… Oliverom Mlakarom (06.10.’14.)

Čovjek mora ostaviti neki pečat!

Ponedjeljkom na kavi sa…
legendarnim TV voditeljem,
Oliverom Mlakarom

http://www.index.hr/images2/olivermlakarkv1v.jpgUz njegov lik na malim ekranima smo odrastali. Bilo da smo se svakog četvrtka skutrili u krilu svojih majki čekajući prije Dnevnika koji dobar recept iz emisije “Male tajne velikih majstora kuhinje” ili da smo znojnih dlanova iščekivali ugodan, zvonki glas i pravednu ruku TV voditelja koji će presuditi pobjednika u potezanju konopca u “Jadranskim susretima”.

A gdje je tek legendarna Kviskoteka?! Oko koje se okupljala cijela obitelj i vodila bučne rasprave dok je pogađala zagonetne osobe A,B ili C. Poslije toga njegov lik smo sretali neizostavno svako ljeto u ulozi voditelja Splitskog festivala, a potom su uslijedile TV reklame. Upravo ovih dana opet ga imamo priliku gledati u TV reklami. I tako je on, sveprisutan, a nikad nametljiv, ovaj Slovenac talijanskog stila, zagrebačkog diskretnog šarma i nastupa, TV voditelj Oliver Mlakar u našim životima preko malih ekrana prisutan već desetljećima.

Godine koje s njim dijelimo gotovo da više niti ne brojimo. Kao da je samo po sebi razumljivo da je on uvijek tu. U pekari na Jelačić placu na velikom TV ekranu gdje reklamira pecivo, u jubilarnoj 60. godišnjoj Vegetinoj emisiji “Male tajne velikih majstora kuhinje” gdje nas je ponovno sa legendarnim Stevom Karapandžom vratio u mirise i okuse djetinjstva, u Kviskoteci koja je pokušala obnoviti svoje nekadašnji sjaj na TV kanalu Z 1 ili jednostavno na ulicama našeg grada ili susjednog Samobora u blizini kojeg je savio svoje obiteljsko gnijezdo i gdje krati svoje umirovljeničke dane. A oni su sve, samo ne pasivni, tako će nam odmah rezolutno, ali suzdržano reći za sebe Oliver Mlakar ili od milja Oli, ponedjeljkom na kavi za portal ZMUS, gdje će nam još govoriti o vrijednostima koje su ga nosile i koje ga još uvijek nose kroz život, o svojim sjećanjima na djetinjstvo, početničkim koracima na televiziji, ali i tajni uspješnog trajanja u medijima, bez nametljivosti kao i tajni dobrog izgleda u “zlatnoj dobi”. Pa, nakon tolikih godina, pokušajmo ponovno zajedno zaviriti. kako Mišo Kovač kaže u poznatoj reklami “Konzumirajmo Hrvatsko”u život legende koja je prerasla okvire malih ekrana.

Rođeni ste u Ptuju? Sasvim slučajno ili je Vaša obitelj porijeklom iz Slovenije?
Moja je majka porijeklom Dalmatinka, ali kada je trebala roditi otišla je očevoj obitelji u Ptuj i tamo smo se mi rodili. I brat i ja. Postoje još neke obiteljske veze sa Slovenijom, recimo bratići, pa smo odlazili na ljetovanje u Ptuj tu je i Ljubljana i tako. Evo, dakle, nije bilo slučajno da smo se rodili tamo ipak je to bilo nekakvo Slovensko porijeklo po ocu. Budući da nikad nisam živio u Sloveniji ja se nekako više smatram Hrvatom.

U kakvom su Vam sjećanju ostali roditelji, ali i kakvo Vas sjećanje veže uz djetinjstvo?
Oca se slabo sjećam jer on je nestao u vihoru Drugog svjetskog rata. Ja sam tada imao 10 godina i naravno da se toga ne sjećam. Ali i brat i ja smo odrasli uz majku koja nas je odškolovala. I uz nju me vežu najljepša sjećanja. Bila je brižna majka kojoj bez supruga nije bilo nimalo jednostavno živjeti, a uspjela je svoja dva sina diči na noge i odškolovati ih. Znate kakva su djeca, ona i najteže situacije lakše prebrode ako su uz roditelje i vršnjake, tako sam i ja prebrodio Drugi svjetski rat koji mi je unatoč svemu ipak ostao u jednom ružnom sjećanju, iako sam tada bio dijete. Djetinjstvo nije bilo prekrasno, ali ima i lijepih stvari. A lijepih stvari se uvijek sjećamo.

