… Nevenom Budakom (09.12.’13.)

Ponedjeljkom na kavi sa… prof.dr.sc. Nevenom Budakom, posebnim savjetnikom premijera Milanovića za znanost

Škole su uglavnom loše opremljene,
a nastavnici često nisu uopće educirani za rad u školi!

Pojedinac se ne obrazuje samo zato da bi radio neki određeni posao, nego i da bi izgradio svoju osobnost. Potrebe tržišta rada mogu se brzo promijeniti, pa nam je cilj obrazovati, između ostalog, pojedince koji se mogu lako prilagođavati promjenama i koji znaju kako učiti. Moramo postati svjesni da je danas cjeloživotno učenje princip koji vrijedi za sve. Nitko tko želi imati sigurnu budućnost ne može više računati na to da je u nekom trenutku, završivši formalno obrazovanje na bilo kojoj razini, stekao sva znanja za cijeli život.

Najava Ministarstva obrazovanja, prosvjete i sporta kako prosvjetni djelatnici neće dobiti isplatu putnih troškova niti prekovremenih sati rada izazvala je burne reakcije kod sindikata prosvjetara. S time da je toj cijeloj “gunguli” gotovo u drugi plan pala vijest kako su “naši učenici među najslabije obrazovanima u Europi”. U državi, poput naše, u kojoj je gotovo većina poslova potplaćeno i u kojoj većina građana jedva spaja “kraj s krajem” to i više nije vijest. Ili jednostavno se za takvo što malo mari. O stanju u školstvu, reformama i strategijama u obrazovnom sustavu, prije svega o 9-godišnjem školovanju koje bi se trebalo uvesti u naš obrazovni sustav kao i o ponovnom uvođenju zdravstvenog odgoja u nastavu, te o radu ministra znanosti i obrazovanja Željka Jovanovića za portal Zrnca mudrosti uz šalicu kave razgovarali smo sa sveučilišnim profesorom povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i posebnim savjetnikom za znanost premijera Milanovića, prof.dr.sc. Nevenom Budakom. Sveučilišni profesor Neven Budak osim svojih nastavničkih i savjetničkih dužnosti predsjeda Nacionalnim operativnim tijelom za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Na Sveučilištu u Zagrebu predsjednik je Odbora za doktorske studije.

Kada reforma obrazovnog sustava 9.-godišnjeg školovanja stupa na snagu?

Da bi promjene uopće mogle nastupiti, potrebno je usvojiti Strategiju koja tek ide u javnu raspravu. Ako sve bude kako je zamišljeno, Strategije bi mogla biti prihvaćena u Saboru krajem siječnja. Nakon toga treba krenuti u izmjene zakona o osnovnom obrazovanju, kao i u izradu nacionalnog kurikuluma, a potom i predmetnih. To je posao za koji treba sigurno dvije godine, ako ne i nešto više. Tek tada se može krenuti u uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja.

Kako je zamišljeno 9-godišnje školovanje?

Devetogodišnja osnovna škola zamišljena je, što se strukture tiče, kao pet godina razredne nastave i četiri godine predmetne. No puno je važnije od same strukture promijeniti kurikulum i cijeli smisao osnovnoškolskog obrazovanja. Djeci u školi treba omogućiti kreativnost i poduzetnost, umjesto usvajanja i ponavljanja velike količine podataka, što je sada slučaj. Škola mora biti usmjerena na učenika i prilagođena njegovim potrebama i mogućnostima. Da bi se to postiglo potrebno je obrazovati nastavnike koji su u stanju tako raditi s djecom, potrebno je osigurati kvalitetno upravljanje školama, materijalne uvjete dostojne djece i nastavnika… Školama se mora pružiti autonomija u radu, ali ona mora biti praćena odgovornošću, pa treba uspostaviti sustav za upravljanje kvalitetom, koji sada u osnovnom i srednjem školstvu ne postoji.

Kako je zamišljenja reforma obrazovnog sustava u strukovnim školama?

