… Julijom Koš (02.06.’14.)

Ponedjeljkom na kavi sa… mr. društvenih znanosti,
knjižničarkom iz zajednice Bet Izrael u Zagrebu, Julijom Koš,
povodom izlaska njezine najnovije knjige
“Ulaznica za nebo” i židovskog “ljetnog” blagdana Šavuota

U modernom društvu većina bi se trebala zalagati za prava manjina, a u nas je to sve na tragu srednjeg vijeka: demokracija se ovdje rado tumači sirovo kao totalna vladavina većine, a suvremenu demokraciju nitko ne uvodi strahujući od gubitka (masovno manje – više desnih) glasova na izborima!

Povodom izlaska najnovije knjige “Ulaznica za nebo” i “ljetnjeg blagdana” Šavuota za kojeg se slabo ili gotovo malo znade u ne-židovskom svijetu, a koji se ipak obilježava na prikladan način kod Židovskog naroda kako u dijaspori tako i u domicilnoj domovini Izraelu, za portal ZMUSK, ponedjeljkom na kavi družili smo se sa mr. društvenih znanosti, knjižničarkom iz zajednice Bet Izrael, autoricom gore navedene knjige, Julijom Koš iz Zagreba i sa njome na kavi raspredali “bolna pitanja iz naše ne tako daleke prošlosti, poput fenomena nacizma i ustaštva, geneze nastanka “tvornica smrti” ili Holokausta, njezinom radu kao i povijesti Židovskog naroda i njegovu doprinosu kulturi, politici i društvenom životu u svakoj zajednici u kojoj su živjeli ili žive kao i cijelom čovječanstvu. Nerijetko, zanemarivanoj činjenici kao posljedici prikrevenog ili otvorenog antisemitizma od kojeg nismo “cijepljeni” niti mi kao baštinici 21. stoljeća,  a o čemu smo i porazgovarali sa mr. Julijom Koš, ponedjeljkom na kavi…

Što ste po zanimanju? Navedite svoje akademske titule i funkcije koje obnašate i gdje ih sve obnašate. Gdje radite? Koliko ste do sada knjiga objavili navedite, molim Vas njihove naslove?
Po zanimanju sam knjižničarka, po obrazovanju sam magistra društvenih znanosti s područja knjižničarstva, a prije magisterija znanosti diplomirala sam studije povijesti umjetnosti, arheologije i knjižničarstva. Najviše se bavim nastavom i pisanjem na području židovske povijesti, religije i kulture. Objavila sam knjigu «Alef bet židovstva» (1999.), o temeljnim pojmovima židovstva, te 2014. godine knjigu «Ulaznica za nebo», koja obrađuje sve vezano uz židovski blagdan Pesah. Inače sam tekstovima na teme iz židovske književnosti i opće povijesti i religije surađivala na leksikonskim izdanjima Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige, uz brojne priloge u različitim medijima. Nakon zatvaranja potkraj 2011. godine dotad jedine specijalne knjižnice judaike u Hrvatskoj, one u Židovskoj općini Zagreb, u kojoj sam radila 20 godina kao voditeljica, volontiram na istim poslovima u Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel. Najčešći korisnici knjižnice su studenti, a posebno je zanimljivo što knjižnica kao edukacijsko-informacijski centar za židovstvo pruža svoje (besplatne) usluge gotovo 100-postotno nežidovskim građanima. U okviru rada u knjižnici i individualnog rada s korisnicima, držim i predavanja svim skupinama koje posjećuju Bet Israel, a ima ih razmjerno mnogo, od hrvatskih školaraca, studenata i nastavnika do domaćih i stranih turista.

