… Lepom Smoje (25.08.’14.)

Ponedjeljkom na kavi sa legendom Splita,
udovicom nenadmašivog Miljenka Smoje,
tvorca Velog i Malog mista i još “kojekavih čudesa”,
Lepom Smoje

(ovo vridi pročitat!)

Život je pun grbavosti, život je kompliciran, ali kakav je takav je, mi ga živimo i mi se iz petnih žila upinjemo da ga živimo!

 http://www.jergovic.com/wp-content/uploads/2011/12/lepa_mikulic_smoje1.jpg

Postoji drevna, svima dobro znana, narodna mudrost prema kojoj bračni supružnici koji su dugo vremena u braku s godinama i nehotice postaju jedan drugome nalik, preuzimajući na sebe osobine onog “drugog”. Tako se s vremenom još jedino razlikuju po spolu dok su im karakterne osobine, prema onoj: jedno tijelo jedna duša, međusobno isprepleteni, a i fizionomije i pokreti tijela postaju nekako jedna drugoj nalik. Upravo tako nekako je i sa Lepom Smoje, udovicom Miljenka Smoje, koju danas u njezinom devetom desetljeću života možemo u Splitu naći upravo na onim mjestima na kojima bi, da je dulje poživio i šjor Smoje zasigurno rado ćakulao u ugodnom društvu.

Matejuška, je dakle, to ugodno mjesto gdje Lepa Smoje krati svoje staračke dane. Ali, Lepi Smoje unatoč tome što je bila nepresušan izvor nadahnuća za ovog “barda” novinarstva i književnosti kojeg u njegovoj osobnoj i spisateljskoj ljubavi prema Splitu i njegovim stanovnicima kao i prema Dalmaciji još nitko nije uspio nadmašiti, nije potrebna “titula” takve životne pratilje kao ni ulica koja nosi Smojino ime. I to ne zbog oholosti već upravo suprotno. Jer kako će nam reći “ne volim mrtva puvala”, “a i ja sam individualac” u po glasa, sasvim tiho, skromno, a opet prkosno izgovorit će ovu riječ gđa. Smoje, kako uostalom i dolikuje životnom iskustvu njezine zlatne dobi. Ova osnivačica i još uvijek aktivna predsjednica pjevačko-plesačko društva “Mozaik” neopazice će nas kroz razgovor voditi stazama svojeg života, počevši od rođenja, djetinjstva, preko mladenaštva i prvog bračnog iskustva do sudbonosnog susreta sa Smojom, pa sve do svojih pogleda na ljude i zbivanja oko njih, ali otkrit će nam i tajnu zašto ne bi nigdje drugdje na kugli zemaljskoj mogla živjeti, a pružila joj se prilika (nije da nije), osim u “najluđem gradu na svitu, a kojeg opet i iznova možemo u njegovoj TV verziji gledati u nekim mu prohujalim vremenima u kultnoj seriji Velo misto na malim ekranima”.

Zapravo, pokušajte s nama ostati do kraja razgovora, pa ćete doznati što je sve ova žena za koju, kao za rijetko koga vrijedi aforizam nobelovca Ive Andrića “ da su svi lijepi životi i teški” otkrila za naš portal ZMUSK, jednog lijepog ponedjeljka na kavi..

Tko Vam je odabrao takvo ženstveno, nježno i eksplicitno ime?
– Moj pokojni tata! Jer smo živjeli te 1920. godine kad sam rođena u Zadru koji je bio pod Talijanima, pa da ne budem Belissima, ja sam dobila ime Lepa.

Iz kakve obitelji potječete?
– Iz prave građanske obitelji. Otac mi je bio šef policije i načelnik grada, ali i muzičar i dirigent. Majka je govorila nekoliko jezika, učila je klavir i kuhanje. Kako smo se selili po cijeloj Jugoslaviji oni bi gdje god bi došli osnivali teatre, tako da ja nisam niti drugačija mogla ispasti nego što jesam.

Gdje ste proveli djetinjstvo?
– U cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Promijenili smo mnoštvo gradova i mjesta za živjeti: od Zadra, Cetinja, Beograda, Zagreba, Boke Kotorske do Splita. Za mene je svaki detalj – moja zemlja. Jer čovjek čim se rodi pripada Zemlji!

