadužena zemlja trebala što manje rezati i ako kreditor počne što više trošiti najviše će pomoći onome tko je prezadužen. Međutim, taj prijedlog je odbačen iz ekonomskih razloga, jer svi mi ekonomisti znamo da je puno lakše dignuti cijene i plače nego ih spustiti. Na žalost u politici svijeta taj pristup nikad nije saživio iz jednog razloga što vrlo često zemlja koja je prezadužena stavlja sebe u kolonijalni odnos u odnosu na onoga tko je kreditira! Onda kreditoru nije u interesu da je postavi na noge nego od tog trenutka ju je maknuo sa pregovaračkog stola. I mislim da se to upravo dogodilo u EU gdje su Sjeverne zemlje koje su neto kreditori Juga iskoristile ovu situaciju u nekoj mjeri da izbace iz bilo kakvih političkih razgovora sve one zemlje koje su prezadužene! Dakle, stvorile su jednu hegemoniju Sjevera u EU gdje je u političkom smislu Jug postao u potpunost politički nesignifikantan, prestao je biti čimbenik, postao je objekt EU. I to je jedan od razloga zašto ta politika ignorira jednostavna ekonomska rješenja!

Najjednostavnije rješenje za krizu bi bilo da Jug zamrzne svoje trošenje, a da Sjever počne trošiti više! Onda bi se stvari same izbalansirale. Međutim, to je ekonomski najelegantnije, najjednostavnije, uz što manje šokova, to neće izazvati nikakve političke ekstremizme, ali to politički nije izvedivo! To u političkom smislu nije privlačno onima koji su zagospodarili EU. To je jedna stvar. A druga stvar je da primjerice u Mađarskoj imate premijera Urbana, gdje njegovu politiku nazivaju “čaušeskivizacijom Mađarske”. Dakle, on ima samo jedan cilj, a taj je da vrati dug Mađarske. Sve ostalo je zanemario ne zanima ga niti BDP, niti inflacija, niti kamatne stope, niti nezaposlenost, zanima ga samo da vrati dug, jer on želi Mađarsku vratiti za stol kao zemlju koja odlučuje o procesima u EU!

Čaušesku je u Rumunjskoj 80-tih pokušao provesti te mjere. Tako da će u tom smislu ekstremizmi očigledno jačati u zemljama Juga, jer ne samo da povećana uloga države u gospodarstvu jača ekstremizam, nego očigledno i neke ekstremne mjere štednje koje nisu popraćene nekim drugim stimulansima mogu isto tako na drugom kraju tog ideološkog spektra izazvati isti taj ekstremizam koji je izazvala prevelika uloga države u gospodarstvu između dva svjetska rata. Tako da očigledno ne može biti rješenje za borbu protiv političkih ekstremizama niti ekstremno neoliberalna ekonomija niti neke socijalističke ideologije nego očito postoji neki uzak spektar ekonomske politike na sredini političkog spektra koji jako efikasno istrebljuje bilo kakve ekstremizme. Bojim se da je Europa između dva svjetska rata bila na tom lijevom ekonomsko-političkom spektru koji je potencirao razvoj ekstremizama, a da se sad u zemljama Juga prvenstveno u Grčkoj javlja ekstremizam potaknut politikama suprotnog ideološkog predznaka. Sve će ovisiti o rezultatima grčkih izbora. Međutim, ja duboko vjerujem da je Europa puno pametnija i puno mudrija i da zna što je na kocki? U slučaju raspada eura, bojim se da bismo se vratili u neka mračnija vremena koja su u pravilu svim ljudima koji su koliko-toliko racionalni, dovoljno odbojna da su spremni napraviti što god je potrebno da bi spasili ovu razinu integracije koju imamo u Europi!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s