… Krešimirom Severom (23.03.’15.)

Nama veliki broj ljudi govori upravo to,
da više ne mogu “spajati kraj sa krajem”!

Ponedjeljkom na kavi sa…
predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata,
Krešimirom Severom

Potrošačka košarica je sve siromašnija tako da će dobar dio stanovništva “lijepe naše” ostati i prikraćen za raskošan blagdanski stol za Uskršnje blagdane. Uz to, kao jednog od glavnih gospodarskih pokazatelja ekonomske moći građana, tu su još mnogobrojni problemi u gospodarstvu, a sve to na leđima djelatnika ili malobrojnog radništva, jer je i većina radno sposobnog stanovništva nezaposleno! Sve ovo gore spomenuto dovoljan je povod bio da razgovor uz šalicu kave (za koju još nekako imamo) povedemo sa predsjednikom Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimirom Severom.

Dakle, sa Krešimirom Severom razgovaramo za portal ZMUSK o već davno zaboravljenom, a još uvijek dvojbenom prijedlogu ministra rada Mrsića o odlasku u mirovinu sa 67 godina, izmjenama Zakona o radu, snazi potrošačke košarice koja nije dostatna niti za troškove hrane, a kamoli za bilo kakvu drugu “nadogradnju”, o radničkim pravim u Hrvatskoj, stranim ulagačima koji zaobilaze Hrvatsku, uvozu strane radne snage u Hrvatsku pored “vojske nezaposlenih” u vlastitoj državi kao i o konceptu neoliberalnog globalnog svjetskog tržišta rada, te mjerama Vlade koje (ne) poduzima u rješavanju gorućih gospodarskih pitanja.

Pa, počnimo od sada već zaboravljene, a opet još uvijek dvojbene izjave ministra rada Miranda Mrsića da će se u mirovinu odlaziti sa 41 godinom radnog staža i 67 godina života?

To treba gledati odvojeno jedno od drugoga. Naime, mi smo sa sindikalne strene dugi niz godina tražili da se uvaži jedna činjenica da jedan broj ljudi u Hrvatskoj počne raditi izuzetno rano. I da oni vrlo rano napune već jedan puni radni vijek, ali im još uvijek nedostaju godine starosti i temeljem toga ne mogu otići u mirovinu. Ako i odu, bivaju kažnjeni i tu penalizacija zapravo itekako oštećuje mirovinu u odnosu na ono što je bilo ranije. Nekada smo imali situaciju da ako je netko otišao u prijevremenu starosnu mirovinu da mu je bila umanjena mirovina do punih godina starosti. Nakon punih godina starosti dobivao je i punu mirovinu. Međutim, jednom od izmjena mirovinskog Zakona to je ukinuto tako da netko kad sad ode u mirovinu kakva mu mirovina jest ona je trajna. U osnovici naravno usklađuje se kao i sve ostale. Tako da se u ovim uvjetima događalo da je netko bio kažnjen trajnim umanjenjem mirovine zato što mu nedostaju godine starosti, ali se “debelo izradio” u svojem radnom vijeku. Istovremeno netko je možda odradio kraće, ali je odradio do punih godina starosti i njegova mirovina će biti nešto veća. Tako da smo s te strane predlagali da se u svakom slučaju osim godina starosti vrati natrag i dio ranijeg modela. Dakle, da se za punu mirovinu odradi nekakav radni vijek. Mi smo predlagali da to bude 40 godina radnoga staža za muškarce, a 35 za žene. No kako je izmjenama Zakona izgurano da se u ovom prijelaznom razdoblju sve do 2030. godine žene polako izjednačuju sa muškarcima do 65 godina starosti tako će se izjednačavati i u onom osnovnom stažu osiguranja. Tako da na kraju naš prijedlog je ostao na razini da bi trebalo svima onima koji su odradili negdje oko 40 godina ili više od 40 godina sa 40 godina priznati punu mirovinu neovisno o godinama starosti. Ministarstvo sad ovdje predlaže da to bude 41 godina, ali za to otvara jedan drugi ventil koji je apsolutno neprihvatljiv. Naime, produljenje radnoga vijeka po godinama starosti je loše rješenje za velik dio hrvatskih građana danas!

Zašto tako mislite?