Kada ste došli u Zagreb?
U Zagreb sam došao 1954. godine na studij romanistike i tu sam ostao već punih 55 godina. Prije toga Gimnaziju sam završio u Osijeku. Kako je otac nestao u ratnom vihoru, a majčina sestra živjela u Osijeku ona nas je svo troje prihvatila, a i majka se u Osijeku zaposlila u Saponiji.

Znači na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ste studirali talijanski i francuski jezik i književnost. Kako ste se ipak odlučili za posao TV voditelja?
To je bilo, moglo bi se reći: slučajno. Dok sam studirao radio sam u fonetskom Institutu slavnog profesora Petra Guberine koji je osnovao SUVAG, Institut za ispitivanje i liječenje nagluhosti i gluhoće kod djece. Kod njega sam radio kao demonstrator na fonetici, a on je radio testove za ispitivanje sluha, odnosno, na radio stanici je snimao zajedno sa nas još nekoliko studenata te testove. Jedan me ton majstor na tom snimanju čuo i rekao da imam prilično ugodan glas i da bi možda mogao biti spiker na Radiju. To je mene jako razveselilo , pa sam se prvom prigodom kad se raspisala audicija za spikere na radiju Zagreb, i ja prijavio. Na audiciji sam sa nekolicinom kolega i ja prošao i primljen sam na pokusni rok od godinu dana i onda sam 1958. godine dobio i stalni radni odnos. Čitao sam razne vijesti i obavljao spikerski posao, a poslije je uslijedila voditeljska karijera na televiziji, jer u to vrijeme kad sam ja počinjao na Radiju televizija nije još imala svoj program.

Vaš prvi TV nastup i sjećanja koje ono danas budi u Vama?
Moj prvi nastup ostao mi je u sjećanju kao nešto jako uzbudljivo, jer i  za mene kao i za sve ljude u ono vrijeme televizija je stvarno bilo jedno čudo. U to vrijeme, a to je bilo početkom 60-tih godina prošlog stoljeća, vijesti su čitali Ivan Hetrich i Ljubo Jelčić, a kada su njih dvojica bili zauzeti ja sam bio kao treća rezerva.

Koja Vam je emisija, a koju ste radili posebno ostala u sjećanju?
Emisija koju sam radio i koja me nekako obilježila bila je svakako: Kviskoteka. Ljudi se i danas tog kviza sjećaju i žale za njim. Danas nažalost takvih kvizova više nema. Osim toga, najčešće sam radio i Jadranske susrete.

Sa kojom kolegicom, voditeljicom ste najradije radili?
Sa Helgom Vlahović sam dosta radio i najradije sam radio. Helga je nenametljiva, vrlo obazriva i izvrsna suradnica. Raditi sa njom bilo je pravo zadovoljstvo.

Družite li se i danas sa nekim od svojih kolega ili kolegica sa televizije?
Moram priznati da – ne. Ja sam nekako imao dva usporedna kolosijeka, a to je bio moj posao i drugi kolosijek: moja obitelj i moji prijatelji. A oni nisu imali veze sa televizijom. Tako da nisam razvio kućna prijateljstva sa kolegama s posla. Mi smo se rado sastajali, družili na poslu, ali u slobodno vrijeme imao sam drugi krug prijatelja s kojima i dan-danas održavam veze.

Koje godine ste i službeno otišli u mirovinu?
Otišao sam službeno u mirovinu 2000.-te godine.

Ali Vi ste još uvijek aktivni! Je li to zbog toga jer tako nadopunjujete mirovinu ili volite svoj posao?
Ja sam vam rekao kad smo dogovarali ovaj intervju da sam ja atipični umirovljenik, a to potvrđuje i činjenica da se ja jedva sjećam kad sam uopće otišao u mirovinu?! Ja sam formalno umirovljen, ali kao da i nisam. Nastavio sam raditi, mislim da sam još kao umirovljenik jedno dvije godine vodio Kolo sreće, nakon Kola sreće još čitav niz drugih poslova ne samo na HTV-u nego i na drugim TV postajama. Inače, ne radim iz materijalnih razloga. Ja sam na sreću materijalno osiguran. Ali, znate čovjeka uvijek nešto tjera. Kad vas netko pozove da nešto napravite onda je to teško odbiti. Osim toga ja se još dobro osjećam, imam dobru kondiciju, dobru koncentraciju. Ja sam još jako pokretan i jako aktivan i mislim da bi bilo šteta ne prihvatiti neke poslove, sjediti kod kuće i to propustiti. Treba se i dalje iskušavati, treba i dalje raditi dokle god to netko cijeni i netko misli da je to dobro. Čini mi se da još uvijek za sada mnogi misle da je to dobro.