Židovski narod ovih dana slavi blagdan Šavuot. O kakvome je blagdanu riječ, što simbolizira, kako se slavi? Koliko je “visoko rangiran” među ostalim židovskim blagdanima, te u koji dan pada u tjednu i koliko se dugo slavi? Jeste li u svojoj najnovijoj knjizi pisali i o tome blagdanu? Koji blagdan prethodi Šavuotu, a koji slijedi za njime?
Ljetni blagdan Šavuot, što znači «tjedni», čini srednji od tri takozvana hodočasna blagdana tijekom sinagogalne godine, a obilježava obljetnicu primanja Tore u sinajskoj pustinji prije više od 3300 godina, te doba žetve, jer u Izraelu žito već sazrijeva u to doba. Ovaj blagdan smješten je između triju blagdana uz koje je u starini svaki židovski muškarac morao hodočastiti u jeruzalemski Hram i prinijeti životinjsku žrtvu, prema čemu su i dobili skupni naziv hodočasni, a i zajednički «rang». Tako su se redom tijekom godine nanizali proljetni Pesah, ljetni Šavuot i ranojesenski Sukot, koji pada odmah nakon takozvanih Velikih blagdana, odnosno deset ranojesenskih novogodišnjih dana. Na neki način ovi novogodišnji blagdani su po važnosti «iznad» hodočasnih, međutim svi su važni i uz njih vrijedi šabatna zabrana mnogih aktivnosti. Danas, kada Hrama nema već skoro 2000 godina, hodočasni blagdani se slave bez prinošenja žrtve, inače na podjednak način kao i u starini. Tijekom ovog «ranga» blagdana vrijede šabatni zakoni mirovanja, što u dijaspori čini ukupno trinaest neradnih dana, posvećenih zajedničkoj molitvi. Ovi blagdani svojim nizom podsjećaju na biblijske događaje: izlazak Židova iz egipatskoga ropstva, primanje Tore (biblijskoga Petoknjižja) i boravak u pustinji tijekom 40 godina, te ulazak u Obećanu zemlju. Dok se Pesah i Sukot slave po sedam dana u Izraelu, a osam u dijaspori, Šavuot se slavi jedan dan u Izraelu, a dva u dijaspori. S obzirom da se građanski kalendar ne poklapa sa židovskim, datum i dan proslave svih blagdana je promjenjiv, premda prema židovskom kalendaru stalan, pa tako ove godine Šavuot traje od popodneva 3. lipnja do večeri 5. lipnja, jer židovski dani započinju i završavaju sumrakom. Ova moja nedavno izašla knjiga «Ulaznica za nebo» ne govori mnogo o Šavuotu, kao drugome u nizu hodočasnih blagdana, već je uglavnom posvećena prvome u nizu, Pesahu. Sljedećih godina će i preostala dva hodočasna blagdana dobiti svoju zasebnu knjigu, nadam se.

Koliko pripadnici židovske zajednice u Hrvatskoj drže do svojih blagdana i slave li ih?
To ovisi od osobe do osobe, jer – kao i među ostalih oko 13 i pol milijuna svjetskih Židova, neki su religiozni, neki tek drže tradiciju, a neki uopće ne drže nikakve religijske zakone i običaje, ne slave blagdane i čak ih ne poznaju. U Hrvatskoj je, zbog tragičnih posljedica Holokausta i pod utjecajem različitih ideoloških smjerova u posljednjih 200 godina, unutar židovstva i općih, broj židovskih vjernika vrlo malen, manji od nekoliko stotina, ali oni se čvrsto drže svojih religijskih obveza, pa tako i dosljednog slavljenja blagdana. O svim zakonima i običajima proslave blagdana Pesaha upravo govori i moja knjiga «Ulaznica za nebo», koju ste spomenuli, za sada jedina takva na hrvatskome jeziku.

Čime se osim toga bavi Vaša najnovija knjiga? Gdje je bila promovirana?
Knjiga je do sada promovirana u prostorijama nakladnika, inače moje vjerske zajednice Bet Israel, te u Hrvatsko-izraelskom društvu i na Sveučilištu za treću dob, na kojemu inače predajem kolegij «Židovstvo i Izrael». Pored religijskih i povijesnih izvora za blagdan Pesah, knjiga do pojedinosti predočuje sve što židovski vjernik priprema u svome domu i općenito u životu, kako bi dolično proslavio blagdan, kako se blagdan čestita i kako teče obred Seder, kojim se dočekuje taj blagdan. Također je opširnije obrađena tema znanstvenih i paraznanstvenih tumačenja događaja koji su potaknuli biblijsku priču o izlasku Židova iz egipatskoga ropstva, te – posebno zanimljivo, jer je većinom šire posve nepoznato – kako su Židove od srednjega vijeka gotovo do najnovijega doba pogađali teški progoni upravo u doba Pesaha, kada kršćani slave Uskrs. Uza sve ovo, knjiga sadrži i jedini tekst obrednika za spomenuti obred Seder na suvremenome hrvatskom jeziku, odnosno tekst Hagade, koja je izvorno skup prastarih hebrejskih tekstova o izlasku Židova iz Egipta. Dosadašnja dva prijevoda na hrvatski (1906. i 2006.) objavljena su u arhaičnom jezičnom obliku, dok je tekst u ovome izdanju čitljiv i suvremenome čitatelju.

Jesu li, Židovi narod ili vjeroispovjed? Znate kako kaže g. Branko Lustig: Ja sam Hrvat židovske vjeropispovijesti? To nije usamljen slučaj, naime?