Strukovne škole su jako važne, jer njih pohađa velika većina srednjoškolaca. Osim nekih rijetkih iznimaka (jer postoje i odlične strukovne škole), njima uglavnom ne možemo biti zadovoljni. Mreža strukovnih škola nije racionalno komponirana, škole su uglavnom loše opremljene, nastavnici često nisu uopće educirani za rad u školi, a mnogi su programi zastarjeli i u današnjim uvjetima nepotrebni. Dakle, treba racionalizirati mrežu, to jest ugasiti suvišne škole, a one koje ostaju treba kvalitetno opremiti, osigurati permanentnu edukaciju nastavnika i treba osuvremeniti kurikulume prilagođene suvremenom tržištu rada.

Hoće li reforma obrazovnog sustava odgovoriti na potrebe koje vladaju na tržištu radnom snagom?

Ovdje nije riječ o reformi obrazovnog sustava, nego o strategiji njegova razvoja. Ne radi se o nekoj jednokratnoj promjeni, nego o nizu mjera koje bi kroz više godina (do 2025.) trebale postići to da nam obrazovanje bude puno kvalitetnije nego danas. Zbog toga, a iz drugih razloga, strategiji nije zadaća odgovarati na trenutačne potrebe na tržištu rada, ali svakako moramo voditi računa i o tom aspektu. Osim toga, pojedinac se ne obrazuje samo zato da bi radio neki određeni posao, nego i da bi izgradio svoju osobnost. Potrebe tržišta rada mogu se brzo promijeniti, pa nam je cilj obrazovati, između ostalog, pojedince koji se mogu lako prilagođavati promjenama i koji znaju kako učiti. Moramo postati svjesni da je danas cjeloživotno učenje princip koji vrijedi za sve. Nitko tko želi imati sigurnu budućnost ne može više računati na to da je u nekom trenutku, završivši formalno obrazovanje na bilo kojoj razini, stekao sva znanja za cijeli život.

Hoće li do doći i do reformi i to korjenitih i u visokom školstvu?

U visokom su školstvu promjene nužne. Ne baš korjenite, jer taj sustav nije tako loš kako se to u medijima voli prikazivati, ali ima mnogo toga što treba biti znatno bolje nego je sada. Treba ponovo proučiti studijske programe i ocijeniti jesu li oni doista prilagođeni bolonjskom načinu studiranja, treba razmisliti o daljnjem širenju mreže visokoobrazovnih ustanova, o strukturi kadrova na visokim učilištima, o opremi i prostoru, o studentskom standardu, o načinu upravljanja sveučilištima… postoji cijeli niz pitanja kojih se Strategija dotiče.

Prema kojem modelu se ravnalo Ministarstvo obrazovanja kada je krenulo u 9.-godišnje školovanje? Njemačkom, austrijskom, skandinavskom…?

Model devetogodišnje osnovne škole kakav predlažemo u Strategiji nema veze s modelom kakav je predviđen nedavnim izmjenama zakona, a koji je predložilo Ministarstvo. Taj se model sastoji od obavezne godine predškole i nepromijenjene osmogodišnje osnovne škole. ne znam na koji se uzor MZOS pozivao u tom prijedlogu.

Koje su “najslabije karike” našeg obrazovnog sustava?

Uz svoje dobre strane, naš obrazovni sustav ima niz onih loših. Niti su učenici, niti studenti u fokusu obrazovnog sustava. Obrazovnim ustanovama na svim razinama upravljaju ljudi koji najčešće nisu dostatno kvalificirani za poslove upravljanja. Novac, iako ga je premalo, često se troši neracionalno. Kurikulumi i studijski programi često su rađeni nestručno, iako su ih radili stručnjaci, jer se ne vodi dovoljno računa o razvojnim mogućnostima djece niti o stvarnim radnim kapacitetima studenata, a mnogo je toga što se uči suvišno i ne baš korisno. Osim toga, mnoge ustanove, pogotovo osnovne i srednje škole, rade u lošim uvjetima jer im osnivači ne mogu osigurati često ni minimalne uvjete, da ne govorimo o sportskim dvoranama i laboratorijima.

A koje su prednosti našeg obrazovnog sustava pred ostalima u regiji, ali i u Europi?

Ne bih baš rekao da naš obrazovni sustav ima velikih prednosti u Europi. Testiranja koja se provode pokazuju da je naša razredna nastava dosta kvalitetna (zato i predlažemo pet godina razredne nastave), ali nakon toga se stanje pogoršava i rezultati na PISA testovima su jako loši. Naši učenici možda raspolažu velikom količinom podataka (ako imaju dobro pamćenje), ali im nedostaje kreativnosti i znanja kako da znanje primijene. Ne smijemo se zavaravati uspjesima koje neki postižu na međunarodnim natjecanjima, jer je riječ o pojedincima, najčešće iz ograničenog broja najkvalitetnijih škola.

