… Marijom Kohn (17.02.’14.)

Ponedjeljkom na kavi sa…
dramskom umjetnicom, Marijom Kohn


Ne mogu podnijeti kad čujem da netko ima mjesečno 800 kuna. Tko je zaslužio da tako živi? Da je bio zadnje smeće, pa dajmo da dostojanstveno umre. Da ima što pojest, da se ima čime pokrit…

Ja sam taj svijet znala prije rata. U Sarajevu sam bila dosta često i vidjela sam kako tamo postoji hijerarhija : nema se tamo pitati zašto? Nana se mora slušati bez pogovora, jer nana je mudra. Puno sam zalazila u muslimanske kuće, puno sam se družila sa tim gospođama. Pa, to su bile dame. Ne samo po tome kako su se odijevale, kakav im je život bio, već po tome kakvi su njihovi stavovi bili. One nikad nisu nepromišljeno govorile. One su uvijek znale zašto reć i kako reć. I to je mene fasciniralo…

Kad je sarajevska redateljica filma “Na putu” Jasmila Žbanić, koji je inače požnjeo brojne uspjehe u Europi, nakon demonstracija i nemira u Bosni i Hercegovini i posjeta premijera RH Zorana Milanovića Mostaru “dotičnome” poručila: “Marš, kući!” znala sam da je “pet do 12”. Prvi su na prosvjede Bošnjaka reagirali Novosađani koji su im dali otvorenu podršku, a potom su se sramežljivo u središtu glavnog grada Hrvatske okupili Zagrepčani.

sarajevoKako je autorica romana Miris kiše na Balkanu, Gordana Kuić napisala “Znaš, u Bosni ti sve najprije započinje i najposlije završava” odmah smo skokunuli do naše proslavljene dramske umjetnice Marije Kohn koja je posljednju veliku glumačku rolu odigrala upravo u filmu “Na putu” (ne računajući Larin izbor) igrajući nanu, baku iz muslimanske kuće koja “gordo i ponosno podnosi sve teškoće života” i koja samo prozbori riječ “sikte” i odmah je “svima u kući sve jasno, koje im mjesto pripada?!” Stoga, smo i dramsku umjetnicu Mariju Kohn za naš portal ZMUSK zapitali kakva je iskustva vežu uz Bosnu sa snimanja filma ove odvažne redateljice Žbanić “Na putu”, ali i uz šalicu kave, ponedjeljkom “pročavrljali” o mnogim (za glumca i onima koji to nisu) važnim pitanjima života. Pa, uz šalicu kave, udobno zavaljeni u naslonjač, prikovani uz laptop ili “kompić”, prikratite malo vrijeme i odmaknite se od teške svakodnevnice uz… Mariju Kohn. Zato: “Trči domu svom!”

“A nije bilo od naranče?”, pita baka s puno autoriteta nakon što je tata obletio cijeli grad, nakon što ga je kamion pregazio i on jedva sačuvao živu glavu, a sve to u potrazi za vitaminima, jer je baka digla “frku i paniku” da djeci fali vitamina. Tako otprilike izgleda reklama za Jucy u kojem baku igra dramska prvakinja Marija Kohn. Ne znam sjeća li se još uvijek tko ove reklame, ali ove za VIP, najnovije, gdje baka sjedi u kutu tramvaja, a mladi pršte od energije, mora da ste zamijetili. I opet, ali ovog puta – nanu, iz muslimanske obitelji u svojem posljednjem filmu “Na putu” igra Marija Kohn, a u filmu je njezino “sikte” zadnja riječ u obitelji.

Glumicu Mariju Kohn pronašli smo u središtu Zagreba u njezinome stanu pored “džamije”. Nedugo je preselila iz obiteljske kuće u Savskom Gaju u Novom Zagrebu u stari obiteljski stan, jer nije od buke koju je pravila glazba koju sluša njezina najmlađa unuka “više mogla živjeti”. I upravo sa Marijom Kohn iza koje je respektabilna filmska i kazališna karijera i lijepa budućnost, za naš portal ZMUSK razgovaramo o odnosu između starijih i mlađih, ali i o njezinoj životnoj profesiji – glumi, o ljubavi, ljepoti, životnim vrijednostima kojima je ostala vjerna, odgoju djece, braku i životu u zlatnoj dobi.

Rođeni ste na otoku Lopudu, pored Dubrovnika. Iz kakve obitelji potječete?
Moja majka je bila kućanica, a otac je bio kapetan duge plovidbe. Po djedu Kohnu sam iz židovske obitelji.