Jest, toga ima u praksi, osobito u bivšim komunističkim zemljama, ali i drugdje kod asimiliranih Židova ili onih koji su kulturološki uklopljeni u društva u kojima žive. Međutim, teorijski to je nemoguće, jer židovstvo je svojevrsna nacionalna religija – Židovi su istodobno i narod i vjeroispovijest. Tako čak i osoba koja prijeđe na židovsku religiju dobiva židovsku narodnost, postaje pripadnikom židovskog naroda i napušta svoju dotadašnju narodnost – tko to ne može prihvatiti ne može ni prijeći na židovstvo. Istodobno, moguće je i u praksi se danas često sreće da nacionalni Židov nije vjernik. Jer u židovstvu je koncept «izabranog naroda» bitan i temeljan, na njemu se zasniva sve ostalo. Izbjegavanje toga nacionalnog identiteta uz istodobnu ustrajnost u navodnoj židovskoj vjeri, zapravo znači tretiranje židovstva kao folklora, nečega što su nam ostavili bake i djedovi, ali o čemu ne znamo mnogo i u životu nam nije temelj. Jedna od ljudskih sloboda jest i reći da je netko «židovski vjernik druge nacionalnosti», toga ima i može biti i to nikome ne škodi, ali, kažem, gledano sa stajališta definicije to je nešto kao drveno željezo.

Koliko je židovska dijaspora u svijetu, pa onda i u Hrvatskoj, emotivno vezana za domovinu Izrael, a koliko su veze samo “praktične”? I što Židovima u dijaspori znači domovina Izrael?
Nedvojbeno je da danas, više od šest i pol desetljeća nakon osnutka moderne židovske države, za najveći dio svjetskih Židova odnos prema Izraelu znači i neodvojiv dio osobnoga identiteta. Ljubav, odanost i zabrinutost za našu Zemlju – kako se Izrael često naziva u međusobnom govoru Židova koji ju ubrajaju u svoj identitet – to je značajka koja dijeli neasimilirane od asimiliranih Židova u dijaspori. Oko polovine od današnjih 13 i pol milijuna Židova živi danas u Izraelu, a druga polovina je razasuta od velikih zajednica, poput one u Sjedinjenim Američkim Državama (oko pet milijuna, ne zna se točno), do malenih pa i «mikroskopskih» zajednica, od nekoliko stotina do čak samo nekoliko osoba u zemljama Afrike i Azije. U Europi su najveće zajednice u Velikoj Britaniji i Francuskoj, koje broje po više stotina tisuća «duša». Inače, najmanjom mogućom zajednicom se u religijskom smislu drži ona koja broji najmanje 10 muškaraca starijih od 13 godina.

Odakle u nežidovskih naroda i dan-danas predrasude prema Židovima? Odakle, pak, naime, predrasuda da Židovi “drže sav svjetski kapital u svojim rukama” kao dio “svjetske urote” i zašto se uopće Židove poistovjećuje sa bogatstvom? Zašto se prema vašem sudu mogao dogoditi Holokaust?
Sve je to povijesno povezano i sve je tijekom skoro dvaju tisućljeća vodilo Holokaustu, pa i snažnoj mržnji u mnogim sredinama čak i poslije Holokausta. Predrasuda koju se obično obuhvaća zajedničkim nazivom «antisemitizam» može biti prepoznata u različitim stupnjevima, od iracionalne mržnje do želje za izgonom, pa i fizičkim uništenjem Židova, a raširena je u gotovo svim «kulturnim» narodima. Prvi povijesni korijen joj seže još u doba nastanka Novoga zavjeta, kada se novonastala kršćanska zajednica, koju su početno činili samo rođeni Židovi, odvojila od stare židovske jezgre. Taj korijen mržnje bujao je nakon što je kršćanstvo potkraj četvrtoga stoljeća postalo rimskom obveznom i državnom religijom, što je tijekom srednjega vijeka u Europi konačno dovelo do sve veće pa zatim i praktično potpune crkvene kontrole nad životima svih građana. U tim brojnim stoljećima Židovima su, kao jedinim dostupnim ne-kršćanima (islamski i drugi nekršćanski narodi živjeli izvan crkvenoga dohvata)  bila uskraćena mnoga prava, pa i pravo na posjedovanje i obrađivanje zemlje. Da bi preživjeli, usvojili su, razvili i «izmislili» mnoga zanimanja koja su kršćanima bila zabranjena (davanje kredita uz kamatu) ili nezanimljiva odnosno ponižavajuća (neki obrti, trgovina rabljenom robom, medicina), koji su se u novome vijeku pokazali kao jedan od putova do posjedovanja više dobara od prosječnog građanina, sve donedavna uglavnom teško živećih seljaka. Uz to, temelj židovstva je u učenju, pa su Židovi s tisućogodišnjom praksom pismenosti i učenja lako ulazili u intelektualne krugove čim im je to postupno počeo dopuštati liberalni razvitak društva, u doba nastupanja novoga vijeka. Uspjeh, pak, sam po sebi donosi zavist. Uz to liberalan politički stav, čest u židovstvu 19. stoljeća i prirodan nakon mnogih stoljeća tlačenja, vrlo pojednostavljeno rečeno dodatno je pojačao brojne konzervativno-antisemitske pokrete u vrijeme rađanja ili konačnog profiliranja europskih nacija tijekom 19. stoljeća. Tu se, dakako, uz mržnju, redovito i negirao pa i danas negira nevjerojatno visok prinos židovskih pojedinaca svjetskoj znanosti i kulturi, značajno veći od njihovog postotka u populaciji. Zaboravlja se pritom i da nisu svi Židovi bogati ili dobrostojeći, tu su bili milijuni židovske sirotinje u istočnoj Europi, koja je u takvim nevjerojatno oskudnim prilikama dočekala Holokaust, u kojemu je praktično potpuno zbrisana. Dakle, Holokaust je nastao Iz mržnje prema drugome i drukčijem, prema slabijem, te iz iracionalne zavisti. Svakako, to ne bi bilo dostatno: da bi se Holokaust dogodio u stvarnosti, a ne samo postojao u željama mnogih, morale su se složiti povijesno-društvene okolnosti: ogorčenost njemačke nacije nakon gubitka Prvoga svjetskog rata (koji je sama započela) i očajnih političko-gospodarskih prilika u koje je ta okolnost gurnula tu naciju, želja njemačkih magnata za ratom u kojem će profitirati, te stari njemački militarizam i antisemitizam. Za krajnje provođenje Holokausta pobrinuo se u tim okolnostima razvitak nacističkog ubilačkog stroja u trenutcima spoznaje njemačkih gubitaka, koji su već 1942. najavili još jedan njemački svjetski ratni poraz. Svakako, tu se ne smiju zanemariti i uloga vodećih likova nacističkog pokreta i provedbe Holokausta, od samoga Hitlera i Himmlera do Eichmanna: da oni u djetinjstvu i mladosti nisu dobili odgoj koji jesu dobili, možda bi se manje strastveno bacili na istrebljivanje Židova (i Roma, a hrvatski ustaše i Srba) i rezultat Holokausta bio bi manje stravičan..Pritom upravo rezultat Holokausta, odnosno stravična smrt više od dviju trećina europskog židovskog stanovništva, više od ičega pobija osnovanost ideje o navodnoj «židovskoj uroti za vladanjem svijetom». Urota je postojala, ali bila je nacistička i antisemitska. Nije bila židovska, već usmjerena protiv Židova.