Kakvo Vam je bilo djetinjstvo?
– Krasno, već sam rekla da sam sa roditeljima prošla cijelu Jugoslaviju uzduž i poprijeko.

Kakva ste bila kao djevojka? Tiha i povućena ili vrckava i buntovna?
– Vražje dite. Vrckava i buntovna. Ja dođem u Italiju i vidim štrajk, ja se odmah uključim. Nit ne pitam. Nisam vam ja za toalete. Gaće, košulja, majica. Ako mi tko da i to je dobro. I kad sam mogla ni tada nisam. Jedino još i danas pazim na cipelu. Mora biti talijanska ili francuska, ali komotna. Što ćeš? Prijeka potreba.

Kad ste se doselili u Split?
– 1941. godine.

Koliko ste godina imali kad ste se prvi put udali?
– Prvi put sam se udala sa 18 godina i pobjegla od kuće. Udala sam se za Židova,a pobjegla sam od kuće jer se u mojoj kući moralo učiti i raditi.

Tada je počeo i Drugi svjetski rat. Zasigurno ste imali problema jer ste bili udati za Židova?
– Policija je dolazila non stop na vrata i uzimala sve što joj je trebalo. Muž mi je otišao u partizane, a mene i malu ostavio u Splitu. U partizanima se zaljubio u jednu Zagrepčanku iz građanske obitelji (i to mogu razumijeti). No on je uskoro umro.

Ako Vam nije previše bolno možete li nam štogod reći o svojoj djevojčici koja je rano preminula?
– Molim Vas to me nemojte pitati. Volim djecu, zato sam i 1952. godine osnovala pjevačko-plesno društvo za djecu Mozaik koje još i danas vodim. Iz njega se iznjedrila i Severina.

Što Vama znači ples?
-Plesanje je izvanredno i za žene i za muškarce, a i psihički relaksira. Ono što je po pitanju baleta u Splitu učinila Almira Osmanović to je čudo!

Kako se i kada dogodio taj fatalan susret sa Miljenkom Smojom?
– Mog Miljenka sam upoznala prvog dana svršetka Drugog svjetskog rata. Bio je na kraju ulice u kojoj smo oboje živjeli u društvu mojih prijatelja. I tako smo se upoznali.

Koliko godina ste proveli u braku?
– 50 godina, što slobodnog hoda što bračnog staža.

Kakav je Smoje bio privatno? Je li bio isti onakav kakvog ga susrećemo kao pisca “Velog” i “Malog mista” i ostalih djela ili je bio posve drugačiji?
– On je bio vražić. Žene su ga voljele, ali i prijatelji. A on je bio sklon svemu dobrom. Malo je jeo. Kad je htio najiditi jude zna je govorit da ne jede nego ždere. No to nije bila istina. Vino je pio. To da. Tu manu je prenio i na mene. Još i danas svakog dana popijem pola litre crnog vina.

Kakav je bio prema Vama kao supruzi?
– Bio je nježan. Enormno nježan. Pretjerano. On je jednom prilikom u jednom svom intervju jednom malom kaza: Volio sam Lepu više nego samog sebe. Pazite, to se samo tako ne govori.

U kojim njegovim ženskim likovima ima Vas najviše?
– Malo Bepine u kombinaciji sa madam Violet. Meni osobno, najdraža je Bepina. Žena mora imati duha. Svatko mora imati duha. Tko nema duha je mrtvo puvalo.

Što je danas ostalo od onog Splita koji Smoje opisuje u “Velom mistu”. Tu mislim i na grad i na onu atmosferu?
– Onaj kutaj na Matejuški je osta. Konoba na Matejuški. To je kuća njegove pokojne sestre i zeta. Vodi je jedan Dragan. No, polako sve nestaje. Ni u Parizu nema više onih mjesta iz vremena Edith Piaf!