U današnje vrijeme kad se sve relativizira i kad vam nemali broj puta sa svih strana ponavljaju “kako je svatko zamjenjiv” za Vas kao da nisu još uspjeli pronaći odgovarajuću zamjenu na HTV-u, pa niti na ostalim TV kanalima! Slažete li se sa tom konstatacijom?

Znate, svaki čovjek za sebe treba imati neki svoj pečat. Ljudi različito pristupaju svom poslu, ali jednostavno ono što si ti, takav trebaš i ostati i ne treba nikoga imitirati niti nastojati biti poput drugih.

Također se stječe dojam da su današnje TV “zvijezde” u usporedbi sa tzv. “starom, početničkom gardom” instant zvijezde. Dijelite li naše mišljenje?
Nekada je bio samo jedan program i kriteriji su bili puno stroži i puno viši. Sada ima puno više televizija, velika je potreba za puno više voditelja, novinara, urednika i td. I neminovno se uz to srozava nivo. To nije nikakvo čudo, jer ipak, oni ponajbolji će se zadržati. Ostat će. Što se tiče voditelja na našim televizijama ima onih koji rade dobro.

Koja je tajna uspjeha, odnosno, dugog trajanja u medijima?
Čarobnog štapića nema. U svakom slučaju ne shvaćati to kao neki poseban posao iako to on na neki način jest. Ne pridavati popularnosti previše važnosti, treba se znati nositi sa popularnošću. I biti ozbiljan i profesionalan – nenametljiv. Evo, recimo: možda je nenametljivost jako važna u tom poslu kojeg ja radim. Medij je sam po sebi jak i ako se ponašate tako da ćete skočiti u krilo gledatelju, to nije u redu. Dakle, biti skroman, nikad sebe ne previše istaći. I to je možda recept za dugotrajnost.

Unatoč “zlatnoj dobi” Vi ste još uvijek živahni, zainteresirani za ljude i svijet oko sebe. Koja je tajna takvog životnog stava?
Nema tajne. Ja se osjećam puno mlađim nego što jesam. Ne znam, jednostavno to je tako. Neki geni… Ali svakako da je aktivnost jako važna. Ne predati se. Iako to kod mene nije svjesno. Ja ništa ne radim zbog toga da bih produžio svoju kondiciju i svoj život. Ja živim normalno, ja živim sada isto kao i prije 30 godina. Dakle, nije se ništa promijenilo u mojem životu, ja sve mogu kao i onda. Radim, družim se, imam hobije, putujem puno.

Bavite se i konjičkim sportom. Što Vas je privuklo tim ponositim i prelijepim životinjama?
To mi je još želja iz djetinjstva Kad sam došao u mirovinu rekao sam: ajde moram još i to probati. Onda sam počeo jahati i prošao sam tečaj jahanja vrlo uspješno. Nisam se bavio sportskim jahanjem nego samo rekreacijskim. I dvije godine sam pokušavao zadržati redoviti ritam jahanja. Sa svojim prijateljem sam kupio i konja kojeg smo držali u Zaprešiću i tamo sam jahao. Ali mi je to postalo prenaporno, jer mi je oduzimalo previše vremena, pa smo konja darovali Udruzi za rekreativno i terapijsko jahanje Nada u Vrbovcu. Tamo moj konj radi jedan plemeniti posao, pomaže hendikepiranima da osjete draž kretanja.

Zašto ste se iz središta Zagreba preselili u Molvice u blizini Samobora?
Ponajviše zbog naših peseka. Dok smo bili u Gundulićevoj u Zagrebu imali smo već tri psa. Bilo je teško već ići s njima u šetnje po tim prljavim asfaltima ili po parkovima, pa smo nekako, moja supruga i ja pronašli mogućnost, da pokraj Zagreba napravimo malu kućicu. Tako smo 1992. godine kupili pored Samobora zemljište za kuću na brijegu. I od onda živimo u Molvicama u zelenilu i tišini.

Što za Vas znači uspjeh?
Ja mislim da je za svakog čovjeka uspjeh kada radi posao kojeg voli i kada u tom poslu postigne neki rezultat.

Koje ste si prioritete postavili u životu?
To nije teško reći. To mi je bila obitelj. Uvijek sam se s posla rado vraćao kući, uvijek sam čim prije želio biti uz svoju obitelj, imao puno razumijevanja u svojoj obitelji. Imao krasne dvije kćerke. I mislim da čovjek mora biti uistinu sretna kad takvo nešto ima.

Koja Vam je nit vodilja bila kroz život?
Nit vodilja kroz život?! Pa, nisam imao neku posebnu nit vodilju, moram reći. Čak kad bih se osvrnuo unatrag možda bih mogao pronaći nekakvu nit vodilju. Malo je to išlo onako kao da je nešto voda donijela. Ali je sve to skupa na kraju ispalo dobro.