Kakve vas uspomene vežu uz djetinjstvo?
DSC_0354Bilo je lijepo, bilo je ružno. Ali, jednostavno kad si dijete ne shvaćaš niti lakoću događanja niti težinu događanja. Tako da mi je teško reći. Jer me mnogi pitaju kako ti je bilo bez roditelja? Jer, moj otac je odmah već tamo ’38.-39. bio pod vojnim zapovjedništvom i mi sa njime nismo mogli imati kontakt. Od tada mi oca vidjeli nismo. Ja sam ga našla kasnije Buenos Airesu preko novinskog oglasa, a kroz to vrijeme se rodio moj brat kojeg otac nikad nije vidio i umrla moja majka od tuberkuloze za vrijeme rata.

Sa kime ste onda proveli djetinjstvo?
Bilo je neko pravilo da maloljetna djeca budu data odgajateljima, naravno, da se vodilo računa da to bude rodbina. Tako sam ja pripala svojoj baki, svojoj noni, majci od moje majke, a brat je pripao prof. Mihu Kohnu i toj familiji u Dubrovniku.

Kad ste došli u Zagreb?
1952. godine kad sam upisala Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost?

Zašto ste upravo glumu odabrali kao životni poziv?
1284581360Marija_KohnTo je malo kome jasno kad tako nešto radi, a poslije kad analizira onda se poslije i iskristalizira, ako se može iskristalizirati, zašto je do toga došlo? Moja majka je prekrasno pjevala, ali nije imala mogućnost školovanja i uvijek je govorila da ću ja biti glumica jer sam ja uvijek neke gluposti izvodila: recitirala, uvijek nešto glumila. A da ne kažem da sam imala jednog susjeda koji je napravio jednu veliku glupost. Bio je oficir Kraljevine jugoslavenske vojske i imao je rođendan, te slavio na katu iznad našeg stana.  Imao je pištolj na kolut i rekao: da on ima sreće i da se sa jednim preostalim metkom neće ubiti ako puca sebi u glavu. Međutim pištolj je upalio i on nije poginuo nego je ostao slijep. Teško se privikavao na tu sljepoću, žena ga je sa kćerkom ostavila i jako je teško sve to skupa podnosio. Ali sam ja često išla kod njega i naučila ga kako da se penje stepenicama, a on meni je za uzvrat dao da ga mogu češljati. I uvijek sam mu pjevala i nešto izvodila, a on je rekao: moja Marija ti ćeš biti naša Mery Pikford. A ja nisam imala pojma tko je to?! Ali, eto tako je i bilo. Možda vas i ljudi nesvjesno potaknu.

Što je za vas gluma? Zanimanje ili više od toga?
Daleko više od profesije koju odradite. Odlazak u razne svjetove, analiza tih svjetova, ponašanja, vremena, svega. Bar za mene. Naučit tekst je najminimalnije što se može. Ali ono što u tebi taj tekst izaziva to je meni bila gluma.

Izjavili ste da niste lijepi. Po mojem sudu to nije točno. No, međutim, što za jednu glumicu znači ljepota?
kohn10-Mehkekaaa_483014S1Ja sam stvarno mislila da nisam lijepa. Ali kasnije kad sam gledala neke svoje fotografije i uspoređivala se sa nekim svojim kolegicama rekla sam si: stvarno Marija bila si lijepa. Ali sad sam  ko škrambeš, pa ostariš, pa bore. Rekla sam: Bože što život od čovjeka napravi? Kakve bore imaš, ne prepoznaješ se. Kad se uspoređuješ sa sadašnjim djevojkama i damama koje ovako na tanjur stavljaju svoje tijelo u glupim časopisima, onda uspoređuješ kako je nekad bilo biti lijep i kako je sada? Onda je to bilo kako su te mama i tata napravili i kako te roda donijela i kako te Bog donio. Ništa nas nisu korigirali. A sad? Da sam muško ja ne znam kako bih nekome grudi dotakla u strahu da ne eksplodiraju?! To je skrivena bomba, stvarno!

