… Rajkom Grlićem (23.02.’15.)

Naše živote omeđili su poslodavac, obitelj, crkva, država, mediji i novac!

Ponedjeljkom na kavi sa…
dobitnikom Fulbrightove stipendije, jedan među 30-tak ljudi od 13 milijuna stanovnika Ohia kojem je guverner Ohia u SAD-u dodijelio najviše akademsko zvanje profesora na Ohio Eminent Scholar in Film at Ohio University, Athens, OH,
direktorom Motovun film festivala i čuvenim redatelj Rajkom Grlićem

Bračna prevara ili ljubavna avantura jedan je od malo oblika pobune koji je preostao pojedincu u borbi protiv predvidljivosti. Naše živote omeđili su poslodavac, obitelj, crkva, država, mediji i novac. I tu ništa ne možemo promijeniti, vrijednosti su duboko usađene i ne klimaju se. Jedino što se još da mijenjati je osoba s kojom dijelimo postelju. Današnji su preljubnici tako zamijenili jučerašnje revolucionare, pobunjenike, vizionare, odmetnike. Uzbuđenje pobune, slast kršenja pravila i opasnost odlaska u nepoznato, tvrde sociolozi, svedena je na avanturu zvanu preljub.

Redatelja kultnog filma “Samo jednom se ljubi” koji je žario i palio 80-tih godina prošlog stoljeća kinodvoranama bivše Juge, te umjetničkog direktora Motovun film festivala i nositelja najvišeg akademskog zvanja koje dodjeljuje guverner u historiji države Ohajo u SAD-u, a to je neka mješavina profesorskog i profesionalnog rada na Ohio Eminent Scholar in Film, Rajka Grlića uhvatili smo u predahu u rodnom gradu između dva leta iz Zagreba za Ohio. Ovaj student praške filmske škole, redatelj filmova “Bravo Maestro”, “Čaruga” , “Karaula” i niza dokumentarnih filmova (posljednji dokumentarni film snima sa Igorom Mirkovićem o predsjedničkom mandatu Stjepana Mesića na Pantovčaku) za portal ZMUSK, uz šalicu kave govori o svojem poimanju filma, redateljskog poziva, stanju u hrvatskoj filmskoj produkciji, o svojim sjećanjima na djetinjstvo provedeno u zagrebačkoj građanskoj obitelji koja je je od uobičajenih klišeja “odudarala svojom otkačenošću” , gospođom mamom novinarkom i spisateljicom autobiografskog romana “Sjećanja” Evom Grlić uvijek spremnom na šalu i dosjetku unatoč nimalo lahkom životu i ocem sveučilišnim profesorom filozofske discipline estetike Dankom Grlićem i neizostavnim likom iz svoje obiteljske prošlosti i sadašnjosti, sestrom Vesnom Domany Hardy, ali je i naš razgovor ujedno bio prilika da redatelj Grlić kratko progovori o svojem posljednjem filmu “Neka ostane među nama”.

Ovaj je posljednji film (baš kao I većina prethodnih) vjerujemo, mnoge ostavio bez daha, jer kako reče, redatelj Grlić, uvlači se “ pod plahte i tajne koje kriju bračne ložnice uglađenih i finih građanskih zagrebačkih familija u kojima se flertovalo na veliko ne mogavši odoljeti tako strastima koje vitlaju nama od pamtivijeka, ali i kao odraz svojevrsne jedine preostale pobune dobro odgojenog građanskog čovjeka pred zahtjevima koje mu postavljaju obitelj, crkva, država, posao, novac i sve moguće i nemoguće prepreke na koje nailazi u svojem životu”.

Ako ste i vi među onima kojima je “puna kapa” politike, a šef vam na poslu ne da mira i žena uvijek traži svoje, a i djeca su neumoljiva u svojim zahtjevima najbolje je da knjigu Efraima Kishona “Kod kuće je najgore” na neko vrijeme ostavite po strani i prihvatite se koje svoje ljubavnice iz prošlosti ili sadašnjosti (preporuča se i suprotno), pa zajedno kriomice od poznatog društva ponovo pogledate na CD-u film Rajka Grlića “Neka ostane među nama”. I pri tome pssst… Nikome niti riječi o tome.

Kada ste i zašto ste iz Hrvatske otišli u SAD-e?
Otišao sam u Ameriku, kao Fulbrightov stipendista1991.g. Tu sam stipendiju dobio još 1989.g. ali je dvije godine nisam mogao iskoristiti jer sam radio na filmu “Čaruga”. Kad sam završio film, odmah nakon premijere, otišao sam u Ameriku. Nakon Fulbrighta vratio sam se u Zagreb, shvatio da sam ovdje na svim mogućim i nemogućim crnim listama, da jednostavno ne mogu ništa raditi, i otišao u New York na New York University, Tisch School of Art. Bilo je to vrlo šminkersko mjesto. Vodio sam Majstorku radionicu režije na prvoj godini, Spike Lee na drugoj a Arthur Pen na trećoj.

Čime se sve profesionalno bavite u SAD-u?
Ja sam službeno, po onome sto piše uz moje; Ohio Eminent Scholar in Film at Ohio University, Athens, OH. To je inače najviše akademsko zvanje koje dodjeljuje guverner i u historiji te male države, od nekih trinaest milijuna stanovnika, svega je tridesetak ljudi dobilo tu titulu. A to je neka mješavina profesorskog i profesionalnog rada. Kad radim svoje projekte uključujem u njega studente, kad ne radim predajem, to jest radim na studentskim projektima. Prvih pet godina sam, a tako sam i došao na to svečulište jer je ono ponudilo da financira taj projekt, radio multimediju “How to Make Your Movie – An Interactive Film School”, koja je 1998. u New Yorku proglašena za najbolju multimediju godine u svijetu, postala Američki filmski proizvod godine itd, itd.

