… prof.dr.sc. Vladimirom Iblerom (18.08.’14.)

Niti u jednoj državi nisam bio zadovoljan,
a ipak se životu veselim!

Ponedjeljkom na kavi sa:
najstarijim živućim pravnikom na ovim prostorima,
sveučilšnim prof. i akademikom 101. godišnjim
Vladimirom Iblerom iz Zagreba

http://www.mladina.si/media/www/slike.old/clanki/200734/vint_velika_display.jpgPopiti šalicu crne kave sa 100 godišnjakom, velika je stvar. Ali još je veća stvar piti kavu sa 101-godišnjakom, zar ne?! Jer prvih sto godina je najteže! A onda ide kao “podmazano”! Upravo to je bio razlog što smo ponedjeljkom na kavi za našeg sugovornika odabrali prof. dr.sc, međunarodnog prava 101-godišnjeg Vladimira Iblera iz Zagreba. Vladimir Ibler, vitalni 101-godišnjaka i danas kada je u mirovini ima svoj kabinet na Pravnom fakultetu u Ćirilometodskoj ulici na Gornjem gradu u Zagrebu gdje svakog petka prima poslijediplomante na konzultacije i živo sudjeluje u radu Pravnog fakulteta kao i u životu svojeg grada, ali i čitavog društva.

Za portal ZMUSK prof.dr.sc.međunarodnog prava Vladimir Ibler govorio je mješavinom tečne zagrebačke kajkavštine i standardnog štokavskog jezika o svojem profesionalnom putu, o tajni dugovječnosti koja se kod njega “svodi” na domaći sir sa češnjakom i na dobre gene, o životu u šest različitih državno-političkih uređenja i šest država različitih imena u kojima je živio, o Hrvatskom proljeću, ali i o nezavisnosti sudstva od politike kod nas i u svijetu, o korupciji i njezinoj neiskorjenjivosti ne samo u Hrvatskoj već i svijetu, o hrvatsko-slovenskim odnosima, ulozi prava u životu jednog društva, značenju ulaska Hrvatske u UN, hrvatskoj višestoljetnoj pravničkoj tradiciji, obrazovanju današnjih studenata u usporedbi sa vremenom kada je on studirao, te o ulozi HAZU u našem društvu čiji je član od 1991. godine, ali i komentirao izjavu jednog književnika “kako je život širi od svakog zakona” .

Prof.dr.sc. Vladimir Ibler rođen je 1913. godine u Zagrebu, išao je u Osnovnu školu u Zagrebu poslije toga u II. Realnu mušku Gimnaziju u Zagrebu, a nakon toga seli se sa obitelji u Zemun i ide u srednju školu punih pet godina, te 1932. godine maturira u Zemunu i onda se te godine seli u Beograd gdje je završio dvije godine Pravnog fakulteta što njegovom CV-u puno znači, kako nam je odmah kazao, jer to govori kako sam dosta toga vidio i znao. Početkom 34. godine vraća se u Zagreb gdje je završio fakultet i 1937. postao diplomirani pravnik. Ostalo sve je povijest u kojoj je ostalo zabilježeno da je prof.dr.sc. Vladimir Ibler dobitnik priznanja za svoj rad, te je odlikovan sa Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera i Redom kneza Branimira s ogrlicom, te 2008. godine odlikovan od sada već bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.

Iza prof.dr.sc. Vladimira Iblera više je od 10-tak napisanih stručnih knjiga među kojima svakako valja istaknuti Diplomatsku historiju 1814-1871, Međunarodno javno pravo, Sloboda mora, Mirno rješavanje sporova. Iako u mirovini prije nekoliko godina bio je angažiran na hrvatsko-slovenskim odnosima. Za naš portal ZMUSK dao je intervju kako je kazao “ samo zato kaj ste vi Varaždinka, a ja sam često u mladosti sa prof. Eugenom Pusićem mojim kolegom bio kod našeg drugog kolege iz Varaždina Valentinom Sudecom, seljačkim djetetom koji je puno postigao na području prava, na Varaždin bregu i išli smo mu zajedno prof. Pusić i ja na sahranu na varaždinsko groblje gdje danas počiva.”