Nisu li prvašići pod prevelikim pritiskom gradiva i “teške torbe”?

Nisu samo prvašići preopterećeni gradivom, to se odnosi na sve razine osnovnog i srednjeg obrazovanja, a često i na studente.

Jeste li zadovoljni načinom na koji se pišu udžbenici za škole?

Udžbenika ima različitih, a od kada je uvedena mogućnost postojanja paralelnih udžbenika, konkurencija je urodila i kvalitetom. Sigurno postoje odlični udžbenici, prosječni i slabiji. Vjerujem da su najslabiji otpali prilikom ograničavanja mogućnosti izbora na samo one najtraženije, s većim udjelom u nastavi. Međutim, mislim da je budućnost u sasvim drugim nastavnim materijalima, odnosno u slobodnom pristupu interaktivnim nastavnim materijalima do kojih će učenici dolazite na internetu.

Osobito načinom na koji se tretira suvremena povijest Hrvatske (Domovinski, ali i II. svjetski rat)?

Što se udžbenika iz povijesti tiče, i tu se situacija bitno popravila u odnosu na devedesete i početak dvijetisućitih. Sigurno bi se neke stvari mogle napraviti boljima, ali čini mi se, iako sam nisam analizirao udžbenike, da nema grubih propusta kakvih je bilo tada. S Domovinskim je ratom poseban problem u srednjim školama, jer se taj dio gradiva uči u zadnjem polugodištu, kada su svi usmjereni na bubanje za maturu, pa se to gradivo često ni ne stigne obraditi.

Kako komentirate situaciju da su jedino Zagrebački prvašići dobili besplatne udžbenike?

Mislim da je dobro da one sredine koje si to mogu priuštiti pomognu onima kojima je pomoć potreba, a to je sigurno velik broj ljudi. Međutim, ne mislim da baš svi moraju dobiti besplatne udžbenike, jer ima onih kojima to ne predstavlja ozbiljnije financijsko opterećenje. Prilikom kupnje udžbenika od strane lokalne zajednice trebalo bi voditi računa o socijalnom statusu.

Jeste li zadovoljni kvalitetom nastave i kvalitetom nastavničkog kadra u našim školama?

Mislim da nitko ne može biti zadovoljan općim stanjem, bez obzira na to što ima sjajnih nastavnika predanih svojem pozivu i što ima škola u kojima se odlično radi. Nastavnicima nedostaje permanentna edukacija, jer se većina njih nakon diplomiranja prestaje dalje educirati u svojoj struci ili u nastavničkim vještinama. Zbog toga se u Strategiji zalažemo za uvođenje licenciranja nastavnika koji će se za obnovu licence morati redovito dodatno educirati. Osim toga postoji i problem nedostatka kompetentnih nastavnika za pojedine predmete i u određenim sredinama. Kronično nam nedostaju nastavnici matematike i stranih jezika, jer oni mogu lakše naći bolje plaćen posao. Pojedinac će se teško odlučiti za odlazak u manju sredinu, ako tamo ne može dobiti punu satnicu ili ako treba od skromne plaće platiti stan. Lokalne zajednice bi trebale razmisliti o potpori mladim nastavnicima kako bi ih privukli u svoje sredine i vlastitoj djeci osigurale adekvatnu nastavu.

Je su li doista nastavnici, učitelji i profesori potplaćeni u svojem pozivu?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti. Sigurno su učitelji na školama premalo plaćeni, ali znamo u kakvoj situaciji živimo. Možda bi se racionalizacijom mogli postići bolji uvjeti za nastavnike. Profesori na visokim školama nisu loše plaćeni, a mnogi uz plaću imaju i dodatne mogućnosti zarade. Ali, naravno, i ja bih radije imao veću plaću kada bi to bilo moguće.

Je li škola izgubila svoj odgojni karakter i postala “mašina za prijenos znanja”? Ili, koliko su u današnjem društvu nastavnici spremni posvetiti se odgoju za život svojim učenicima?

