… prof.dr.sc. Renatom Matićem (30.06.’14.)

Ako se ne dogodi radikalna promjena u smislu upravljanja i preuzimanja odgovornosti i snošenja odgovornosti, mi kao društvo, za sva vremena smo izgubljeni!

Ponedjeljkom na kavi sa
prof.dr.sc. Renatom Matićem,
sociologom sa Hrvatskih studija u Zagrebu

Predočene gospodarske analize govore kako je gospodarska situacija u Hrvatskoj gora od one i u Grčkoj, čak štoviše, jedna od najgorih u EU. Ako je prema tome suditi uskoro bi se umjesto poznate rečenice da si “Dužan kao Grčka” moglo govoriti da si “dužan kao Hrvatska”. Ali nas ne more samo ti problemi. Oni su čak štoviše posljedica loše ili gotovo nikakve gospodarske politike koje su vodile sve vlade na našem geografsko-povijesnom području, novoosnovane Hrvatske, kao i privatizacijske pljačke, odnosa prema radu, korupciji političkog vrha iz redova HDZ-a, ali i onih nešto “manjeg intenziteta” u redovima SDP-a, pa i u ostalim političkim strankama. No, u svakom slučaju “imali bismo toga za nabrajat do sutra”.

Ipak o nagomilanim problemima koje pritišću naše društvo i kao takvo tište svakog građanina Lijepe naše, a koji se godinama “stavljaju pod tepih” za portal ZMUSK razgovarali smo sa prof. dr. sociologije Renatom Matićem koji je trenutno u ulozi Pročelnika odjela za sociologiju i docentom. Sveučilišni profesor sa Hrvatskih studija u Zagrebu doktorirao je na temu normativni aspekti i vrijednosne odrednice devijantnosti u hrvatskom društvu. Bavi se sociologijom kriminala, sociologijom devijantnosti, sociologijom nasilja, društvenim strukturama koje omogućuju nasilje i čine ga većim što je očekivano u našem društvu i interesira se za sociologiju policije, njezinu profesionalnost i neprofesionalnost koja se može istražiti.

Zašto je Hrvatska gotovo dodirnula samo dno gospodarske, političke, moralne, pa i duhovne krize?
Pa, sigurno je to, da je dodirnula dno! Međutim, nije sigurno još uvijek možemo li se iz toga na neki način izbaviti? Ili smo došli do one točke nakon koje nema više povratka?! Ovo možda zvuči malo dramatično. Međutim, ako se uzme u obzir da hrvatsko društvo u zadnjih nekoliko desetljeća, da su hrvatski građani općenito trpjeli silne pojedinačne ili grupne nepravde koje su dolazile od strane različitih aktera i da posljedice najvećih nepravdi nikad nije bio razotkriven, nikada odgovorni, krivi nisu u onoj mjeri bili pozvani na odgovornost kako bi to trebalo biti, da bi društvo nakon nanesene štete na zdravim nogama krenulo dalje, možemo reći da su se te nepravde i njihove posljedice slagale i slagale kao tako veliki, duboki i visoki sediment za koji je veliko pitanje može li se on probiti? Može li se sad zapravo krenuti u raščišćavanje tih nepravdi?! Svako društvo, svaka ljudska umotvorina, dakle, sve ono što čovjek gradi svojim naporima ili je na zdravim temeljima i u tom smislu ima svoju svrhovitost i ima svoju budućnost ili je na lošim temeljima i u tom smislu gubi šansu za svoju perspektivu.

Kakvi su onda naši temelji?
S obzirom na to da su u temeljima hrvatskog društva, dakle, govorimo prije svega o upravljačkim elitama o donošenjima strategijskih odluka, o svemu onome što mi kao svakodnevni građani trpimo, podnosimo i plaćamo. S obzirom da su u tim upravljačkim temeljima gotovo isključivo cementirane nepravde koje građani osjećaju, bojim se da su ti temelji prije jako, jako loši nego imalo čvrsti da bi se na osnovu njih ukoliko se ne raščiste i ukoliko se na njihovo mjesto ne postavi nešto novo, dakle, iza čega bismo mi kao prvi korisnici, svi koji od toga živimo i sve to plaćamo imali nekakav konsenzus, bojim se da u tom smislu su naši temelji toliko nezdravi da je budućnost hrvatskog društva naprosto kao takva upitna!

