… Marijom Braut (04.08.’14.)

Ponedjeljkom na kavi sa najvećom živućom fotografkinjom,
Marijom Braut povodom njezine izložbe u Umjetničkom paviljonu
u Zagrebu pod nazivom Nepoznati Zagreb

I crno-bijelo i u koloru. A što se može, takav je život. Nekad crno-bijeli, a nekad u koloru. Sve je to život!

“Ovdje sam lijep
na ovoj tužan
Tamo sam smiješan
Na onoj ružan.
Pogledaj dobro svoja lica sva
Ostala baci
ostavi dva.
Stric bijaše lud, tetak pametan
Baka doživi stotu
Al’ nitko ne bješe sretan
Barem ne u životu.
U albumu su eto sada baš svi
mladići mrtvi, a starci živi
Bježi sad sine vrli
Prošlost sa slika ka tebi hrli.
Jer album je mladiću stari
Nešto kao herbarij.
Ovdje sam lijep
na ovoj tužan
Tamo sam smiješan
Na onoj ružan.
Pogledaj dobro svoja lica sva
Ostala baci
ostavi dva.”

Song ove pjesme za dramu “Obiteljski album” komponirao je i pjevao je Hrvoje Hegdušić. I tko se, molim vas lijepo, ne osjeća baš tako kao u ovoj Hegedušićevoj pjesmi dok lista foto albume svoje obitelji i “vrti film svojeg života” i života svojih predaka?! A kako li je sa umjetničkom fotografijom i kakvo se to samo oko mora razviti da bi netko uopće mogao stati s puno uspjeha iza fotoaparata? O tome kao i o početničkim koracima u životu jedne bogate fotografske karijere, o vrijednostima koje je njegovala kroz život, o umirovljeničkim danima koji su sve samo ne pasivni, razgovor za portal ZMUSK, ponedjeljkom na kavi vodili smo sa hrvatskom “Annie Leibovitz” proslavljenom fotografkinjom i arhitekticom Marijom Braut dobitnicom brojnih nagrada, ali jedne od najvrednijih je nagrada za životno djelo ULUPUH-a., a sve u povodu otvorenja njezine izložbe pod nazivom Nepoznati Zagreb u Umjetničkom paviljonu koja će se moći razgledati do 7. rujna.

Ona je jedna, ako ne i jedina sugovornica koja je odmah šarmantnom urbanom zagrebačkom kajkavštinom na telefon kao iz rafaljne palbe ispalila “ kaj me motaš s tim fotografijama, mojim? Kaj ih ja nisam dost napravila? Ne moj me molim te motati, jer sam sad cekere z ruke spustila i vrnula se s kave iz Servusa”, rekla je gđa. Braut šarmantno i ugodnim glasom kad smo dogovarale ovaj intervju. I spustila slušalicu. A potpisnicu redaka ostavila u nedoumici i srdačnom smijehu. Jer, takvo što doista nikad nisam doživjela. Tak nekaj ugodno. Posebno ne  od ovakve gospođe koja odlično nosi svoje godine. Poput prave gradske fakinke. Svojom intonacijom glasa, stavom prema fotografskoj umjetnosti kao i umjetnosti općenito, pa i arhitekturi kao jednom njezinom vidu, ali i stavom o životu, Marija Braut uspješno prkosi godinama. Ali ne iz inata, već onako – ležerno. Kao: “Sve prolazi i to proći će.” I tako svjedoči da se i u “zlatnoj dobi” čovjek ne treba, kako je naša sugovornica rekla “ predati televiziji i varljivoj komociji koja vlada između četiri zida”.

Dobitnica ste nagrade ULUPUH-a za životno djelo? Što Vam znači ova nagrada?
To je priznanje za rad. 40 godina radim sa fotografijom, nešto sa ipak morala napraviti.

Nedugo je prikazan i dokumentaran film o Vama pod naslovom “Marija hoda tiho”. Vaš komentar?
Da. Ali, ja stalno govorim o sebi I to jedno te isto. Ti ideš na različite zadatke, ja to znam, bila sam dva puta udata za novinare, pa različite teme obrađuješ. A ja stalno jedno te isto. No, film? Lijepo. Što drugo reći? I to ide u dio života.

Rođeni ste u Celju, 1941. godine doselili ste u Zagreb, a nakon mature upisali ste studij arhitekture. Što Vas je potaknulo da upravo taj studij odaberete?
Arhitektura sama. Arhitektura je suma svih umjetnosti: zvuka, pokreta, kipa, lika, boje…svega.

A kako ste se našli u atelijeru velikog majstora fotografije Toše Dapca?
Ja sam Dapca poznavala s Gornjeg grada. On je bio moj kum i tako sam došla kod njega. Ali, naravno ne samo iz tih razloga.

Kakav je Tošo Dabac bio privatno?
Divan čovjek?

Može li se za Vas reći da ste bila učenica Toše Dabca? I što je ostalo isto, a po čemu se razlikujete u svojem fotografskom radu od svojeg učitelja?
Mi nismo bili njegovi učenici. Ne. Mi smo samo bili kod njega na praksi. A što se tiče ostalog? Pa, svatko ima svoj način gledanja stvarnosti.