Razloga zašto to ne bi trebalo biti tako ima više. Prvo: sa 67 godina starosti cijeli niz radnih ljudi ne može davati više onaj radni efekt koji bi mogao davati sa recimo 60 ili 65 godina. Već poslije nekih godina naravno da se smanjuje radni potencijal kod radnika i da on naravno ne može više imati tu razinu proizvodnosti koju je imao sa 30, 40 ili sa 25 godina života. Jasno je da pogotovo iznad 65 godine se to dodatno smanjuje. Obrazloženje koje je dano da se u Hrvatskoj dulje živi da se produljuje radni vijek, a istovremeno se uspoređuje sa nekim drugim zemljama u Europi koje su također produljivale tu godinu starosti za puno mirovinu opet je klimavo na svim razinama. Najveći dio europskih zemalja kada su produljivale radni vijek po godinama starosti za punu starosnu mirovinu nisu još niti dosegnule 65 godina nego su tek podizale na neke godine iznad 60. Dakle, pa je već to netočno. Tek sad imamo neka očekivanja da će se vjerojatno u Poljskoj i to tamo 2040. raditi do 67 godina. Tih prijedloga ima na sve strane, ali se zemlje nisu na to baš odlučile. Povrh toga cijeli niz zanimanja nije u mogućnosti raditi u tim godinama, ne vrijeđajući doista nikoga. Ali pri tome cijeli niz poslova se ne može obavljati sa sigurnošću kako bi se mogao obavljati sa manjim godinama starosti. Ljudi nemaju više psiho-fizičke snage niti sposobnosti na taj način više to odrađivati, pa bi se zapravo na njih vršio pritisak ili da pod svaku cijenu odrade do kraja svojeg životnog vijeka i onda praktički iznemogli rade u zadnjoj fazi i ne mogu davati puni elan. A onda na drugoj strani, tamo gdje primaju plaću imaju fiksni i varijabilni dio plaće, pa zbog toga što ne mogu odrađivati u punom obujmu plaće će im biti manje, a kasnije to utječe na mirovinsku osnovicu, ali dio njih ionako neće moći odrađivati. Češće će ići na bolovanje, češće će izbivati s posla što nije čak niti povoljno za poslodavca, ali nije niti za njih. I na kraju krajeva oni kad budu tako dugo radili, za dio njih će praktički vrijediti da idu sa posla na groblje! Ili da se smanjuje to razdoblje primanja mirovine što bi vjerojatno usrećilo ovaj neoliberalni koncept koji drži politika i dio neovisnih analitičara, MMF, Svjetska banka, bonitetne agencije koje umirovljenika, radnika, čovjeka gledaju isključivo kao trošak! Dakle, s te strane je to neodrživo. S druge strane, produljenje radnoga vijeka na jednoj strani, a neotvaranje radnih mjesta, jer se ne otvaraju i nema neke perspektive da će se u dogledno vrijeme uopće otvarati znači kasniji ulazak u svijet rada za mlade ljude! A mi danas već imamo izuzetno visoku stopu nezaposlenosti mladih. Onih koji su mlađi od 29 godina ima preko 1/3 od sviju nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje. I to nam radi egzodus mladih izvan Hrvatske. Ovdje nemaju radno mjesto, pa odlaze van. U pravilu se tu radi o poslovima visoke izobrazbe gdje naši ljudi koji su ovdje završili studije praktički odlaze u razvijene zemlje. Mi smo ovdje u njih uložili i mi taj svoj razvojni potencijal, potencijal ljudskoga kapitala na kojem počiva razvoj zemlje u nekakvoj doglednoj budućnosti, praktički šaljemo nekome drugome, jer za njih nemamo posla! Jer se u velikoj mjeri posao otvara ili kad netko umre ili kad netko ode u mirovinu. Rijetko je novo radno mjesto. Onda to s druge strane u produžetku znači da kako mladi ljudi kasnije počinju raditi tako se i kasnije osamostaljuju tako i kasnije imaju i obitelj! Neka su istraživanja pokazala u Europi da je u ovom vremenu krize porastao broj mladih koji se vraćaju u obitelj, jer su ostali bez radnog mjesta. Ali mi u Hrvatskoj zapravo imamo jedan dugogodišnji problem gdje mi imamo produljeni ostanak mladih ljudi u obiteljima. Dakle, oni nisu čak niti otišli, pa da su izgubili posao, pa se zato vratili, nego su u obiteljima zato što uopće posla nemaju! A sad bi još produžili radni vijek! Dakle, oni bi još teže ulazili u svijet rada. To onda znači nemogućnosti stvaranja obitelji, a to znači i isto tako manje rađanja djece, a s obzirom na povremena zapošljavanja ili nepotpuno radno vrijeme sve više mladih ljudi se ionako teže odlučuje na obitelj ili se uopće ne odlučuje ili se odlučuje kasno, pa se onda kasni i sa djecom, pa onda vidimo da se svake godine sve manje djece upisuje u prvi razred ili u vrtiće. I u konačnici, zapravo, mladi ljudi i jesu jamstvo starijima da će se ti ciklusi obnavljati. U neku ruku čak i jamstvo za dio njihovih mirovina. Dakle, sve je to već dovoljan razlog da se ne ide u produljenje radnoga vijeka!