Smoje je u “Velom mistu” prvi dil napisao “ … Jednoj ženi mali mulac je ukra štrucu kruva. i kad je počela plakat da je njezino dite gladno, vratijo jon je po štruce. A od te po štruce odlomija je komad kruva prosjaku, dvi šake pupe smrvija je za repce I tek onda je zagriza u ostatak…”. Može li se takvo što dogoditi u današnjem Splitu?
– Može! Kod Dragana u konobu dođe danas mali Bosanac pa nema, a on odmah kaže gospođi od sale da mu napuni pjat. Podijelit će i ručak! Iako ima ljudi koji vadidu iz kontejnera. Seoski ljudi su kao iz vremna Drugog svjetskog rata. Ima i takvih. A ima i toga da se za vrijednosti iz kuće mijenja za hranu i potrepštine.

Kako danas stoje stvari na relaciji fetivi Splićani-Vlaji? Pa Vaš Smoje je upravo Anđi Vlajini i strikanu, škovacinu Jozi i netjeku, Vlajima iz “Velog mista” dao najljepše, najtoplije i najljudskije osobine!
– Vlaj je uglavnom čovjek kojeg tako nazovemo zato što ga ne trpimo. Inaće – ne. Moj pape je bio Vlaj iz Sinja, a ipak građanin. To su vam sve priče.

A što je s mentalitetom frajuna (onih koji puno kupuju)?
– Frajuna ima. No, vidjet ćemo tko će na ovim izborima prevagnuti? Frajuni ili pošten svit?!

Povjeravaju li se još i dana Splićanke u svojim ćakulama “tko koga i kako buža” kao madam Violet svoj prijateljici Kati u “Velom mistu”?
– Više se nitko nikome ne povjerava. To je prošlo svršeno vrijeme.

A jesu li Splićanke i danas onakve kakvima ih je opisao Smoje u “Velom mistu”?” …Dobre su naše cure, iskazale su se rodojubjen i darežljivošću u ovim sudbonosnim, istorijskim trenucima i sve žrtvuju da bi saveznike pridobile za našu stvar. Za svaki milimetar otaždine ne jednu, nego da su mogle, tri bi pi… dale…”
– Kome će dati pi… kad nema muškaraca!

Odlazite li još uvijek na Šoltu u vikendicu?
– Ma kakva vikendica. Mi smo iznajmili obično na Braču kakvu kućicu koju danas ne bi ni kakav student htio uzeti, ali bilo je divno. Na samom moru, tu se nije gledalo tko je tko… malo ribe, glavno jelo – pašta šuta i svi sretni!

Je li šjor Smoje bio doista tako “vatreni Jugoslaven” kako mu neki žele “natovariti na pleća”?
– Njemu ne mogu ništa reći. On je bio Splićanin, ja sam živjela po cijeloj Jugoslaviji. Ja sam Jugoslavenka.

Možete li živjeti od svoje mirovine?
– Moja mirovina je četri tisuće kuna. Ja koja čitam s jednim okom imam mirovinu četiri tisuće kuna, a policajac koji je ostavio život u Zagrebu spašavajući novce iz banke ima istu takvu plaću, a on riskira život. A što riskiram ja? Pa me dođe sram.

Iz Dalmacije nam dolaze lake note poput “Nije u šoldima sve”. Vrijedi li to i danas kad jedni kopaju po kontejnerima, a mali broj novopečenih frajuna kupuje sve do čega stigne. Je li doista u šoldima sve?
– Nije u šoldima sve. Za obične, skromne ljude koji vide ljepotu mora ili kad ribar proda svoju ribu na peškariji ili nakon odgledane izvrsne predstave u teatru, poslije toga doista možete reći da nije u šoldima sve!

Što bi Vaš Smoje da je živ rekao na sve što se oko nas događa? A jema bi puno toga za reć, nije li tako?
– Volim da ga nema. On nije bio od velikih riječi. Teško bi ovo sve progutao. Mi žene nismo slabiji spol. Mi smo jače. Sve progutamo.

Kad svi vonji dana ishlape, šušur grada utihne i spusti se tiha noć, a Vi se nađete između svoja četiri zida, sami. Nedostaje li Vam tada Vaš uncut Smoje, njegov topli humor…?
– Ne! Ja sa njim tada razgovaram. I tako se spašavam. To su samo naši razgovori.