Koje je bilo vaše prvo radno mjesto?
Početkom 34. godine vratio sam se u Zagreb gdje sam završio fakultet i 1937. postao diplomirani pravnik. Onda je trebalo ići u profesiju , volio bih ostati na fakultetu, jer imam takvu narav da nešto čitam. Ja sam si tako zamišljao profesuru : da negdje sjediš i čitaš i to čitaš ono kaj hoćeš i kaj ti prija i onda odeš u jednu dvoranu i tam izbrbrljaš ono kaj si tu naučil i od toga živiš. Međutim u ono vrijeme na Pravnim fakultetima nije postojao status asistenta. Kako se u ono vrijeme formirao nastavnički kadar na Pravnom fakultetu. Doktorirao na sistemu rigoroza dakle ne piše se doktorska diseratacija i to je potpuno nestalo u Europi i drugdje nakon II. svjetskog rata. Što ću sada kada kad ne mogu biti ono što sam htio biti tj. teoretičar prava i ostati na Pravnom fakultetu ? Postao sam ono što je najbliže tome: advokatski vježbenik. To se zvalo advokatski inspicijent. Onda je diplomirani pravnik morao imati pet godina staža od kojih je morao imati tri godine u advokatskoj kancelariji, jednu godinu na Sudu, a petu godinu gdje želi. I ja sam krenuo tim putem

Kada ste došli predavati na Pravni fakultet?
Deset godina kasnije, ali najprije sam postao asistent. Ja sam sve “polahko” išao. Ja sam, dakle, bio advokatski pripravnik od 1937. do 1939. i spremao sam se da budem advokat. Međutim došla je 1939. godina kada je i svaki “bedak znal” da će rat početi, kako je i počeo. Kada sam ja vidio da je počeo rat, vrlo bi bilo glupo otvoriti advokaturu, a rat počne, nemaš novce, nemaš klijente, a možda te pozovu i u vojsku , svašta se može dogoditi. Onda je došlo nešto što je vrlo važno, Nijemci kažu: “Bedast možeš biti kako hoćeš, ali sreću moraš imati! “I ja sam imao sreću da sam primljen u službu Industrijske komore u Zagrebu za Hrvatsku i tu sam proveo punih osam godina, na tom mjestu sam proveo cijeli II. svjetski rat i na tom mjestu je i došao svršetak II. svjetskog rata. Nakon završetka II. svjetskog rata došla je reorganizacija Pravnih fakulteta i postojao je status asistenta. Na to sam se natjecao i postao sam asistent. Asistent sam postao na Međunarodnom javnom pravu kod prof. Andrassya čija slika danas visi na zidu u mojem kabinetu. Moja prva akademska titula je bila doktor i to sam postao 1938. godine – doktor obaju prava: građanskoga i kanonskog prava. Kada već hoćete sve moje akademske titule da vam pobrojim. A mene ne zanima da to učinim tako suhoparno, jer titula sama po sebi nemam nikakvu težinu kao način na koji si do nje došao. Mene osobno titule ne zanimaju! No, dakle, onda, kao asistent sam išao redovitim putem pretežno Haag , ali i drugdje. Moja druga titula je bila privatni docent. Zašto? Privatni docent, gotovo svugdje je postojala ta titula, ali sa malim razlikama. U vrijeme u kojem sam ja radio, a koje bi prema etici trebalo vrijediti još i danas u dužnosti profesora spadaju , u njegove obaveze koje su više moralne prirode nego da ga se može gnjaviti “zašto nisi to i to učinio”: da se, dakle, brine tko će biti njegov nasljednik? To spada u normalne brige poštenog i korektnog profesora! A kako on to radi? On to radi tako da kao profesor prati svoj predmet i on opaža ili ne opaža da postoje u njegovom gradu neki ljudi koji se još zanimaju za taj predmet? I počinje pratiti da li netko piše koji nije na Sveučilištu, da li nešto piše, da li se negdje ističe? I on onda bira kandidate. Obično je onda tako da stupi u vezu sa takvim čovjekom i ako stvar lijepo ide i ako je razlika u godinama takva da ovaj može preuzeti katedru kad profesor ode u mirovinu, onda sve krene. A ovaj koji se natječe za njegovo mjesto već negdje radi, najčešće je sudac ili advokat ili je u nekoj državnoj službi, onda mu se kod njegovog poslodavca ishodi dopust za odlazak u inozemstvo na specijalizaciju. U Francusku je dosta naših ljudi išlo na specijalizaciju, ali i u Austriju i Njemačku. Vijeće Pravnog fakulteta potom ga izabere za privatnog docenta i on nekoliko puta na godinu može predavati, ali ne može dobivati za to nikakvu plaču dok jednog dana se stvar finalizira i da ostavke na svoje druge službe i postane docent. Tako je bilo i sa mnom!