Što je, međutim, sa najavljenim izmjenama Zakona o radu?
Ponajprije sindikalni je stav da se Zakon o radu uopće ne bi trebao dirati! Teza da je Zakon nedovoljno fleksibilan pada u vodu! Iz dva razloga. Mi smo 2003. mijenjali Zakon o radu i tako smo ga solidno fleksibilizirali. Ne treba zaboraviti da je ondašnja Vlada pokojnog Ivice Račana, dakle, današnji sastav, isto su posegnuli za flesibilizacijom tržišta rada i sada to rade ponovno. Onda su još dodatno radili i pod utjecajem Svjetske banke i MMF-a. Ne treba zaboraviti da su 2001. imali zajam o strukturnoj prilagodbi sa Svjetskom bankom gdje je u obvezama Vlade stajalo, a za uzvrat dobivaju negdje oko 220 milijuna dolara zajma za strukturnu prilagodbu. Hrvatska se za uzvrat među ostalim obvezuje za fleksibilizaciju tržišta rada, pa i na skraćenje otkaznih rokova, smanjenje otpremnina, još cijeli niz fleksibilnih oblika na tržištu rada. 2002. godine na to se i obvezala i MMF-u kroz “stand bay” aranžman sa MMF-om, dakle, iste obveze je preuzela. 2003. kada smo radili na izmjenama Zakona o radu mi smo uspjeli obraniti cijeli niz pozicija sa sindikalne strane, ali su neke od ovih pozicija među ostalim i o skraćivanje otkaznih rokova, smanjenje otpremnina, Agencije za povremeno zapošljavanje, nepuno radno vrijeme i tako redom je zapravo sve skupa bilo objašnjeno od tadašnjeg ministra rada kako Hrvatska tu na žalost ne može raditi pomak, jer se Hrvatska već obvezala i prema MMF-u sa “stand bay” aranžmanom i prema Svjetskoj banci sa strukturnom prilagodbom. Dakle, već tada se to počelo zakuhavati. A i tada je već ondašnja vlast najavljivala da bi se radni vijek trebao produljiti na 67 godina. Kada smo 2003. promijenili Zakon o radu na kraju smo imali podatak da je Zakon negdje u granicama zakonodavstva Europske unije. Kada smo 2009. radi zatvaranja jednog od poglavlja u pregovorima radi ulaska u EU bili obvezatni uskladiti hrvatski Zakon o radu sa europskom pravnom stečevinom tada smo praktički polovili i sve ostalo. I da mi zapravo nismo usklađeni sa zakonodavstvom europskim ne bismo dobili zeleno svjetlo od EK i danas ne bismo ušli u EU. I od tuda je jasno da je Zakon o radu negdje u skladu sa europskim radnim zakonodavstvom i da ga zapravo sa te sile ne bi ni trebalo mijenjati. Međutim očito je da taj pritisak i od strane poslodavaca i od MMF-a, Svjetske banke, bonitetnih agencija, dijela tobožnjih neovisnih gospodarskih analitičara ide prema daljnjoj fleksibilizaciji tržišta rada. Dakle, argumenta za to nema. Dodatno obrazloženje kaže kako smo mi već pet godina u gospodarskoj krizi, pa bi Zakon o radu trebalo promijeniti zato da se pospješi izlazak iz krize. Međutim, svaki ozbiljniji ekonomski analitičar će reći da je kriza tek jedan prolazni gospodarski poremećaj u gospodarskim ciklusima! Dakle, sasvim je jasno da se ne bi trebao Zakon o radu i tržište rada prilagođavati poremećajima u ciklusima nego da bi oni trebali biti prilagođeni redovitim gospodarskim ciklusima sa mogućim rješenjima za takve situacije koja se traže negdje drugdje, a ne unutar Zakona. Tako da i ta teza pada u vodu. Onda je isto tako izvučena teza da nama puno mladih ljudi odlazi raditi u inozemstvo, pa da ako mi fleksibiliziramo tržište rada onda će se oni moći zapošljavati u Hrvatskoj. Međutim, kada pogledamo: nigdje, nikada, nitko nije uspio dokazati da je fleksibilizacija tržišta rada omogućila otvaranje novih radnih mjesta što sada ovi kvazianalitičari i kvazipolitičari zagovaraju. Jednako tako ovi mladi ljudi odlaze vrlo često raditi u one zemlje gdje je razina zaštite radnika daleko veća, ali isto tako i gdje su običaji ponašanja bitno drugačiji! Primjerice u velikoj većini zemalja EU niti se ne pomišlja da se nema kolektivnog ugovora! Dakle, te su zemlje puno uređenije. Suština svega je da se neće niti pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, niti će to zadržati mlade ljude! Jednako tako pada u vodu da se pokazalo kako je smanjen broj nezaposlenih kada se 2003. fleksibilizirao Zakon o radu, kad se mijenjao, jer je do 2003. bila visoka stopa