Kako provodite umirovljeničke dane?
– Starost nije lijepa. Već ne možeš vidjeti, koža ti orone…Nije ugodno biti star. Moraš se družiti. Malo se družim kod Fife. Obično se družim sa mlađim svijetom, nemam posla sa svojim vršnjacima. Ja sam malo “luckasta”. A neki dan gledan starije gospođe se našle, pa plešu, crtaju, ćakulaju. One se ponašaju kao da su okružene kavalirima. Inače, pročitam Globus I Nacional, “Slobodnu Dalmaciju” nešto manje i tako to.

Što najradije volite čitati?
– Dostojevskog! Preferiram i Francuze, ali Rusi su mi draži.

A od glazbe?Što najviše volite slušati?
– Sve volim. Nema muzike koju ne volim, a najviše klasičnu muziku i kad noću, kad mi je loše, ne mogu spavati najviše volim slušati Gabi. Ona ima čudo u glasu. Volim slušati Severinu. No Gabi je čudo! Volim i balet.

Prije nekoliko godina povodom Splitskog ljeta za “Slobodnu Dalmaciju” ste izjavili “da nam je takvih događaja više, a manje Thompsona”.
– Ma koji Thompson? Onda ajmo svi u Vrapče! Malo manje ustašluka. Nije ni taj dečko kriv. Uvuka se u sve to, pa sad ne može izaći. Mogle bi malo i gradske vlasti intervenirati u tom slučaju.

Koje slikare preferirate?
– Mojeg pokojnog brata koji je ubijen, a i ja nešto prčkam.

Koje osobine kod ljudi cijenite?
– Dobrotu, iskrenost, jednostavnost, bez hohštapleraja i pomoć ljudima.

A što Vas može najviše najidit?
– Najidit me mogu judi koji se okreću kako vjetar puše. A ražalostiti – neljudskost! Zvijer ne može biti tako zla kao čovjek.

Zabeštimate li kad?
– Kad mi pukne film zabeštimam da se cijela Matejuška zatrese. Čak se i sama sebe pripadnem.

Imate li psa ili mačku kod kuće?
– Poslije Šarka je teško naći bilo kojeg psa. Bio je osobit. Sve dobro i zlo bilo je u njemu.

Imate li nekog tko brine za Vaše domaćinstvo?
– Dođe mi Marija. No, danas nije voja nikoga više radit. Tek toliko, da netko dođe. Ali ja održavam higijenu. Dok ste stari na to trebate posebno paziti. Naravno i dok ste mladi.

Je li doista Split najluđi grad na svitu?
– Da mi smo ludi. Nešto ima u tom gradu.

Onda je istinita tvrdnja “što je pusta londra kontra Splita grada?”
– Split ima jednu prčevitost. Split je prelijep. Ta svjesnost da ljudi žive u njemu njima daje jednu posebnost. Ja sam luda za Splitom. Na kugli zemaljskoj nema grada gdje bih ja mogla živjeti osim u – Splitu! A imala sam mogućnosti birati. Ja otvorim prozor kamare i vidim cijeli Brač i buru i jugo. Tu tajnu, to jedno čudo.

Je li točna ona tvrdnja koju je opjevao pokojni Boris Dvornik da je “život ka lišina” (karta bez vrijednosti)?
– Nije život ka lišina. Život je pun grbavosti, život je kompliciran, ali kakav je takav je, mi ga živimo i mi se iz petnih žila upinjemo da ga živimo.

Pa i oguglamo na štošta?!
– Što mi vrijedi oguglati na sve ako je to jedini uvjet za preživjeti. Užasno!

Žalite li za nečim u životu? Vrijedi li uopće za nećim žaliti?
– Najbolje je ne osvrtati se. Moraš smoći snage ići naprijed inače nema smisla. Ljudi rađaju djecu kao krumpire, a djeca nisu krumpiri.

Iz “ufinjenog” Zagreba i još “finijega” Varaždina
ZMUSK šalje pozdrave “najluđem gradu na svitu”
sa željom da nam navik ostane taki!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s