Živjeli ste u šest država. U kojoj državi vam je najbolje bilo živjeti?
Pitanje je apsolutno podlo. Zapravo me denuncirate. Što da kažem? Da mi je pod Pavelićem bilo najbolje? Jeste li htjeli to čuti? Niste htjeli. Pazite, vi ste lukavi i pametni, ali niti ja nisam “bedast”. Jedan pošten odgovor bi bio: niti u jednoj državi nisam bio zadovoljan ! Zašto? Jer, ako cijeli dan plačemo da nemamo sva ljudska prava i prava “čoveka”, što kažu Srbi, zašto da budem zadovoljan? Nije niti naš predsjednik Vlade zadovoljan. On isto tako kaže da nije zadovoljan! Zašto bih ja bio zadovoljan? A najgore vam mogu reći: najgore je bilo ratno vrijeme, kada smo živjeli u jednoj državi koja po mojem shvaćanju ne postoji koja je bila izmišljena nego je to bio jedan status okupacije. Mi smo bili djelomično okupirani od Njemačke, djelomično od Italije, djelomično čak od Mađarske, ta zemlja koja je kapitulirala – Kraljevina Jugoslavija, po mojem shvaćanju bila okupirana. A što je ona navodno imala jednu državnost koju skoro nitko nije prihvatio nego samo oni koji su je stvarali dakle, uglavnom Osovinske sile, to svi znamo. I bolje bi bili prošli da je nismo niti imali tu – NDH. Recimo: Srbija nije postojala kao država, Srbija je bila pod okupacijom. Nama se poslije prigovaralo vrlo neopravdano i glupo da smo pristali na NDH , mi smo jednostavno bili stavljeni pred gotov čin, okupator nam je dozvolio jednu formalnu egzistenciju na papiru tako da je nazovemo NDH. Već je glupa ova riječ “nezavisna”, jer je to jedna ironija.

Dakle, što je za vas pravo?
Pravo se studira godinama i onda se na koncu ljudi razlikuju po tome što smatraju pod pojmom pravo. Pravo je jedna normativna nauka, jedna normativna praksa. Gdje postoji društvo odmah moraju postojati i neke norme , jer i najprimitivnije društvo se mora držati nekih osnovnih normi koje olakšavaju tijek života.

Koliko je, međutim, naša Republika Hrvatska pravna država?
Čim se krši pravo teško je reći da je pravna država. Naša država, po mojem shvaćanju i naša vlast to se usudim reći: se iskreno trudi da ono što se sada u vladajućem jeziku na svijetu zove: “vladavina prava” bude inkorporirano i sprovođeno i u našoj zemlji. To nam djelomično uspijeva i djelomično ne uspijeva, ali ne uspijeva niti drugima. Jer čim vi kršite pravo i kršite ga temeljito, pa onda možete biti i Francuska, ako imate jednu Drayfus aferu, kao što je Francuska davno imala, ako čovjeka imate zatočenoga bez razloga godinama i držite ga u zabludama, onda je teško taj režim nazvati pravnom državom.

No, kako je bilo moguće da se zakoni zloupotrijebe u svrhu politike, kao primjerice rasni zakone u NDH ili rasni zakon u Hitlerovoj Njemačkoj?
Te su norme same po sebi protiv prava! To je vrijeđanje prava na najevidentniji način sa uvođenjem rasizma. Kako je moguće? Vlast određuje kako je moguće?! Snaga, gruba sila! Donese se zakon naravno da je tu sve osnovano na povredi zakona. Apsolutno sve! Može se dokazivati da NDH uopće nije država, da ne postoji. Jer ono što treba da postoji kao država je nezavisnost i samostalnost, a obični, normalni razum je dovoljan da vidite da je primjerice njemački ambasador bio važniji nego vlasti te države za vrijeme II. svjetskog rata. To spada u praktičnu politiku. Kako se kaže: sila u jednom momentu provodi ono što želi! Samo to onda u jednom momentu nije u skladu sa jednim normativnim sistemom.