Okušali ste se i u TV sapunici “Sve će biti dobro”. Gledali smo Vas u ulozi bogatog, dobronamjernog i “tankoćutnog” švicarskog poduzetnika Radovanija. Kako ste se odlučili za ulazak u glumačke vode?

Ja sam u mladosti kao student malo glumio u jednom amaterskom kazalištu to mi je vjerojatno malo pomoglo i prilikom mojega posla na televiziji. Tako da sam nekakvog malog iskustva imao iako nisam, naravno, baš neki talentirani glumac. Kad su me pozvali, ja sam pročitao scenarij, vidio da je riječ o ulozi jednog simpatičnog gospodina i onda sam rekao: ajde idemo. U svakom slučaju: bilo je zanimljivo.

A kako je bilo nakon tolikih godina ponovno surađivati sa Stevom Karapandžom u jubilarnoj Vegetinoj emisiji “Male tajne velikih majstora kuhinje” koja je nedavno bila prikazana na HTV-u? Kakve su se emocije probudile tom prilikom u Vama?

Prošlo je 20 godina od kad nisam radio sa Stevom Karapandžom, ali našli smo se u istom ambijentu u kojem smo radili gotovo 20 godina zajedno. Stevo je u odličnoj formi, vrlo je aktivan. U Švicarskoj ima svoj restoran i bilo je doista jako zgodno. Čak, pomalo dirljivo!

Kako provodite umirovljeničke dane?
Umirovljeničke dane provodim jako lijepo. Povremeno još radim. Nemam nikakve posebne planove u svojoj profesionalnoj karijeri, jer sa mnom su najčešće drugi imali planove. Ja sam dolazio na poziv odraditi neki posao. Dakle, planova nemam, ali svako toliko se još nešto dogodi, pa ja još nešto radim. U svakom slučaju dani su mi lijepi i bavim se mojim pesekima, a to sam vam rekao. I jako puno putujemo moja Dunja i ja. Imamo jako lijepe patuljaste šnaucere s kojima po cijeloj Europi idemo na kinološke izložbe. I imamo puno uspjeha. Tako da nas to ispunjava.

Godi li Vam što ste još traženi?
Naravno da vam godi, jer to je potvrda onoga što ja mislim, a to je da: čovjek može dugo raditi. Da čovjek može biti dugo aktivan i ne dozvoliti da ga uspavaju fotelje i novine. Ima još jedna stvar: ja mislim da ja ljudima širim horizonte, jer pokazujem da se u 78 godini može lijepo i zdravo živjeti.

Oduvijek ste bili odjeveni sa stilom. Tko Vam bira odjeću?
Nisam se nikada povodio za modom. Moj je stil nekakva klasična elegancija, recimo to tako. Dakle, nikada ništa pretjerano, ali pristojno, uredno, čisto. To je bio oduvijek moj moto, ali tu mi je uvijek pomagala i moja Dunja koja je dosta strogi kritičar.

Kaže se: jednom novinar, uvijek novinar. Tako je, pretpostavljam i sa voditeljskim poslom. Da se još jednom rodite biste li odabrali siti profesionalni put?
Ja mislim da bih odabrao isti posao. Voditeljstvo s kojim sam se bavio cijeli život pružilo mi je puno, puno zadovoljstva, sasvim pristojan život. I mislim da bi to bilo krasno da čovjek to može ponoviti.

A što biste odabrali iz privatnog života da ponovite?
Pa, naravno da bih opet odabrao moju Dunju I opet jednu složnu obitelj.

Jeste li Vi u životu jedan od onih kojima je čaša uvijek polu-puna ili polu-prazna? Optimista ili pesimista?
Ja sam neuništivi optimista. Kod mene vrijedi ona izreka “Se bu dobre!” Tako da je kod mene čaša uvijek polu-puna.

Što biste poručili svojim mlađim kolegama?
Poručio bih da uspjeh na poslu kao što je rad na televiziji ne dolazi preko noći. Treba se puno, puno truditi i raditi, naravno, imati šanse da radiš. Da budeš savjestan, profesionalan i da budeš strpljiv.

A što svojim vršnjacima?
Poručio bih: da je čovjek mlad onoliko koliko se mladim osjeća! Raditi i jednostavno biti aktivan. Uvjeren sam da svi mi možemo produžiti svoj vijek takvom jednom aktivnošću. Baviti se hobijima. Hobiji čovjeka ponesu, daju mu nekakvo veselje, interes i smisao.

Pozdrav od ZMUSK-ovaca:
Do ponovnog susreta sa vama, doviđenja, doviđenja…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s