Da je 90-tih godina privatizacija išla u poštenijem i kompetentnijem smislu bi li se možda izbjegla donekle barem ovakva situacija?
U velikoj mjeri – da. Dakle, privatizacija i sve ono što se pod okriljem rata i sa ratom kao izgovorom 90-tih godina događalo mi sada plaćamo čak i u nekim dnevnim posljedicama koje nismo spremni povezati s tim što se događalo 90-tih godina. Dakle, temelji nepravdi koji su se dogodili u preddemokratsko doba, uključujući eliminaciju nepoćudnih, dakle, kontrarevolucionara – ljudi koji su na bilo koji način bili suprotstavljeni tada jedinoj Partiji, te nepravde nisu raščišćene. Međutim, bila je šansa 90-tih godina da se dogodi katarza, da se dogodi neka vrsta blage lustracije, da ljudi koji su odgovorni za nepravde koje su se prije događale, dakle, ako su krivi da odgovaraju ako su donosili odluke sa visoke razine da jednostavno budu pomaknuti u stranu , jednostavno da više ne budu glavni društveni akteri. Svi ti društveni akteri su nastavili, rekao bih, još gorljivije donositi odluke za koje su znali da ih nikada nitko neće prozivati. I to je, bojim se, nešto što ukoliko i budemo ikada kao društvo uspjeli rasplesti i krenuti dalje, da će nas to jako skupo stajati.

Je li naša situacija posljedica tranzicije ili svjetske krize? Ili “kombinirano”?
Našu krizu s jedne strane politički akteri žele u svojoj blaženoj neodgovornosti i u potpunoj nepromišljenosti (zašto oni uopće postoje i koja je njihova odgovornost i društvena uloga), prikazati da je to posljedica globalne društvene krize. Ja nisam ekonomist, ali je i meni smiješna ta argumentacija da društvo koje je brojčano, dakle, populacija nam je takva da stane u predgrađe nekog svjetskog grada, da s tom populacijom i potencijalom koji Hrvatska ima i koji nisu iskorišteni, ako već nisu i rasprodani, dakle sa takvim potencijalima i sa takvim komparativnim prednostima govoriti da mi ne možemo ništa osim onoga što nam neki “tsunami” sa Zapada ili Istoka donese. To je za mene tolika isprazna demagogija da ona vjerojatno funkcionira kod naših građana budući da nisam čuo jako puno zdravorazumskih odgovora da to sve što nam se događa je posljedica s jedne strane nesposobnosti i s druge strane zloćudnosti upravljanja unazad 20 godina.

Koji društveni slojevi su najviše pogođeni ovom krizom?
Pa, uvijek su, dakle, oni koji podnose najteže posljedice, upravo oni koji su najmanje odgovorni za sve. Dakle, ljudi koji nisu donosili odluke koje sada dolaze na naplatu. Uvijek imate tu jednu krajnje nepravednu raspodjelu odgovornosti i krivice i snošenja posljedica. Teret je na najvećem broju građana koji su zapravo najviše dali da bi ovo društvo živjelo, da bi Hrvatska uopće postojala kao samostalna država, a zapravo oni koji su sve to uvjetovali svojim lošim i kriminalnim i zločinačkim odlukama su u najvećoj mjeri, ako izuzmemo jednu veliku ribu koja sada sjedi u zatvoru, svi drugi ne samo da ne snose nikakve posljedice, nego su uvjereni da u njihovim rukama leži naša budućnost! I ono što je najgore oni tu budućnost i dalje kreiraju, a što je još gore od svega najveći dio nas vjeruje da drugačije niti ne može biti!