Koja je, međutim, razlika u današnjem obrazovanju mladih studenata i u vrijeme dok ste vi studirali? Imali li kakve kvalitativne razlike prema vašoj procjeni?
To ipak zavisi od slučaja do slučaja. Možda je danas na predmetu X, prije svega se sam studij i broj predmeta se izmijenio. Neke predmete smo reducirali ili u potpunosti ukinuli. Slušajte to ovisi o kvaliteti i savjesti predavača. Nikako se ne bih upuštao u to da kažem da je prije bilo bolje ili gore nego sada! Bilo je na nekim bogatim školama negdje u svijetu, vi znate da je većina američkih visokih škola u vlasništvu Fondacija i onda te Fondacije ako imaju novce kupe najskupljeg profesora, jer tamo profesori nemaju svi jednake plače. Tamo imaju plače prema liberalnom sistemu: prodajem svoje znanje, prodajem svoj ugled koji je ponekad olako stečen ili olako izgubljen. Ja sam bio u Americi, ja bih s vama o tome mogao razgovarati, ali bez ovog zapisnika.

Što biste poručili mladim pravnicima koji tek sada ulaze u profesionalne vode?
Ja bih im preporučio da dobro razmisle što žele studirati i da se uvjere, da sami sebe uvjere i ispitaju da li im to odgovara i da li kane biti pravnici? Jer ljudi se olako odlučuju za koješta za što nisu! Ja bih im rekao: pazite, razmislite o tome, interesirajte se prije. Sada se i vode na pametnim mjestima u svijetu, mislim, na Visoka učilišta, vode se, dakle, tzv. predradnje: dopušta se da maturanti idu s jednog predavanja na drugi, da se razgovaraju sa osposobljenim ljudima za profesionalna zvanja i slično, kako bi se mogli nakon nekog iskustva stečenog za to vrijeme opredijeliti za zvanje kojem će se posvetiti.

Je li naš pravosudni sustav nezavisan od politike?
Slušajte, ništa nije nezavisno od politike! Politika je uvijek svuda prisutna! Ljudsko društvo ne može biti bez politike! Politika je borba za vlast, sistem kakav neka doktrina smatra da će biti uspješna, a na koncu nikad do kraja nije nešto uspješno! To je apsolutno nemoguće da je pravosuđe nezavisno kao i sve ostalo od politike! I tko bi bio nosioc tih odluka koji ne bi bio politički uvjetovan?!

Kako održavate mentalno-psihičko-duševno i fizičko zdravlje u ovim godinama?
Što ja znam?! Vi me sada tjerate da vam kažem ono što je nemoguće. Prije svega ljudi kad govore o toj temi kažu: to su geni. Liječnici isto tako kažu: to su predispozicije. Ja svima pričam da sam sad u zadnje vrijeme od kad se približavam 100-toj godini, da me ljudi na ulici zaustavljaju, doduše vrlo pristojno, pa pitaju: imate li vi kakav režim posebne ishrane? I to je interesantno da me to do sada nije pitala jedna osoba nego najmanje njih tri. Ja na to odgovaram: Ne, nemam. Onda su mi dali priliku da idem u demagogiju i da malo neozbiljno govorim: “Oduvijek, naime, jedem što mi se dadne, kaj su mi dali roditelji ili svi drugi”. Onda je došlo dva puta isto takvo pitanje, poslije kojeg su bili nezadovoljni mojim odgovorom. Ne znam “kaj su ljudi malo naivni ili blesavi”. Što sad imam govoriti? Da jedem domaći sir i češnjak?! Onda su me pitali: da li prakticiram neke jogi sisteme koji mogu biti na bazi fizičkih stvari, a mogu biti i metafizički. Ali ja sam odgovorio sa – ne! Uglavnom: hoće nešto izvući iz mene što u meni nema!