Kako ste kao glumica uskladili svoj poziv i obiteljski život?
Nisam dobro. Zapravo, moj sin je imao sve, ali i ja sam imala uvijek kućne pomoćnice. I sad kad bolje razmišljam držim da sam bila premalo uz njega. Ali, ja sam bila sama, razvela sam se od njegova oca, ja sam jednostavno morala podnijeti ono što otac i mati moraju podnijeti zajedno i pružit mu ako ne već moju prisutnost, barem da za budućnost ima nešto, da ne mora počinjati od nule. Tako da ako bi se nešto moralo promijeniti u tom smislu bih sigurno napravila neku promjenu. Jer znate, nema vas, na gostovanju ste, sa djecom treba puno razgovarati, moraš reći zbog čega im nešto zabranjuješ, što bi se moglo dogoditi ako oni ne poslušaju tu zabranu…puno vremena moraš posvetiti djeci. I zato se ne čudim sada kako ta djeca odrastaju, kako se tuku, što sve rade… zapanjena sam nad time.

Koje ste vrijednosti osobito njegovali kroz život?
Imam mnogo vrijednosti do kojih čovjek niti ne stigne držati. Ali, mislim da je to prijateljstvo, onda iskrenost, naravno do granica kad te neće ta iskrenost lupiti po glavi. Jedna samostalnost, ja nikad nisam željela biti netko drugi… joj da mi je to biti. Mi smo naučili poštivati starije, slušati starije, mi smo naučili iz života što više ljepote iscrpsti i dati samom sebi. Naučili smo biti individualisti, jer ovo što se danas događa kad vi vidite ovu hrpu žena gdje ja ne bih mogla razaznati koja je koja, jer su sve iste u tim časopisima i s koliko pažnje ljudi to čitaju, žive životom drugih. To mi je nejasno. Ne biti svoj. Dobro, znam izvaditi zub kad ti pocrni, ali što bih ja sad išla promijeniti svoje lice? Ne znam? To mi je grijeh, dizanje ruke na samog sebe.

Jednom ste izjavili da se nikad ne biste skinuli na filmskom platnu!?
Ne nisam ja izjavila da se ja ne bih skinula. Ja sam bila prva glumica koja je na televiziji pokazala grudi. Ali to je bilo u funkciji glume. Kasnije me netko zvao i rekao: Marija, mi bi voljeli da ti gola prošetaš plažom. A zašto bi ja gola prošetala plažom? Je’l ja imam tu ulogu? Ne, rekoh. Ako je potrebno u nekoj dramatičnoj ili ljubavnoj situaciji, ako je situacija takva da učiniš ono što bi učinio kući, zašto ne? Ali, drugačije – ne! I ja se zapravo, moram biti prepotentna, nisam imala čega stidjeti kad se skinem. Ali nisam imala potrebu skidati se onda kad su mi rekli da se skinem.

Igrali ste nanu (baku) u filmu “Na putu” sa Zrinkom Cvitešić. I u toj ulozi ste bili osobito nježni, ali i odriješiti. Vaša je bila “zadnja” u obitelji. Je su li mogli gledatelji nešto “naučiti” iz takvih odnosa kakvi vladaju u muslimanskim obiteljima, a gdje smo imali priliku vidjeti da se stariji osobito poštuju? Mi smo se susreli sa drugim svijetom u tom filmu…

Ja sam taj svijet znala prije rata. U Sarajevu sam bila dosta često i vidjela sam kako tamo postoji hijerarhija: nema se tamo pitati zašto? Nana se mora slušati bez pogovora, jer nana je mudra. Puno sam zalazila u muslimanske kuće, puno sam se družila sa tim gospođama. Pa, to su bile dame. Ne samo po tome kako su se odijevale, kakav im je život bio, već po tome kakvi su njihovi stavovi bili. One nikad nisu nepromišljeno govorile. One su uvijek znale zašto reć i kako reć. I to je mene fasciniralo. I ja ne znam kako je pogodila ova režiserka? To je uloga kakvu ja nikad nisam igrala i to je jedan odmak od same mene. Jer sam ja jako poštivala te gospođe u tim kućama. To su sve kuće u tepihu, to je čistoća jedna, jedan način života koji meni se čini, da čak i kad imaju neke nevolje, to one tako mudro podnose i tako mudro kroz to prolaze.

Je ste li vi takvi u privatnom životu? Kakva ste vi kao baka?
Ja vam nisam dobra kao baka. Zato što ja previše radim. Ne možete vi tako mladom kao što je moja najmlađa unuka objasniti da ja moram imati svoj red i mir. Ja kažem: ja sam u godinama, ja moram učiti. Jer teško je živjeti sa mirovinama koje smo mi glumci dobili. A i ne znam što bih drugo radila? Nikad nisam voljela brisat prašinu,  nije mi niti kuhanje baš blisko. Tako da ja nisam baš dobra domaćica. Jednostavno sam nastavila raditi ono što sam mislila da dobro radim.