nezaposlenih, a od 2003. se smanjila ta brojka, pa oni to tumače da je razlog tome bio zapravo u jednoj činjenici da je bilo fleksibilizirano tržište rada, pa su se lakše otvarala radna mjesta. Međutim, niti ta teza ne stoji, jer primjerice 2009. mi smo ponovno mijenjali Zakon o radu, usklađivali ga sa europskom pravnom stečevinom, ali u cijelom tom razdoblju od 2003. do 2009. mi nismo povećavali radnička prava kroz Zakon, ali je činjenica da se u vrijeme krize počelo naglo obrušavati broj radnih mjesta i rasti broj nezaposlenih, pa je to najbolji pokazatelj, s obzirom da je Zakon o radu već bio fleksibiliziran da nije se dodatno povećavalo radnička prava, a u međuvremenu se nanovo počela urušavati brojka nezaposlenih. Sasvim je jasno da onda Zakon o radu nije imao izravne efekte niti u smanjenju nezaposlenosti kao što nema efekte niti na povećanje zaposlenosti nego se eto, sretno podudaralo sa jednim vremenom pomaka u gospodarskim ciklusima u cijelom okruženju, u svijetu je bila jedna ekspanzija gospodarska, pa smo mi čak i ne svojom zaslugom poletjeli! I to se i događalo. Osim toga ta jedna teza i velika brojka prigovora od stranih ulagača o mogućem Zakonu o radu i nefleksibilno tržište rada isto tako ne stoji. Jer prema svim onim pokazateljima koji se bave ulaganjima pokazalo se da je njima Zakon o radu i problemi sa hrvatskim tržištem rada stoje čak negdje na 10. mjestu na ljestvici prigovora, pa čak tu kad i prigovaraju onda prigovaraju zbog visoke bruto cijene rada, jer su visoki porezi, doprinosi, smeta im način obavljanja papirologije, cijeli niz prigovora vezan je uz koruptivnost društva, uz složenost zakonodavstva, uz nestalnost zakonodavstva uz hrpu papira koja im treba, uz dugotrajnost procesa koja im treba za pokretanje posla. Pa i to pada u vodu. Uzimaju čak u obzir i analizu koju je ovdje radila Američka gospodarska komora kao da je prvo: američka gospodarska komora pozvana angažirati se na hrvatskom tržištu rada?! Iskustva naših sindikalnih kolega iz svijeta govore upravo o tome da gdje se Američka gospodarska komora miješala u odnose na tržištu rada da je uvijek zagovarala jednu maksimalnu fleksibilnost, da je to zapravo jedan sustav koji guši i sindikalni rad i slobode djelovanja koliko god je to moguće, ali i zatire radnička prava. Pa to sasvim sigurno nije model koji bismo mi trebali zagovarati ovdje u Hrvatskoj. A to što primjerice MMF, Svjetska banka ili bonitetne agencije pripremaju u svojim izvješćima redovito da treba fleksibilizirati tržište, treba olakšati otpuštanje, treba sve veći dio tereta iz sustava zdravstva prebaciti na građane, da treba smanjiti pritisak na gospodarske fondove to je njihova mantra na kojoj oni počivaju! Kad zemlja radi svoje radno zakonodavstvo onda joj ona služi kao svojevrsna legitimacija – kao prikazivanje nekome tko u tu zemlju želi doći i raditi. I male zemlje u pravilu nikad ne mogu konkurirati, jer to je moguće samo zemljama sa mnogoljudnim stanovništvom. Male zemlje su na vjetrometini, one niti ne mogu dati u proizvodnji one nisu niti veliki potrošači i stoga njihova konkurentnost se nikada ne gradi na obespravljenom radniku i na niskoj razini prava na tržištu rada nego upravo na radnoj snazi koja ima velika znanja, raznovrsna znanja i vještine koja je fleksibilna s obzirom na znanja i vještine, na sposobnosti kojima barata. A ne da je možete pobacivati kako želite! Jer kada vi šaljete legitimaciju van prema ulagaču kao poruku: mi smo zemlja u kojoj radnici imaju nisku razinu prava, pa onda dođite k nama . Onda vi pozivate i takve ulagače koji traže upravo takve zemlje, ali koji u trenutku kad su ovdje uložili već jednim okom gledaju i jednim uhom slušaju: ima li netko tko je još obespravljeniji gdje bi im bilo još povoljnije za tu vrstu posla koji odrađuju? Tu se radi u pravilu o poslovima niže dodane vrijednosti o poslovima koji ne unose sofisticirane tehnologije, o poslovima koji ne ostavljaju dubok trag, koji u pravilu kupe propale tvrtke, pa tu nešto nastave raditi. Tu se u pravilu ne radi o greenfield investicijama.