Kako se osjećate kao 101- godišnjak?
Prije svega, više nisam tako strog i rigidan u prosudbi ljudi. Ne sudim drugima. To je velika promjena koja dođe s godinama. A sve ostalo me služi kao da sam mladić unatoč slabijoj motorici koja dolazi s godinama dok je interes za zbivanja oko mene podjednak kao i potreba da se u životu uživa i veseli s jednom mjerom. Ja sam ipak na kraju krajeva lijen od mladosti. To je osobina koju posjedujem i zbog koje mi je nekada bilo više, a nekad manje dobro u životu. Znate: stalno se pitam, pa kada ću već jednom otići na drugi svijet?
(uhvatio se za glavu i smije se)

Vi ste stručnjak za međunarodno pravo. Na “međunarodnoj sceni zbiva se sve i sva”. Republika Hrvatska je prije 2 godine obilježila 20 godina od stupanja u UN. Što po vama znači za RH to članstvo?
Ja mislim da je to sa stajališta jednog etnikuma, jednog etniciteta, dakle, jednog naroda jedan kolosalna sretna promjena! Mi smo vrlo nesretni etnikum u svjetskim zbivanjima koji nema od Pacta convente državu, jedan formirani narod sa jezikom sa prošlošću sa jednim individualitetom treba da ima državu. Ja nju doživljavam usprkos svih poteškoća ili nezgoda nije niti “lahko” imati državu, ali ja to smatram kao jedan dobitak koji treba čuvati i paziti, ali zato ne odobravam poteze koji su lakomisleni, prenagljeni koji se ne obaziru na” nježnu strukturu mlade države”. Ja to ne volim vidjeti niti čuti, ali živio sam veći dio života u tuđim državama koje nisam mogao smatrati svojim. Rođen sam u vrijeme Franje Josipa, ja sam naročito sa svojim kolegom prof. Pusićem (ocem od ministrice vanjskih poslova Vesnom Pusić) o tome razgovarao kako je “car i kralj bio živ i zdrav”, a on je znao reći: “Ti me “tučeš” s tim Franjo Josipom”. Prošli smo toliko promjena koje čak niti obrazovaniji ljudi ne pamte. Recimo: ja sam živio u Austro-ugarskoj monarhiji u Habsburškoj monarhiji, onda je došla Kraljevina SHS, onda cirka 10 godina kasnije neke snage su se sjetile da promijene ime u Kraljevina Jugoslavija, pa onda je došla okupacija, pa je došlo vrijeme poslije rata, pa se unutar tog režima mogu razlikovati neke promjene koje mijenjaju državu. Dakle, da sumiram: ulazak Republike Hrvatske u UN je veliko postignuće za našu državu, naše društvo i naš etnicitet!

A gdje ste vi zatekli u vrijeme promjena koje ste spominjali u bivšoj državi SFR Jugoslaviji?Dakle, u vrijeme Hrvatskog proljeća?
Mi smo jedva dočekali da se počelo nešto mijenjati u toj državi. Mislili smo: I Tito će se možda promijeniti. Ali, bilo je kako je bilo. Ja sam, naime, Savku Dapčević Kučar poznavao. Malo sam joj čak i “hofiral”. Rekao sam joj kad sam je došao pozdraviti na jednom javnom skupu: “Drugarice Savka, ja vam se divim”. A ona je meni odgovorila: “Ne trebate se vi meni diviti, nego pomozite”. I ja bih pomogao da nisam morao otići na studijsku godinu u SAD-e. Makar, tko zna kako bih tada završio? Vidite i to je bila za mene jedna nezaslužena sreća.