Kako tumačite izjavu predsjednika RH Ive Josipovića izrečenu na komemoraciji u Jasenovcu kako je “ekonomska kriza majka svakog fašizma”?
Prema povijesnoj znanstvenoj teoriji to je točno. Ipak, tih izvora fašistoidnog političkog iskaza i u raznim nacionalnim zanosima, kako kaže Konrad Lorenz: u omamljujućem «zajedničkom pjevanju». Oni ne moraju uvijek i nužno nastati u okviru ekonomskih kriza.

Koliko osjećate “antisemitizam” u Hrvatskoj, a koliko “desnica” jača u ostatku “naprednije” Europe? I zašto je tome tako? Što je sa odnosom Hrvata prema vlastitoj prošlosti, odnosno, ustaštvu? Kako ste to valorizirali?
Bitno je znati da nisu svi Hrvati bili ustaše, ali i da su (praktično) svi ustaše bili Hrvati po svome nacionalnom iskazu i opredjeljenju. Međutim, ne smijemo nikada zaboraviti pokret antifašističkog otpora i partizansku borbu, koji su također nastali u okrilju Hrvatske i bili vođeni mnogim Hrvatima. Danas vidimo jačanje, pa često i divljanje desnice, ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi i svijetu. To su povijesni valovi, doista najčešće izazvani svjetskom društvenom nepravdom i gospodarskom krizom kakvu danas proživljavamo. Desnica divlje buja u teškim društvenim okolnostima, zatim sije mržnju, okuplja istomišljenike, organizira se i navaljuje na slabije, one koje progoni prema svojim načelima društvenog «čišćenja», obično etničkog, ali danas vidimo i progon ili uskratu prava spolnim manjinama i drugim društvenim manjinama u širem smislu: samohranim majkama (i očevima), te svima koji su «drugi i drukčiji», bilo silom prirode, obiteljskih okolnosti ili svoga izbora. U Hrvatskoj se danas osjeća snažan val takve mržnje, donekle očekivan nakon tragičnih događanja u Domovinskom ratu, ali pritom zabrinjavaju zapravo prije svega dvije pojave.