Što je sa srednjim slojem? Postoji li uopće kod nas još srednji sloj ili je on priključen na “respiratorne aparate”?
Mislim da je to dobar izraz. Ako i postoji, onda je priključen na respiratorne aparate. Dakle, srednji sloj u Hrvatskoj od plače do plače živi na donjem rubu minusa. Svatko tko mjesečno ne mora brinuti kako će ući u idući mjesec ili je imao sreću ili spada u vrlo mali broj ljudi koji su doista kao poduzetnici dobro upravljali i imali i tu vrstu sreće da ih institucije ne ometaju ili su, na žalost oni kojih bi se društvo prije svega trebalo riješiti i od njih tražiti naplatu za sve što se svima događa.

Zašto su se i kako su se iznjedrile uopće vrijednosti poput instant kulture, celebritya, Big Brothera, vila koje niču poput gljiva poslije kiše, prolazne i brze popularnosti, a zanemarile vrijednosti poput poštenja, samozatajnog rada i sl?
Netko će reći da smo mi sve to pokupili iz vana. To je djelomično točno. Međutim, isto tako netko bi trebao postaviti pitanje: kome to odgovara? U čijoj je to funkciji? Kad postavite pitanje u čijoj je funkciji ono što odvlači pozornost od ključnih društvenih problema tada dolazite do odgovora da je to na korist onima kojima nije u interesu da se priča o problemima rasplete do kraja. Jer bi sebe prepoznali i svi bih prepoznali u izvoru tih problema.

Kako komentirate činjenicu da je Vlada “oguglala” na “potpise za referendume bez obzira kakvog oni bili karaktera kao primjerice ovaj posljednji o izdvajanju najosjetljivije skupina građana iz cjelina u kojima rade i predavanje na korištenje agencijama”?
Prije svega politička percepcija, percepcija političkih aktera društvene stvarnosti je nešto što mi ne možemo uopće razumijeti. To je toliko prije svega neosjetljivost za građane i njihove probleme, odnosno jako hinjena osjetljivost u onim slučajevima kada se izravno to može naplatiti. Kod nas niti jedan političar ne zna tko su njegovi birači, jer on nije došao kao osoba, nije došao kao ime, nije došao kao netko tko je svojim biračima, svojim sugrađanima, susjedima nešto obećao i kojega oni u svakom trenutku mogu prozvati, nego je došao političkom voljom lidera stranke koji ga je zbog nekih zasluga ili nezasluga postavio na mjesto gdje on može biti ministar, saborski zastupnik i u tom smislu nema te povratne sprege. Naši političari naprosto nisu odgojeni u jednom demokratskom ozračju gdje bi znali da  moraju osluškivati građane, jer ako to ne čine donositi će loše odluke, a te loše odluke će ih skupo stajati.

A krajnji ishod svega ovoga?
Uvijek se može dogoditi i uvijek se može očekivati da će političke elite koje, ako za ništa drugo nisu sposobne onda su sposobne za vrhunsku manipulaciju pretvoriti bilo što, a prije svega nezadovoljstvo građana “vodu koja ide njima na mlin”.

Kako se “crvena dojučerašnja oporba” danas ponaša na vlasti?
Sve je išlo prema tome da je oporbi vlast kao zrela kruška pala u ruke. I da oni doista ne moraju činiti apsolutno ništa. Sve što su činili je bilo ono što i vi i ja govorimo dnevno na kavi jedni drugima: da ona prijašnja vlast ne valja. Oni ništa drugo nisu činili nego su samo to ponavljali. I većina njih misli da je to dovoljno. Dakle, u razvijenim demokratskim  društvima oporba čini sve ono što vlast propušta. I u najvećoj mjeri sve ono što vlast propušta činiti dočekuje na dobro razrađen način i rasvjetljava tu problematiku i sebi i građanima. I na osnovu toga legitimno skuplja poene kod građana. Kod nas (sad već bivša) oporba to nije činila, dakle, govorila je samo: ovi ne valjaju. Kao da mi to ne znamo i nisu nudili ništa alternativno, ništa toliko novo i dobro da bismo mi na idućim izborima rekli: OK, nećemo glasati za stare. Za nove ćemo, ali ne samo što su oni novo rješenje nego zato što znamo da nam nude nešto za što smo spremni na neki način s njima podijeliti idućih nekoliko godina kroz rad , odgovornost i dobru kreativnost.