Kako ste se nakon studija arhitekture ipak opredijelili za fotografski poziv? I, je li studij arhitekture kojim ste savladali prostor doprinio i boljem snalaženju u fotografskom zanatu?
Ja sam likovnjak od malih nogu. Išla sam kod Radovanija na crtanje. Odgojila sam se na fotografijama. S tim živiš, crtaš, učiš, zapamtiš po filmovima, to se baš ne da “nabiflati”. A za arhitekturu sam već rekla što o njoj mislim.

Koje su kvalitete presudne za vrsnog fotografa?
Marljivost i vječno gledanje oko sebe, te obavezno nošenje fotoaparata sa sobom, jer nikad ne znaš na što ćeš u životu nabasati. To nije apoteka. Zatvoriš I gotovo. Nikad ne znaš tu što će se dogoditi u bližoj budućnosti. Sutra.

Što je uopće fotografija?
Dokument vremena. Sve što je snimljeno, to je bilo. Ono što nije snimljeno, to nije bilo. Sjećam se jedne 11-godišnje djevojčice iz Vukovara koju je tijekom rata intervjuirao Mladen Kušec i koja je rekla: “Sve su nam uništili: kuću, krave, spalili su fotografije. Ja više nemam života.” To mi je ostalo u sjećanju. Dakle, fotografija je dokumentacija vremena, ona opisuje vrijeme u kojem živimo.

Koje motive ste najviše voljeli fotografirati?
Sve sam voljela fotografirati. Pejzaže, ljude, gradove. U Šibeniku i u Dubrovniku sam imala izložbu sa motivima mora.

Što najprije zamjećujete kad portretirate fotoaparatom ljude?
Grimasu, izraz lica…

Oči i ruke su najvažniji na osobi. Oni sve govore.

A Zagreb kao vječna inspiracija?
Vaš Zagreb više intimističkom atmosferom i detaljima podsjeća na ulice Montmartrea u Parizu. To je “neki drugi Zagreb” od onog kojeg mi gledamo svaki dan.

Pa normalno je da sam fotografirala Zagreb, pogotovo stariji dio grada. U njemu živim. To je jedan sasvim zgodan normalan grad.

U Umjetničkom paviljonu je otvorena Vaša izložba fotografija Nepoznati Zagreb. Što biste o njoj kazali?
Koliko god dugo živjeli u Zagrebu, on vam ostaje nepoznat. Uvijek uočite, svakog dana nešto novo što niste nikad do sada primijetili I što valja zabilježiti. A pogotovo pojave I ljudi iz zagrebačke prošlosti. Da, to je neki nepoznati Zagreb.

Odakle interes za fotografiju u koloru, kad smo Vas godinama gledali kroz “crno-bijeli” film?
Meni takvo što odgovara. I jedno i drugo može biti lijepo i prikladno za umjetnički fotografski izraz.

A pojam ljepote u fotografiji?
To je širok pojam. Sigurno da nije riječ o manekenkama. Svjetlo na fasadi može toj fasadi dati ljepotu. Bez svjetla ne bi bilo niti fotografije. Ja sam se uvijek igrala sa svjetlom i tamom.

Što Vam je osobno u životu bilo prioritet?
Sve što se tiče života. Baš sve, svaki detalj. Rekla sam već: I ovo svjetlo na fasadi meni pruža zadovoljstvo.

A obitelj?
Imam kćer koja je završila povijest umjetnosti i na neki način išla mojim stopama. Danas radi u Ministarstvu kulture. Imam i unuke. Znaš to ti sve tak dođe u životu.

S kim ste se najviše voljeli družiti?
Sa svima. Glumci, slikari, muzičari… svi. Sad su mi na 80 rođendan bez mojeg znanja zaigrali na Gornjem gradu i tamburaši, a Boško Petrović je nešto pripremio u jazz klubu.

Kako provodite umirovljeničke dane?
Radeći! Sigurno ne sjedim doma i ne “buljim” u televizor. Zatvoriti se doma u četiri zida to je klaustrofobija. Ja ne mogu mirovati. Takva mi je narav.

Što biste preporučili svojim vršnjacima?
Nek nekaj delaju. Tko što zna. Ako znaju heklati nek heklaju, nek rišu… sve je dobro dok se možeš micati.

A što biste preporučili mladima koji tek sad sa “rešpektom” uzimaju fotoaparat u ruke?
Neka gledaju oko sebe, neka misle što su sve učinili i neka uvijek aparat nose sa sobom. I ja ću sebi kupiti mali digitalni. Veliki mi više nije prikladan, a već mi nešto nedostaje da mi je uvijek pri ruci osim ove štake koju nosim, jer sam operirala kuk.

U svojoj karijeri imali ste više od 200 samostalnih izložba. Izlagali ste i u inozemstvu, posebice u Švicarskoj. Pripremate li još nešto za u buduće?
Nikad se ne zna što će život donijeti.

Kako ste Vi gledali na život: “crno-bijelo” ili u koloru?
I crno-bijelo i u koloru. A što se može, takav je život. Nekad crno-bijeli, a nekad u koloru. Sve je to život.

U šarenim, vedrim tonovima u crno-bijeloj tehnici
pozdravlja vas ZMUSK!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s