Prva je što se u «normalne» političke i društvene tokove u značajnoj mjeri i bez ikakvog otpora uspijevaju inkorporirati skupine koje zagovaraju reviziju povijesti glede ustaškog pokreta. Imamo nedavni slučaj nazočnosti na takvom skupu splitskog gradonačelnika, čak na sam dan pobjede nad fašizmom, što naglašava tendenciju. Tu je i za mene također zastrašujući slučaj nogometaša Šimunića, koji je urlajući putem razglasa prvi dio ustaškog pozdrava «Za dom», pokrenuo oduševljeni odziv čitavog punog stadiona, koji je odgovorio drugim dijelom ustaškog pozdrava: «Spremni!». I nastavak toga je za Hrvatsku demokraciju tragičan: slučaj nije potaknuo javnog tužitelja na djelovanje, a vijest je ostala zapravo u okviru sportskih komentara, koji su masovno sažalijevali jadnog nogometaša Joea, koji je u demokratskoj Europi ipak primjereno kažnjen za fašističko huškanje. Pritom nitko ni riječju nije požalio žrtve nositelja ovog pozdrava, a nogometaš se na sudu navodno izjasnio da se ne kaje i davao je javne izjave u tom smislu. Toga ima još mnogo, a sve se svodi na «pranje crnih košulja», dok se često čak i to «pranje» izostavlja i nastupa se neskriveno s pozicije obrane i zastupanja ustaškog pokreta. U sklopu simboličnog pranja tih ustaških crnih košulja je i sramotni stalni muzejski postav na samome najgorem primjeru ustaških zločina, u logoru Jasenovac, na što bezuspješno upozoravamo mi stručnjaci vlastodršce već od 2006. godine kada je otvoren. Taj muzej potpuno zamagljuje istinu o ustaškom zločinu, prikazujući jasenovački logor poput nekog neobjašnjivog zla i daleko zaobilazeći istinu o NDH. Kad već spominjete ovogodišnju komemoraciju, na njoj je predsjednik Vlade RH javno izjavio da NDH za njega «nije Hrvatska». Dok se na taj način bude u samome hrvatskom vrhu izmicalo od shvaćanja da NDH jest i te kako bila Hrvatska, dotle će se u Hrvatskoj nesmetano događati javni fašistoidni ispadi.

Druga zabrinjavajuća pojavnost u nas, koja je, moglo bi se reći, nastala iz prve, jest što je u svijetu – osim u Poljskoj i možda tek djelomice Irskoj – neviđeno ovoliko masovno i duboko (donekle prikriveno) klerikalno desničarenje i širenje homofobne i svake druge mržnje prema manjinama, «drugima i drukčijima». «Oni» naime, a to može biti bilo tko od nas, nikome ne smetaju vodeći svoje živote i veseleći im se kao i većinsko stanovništvo, na što imaju jednako pravo kao i svi ostali. U modernom društvu većina bi se trebala zalagati za prava manjina, a u nas je to sve na tragu srednjeg vijeka: demokracija se ovdje rado tumači sirovo kao totalna vladavina većine, a suvremenu demokraciju nitko ne uvodi strahujući od gubitka (masovno manje-više desnih) glasova na izborima. Svakim smo danom sve zatvoreniji u nezdrave nacionalne srednjovjekovne folklorno-klerikalne zanose i time sve udaljeniji od kulturnoga svijeta.

Jesu li Židovi u Hrvatskoj u većini slučajeva asimilirani ili imaju potrebu za njegovanjem vlastitog identiteta?
Židovi u Hrvatskoj žive u hrvatskom društvu kakvo sam netom opisala. Oni se ne mogu potpuno iz toga izdvojiti. Čovjek koji je podrijetlom Židov može imati sve moguće političke stavove, od čak krajnje desnice – eto, baš u Hrvatskoj to imamo, a vjerojatno i ponegdje drugdje – do krajnje ljevice, preko svih međustupnjeva. Jednostavna računica govori da su hrvatski Židovi većinom asimilirani: ima ih ukupno vjerojatno do 2000, možda tek nešto više s onima koji ni ne prihvaćaju ili ne poznaju svoje židovsko podrijetlo, a vjernika je manje od nekoliko stotina. Uostalom, hrvatska židovska populacija je u znatnoj mjeri staračka, rođena i odgojena između dvaju svjetskih ratova, na umnogome liberalnim načelima, dakle i značajno asimilirana. Mala hrvatska židovska zajednica preostala nakon Holokausta uskoro bi se mogla ugasiti silom prirodnih zakona. Tek upravo u mojoj vjerskoj zajednici, Bet Israelu, postoji nada za preživljavanje. U njoj se snažno njeguje nacionalni i religijski identitet, pa je zajednica i značajno mlađa, s dosta mladeži, školaraca i male djece, koja odrastaju u židovskome duhu, pohađaju židovski vrtić i osnovnu školu, uz bitno manje asimiliran ili posve neasimiliran židot u obitelji i zajednici.