A zašto je tome tako?
Tome je tako zato što u koliko se sada na idućim izborima ne dogodi radikalna promjena, ali ne radikalna promjena u smislu 50-tih nego naprosto radikalna promjena u smislu upravljanja društvom i društvenim potencijalima, mi kao društvo tada, mislim da konačno gubimo bilo kakvu šansu! Unatoč tome što smo ušli u EU, unatoč tome što smo se priključiti na taj vlak, unatoč tome što neki ljudi koji sada žive dobro, bolje prije svega žive političke elite kada dođu u europski parlament i europske institucije za par tisuća eura rade mjesečno, kada budu radili godinama njima će svijet izgledati idealno. Bojim se da ćemo mi kao društvo ako se ne dogodi ta radikalna promjena u smislu upravljanja i preuzimanja odgovornosti i snošenja odgovornosti, mislim da smo mi kao društvo, ali za sva vremena onda izgubljeni! Ostat će simbol, ostat će zastava, ostat će himna i to će uglavnom biti sve.

Što je s prosvjedima seljaka koji su bili aktualni prošlog ljeta, ali i za prijašnje Vlade? I kako je riješeno agrarno pitanje u Hrvatskoj?
S obzirom da ugledni ekonomisti, ugledni gospodarstvenici i ljudi koji znaju što je to potencijal i ljudi koji znaju što je to oslonac, konkretno poljodjelstva, kažu da bi Hrvatska doista po svojim potencijalima mogla hraniti i to zdravom, vrhunskom hranom deseterostruku populaciju od same sebe pa i više. Bojim se da je ovo što se sada dogodilo hrvatskom seljaku da je to ako ništa drugo ono najbolji pokazatelj kakav sustav upravljanja i promišljene strategije mi imamo. To je toliko tužno da jednostavno ne znam doista što bi se trebalo dogoditi i to u skorije vrijeme da netko tko doista zna kakav je to potencijal i kako ga usmjeriti prema dobrim, održivim i dalekosežnim ciljevima, nisam još čuo od vladajućih nikako čak niti od oporbe i to je ono što me zabrinjava, nisam, dakle, čuo takvo razmišljanje. Dakle, samo alternativni i neovisni stručnjaci govore ono što mi svi znamo. Mi posjedujemo takav poljoprivredni potencijal koji na sreću nije uništen industrijom i koji jest jednim djelom pokriven minama, ali to je uglavnom potencijal kakvog je jako teško tražiti ne samo u Europi nego i šire.

Što je sa umirovljenicima? Oni rogobore kako nisu gladni, jer da su “ Siti  HDZ-a i SDP-a”…
Problem umirovljenika je u njihovom broju. Kada kažete prosječnom Europljaninu : umirovljenik, onda on zamisli tako jednu dostojanstvenu osobu u godinama iznad 70 kako šeta po parku ili čita novine ili kako šeta sa unucima, ili kako se bavi još nekom alternativnom aktivnošću i živi sretno na osnovu toga što je prijašnjih 40 radnih godina doprinio i sebi i drugima. Kod nas na žalost nisu problem umirovljenici stariji od 70 godina. Kod na su problem umirovljenici koji imaju između 20 i 70 godina. I nisu oni stvorili taj problem i nisu jasno krivi oni koji su u mirovini jer ne mogu ništa pridonijeti ili su vojni invalidi, ili su zdravstveno oštećeni, ili naprosto doista nisu radno sposobni, dakle, njih izuzmemo i izuzmemo onda starije od 70 godina. Međutim, ostaje prevladavajući broj onih koji su iskoristili upravljačku nesposobnost elita i dokopali se mirovina  i dakle, žive nauštrb svih onih koji nešto rade. Ili rade na crno ili se bave bilo čime i na bilo koji način ne pridonose društvu kao takvom.