Jedan od naših književnika je zapisao kako je “Život je širi od svakog zakona…” Što vi mislite o toj izjavi?
To je jedna tako neodređena fraza. Slušajte: širi od svakog zakona!? To je za mene jedna prazna fraza. Ja ne znam koji književnik je to rekao, ne bih želio vrijeđati niti Krležu niti Andrića niti bilo koga drugoga, ali mislim da to nije jedna rečenica koja bi zaslužila neku analizu! Što to znači: “Širi”? Pravo regulira konkretne odnose među pojedincima, među grupama, ono normira nešto po nekim svojim gledištima. Za mene je takav čovjek odmah sumnjiv. Što to znači: “Šire”? Da li to znači: da se smije nepoštivati, da se smije srušiti , da se smije nešto izvan toga sistema urediti? Može se! Sigurno da je šire po tom pitanju. Osim pravne norme postoji i običajna norma koja nije pravna norma. Često loši pravnici kojih ima more, ima loših liječnika, loših inženjera, zašto ne bi bilo i loših pravnika? Ali loši pravnici koji kažu: da međunarodno javno pravo ne vrijedi ništa, jer se strašno puno krši! To je jedna strašna glupost. I kad to kaže jedan pravnik onda se on zaista osramotio kao pravnik, jer naš prof. Rimskog prava, Romac koji je znao puno više o građanskom pravu od mene on je pričao kako su učitelji prava u Rimu podučavali mlade, pa su na razne načine pomagali sa nekim “trikovima” koji glasi: “Zabranjeno je prstom grepsti po nebeskom svodu!” To je jedna rečenica koja je imala zadatak da studenta prava jednom nauči, ako nije sasvim blesav ili zaboravan da ta zabrana nije pravna norma. Zašto? Jer je to apsurdno, jer se to ne može povrijediti! Ono što se ne može povrijediti ne može biti pravna norma! Norma nije pravna ako se ne može povrijediti! Ako jedan pravnik kaže da jedna pravna grana ne vrijedi, jer se puno vrijeđa, onda tim nije dosta rekao, neuredan je. Jer svaka se norma mora moći povrijediti!

Ima li Hrvatska respektabilnu “pravnu povijest”? Imali smo velik broj pravnika koji su se regrutirali kao političke vođe…?
Mi sigurno imamo među Hrvatima dobre pravnike. Evo i ja na zidu imam dvije fotografije. Jedan pravnik je Privelić i drugi je Andrassy. Bilo bi nemoguće smatrati da jedan takav etnicitet kakav smo mi, ipak nas ima par milijuna iako smo mi zapravo mali etnicitet, da nije bilo talentiranih i vrijednih ljudi Da mi imamo izvjesnu tradiciju. I da više puta nije zgodna kad nam neki neuki stranci daju savjete.

Kako komentirate mnogobrojne korupcijske afere u našem društvu koje su na dnevnom redu pravosudnih organa u našoj državi, ali i zakonodavnu borbu protiv korupcije?
Ja se bojim otvoriti dnevne novine. Svaki broj dnevnih novina to dokazuje i ne taji. Pa vi imate presude redovnih sudova, pravomoćne presude sudova koje utvrđuju da je netko primio neku “lovu” bez potrebe. Prema tome bilo bi smiješno tvrditi kako nema korupcije. Ja mislim da bi trebalo reći da je korupcija skoro neiskorjenjiva! A i da korupcije uvijek ima, samo ovaj tren je svijet poslije II. Konflagracije svakako u jednom padu što se tiče korektnosti! Vidite , nije korupcija nešto što postoji samo u Hrvatskoj!

Što vama osobno znače priznanja koje ste dobili, a posebno ono kojim ste odlikovani 2008. godine od tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića?
Lagao bih da kažem kako mi ništa ne znače. Ali doista imam previše godina i već sam više na odlasku nego na dolasku, da bi mi takvo što prijalo taštini. Čovjeku godi, jer je njegov rad i trud vrednovan i ono što iza njega ostaje i što je svojim radom uspio doprinijeti svojoj zajednici, vremenu i prostoru u kojem je živio. Možda zvuči neskromno ovo što sam rekao, ali obično rezultati rada uvijek bivaju kod svakog čovjeka kad-tad prepoznati i vrednovani bez obzira na kojim poljima radio i trudio se. Dakako da mi odlikovanje i od bivšeg predsjednika Mesića znači, jer mi smo kolege! U privatnoj sferi, bivši predsjednik Mesić je doktor prava iako on to nikada i nigdje nije isticao.