Kako žive pripadnici židovske zajednice u Zagrebu, a kako u ostalim djelovima Hrvatske u usporedbi s ostalim dijelom Europe?
Podjednako kao i za sve hrvatske građane, za pripadnike židovske manjine svakodnevni život je težak. Pripadnici zajednice, kako sam rekla, umnogome su u staračkoj dobi, dakle umirovljenici, mnogi su također izgubili posao, jednako kao i pripadnici većinskoga naroda. Jednako je i u Europi: židovske zajednice su ili teško postradale u Holokaustu i nikada se nisu oporavile, ili su značajno oštećene, a od zajednica sa stotinama tisuća pripadnika samo je britanska ostala cjelovita. U većim zajednicama, ili onima s čvršćom tradicijom, poput onih u Britaniji, Francuskoj, Italiji…, tradicijski život se očuvao u većoj mjeri, a u tranzicijskim zemljama zajednice su, onoliko koliko su uopće preživjele Holokaust, uglavnom dublje asimilirane, uz manje primjere ultraortodoksnih židovskih općina. Zanimljiva je naravno obnova španjolske zajednice, koja je bila izgnana prije više od 500 godina, a danas broji oko 50.000 «duša». Isto se događa i s njemačkom zajednicom, koja se poput feniksa izdigla iz pepela, te danas broji oko 100.000 pripadnika ili oko 20 posto one od prije Holokausta. Dakako, ove dvije države su prije svega morale «u sebi obračunati sa sobom» i s vlastitom sramotnom antisemitskom poviješću, što se danas očituje u cvatu tih zajednica.

Reagira li suvremeni čovjek 21. stoljeća (nežidov) na odgovarajući način na strahotu i sramotu čovječanstva, antisemitizam, prije svega Holokaust? Ili, o tome ne želi niti čuti, ili nema pojma?
Pa, znate, George Orwell je odmah nakon Holokausta u svome tekstu o antisemitizmu naveo rečenicu koju je čuo od, kako kaže, inteligentne i inače pristojne Engleskinje, koja mu je rekla: «Ah, ne spominjite mi patnje Židova u Holokaustu, nakon toga ću ih samo još više zamrziti!». Mnogo što se doduše od tada promijenilo, već samo suđenje Eichmannu 1961. u Izraelu mnogo je pridonijelo spoznaji svijeta o stvarnosti Holokausta, mnogo toga je od tada napisano i snimljeno u filmskom obliku. Nažalost, posljednjih godina dosta toga je snimljeno i na svojevrstan iskrivljeni način, s tezama koje su više filozofske i umjetničke, a manje utemeljene na povijesnoj stvarnosti. Takvi prikazi sve su češći, većinom filmski, ali i u tiskanim medijima. U njima ima romantike, zaljubljivanja, prijateljstava do groba i svega iz sentimentalno-zabavnog asortimana, svega što se znatno razlikuje od povijesne stvarnosti rasnih zakona i istrebljenja. Takvo iskazivanje ljubavi za židovstvo škodi spoznaji današnjeg čovjeka o povijesnoj istini gotovo jednako kao i antisemitska iracionalna mržnja. Primjer dobrog prikazovanja Holokausta je, recimo, film Romana Polanskog «Pijanist» (ne slučajno snimljen prema izvornome tekstu preživjelog autora), ili sada već pomalo stariji belgijski film «Izgubljena prtljaga», a trenutno najgori je za mene inače jako popularan film (i knjiga) «Dječak u prugastoj pidžami» – šarena sentimentalna laž koja pobuđuje romantičnu tugu, ali nema mnogo istinite podloge. Dakle, to je kič. Tako mnogi danas na kiču zapravo krčme Holokaust i druge dijelove tragične židovske europske povijesti, i to je žalosno. To čini da danas nema prave spoznaje među nežidovima o tome što je bio Holokaust i što iz njega učimo. I onda nije čudno što opet mnogi, slušajući i gledajući filmove o Holokaustu, Židove samo «još više zamrze». Ovo osobito ako je «učenje» o Holokaustu obvezno, u okviru školskih programa. Stoga sam zapravo protiv obveznog učenja o Holokaustu u školama. Mnogo su bolji rezultati ako se uči iz zanimanja za temu, u okviru izbornih predmeta. Uostalom, i ne znamo točno od čega se sve sastoji takva obvezna i prisilna poduka iza zatvorenih vrata hrvatskih učionica. Također, ne vidim da je riješena prikladna metodologija i kurikulum za takvu nastavu, već je to prepušteno nastavniku i nemeritornim, a zapravo komercijalnim «seminarima».

Može li se, po vama, ta strahota ponoviti?
Znameniti profesor i stručnjak za povijest Holokausta Jehuda Bauer izjavio je 2000. godine da se progon poput Holokausta «može ponoviti, ne nužno Židovima i ne nužno od istih počinitelja», ali može se ponoviti. Židovi danas imaju iskustvo i svoju državu. Oboje je nedostajalo 1933. (dolazak nacista na vlast u Njemačkoj), 1935. (doneseni njemački rasni zakoni) i 1938. (prvi veliki njemački moderni pogrom poznat kao «Kristalna noć»), te 1941.-1945. kada je istrebljenje provedeno u djelo. Židovi bi se danas znali braniti i obraniti. Ali na više primjera u svijetu i danas gledamo genocide nad slabijim skupinama, gledamo etnička i vjerska «čišćenja» i shvaćamo da se to može dogoditi ponovo i da se događa ponovo, da će se vjerojatno dagađati ponovo. Dokle god nacionalistički i drugi kolektivni zanosi vladaju čovjekom kao društvenom životinjom trajat će opasnost od drugih genocida. A najčešće je to sve pokrenuto u cilju zgrtanja bogatstva vodećih nacionalnih vođa, koji zapravo simuliraju svoj nacionalni zanos, jer stvarnih nacionalnih osjećaja zapravo uglavnom i nemaju.