A braniteljska populacija?
Branitelji su najgore prošli. Ne žive najlošije, zapravo dijele sudbinu svih ostalih, ali braniteljska populacija je svih ovih godina doživljavala najgoru vrstu političke manipulacije. I cijelo vrijeme političke elite, svi postupci prema braniteljima su vođeni krajnje nečasnim ciljevima. Upotrijebiti branitelje bilo kao rušilačku energiju kao što je to palo na pamet bivšem premijeru, a sada stanovniku zatvora u Remetincu, kao što je on to pokušao na početku svojeg mandata, upotrijebiti branitelje da budu glasačka mašinerija samo jedne političke opcije i to one političke opcije koja je potpuno bez ikakvih kriterija napravila popis branitelja i nikada nije bila spremna raščistiti u potpunosti s time. I na neki način ih mobilizirati da onu energiju koju su imali u doba kada je trebalo doista štiti druge i Hrvatsku, usmjeriti ih prema dobrim ciljevima, dakle, školovati ih, prekvalificirati, usmjeriti prema korisnim društvenim ciljevima, to nije bila strategija ove zemlje, odnosno onih koji su njome upravljali. I branitelji su na početku bili ljudi isto iz najraznovrsnijih društvenih struktura, najmanje su to bili profesionalni vojnici, dakle, oni kojima je dužnost ići u rat. Dakle, bili su svih mogućih političkih svjetonazorskih uvjerenja. Ono što se dogodilo tijekom vremena je da se tim ljudima oduzela autonomija, dakle, svrstalo ih se u jednu kategoriju. I tu se kategoriju uvijek kad je neki problem pokušava izbaciti kao kartu svađe. Toliko braniteljskih organizacija i njihovih udruga pokazuje da nisu zadovoljni kako društvo, a tu mislimo građani i ja sam bio branitelj, ali nikada nisam od toga živio, reagiraju na njihove probleme. I zahvalan sam što se mogu baviti onime što sam oduvijek želio, a to je da budem sociolog. Jako puno branitelja sam kao profesor susreo koji su zanemarili svih svojih šest godina i koji su krenuli na studij kriminalistike i koji sada žive od toga. Ali na žalost postojala je i postoji jedna velika grupa ljudi, dakle, sad namjerno ne govorim o onima koji su tu prikrpani koji ne zaslužuju naziv branitelji, govorim doista o braniteljima kojima je morala biti ponuđena dobra šansa, morala biti ponuđena vrhunska nagrada. A vrhunska nagrada nije plača, nije mirovina, nije saborska funkcija, mada ti kao jedan koji nikad nisi jeo braniteljski kruh sada govoriš o braniteljskim pravima, nego je njima trebala biti ponuđena šansa da se školuju, da se prekvalificiraju i da im se u tom smislu oda priznanje i počast i kaže: evo od vas se sada očekuje da vi za par godina preuzmete jednu značajnu društvenu strukturu, svatko u svojem segmentu i da pokažete tu hrabrost koju ste pokazali na frontu. E, sada tu hrabrost i tu odlučnost trebate pokazati u razvoju ovoga društva. To je trebalo učiniti. Pod političkom delikvencijom se misli taj strukturalni kriminal. Dakle, kada političke elite koje su zadužene osigurati društvenu klimu tako da bude poticajna za dobro i moralno, kada političke elite svoju vlast, svoju moć koja im je delegirana od strane građana koriste za kreiranje društvene klime da se ne dobro i nemoralno, pa i zločinačko više isplatiti nego dobro i moralno, tada govorimo o strukturalnoj devijantnosti. Kada zapravo do kriminala i do korupcije ne dolazi naprosto zato, jer je netko zao nego zato što mu je to najlakši put. A za kreiranje tog puta uvijek je puno jednostavnije slijediti norme, a doći do nekog cilja puno je jednostavnije nego dati nešto novo od sebe i doći do nekog cilja. Ali, OK. Političke elite su tu da bi kreirale društvene norme da bi se poštujući zakone i propise dolazilo do nekog zajedničkog dobra. Budući da su zakoni i propisi u najvećoj mjeri kreirani tako da to ne osiguravaju, dakle, ne posreduju sa dobrim i korisnim posljedicama tada imamo  zapravo tu društvenu strukturu zakona i normi kojih ako se pridržavamo ne postižemo ništa i tada nam je jednostavnije prionuti nekim alternativnim rješenjima. Između ostalog i prionuti nečem kao što vidimo: ako se zločin, korupcija, manipulacija ne sankcionira odmah i sada, vrlo vjerojatno će ljudi, pa i ti pomisliti da  to se tako može, samo treba biti dovoljno spretan.