Škola je sigurno izgubila mnogo od svoje odgojne komponente, iako, s druge strane, često se čuje kako je škola još jedina koja brine o odgoju djece, jer roditelji rade cijeli dan i nemaju prilike posvetiti se djeci na odgovarajući način.

Tretiraju li se na odgovarajući način i učenici sa posebnim potrebama? I kako pristupiti takvoj djeci u odgojno-obrazovnom procesu? Je ste li zadovoljni tim tretmanom u našim školama?

Djeci s posebnim potrebama ne posvećuje se gotovo nikakva pažnja. Postoje neke škole u kojima nastavnici i ravnatelji nastoje pružiti takvoj djeci najviše što mogu, ali postoje i one škole koje ih ne žele primiti. Međutim, bez obzira na dobru volju pojedinaca, činjenica je da na nastavničkim fakultetima budući učitelji i profesori ne dobivaju nikakva znanja (ili gotovo nikakva) o radu s djecom s posebnim potrebama (bez obzira radi li se o djeci s invaliditetom ili o posebno nadarenima). A kako je tek s nastavnicima strukovnih predmeta, koji uopće nemaju nastavničkog obrazovanja? To svakako treba promijeniti. Isto vrijedi i za visoke škole.

Kako ocjenjujete ponovno uvođenje zdravstvenog odgoja u školske klupe?
Mislim da je to neophodno potrebno i puno važnije od mnogih drugih sadržaja koja djeca moraju usvojiti.

Kako, međutim, ocjenjujete suradnju i odnose između roditelja i nastavnika? Ne uzimaju li primjerice roditelji sebi i “prevelika prava” kada je posrijedi obrazovanje i odgoj njihove djece u školama?

Reakcije roditelja ponekad su opravdane ili barem razumljive, ali mnoge su pretjerane i nedopustive (ne mislim samo na fizičko obračunavanje s nastavnicima, nego i na verbalno). To je posljedica nepostojanja sustava upravljanja kvalitetom, koji bi roditeljima jamčio da je škola u koju njihovo dijete ide dobra. Načelno, mislim da roditelji moraju biti dobro informirani o tome što se s njihovim djetetom događa, ali se ne smiju ni na koji način miješati u rad nastavnika pod uvjetom da sustav brine o tome da nastavnici rade kvalitetno.

Koliko naše škole prate tehnološka dostignuća? Što je sa e-dnevnicima i njihovim uvođenjem?

Preduvjeti za razvoj IT tehnologija su kod nas dobri, ali mislim da nastavnici u tom pogledu nisu dovoljno zainteresirani, a ni motivirani. Ne znam točno kako stoji stvar s uvođenjem e-dnevnika, ali mislim da to dobro napreduje. Nove su tehnologije nužnost i budućnost i našeg školstva.

A što je sa derutnim školskim zgradama ili školskim sportskim dvoranama koje su na razini 19. stoljeća u nekim manjim mjestima? Kada će se krenuti u njihovu obnovu?

Glavni je cilj Strategije postići kvalitetno obrazovanje jednako dostupno svima. To znači da bi svi morali imati jednake uvjete, ili barem jednaki minimum uvjeta, bez obzira na to u koju školu i u kojem dijelu Hrvatske išli. Mislim da se to ne može riješiti ako o školama brigu vode lokalne zajednice koje nemaju sredstava. Mislim da bi se financiranje školstva moralo centralizirati, a onda se, kombiniranjem sa sredstvima EU fondova mora krenuti u izgradnju ili preuređenje školskih objekata.

Je li Ministarstvo obrazovanja i za takve zahvate spremno “odriješiti kesu” i koliko novaca? A spremaju li se i graditi nove škole i gdje sve?

Bojim se da samo Ministarstvo za to nema novaca. Sada se većina proračunskih sredstava kojima MZOS raspolaže troši na plaće zaposlenika, pa ostaje jedva za materijalne troškove. U takvim uvjetima ne mogu se očekivati velike investicije. No, kako sam rekao, u kombinaciji s EU fondovima moglo bi se kroz nekoliko godina stanje bitno popraviti.

Kako ocjenjujte rad ministra obrazovanja Željka Jovanovića?
Ministar radi u teškim uvjetima, financijskim i organizacijskim.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s