Kakva su prava nacionalnih manjina na papiru u Zakonu u RH, a kako se živi stvaran život? Ima li dovoljno tolerancije, međusobnog druženja bez obzira na vjeru, naciju, jednakih prava i slično? Ili se židovska zajednica u Hrvatskoj “potiho geteoizira”?
Ma nema dovoljno Židova, osim u Zagrebu i, možda, Splitu, da bi se Židove «getoiziralo». Kako sam rekla, oni su u Hrvatskoj prije svega većinom u starijoj dobi, a zatim i značajno asimilirani. Zakoni su u granicama zadovoljavajućeg, ali prema njima postoje otpori na mjestima na kojima se trebaju provoditi. Što se tiče tolerancije, nje prividno ima u odnosu prema asimiliranima, ali u dubini općih društvenih kretanja nema tolerancije za eksponirane Židove, kakva sam primjerice ja. Pa i neki službeno eksponirani Židovi biraju umjerenije, kompromisne, zapravo oportunističke putove kako bi se održali na svojim pozicijama. Držim da nema šanse da bi židovska osoba dobila posao u javnoj ustanovi poput muzeja i slično, neovisno o najboljim kvalifikacijama, premda vam to nikada nitko neće priznati. Dakle ima toga kako kažete «potiho», ali, kažem, jednostavno nema dovoljno Židova da bi to bila neka opća getoizacija. Što se tiče privatnih mješovitih druženja, pa i mješovitih brakova, to je srećom upravo u ovim tranzicijskim zemljama razvijenije, pod utjecajem veće asimilacije. Tako gubeći na društvenom uspjehu, dobivamo na privatnom polju.

Odakle potječe Vaša obitelj? Kada je došla u Zagreb? I kako se nosila sa “ustaškim pogromima” kao i promjenama sistema, te kako se saživjela sa životom u Hrvatskoj?
Moji roditelji su se nakon Holokausta našli u Sarajevu, kamo je očev djed ili pradjed doselio iz Slovačke, tada dijela «velike» Mađarske, nakon 1878., odnosno nakon austrijske aneksije Bosne i Hercegovine. Moj se otac 1945. bio upravo vratio iz njemačkog ratnog zarobljeništva u koje je pao odmah nakon kapitulacije Jugoslavije, u proljeće 1941., kao mornarički potporučnik. To mu je očito spasilo život (jer nacisti su prema ratnim zarobljenicima postupali u skladu s Ženevskim konvencijama). Po povratku je spoznao da su mu smrtno stradali (u Jasenovcu) svi najbliži: majka i otac, te netom udana sestra, čiji mladi suprug je stradao u Auschwitzu. Moju majku, koja je rođena u današnjoj Srbiji i ranu mladost je provela u Beogradu, rat je zatekao u Sarajevu, jer se obitelj tu doselila neposredno pred rat. Od travnja 1941. NDH je obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu, pa tako i Sarajevo. Počeli su transporti Židova, djece, žena i muškaraca u logore Jasenovac, a žena i djece i u Đakovo. Majčin otac i brat spasili su se pravodobnim bijegom u partizane, a moja majka je sa svojom majkom bila izbačena iz stana, što im je čini se također spasilo život, jer su time izgubile adresu na kojoj su bile prijavljene. Preživjele su na tavanu zgrade u kojoj su dotad stanovale na prvome katu, dvojbenom milošću ostalih stanara kojima su služile kao uzvrat za prikrivanje, za oskudnu hranu i za poneki komadić sapuna. Majčina 85-godišnja baka i stric s obitelji stradali su u Beogradu, u logoru Sajmište. Oboje mojih roditelja doživjelo je u to doba gubitak ne samo svoga svakodnevnog života već i trajan gubitak mnogih bližih i daljih rođaka i prijatelja. Poput drugih povratnika iz strašnih ratnih događanja, utjehu su tada našli jedno u drugome. Otac je kao strojarski inženjer od tada nastavio civilnu obiteljsku željezničarsku tradiciju (njegov je otac bio strojovođa), te je sve do mirovine radio na željeznici, prvo u Beogradu, pa Sarajevu (gdje mi se rodio brat) i Splitu (u kojemu sam ja rođena), te konačno Zagrebu od 1956., gdje smo se brat i ja školovali i proveli najveći dio života.