Zašto je, dakle, tome tako?
Zato jer kad oni vide da je negdje drugdje povoljnije, da proizvodnju mogu preseliti brzo negdje drugdje zajedno sa opremom onda oni na brzinu idu ondje. Dakle, mi u Hrvatsku niti ne želimo privlačiti takve ulagače, jer ako dolaze takvi ulagači oni otvaraju nesigurne poslove, ali i drugo isto tako oni donose poslove sa niskom dodanom vrijednošću. Dakle, to su poslovi gdje su i niske plače, znači niža platežna moć, a mi smo se naživjeli u niskoj platežnoj moći i previše i nama treba sasvim druge vrste poslova: ulagači koji unose složene tehnologije i donose poslove sa visokim dodanim vrijednostima. Oni traže i takove radnike, ali u pravilu su zadovoljni i stabilnim tržištem rada koje daju određenu sigurnost radnicima, jer to daje i njima sigurnost da će se njihove investicije isplatiti.

Zašto, dakle, Hrvatsku ulagači onda izbjegavaju i masovno odlaze primjerice u susjednu Srbiju?
Prvenstveno ono što sam već rekao: ne zbog tržišta rada nego zbog toga što nam je zakonodavstvo vrlo nestabilno. Oni traže višegodišnje stabilno zakonodavstvo!

A što je sa tvrdnjom da smo mi preskupa radna snaga, a znademo da imamo primanja sa kojima jedva “spajamo kraj s krajem”?!
To je tek jedan djelić. Tu se radi o tvrdnji da se svašta mora plaćati. Mnogi će reći da će u nekim drugim zemljama imati manju bruto cijenu rada, jer je manji porez na dohodak, nema prireza, doprinosi na mirovinsko i zdravstveno su na nekim drugim razinama, ali i to je argument tek za jedan dio njih. Jer je zanimljivo da je jedan dio ulagača ušao u Hrvatsku, dobro zarađuju ovdje, dobro plaćaju svoje radnike. Dakle, pitanje je koga mi želimo privući? Oni u pravili zamjeraju sve ono o čemu sam ranije govorio plus to što se treba puno šaltera obići, te problema na lokalnoj razini, nedovoljno razvijena infrastruktura, pa im onda lokalna zajednica ne pruža potporu dovoljnu, nesređeni imovinsko-pravni odnosi i sl.