Vi ste čak i izjavili da “nije dovoljno samo osuditi bivšeg premijera Ivu Sanadera”… Jeste li pod time imali na pameti i sve one koji su se “grijali uz njegovu peć”?
Izgleda da je Ivo Sanader osoba koja je sve činila da u normalnim, demokratskim okolnostima završi u zatvoru prema onome što o njemu sve znamo. Dakle, on je sam sve to odradio. Međutim budući da mi nismo dobro razvijeno demokratsko društvo sa dobro uređenom praksom i represivnom i institucionalnom u smislu sankcioniranja svega što ne valja on je jedan od onih, a trenutno najveća riba koja je završila u zatvoru. A prije svega završio je zato kao što vidimo što nije ostao unutar svoje stranke. Da je ostao unutar svoje stranke tko zna što bi se dogodilo? Ne bi možda završio u zatvoru još deset godina ili možda – nikada! Tko zna kada bi i je li bi itko prema njemu pokrenuo nekakav istražni postupak. S druge strane Ivo Sanader je poslužio kao fantastična loptica skočica koju smo pratili očima kako skače i odbija se dok su se u isto vrijeme slični ili možda i gori poslovi događali i nastavljali događati kao da je to zapravo to, eto sada smo ljude usmjerili prema jednome i sada svi govore: evo, konačno da je on platio, konačno da je i on u zatvoru . Ljudi se ponašaju kao hijene i lešinari kao sklonost najvećeg dijela depriviranog građanstva i sklonost medija  k toj lešinarskoj hajci koja nema u velikom broju slučajeva profesionalne hrabrosti krenuti upravo tim velikim strukturama koje su tim jednim slučajem ostale prikrivene! Dakle, lakše se usmjeriti prema tome. I s druge strane imate ljude koji su se njemu doslovce klanjali i smješkali i ulagivali slikali se sa njime i besramno su me se podlagali, da su to ljudi koji su ga se preko noći odrekli i nastavili djelovati kao da se nikad ništa nije dogodilo! To je ono što je zapravo po meni jedna od tih možda od najcrnjih točaka u povijesti hrvatske države u zadnjih 20 godina. To je ono što mi kao građani nismo svjesno demokratski zainteresirani, pa rekli odmah: eh, stanite! Čovjek je otišao, vi svi koje je on postavio kao svoje poslušnike vi nemate legitimitet. On vam ga je dao, a ne mi građani. Izvolimo na izbore.