Promjena političkog sistema bila bi nam još i značajno simpatičnija da nisam imala, zajedno s tada još živom majkom i 80-ak drugih Židova (još znam neka imena i slučajeve), vrlo velikih poteškoća oko dobivanja domovnice, jer smo u rubriku nacionalnost upisali ono što nam Ustav omogućuje: židovska. Istodobno su neki Židovi (znam dva slučaja) čak morali potpisati izjavu da se osjećaju kao Hrvati, a drugi, koji su jednostavno upisali hrvatsku nacionalnost u istim okolnostima su dokumente nove države dobijali bez problema i ikakvih pitanja. Dok sam čekala na izdavanje dokumenata, tijekom 17 mjeseci sam bila umnogome obespravljena, te sam se morala teško boriti za ostvarenje svoga prava, premda sam prema međunarodnom pravu postala državljanka Hrvatske čim se uspostavila hrvatska država.

Ipak, što vas osobno veže za Hrvatsku? “Kaj najviše imate radi u Zagrebu”? Želite li ostati živjeti u Hrvatskoj ili otići živjeti negdje drugdje?
Otvoreno govoreći: veže me najviše to što sam rođena u njoj, što imam hrvatsko državljanstvo, kako sam rekla, teško osvojeno. Veže me donekle i priroda, zagrebačka blizina zelenila i razmjerno sačuvanog okoliša. Ipak, živjeti drugdje? Ne znam, ne vjerujem. Dijelim sudbinu većine Hrvata: za odseliti na meni neko privlačnije mjesto trebala bih biti znatno imućnija. Zagreb mi je simpatičan i uvijek mi je to bio, premda sada manje nego prije, sa svim fašistoidnim parolama koje viđam po gradu i uzvicima mržnje i netolerancije koje na ulici čujem čak i više od mladih nego od starijih… Zagreb je nažalost sada više nego ranije pun ljudi koji ga očito ne vole, pa i mrze: šaraju po zidovima i razbijaju zgrade, guraju se i preglasni su na ulici, pljuju na pločnike, općenito se ponašaju ne-urbano. To je velika šteta, odgoj mladih je potpuno zanemaren u roditeljskoj kući, u školi, a očito i u crkvi, koja je dio obveznog kurikuluma najvećeg dijela mladeži. Odseliti u Izrael, što se nudi svakom Židovu i Židovki, pa jednako i neimućnima poput mene? U ovim godinama (61), ne vjerujem… Ima tu i obiteljskog utjecaja, naime moji roditelji, ni njihovi roditelji svojedobno, nisu bili prihvatili cionizam, politički stav da se Židovi trebaju vratiti u svoju domovinu, Izrael. Kada je moderni Izrael 1948. osnovan, oni su izabrali ostanak, a ne odlazak, za razliku od mnogih sličnih sebi, koji su preživjeli Holokaust i željeli se jednom konačno trajno naći u zemlji u kojoj ih nitko neće nazivati prljavim Židovom i istjerivati ili čak ubijati. Imali su veliko povjerenje u nastavak života u ovim krajevima, kao i ja. Hrvatska za mene nije razočarenje kao takva, na referendumu za odcjepljenje od Jugoslavije glasovala sam ZA, uzbuđeno sam željela postati državljanka te nove države, u kojoj sam se slučajno rodila, ali koja mi je bila draga. A moram reći da me je razočarao i svakodnevno razočarava ne taj ideal, već stvarnost koja se evo događa već četvrt stoljeća, i ne izgleda mi da ću uskoro dočekati boljitak.

Pripremate li nam neku novu knjigu? I općenito, kakvi su vaši profesionalni planovi za budućnost?
U mome kompjutoru je više započetih projekata, koje sada pomalo završavam, jedan po jedan. Jedan od tih mojih dugova prema samoj sebi bila je upravo i ta najnovija knjiga, koja je bila povodom za ovaj razgovor. Ona je tijekom nekoliko prijašnjih godina imala poprilično čudnu i nesigurnu pretpovijest, pa sam dugovala sebi i drugima da konačno bude objavljena i dostupna javnosti. U sličnom opsegu pripremam još dvije knjige. Prva je kratka povijest židovskog naroda prepričanu životopisima tridesetak znamenitih židovskih osoba; koja je kao kvalitetan prinos edukaciji na židovske teme dobila potporu Memorial Foundation for Jewish Culture, New York. Druga knjiga u pripremi je zbirka židovskih bajki, priča i leganda, koja samo čeka prigodu za grafičku obradu i tisak, a tekst je već prije nekoliko godina dobio stimulaciju Ministarstva kulture, kao vrijedan prinos hrvatskoj kulturi. Imam u izradi i dugoročnijih, većih projekata, ali o njima kada dođe vrijeme.

Pozdrav od vašeg ZMUSK-a,
Ponedjeljkom na kavi: Šalom!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s