Bili ste zaduženi za hrvatsko-slovenske odnose kao stručnjak za međunarodno pravo. Kako gledate na odnose između Hrvatske i Slovenije?
Ako je i bilo pravno-političkih problema između dviju susjednih država njih više nema ili ih u budućnosti neće više uopće biti. Zategnuti odnosi između Hrvatske i Slovenije su se riješili u skladu sa objektivnim pravnim normativima i ja tu ne vidim nikakvih problema, bez obzira tko u Sloveniji ili u Hrvatskoj trenutno bio na vlasti. Ipak je riječ o dvije civilizirane države, jedne koja je kao i Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, a danas je u EU i Hrvatske koja je prošle godine ušla u EU tako da su obje države u sklopu jednog, za sada najciviliziranijeg konteksta poput EU, pa tako i u pravnom smislu bez obzira na sve zakonodavne samosvojnosti do koji obje države drže.

A kako gledate na ulogu HAZU-a u društvu čiji ste redoviti član od 1991. godine?
Oduvijek je HAZU bila tzv. moralna vertikala društva i gajila vrijednosti izvrsnosti kako u obrazovnom tako i u etičkom smislu. Dobro bi bilo malo “pomladiti” članove HAZU-a i tako dati mlađima priliku da sudjeluju u radu Akademije, ali i da zahvaljujući tome što su postali akademici mogu bolje i pozitivnije utjecati na same društvene fenomene i kretanja i zbivanja u svojem bližem okruženju bez obzira kojoj struci pripadali.

Jeste li pročitali roman Ante Kovačića “U registraturi” ili odgledali njegovu ekranizaciju na TV-u?
Čitao sam svakako, ali vidio sam, ali mislim da film nisam vidio od početka do kraja. To su jako lucidne konstatacije romanopisca,” siromačeka, ipak je bil bolestan”. Mislim da je to jedan vrijedan doprinos našoj literaturi.

A sad da ja vas intervjuiram, rekao je odvažno prof.dr.sc. Ibler i kao nitko prije njega preokrenuo naš tijek službenog razgovora.

Ajde, može, odgovorila je potpisnica ovih redaka.

Što vi kažete na onog iz vašeg grada koji ima dugu kosu?, pitao je temperamentno prof.dr.sc. Ibler.

Na bivšeg gradonačelnika Ivana Čehoka?, pitala je potpisnica ovih redaka.
Pa, on je zajedno sa svojom suprugom moj “šulkolega”, odgovorila sam prof.dr.sc. Ibleru.
Ja mislim da je on dobar čovjek, ali malo neoprezan, ko iz topa je ispalio prof.dr.sc. Ibler.

A što mislite o vašem drugom Varaždincu o bivšem ministru gospodarstva Čačiću? , pitao je prof.dr.sc. Ibler.
Na to pitanje ja vama neću odgovoriti kao što niste niti vi željeli na neka moja pitanja odgovarati, jer i ja imam neugodna iskustva iz mojeg više od polovice kraćeg života od vašeg, mirno sam odgovorila.

Znate što? Ja sam malo suzdržan prema previše samouvjerenim ljudima poput Čačića. Ali daleko od toga da se takve ne može upotrijebiti i za društvenu korist. Ja Čačića znam samo sa televizije. I ne zamjeram mu prometnu nesreću, to se svakom može dogoditi. No, ali ta njegova samouvjerenost!, kazao je prof.dr.sc. Ibler.

Ste zadovoljni sa svime? pitao je na kraju prof.dr.sc. Ibler.

Jesam, veselo sam odgovorila, ugasila diktafon, pozdravila 101-godišnjeg godišnjeg profesora Iblera i spokojno krenula u susret suncem okupanom zagrebačkom prijepodnevu u ponedjeljak kada je grad bio pust, jer su njegovi stanovnici po dobroj “hrvatskoj navadi” svi preko vikenda “odlepršali” na more ili na brege u vikendice. I još se nisu vratili…

“Mora da je strašno važna stvar u životu, doživjeti 100-tu!”,
s tim riječima pozdravljaju vas ZMUSK-ovci u nadi da će neki novi klinci za 100 godina ili čak 101 godinu i dalje čitati portal ZMUSK. I dok nas više biti neće!

Oglasi

Jedan odgovor na … prof.dr.sc. Vladimirom Iblerom (18.08.’14.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s