U kojim su segmentima posebice radnici u Hrvatskoj ugroženi?
Gdje uopće nisu?! Prvo: ako se gleda globalno plače su izuzetno niske i cijena rada je niska u odnosu na trošak života. Neto plače su niske. 70 posto zaposlenih u Hrvatskoj, a koji primaju plaču primaju plaču do prosječne, jedan veliki broj je na minimalnoj plači, dio radnika radi, a ne primaju plaču, preveliki broj ljudi radi na određeno vrijeme. Ako je 70 posto plača do prosječnih plača, ako svi podatci govore da plača nije dovoljna za pokriće svih životnih troškova u obitelji da nedostaje ¼ prihoda da bi se pokrili potrebni rashodi onda je jasno da je radnik zakinut već na samoj plači. Onda kada se tome pridodaju radni uvjeti, da veliki broj ljudi radi dijelom na crno, da dio plače dobije ispod stola, da mu se ne isplaćuju doprinosi, da plače kasne često, da je veliki broj na minimalnoj plači, da kada čovjek radi na crno onda on biva jednako kažnjen kao i poslodavac, a i gubi prava na Zavodu na zapošljavanje, ljudi koji rade na određeno vrijeme postaju građani drugoga reda. Radnici koji bolesni dolaze bolesni na posao da im poslodavac ne bi dao otkaz i tako redom.

Koliko bi, dakle, trebala biti potrošačka košarica da bi pokrila troškove hrane, režije, odijevanja, obrazovanja i kulture?
Ako gledamo usporedbe trenutno onda kažemo da prosječnoj obitelji nedostaje oko 25 posto mjesečnih prihoda. Onda je očito da bi obitelj mogla biti na nekakvoj nuli da im primanja trebaju porasti za ¼. Ali treba naglasiti da bilo kakva nadgradnja, da bilo kakvi popravci doma, ne daj Bože smrti ili bolesti u obitelji niti prihodi uvećani za ovu ¼ ne bi bili dovoljni da pokriju te troškove.

Vi ste, međutim, najavili još teža vremena…?
Nama veliki broj ljudi govori upravo to da više ne mogu spajati kraj sa krajem. Ako vidimo ovu ogromnu brojku koju objavljuje FINA koja se objavljuje na kraju mjeseca onda vidimo kolikima su blokirani računi onda je jasno da je platežni dio sveden na minimum i da se urušava. Građani ukazuju na to da su se odavno odrekli: kina, restorana, ljetovanja, popravaka doma ili održavanja kuće i stana, obnova namještaja ili kućanskih aparata. Sve se to gura dok ide. Odjeću i obuću sve teže ljudi kupuju. Kupuju isključivo samo ciljano. Kad je riječ o higijenskim potrepštinama, sada se sve češće kupuju bezimene marke ili marke trgovačkih lanaca i ljudi se odriču higijenskih proizvoda koji su tradicionalno kupovali. Kad je riječ o prehrani isto tako. Ljudi mijenjaju prehrambene navike po strukturi hrane. Pokazatelji kažu da je Hrvatska i po toj osnovi izuzetno siromašna zemlja! Jer se kaže: da što je udio troška hrane u mjesečnom trošku obitelji veći to je zemlja siromašnija! Primjerice u EU udio troška hrane u prosjeku se kreće negdje između 11 i 13 posto u obiteljima dok je među najrazvijenijim zemljama to između 5 i 7 posto. Amerika se isto kreće oko 11 posto. U Hrvatskoj je prema izračunu Državnog zavoda za statistiku udio izdavanja za hranu od ukupnog troška negdje oko 31 posto! I to pokazuje koliko smo mi i siromašna zemlja. Ljudi se još nezdravije hrane, pa će to za posljedicu poslije imati i mnoge bolesti, jer ljudi u prvom redu gledaju zadovoljiti sitost, a ne kvalitetu hrane. Ljudi sve češće kupuju voće na komad i to za dijete, jer se roditelj voća odriče. Dakle, to je hrvatska zbilja danas! I ona se ne da više ničim komentirati.