Kako komentirate izjavu vašeg kolege sociologa i teologa don Ivana Grubišića koji je svojevremeno kazao da “državu vode idioti misleći na bivše vladajuće, pa se onda to može samo prenijeti i na sadašnje i tako u krug”!?
Pa on je jasno rekao što misli pod idiotima. Dakle, u antičkoj Grčkoj su se idiotima zvali upravo oni koji su se htjeli baviti javnim poslovima, ali su zapravo pod javnim poslovima se bavili svojim privatnim interesima. I tom smislu termin idiota je vrlo koristan za tu upotrebu. Ali, budući da mi taj termin u svakodnevnoj upotrebi koristimo za vrijeđanje i omalovažavanju, a on je mislio samo na tu vrstu nečasnog djelovanja i zapravo je to ljudima, a mi nismo ljudi koji čitamo objašnjenja i vrlo je lako izmanipulirati. A čovjek je vrlo lijepo i učeno rekao o čemu misli. Ali zapravo to su neki shvatili kao uvredu. Dakle, od prilike dogodilo se nešto što se nama uvijek događa. To je međutim doista tako, ali budući da mi taj pojam rabimo za druge svrhe to je ispalo kao da je rekao da su to: budale i kreteni.

Ulaskom u EU što smo dobili, a što izgubili?
Ako mene pitate, ja ću se uvijek izjašnjavati kao eurofil. Mislim da mi nismo zatvorena sredina. Kao što izgleda iz trenutačne perspektive. Današnji euroskepticizam nije onaj euroskepticizam koji je bio prisutan prije. Ovaj današnji je povezan sa razotkrivenim porukama koje su objavljene od strane Assange-a da su svjetski diplomati o hrvatskom društvu već 2003. govorilo kao o gotovo potpuno zrelom za Europu i da nas je prilično opskurna igra držala na distanci. To su elementi koje su ljude usmjerili protiv. Mi se nismo bavili pravom europeizacijom našeg društva. Nije se radila zdrava (iako ne volim koristiti tu riječ u društvenim znanostima) propaganda Europe i europskih vrijednosti. To je ono što mi hoćemo i što nam se sviđa. Isključivo se pojam Europe koristio za manipulaciju. Vlada koja bi imala povjerenje svojih građana, ako dođe oporba ona će doći mehanički, neće imati pravi legitimitet, podršku svih. Naši ljudi koji ovdje “voze onako kako voze” u Skandinavskim zemljama poštuju pravila. Tako je primjerice i u Njemačkoj. Dakle, mislim da jedna skandinavizacija Hrvatske apsolutno dolazi u obzir u onom najpozitivnijem i najprimjenjivijem smislu. Međutim, kako ja vidim Hrvatsku za 20 godina? Prvo: Doista želim vidjeti Hrvatsku koja sve svoje potencijale mobilizira za dobro svojih građana i svih koji od toga mogu dobro i lijepo živjeti. Želim Hrvatsku koja neće biti taoc bilo čije politike, bilo čije nesposobnosti nego će svakih par godina birati vlast, odnosno političku elitu koja će delegirati povjerenje na nekoliko godina da upravljaju zajedničkim resursima. Koji će od trenutka kada krenu u politički život biti svjesni da svaka njihova izgovorena riječ, svaka njihova potpisana odluka njih može ako je to krivo, odvesti u zatvor, a njihovu imovinu odvesti na bubanj kao što se to recimo  događa u Skandinavskim zemljama. Političari su tamo ne samo moralno i politički nego sa svom svojom imovinom odgovorni za svoje postupke. Dakle, želim vidjeti Hrvatsku koja je pokazala volju da se nepravde raščiste. Ako istražiteljske institucije pođu istraživati od onih jama od kraja II. svjetskog rata do pojedinačnih zločina koji su se možda dogodili i u ovom ratu, bilo do famozne privatizacije kao pljačke tisućljeća Hrvatske, a to kažem: ne bismo se mi kao građani trebali iscrpljivati na tome nego neka profesionalci rade na tome, ali da kao građani budemo toga svjesni da svi oni koji imaju nečisti savjest da ne žive niti ne spavaju mirno. I tada se možemo zajednički orijentirati prema onim ciljevima koji nam zajednički odgovaraju i tada ćemo znati da svatko radi svoj posao.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s