Kakvi ste bili prema svojem sinu?
Ja sam svojem sinu mogla neke stvari pojasniti. Sjećam se kad smo se vraćali s mora. Sve je bilo prekratko. On je jedan dan stao i gledao se u zrcalu, pa pitao: zašto ja mama  imam takve pauze? Pa, koje pauze? pitam ja. Pa, gledaj ovaj rukav mi je prekratak, ova nogavica mi je prekratka. Ja se divim današnjim roditeljima pogotovo jer im danas isto tako ne mogu dat sve što im je potrebno. Tako da mislim da će se djeca danas opet vratiti na “pauze”. Na žalost.

Niste nikad igrali fatalne žene, ali to ne znači da nam ne možete nešto reći i o ljubavi? Dapače.
Ah, o ljubavi ne treba misliti! Ljubav treba doživjeti i preživjeti i proživjeti!

A u poznijoj dobi, ako vam se desi?
Možda bi nam se mogla desiti ljubav, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim.

Kako provodite slobodno vrijeme?
Uh, nemam ga skoro uopće. Puno radim. Volim biti doma, ali ja se u svojem vlastitom neredu ne mogu snaći. Ja ako poživim, trebat će mi godina dana da svoje papire sortiram. Ja napišem negdje nešto vrlo važno, onda se pomiješa sa računima iz dućana, onda se hajd u tome ti snađi. Strahovito bi željela sebe organizirati barem u tome, ali zato bi trebala kupiti laptot (je’l se tako to zove) i osjećam strahoviti prezir prema sebi što se nisam još u to ufurala.

Sa kime se privatno družite? Imate li neke rituala ispijanja kavice sa prijateljicama?
Ma ne. Ja radije sama pijem kavu. Imam ja prijatelja puno, ali to uvijek iskoristim da se nadišem zraka uokolo, da se prošećem. Imam puno prijatelja iz kazališta, ali onda opet razgovaramo o kazalištu. Zato je meni drago družiti se sa ljudima koji su iz drugih profesija da se malo oteretim. Volim ići u prirodu, u šumu, gljive brati i da se priča bez kraja i konca, da se priča bez veze.

Jeste li imali bojazan pred starošću dok ste bili mlada žena?
marija-kohn-u-prevelikim-cipelama-prosla-na-akademiji-504x335-20140205-20140204165145-62f0e584590ea9042605e67cfeec4acfNisam niti o njoj razmišljala. I sad mi je jako žao. Jako mi je žao, zato nikog niti ne usuđujem kad mislim da nisu prema meni fer, da ne brinu, da ne nazovu. Jer kad sam počela stariti u sjećanje su mi se počele vraćati neke stvari koje sam ja svojoj noni govorila. Ona je znala reći: Joj bolo me noge. “Joj, none, ma šta ti je, ma kako te mogu boljet noge?” vikala bih ja, jer govoriš sa svojeg stanovišta, sa svojih godina. Tako kad je njoj nešto bilo, pa ona “ajme meni, ajme meni”. Ja bi rekla: Ma, tako si mi dodijala, stalno mijačeš i jaučeš”. Sad ga se ja toga sjetim, onda si mislim: O, Bože, kako sam bila nepravedna!”. Sve se to vrati u sjećanje. U starosti sve ono što ste bili nepravedni prema starim ljudima, sve vam se isto događa.

Kako se nosite sa svojim “zlatnim godinama”?
Ja mislim – dobro. Znate što, čovjek se mora na kraju s nekim stvarima pomiriti. Mora biti svjestan da je vrijeme za odlazak tu. Ali kako sam ja imala kliničku smrt, negdje sam pročitala, da oni koji su imali kliničku smrt da se manje boje smrti. I stvarno, nije barem meni, umiranje – taj odlazak nije mi bio ružan. Bilo mi je ružnije kad su me vratili u život.

Kakav je po vašem sudu odnos danas između mladih i starijih i kakav je nekad bio? Je ste li vi zadovoljni?
Slušajte, sad se djeci daje suviše slobode. Roditelji nemaju za njih suviše vremena, jer se teško živi. Meni se čini da je meni bilo daleko ljepše kad sam ja čuvala ovce na našem Lopudu nego što je to današnjoj djeci koja uništavaju ovaj prekrasni kamen na vodoskoku i što cijelu noć skaču na skateboardu. Daleko mi je bolje bilo kad mi je ovca zaskakala i zablejala nego ono što oni rade. Dobro, u redu, oni svoju energiju time ispucavaju. Ali, kao da o toj djeci država ne vodi računa već time što im moraju biti zaposleni i otac i mati. Dakle, to je početak! Jer da bi preživjeli, bake, djedovi ako su razumni i pravi onda djeca imaju sreću. A inače su djeca prepuštena sama sebi. Bulje stalno u kompjutore, igraju igrice, tupi su, prave neke grimase, igraju borbene igrice…To je samoća. To je teška samoća! Onda kad se nađu zajedno onda se isposvade, pa prebiju jedan drugoga.