A vaš komentar na uvoz radne snage iz Mađarske za tvrtku Boomarx u Varaždinu. Ima li, naime, globalizirano tržište rada sluha za nacionalne ekonomije?
Globalizirano svjetsko tržište nema respekta pred nacionalnom ekonomijom! I to je pitanje onda dali nacionalne ekonomije znadu urediti svoj sustav? I da svaka nacionalna ekonomija treba štiti sebe! Kao što se od jedne male Hrvatske zemlje EU štiti tako da je zabranila dolazak radne snage na njihovo tržište rade do određenog vremena i to traži jedan reciprocitet prema njima. Zemlje se i nacionalnim zakonodavstvom štite, ali ono što je upravo u tome važno je da radnički pokret treba jačati na međunarodnoj razini da bi uredio sustav na način da se uravnoteži razina prava kad je riječ o Europi, da na taj način te pohlepnike među tim multinacionalnim kapitalom prisili na to da moraju konačno dostojno platiti radnika! A ne da urušavaju domaća gospodarstva uvozom jeftine radne snage ili izvozom poslova na jeftinija tržišta!

Vi ste kao sindikalisti zalagali protiv prodaje Croatia osiguranja! Tu je riječ o rasprodaji posljednje “naše srebrnine”, zar ne?
Zanimljivo je to da je slovenska država vlasnik Triglav osiguranja. I svom silom se dugi niz godina opiru prodaji Triglav osiguranja smatrajući Triglav osiguranje jednim od nacionalnih obilježja i vrednota koje nema samo materijalnu nego i kulturološku vrijednost koja ima i duhovnu vrijednost. To je jedna duhovna ostavština samoga naroda. Dakle, ovdje u Hrvatskoj je u pitanju jedan neoliberalni koncept kojeg preuzimaju različite vlade, a ova to pokazuje naročito. Elite na vlasti se dovoljno ne brinu oko nacionalnih dobara koje su dobili na upravljanje. Vlade bi trebale najsposobniji menadžment postavljati na upravljačke pozicije! To je međutim kod nas obrnuto. Kod nas su državne tvrtke samoposluživanje za vlast! To je i mjesto uhljebljenja političkih kadrova koji se nisu drugdje mogli uhljebiti. Nemojmo zaboraviti da je sada već bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić na prigovor da bi se trebalo depolitizirati tvrtke rekao “ da je to nemoguće, jer da vlast u te tvrtke treba stavljati politički podobne kadrove zato da bi provodili politiku ove vlasti!” Dakle, nisu državne tvrtke produžena ruka vlasti nego moraju biti osposobljene da samostalno djeluju na tržištu. Croatia osiguranje je u konkurentnosti sa svim ostalim osiguravajućim društvima. Croatia osiguranje je pitanje nacionalnih vrednota. To je kuća koja osnovana 1884. godine kao težnja Hrvatskog naroda da ima nešto svoje i opstalo je kao simbol neovisnosti kroz sve sustave i sada ćemo prodati nešto što ima udio tržišni negdje oko 60 posto, što redovno donosi dobit, redovno posluje. Ako nedostaje sredstava, ako to treba dokapitalizirati to se vrlo jednostavno dokapitalizira iz zadržane dobiti! Samo im treba dati kvalitetan menadžment. Isto je i sa koncesijom za autoceste. Jer se koncesije u pravili daju za nešto što se tek treba graditi. To je od prilike to kad bi roditelji imali stan ili imanje i imaju kredit i sad su pred umorom i kažu: mi ćemo to sve rasprodati tako da vratimo kredit. Dakle, djeci neće ništa ostaviti, ali neće biti niti dužna! Očito je da treba tražiti neke nove modele i da to ne drži vodu.

Gdje vi onda, dakle, vidite izlazak iz krize u kojoj se koprcamo već godinama?
Prvo vlast treba slušati što govore neki neovisni ekonomski analitičari. Drugo: da bi trebalo napraviti rekonstrukciju Vlade, jer očito je da nisu u stanju odraditi sva očekivanja. Dakle, ne mogu se sva rješenja tražiti u snaženju porezne presije i u snaženju nadzora. Mi podupire da se zagrabi u sivo tržište, ali ne podupiremo rasprodaju nacionalnog bogatstva. Treba mijenjati gospodarski model! Model koji zagovara ova Vlada i uporno ga tjera dalje je model koji je u Europi produljio krizu. Ako na to upozorava cijeli niz nobelovaca iz ekonomije onda je očito da ova Vlada vozi u krivom smjeru! Bilo bi prvo za očekivati da socijalna Vlada ima socijalni senzibilitet za čovjeka! I to je u biti razlikuje od desničarske Vlade koja se u pravilu oslanja na krupni kapital. Meni se čini da je ova vlast bivšu komunističku interancionalu zamijenila neoliberalnom interancionalom. Oni ne znaju, oni nemaju rješenja!