Vratimo se mi na film i na kazalište. Koja vam je uloga najdraža?
1388842319m188Ne možete vi igrati ulogu, a da vam ona nije draga. Ali Roža iz Svoga tela gospodar i Erminija iz Mirisa, zalata i tamjana. Uvijek sam igrala nekog tko šepa, tko muca… sad kad sam ušla u mirovinu automatski sam se prebacila u neke uloge u kojima čak sebe ne prepoznajem kao glumicu od prije. Počela sam nešto igrati što možda nije do sad toliko eksploatirano. Ne znam da li će ljudi reći: da li izvodi majmuna od sebe ili će reć pa da: to je tako! To su uloge koje čak niti glumice ne vole igrati. Ali, meni je to došlo samo od sebe. Ja kao da ću živjeti 350 godina. Ali vidjet ću kako to prihvaća publika. Da li neki prepoznaju sebe u tim mojim ulogama?

Žalite li za nečim u životu?
Za mnogo čime. Ja bih voljela barem tri jezika dobro znati. A natucam ih. To je bio propust, ali koliko sam radila nisam stigla. Voljela sam putovati više. Vidjela sam sve ono što se mora vidjeti: Pariz, Rim… ali ja moram ići negdje u avanture. Volim životinje strahovito. Kad bi mi čovjek rekao: Marija produljit će ti se život za 20 godina. Što ćeš radit? Ja bih imala zoološki vrt! Mene životinje izazivaju na taj način što im ja prilazim tako da pokušavam da one mene razumiju, a ja njih razumijem. Da životinja osjeti tu tvoju ljubav. To je taj jedan spoj životinja i ljudi koji me oduševljava. Ne bih mogla imati zmiju, naravno. Možeš uspostaviti odnos sa pticom. Imam papagala. I mi se dobro razumijemo. Imam i malog hrčka.

Što biste poručili svojim vršnjacima?
umirovljenici 13.9 px.Meni je teško s ove pozicije u kojoj sam ja savjetovati, jer radim, pa ipak mogu za razliku od većine njih preživjet pristojno. A bogme, nema im što poručiti. Ja ne mogu podnijeti kad čujem da netko ima mjesečno 800 kuna. Tko je zaslužio da tako živi? Da je bio zadnje smeće, pa daj mu da dostojanstveno umre. Da ima što pojest, da se ima čime pokrit. Ja ne znam što bih rekla, jer ja nemam riječi nad tom grozotom koja se kod nas svugdje događa.

Što biste poručili onima koji tek ulaze u glumački svijet ili čak svijet odraslih?
Iz ovog položaja stvarno ne znam što bih im poručila. Da moraju imati puno hrabrosti. I živjet i umrijet ovdje?

Je li vam glumački rad još uvijek donosi zadovoljstvo?
Da. Da tome nije tako ja to ne bih radila. Otišla bih dolje na Lopud raditi zemlju. Imam ja dolje zemlje. Kako smo moja baka i ja živjele? Nona je bila tkalja. Imale smo ovce i puno vrta i svega u vrtu. Samo nije bilo vode. Voda je bila iz gustijerne. Svaka je ipak biljčica dobila dovoljno vode.

Veselite li se pozivima za glumački angažman?
Veselim se jako.

Kako ste vi pristupili glumi?
Kao dijelu života. To sam u sebe ugradila i jednostavno nisam išla svijetom zatvorenih očiju. Sve sam vidjela, dosta sam krala. U početku sam mislila: čuj Marija sve što ćeš igrati sve se je to jednom dogodilo. Sad, da li je to dignuto na potenciju ili nije, ali to je dio života. Jer, nitko nije napisao ništa što bi mu se dogodilo na nebu. Nego ovdje, na Zemlji. Pa, kako god to bilo ili štogod to bilo. To je sastavni dio života. I gluma je sastavni dio života. Samo možda malo na višu potenciju, da se ljudima – da… možete vi plakati ovako ili onako na sceni. U stvari vi plačete ili se smijete. A publika će odabrati!

“A publika će odabrati…” Vaši, ZMUSK-ovci

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s