Što je, međutim, sa našom tekstilnom i drvnom industrijom? Posebice situacija koja se “istkala” oko tvornice Varteks u Varaždinu?
Kad je riječ o tekstilnoj industriji, drvnoj, industriji kože ili gume, pa i šire, čini se da su previše olako različite vlasti prihvaćale urušavanje toga sustava. To su industrije koje su zapošljavale vrlo velik broj ljudi. Teza da se industrija seli tamo gdje je jeftinija radan snaga, tu pada u vodu, jer smo svjedoci da se industrija seli čak i iz Kine, jer im i Kina postaje preskupa u odnosu na Afriku! U Hrvatskoj se provlačila sintagma da se mi možemo riješiti industrije, jer da možemo dobro živjeti od turizma i od uslužnih djelatnosti. To se, međutim, pokazalo pogrešnim stavom! Industrija je u Hrvatskoj urušena i unutar toga je urušena i tekstilna i drvna i ostala industrija. Danas je nama tekstil ostao na ostacima ostatka, a mi smo imali kvalitetan proizvod! Mi smo uvijek dobivali odgovore kada smo nudili rješenja za tekstilnu industriju što se ne može! Ali nikad nismo dobili odgovor što se može?! Kao primjerice Italija koja na lokalnoj razini daje potporu. Kad je riječ o Varteksu to je poseban problem! Zato jer je Varteks jedan brend koji se isto tako jednom društvenom nebrigom urušio! Dakle, ova vlast je morala voziti i po samom rubu, ali tražiti modele da se ta industrija održi! Varteks je jedan od rijetkih sustava koji djeluje. Iza Varteksa postoji tradicija, navika i kvaliteta. Bio sam u Vartkesu i imao sam priliku slušati pohvale za marke koje Varteks za strance proizvodi. I to je ugodno čuti. Tu se mora naći i lokalna zajednica i Ministarstvo gospodarstva da se Varteks spasi! I zbog značaja za regiju i za Hrvatske i zbog poruke da je tekstil moguće održati!

Kakav vam je, međutim, dijalog sa Hrvatskom udrugom poslodavaca?
Odvija se na dvije razine. Na razini granskih sindikata, a na ovoj globalnoj razini radimo čak i zajednički neke projekte, zajednički sudjelujemo na cijelom nizu okruglih stolova i tribina. Međutim, kad je riječ o Zakonu o radu tada se vrlo jasno vidi da smo apsolutno polarizirani! Jer iz HUP-a dolazi jedna maksimalna težnja da se Zakon o radu maksimalno fleksibilizira i očituje da tu nedostaje unutar HUP-a cijeli niz znanja i vještina za reagiranje u krizi, a ne samo u stabilnim vremenima. Suradnja nam je, dakle, višeslojna. Sve u svemu je – sinusoidna!

Kako, međutim, vidite budućnost sindikata kao takvog? Iz kojeg socijalnog sloja će se regrutirati članstvo u budućnosti? I hoće li sindikat opstati s obzirom na sve veći gubitak manulanih radnika i sl?
Raste broj malih tvrtki gdje se dio radnika boji učlaniti u Sindikat posebice ako imaju ugovor na određeno vrijeme. Poslodavci govore kako nije poželjno da se učlane. Sve veći broj ljudi pogotovo mladih se ne učlanjuje, jer se ljudi od malih nogu odgaja kao konkurencija jedni drugima! I kad jednog dana dođu u svijet rada dolaze nepripravljeni, jer drže kako su dovoljno individualni da se pobrinu sami za sebe. A u tome griješe. Članovi sindikata sami često ne vide što sve sindikati za njih odrade, a kamoli nečlanovi. Sindikati idu na sud, daju socijalne potpore, utužuju za radnike, bore se za mirovine i ostalo. U uvjetima malih primanja 40 kuna članarine ljudima je puno, jer drže kako “platio ne platio prava mi ostaju ista”. Što više vrijeme prolazi sindikati će biti što veće uporište radnicima! I radnici će to trebati prepoznati, jer sami neće u buduće ništa moći napraviti. Jedino udruženi sa drugima moći će ostvariti svoja radnička prava.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s