Gdje ste se točno skrasili u SAD-U?
U Athensu, malom sveučilišnom gradiću na jugu Ohia. Četrdeset tisuća stanovnika, od toga pola studenti, dvadeset i tri kino dvorane, pedesetak barova itd, itd. Beskonačno ugodno mjesto za život i rad.

Zašto ste ušli u HHO?
Da dam podršku borbi za ljudska prava.

A zašto ste izašli iz HHO-a?
Zato jer mi se činilo da se borba za ljudska prava pretvara u dnevnu politiku i promidžbu političkih svjetonazora njenog predsjednika.

Redatelj ste kultnog filma “Samo jednom se ljubi”. Film je bio u SFRJ zabranjen, a ipak je došao do Cannesa i u naša kina, pa i na male ekrane. Što je ondašnjim “partijskim sekretarima” zasmetalo u filmu?
Film nije zasmetao “partijskim sekretarima” već “službi”. Zabranio ga je naime “vrh sigurnosnih struktura” ili kako su oni sebe zvali “služba”. Prva rečenica nakon projekcije je bila: “Da smo od ustaške emigracije naručili film o službi, ne bi ovo dobili!”.

Kako se film ipak uspio domoći Cannesa?
Tajno sam, preko stjuardese JAT-a, poslao jednu kopiju sestri u Pariz a ona je film odnijela u ured Canneskog festivala.

Je li teško biti redatelj na ovim našim prostorima gdje se svako malo, ko na filmskoj traci mijenjaju politički režimi? ali i gdje je oskudica novca kronična pojava?
Radeći filmove preživio sam na ovim prostorima nekoliko režima i preko petnaestak ministara kulture. I tu se, u osnovi, ništa nije promijenilo u odnosu na film. Stari ruski model “raspodijele u kulturi” još je uvijek živ i očito mu ide dobro.

I Vaš prvi scenarij za film “Bravo Maestro” sa Radom Šerbedžijom iz 1973. godine u Jadran filmu bio je “bačen u koš”, potom izviždan u Puli, a ipak ste sa njime završili u Cannesu. Za Vas bi se moglo reći da ste “neki kontroverzni redatelj bez te namjere”. Nije li, možda, tako?
Moj prvi film iz 1974 je bio “Kud puklo da puklo”. Vidim da se legenda o njegovoj “izvizdanosti” dobro drži. No faktografija kazuje da je prvih pet minuta projekcija u Areni film išao bez zvuka i da je publika zato zviždala. Kad se pojavio zvuk sve se smirilo i film je vrlo dobro prošao. A sto se kontraverza tiče, za to su zaduženi drugi, ne oni koje prave filmove.

Što je potrebo da se bude dobar redatelj?
Da se strasno voli i uživa u tome što se radi.

Kako stvari stoje sa hrvatskom filmskom produkcijom unazad 20 godina?Ima li se Hrvatska doista čime podičiti?
Mislim da ima. Pogotovo zadnjih desetak godina kada su “nacionalna cenzura i nacionalna samo cenzura” malo olabavile.

Ili su to sve “pravolinijski filmovi” na tragu “državotvorne ideje” i nekakve “frigidne priče” iz života mahom nespretno i dosta ukočeno i pompozno ili pastoralno ispričane na filmskom platnu?!
Da toga je bilo puno, ali u zadnje vrijeme ima i jako dobro ispričanih prča. “Buick Rivera”, “Crnci”… sve su to filmovi koji se vrlo časno drže i u jačim konkurencijama od lokalne.

Koji su vam redatelji ostali uzorom u poslu?
U mladosti, kao studentu, to su bili; Dryer, Godard, Bunuel, Bresson… pa zatim Welles, Widler i Lubitsch itd i td.

Koja zemlja po Vašem mišljenju uz SAD-e osim po kvantiteti zaslužuje visoko mjesto u kvalitetnoj filmskoj suvremenoj produkciji?
Od malih europskih to su sigurno Danska, Austrija, Švedska…

Kako ste postali student praške Akademije?
Pobijedio sam, zajedno s Lordanom Zafranovićem, na festivalu amaterskog filma Hrvatske. Uz nagradu je isla i mogućnost da, ukoliko se prođe prijemni ispit, dobije i stipendija za Prag.

Potječete iz zagrebačke građanske obitelji. Otac Vam je bio čuveni sveučilišni profesor na katedri za estetitku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a majka Eva Grlić prije deportacije na Goli otok, novinarka Vjesnika. Sestra Vam je kćerka narodnog heroja Domanya, Vesna Domany Hardy. Što je u Vašim sjećanjima zauvijek ostalo zapisano kad se sjetite svoje obitelji, a to nije ostalo zabilježeno u “Sjećanjima” vaše majke?
Prije svega veselje, zatim igra, ironija… sve one srednjoeuropske discipline duha i zajedništva koje omogućuju preživljavanje u teškim i manje teškim vremenima.

Jeste li se možda bavili mišlju da snimite film prema autobiografskoj knjizi Vaše majke Eve Grlić “Sjećanja”?
O, da.

Vaša majka je za života u “Slobodnoj Dalmaciji” u intervju izjavila “kako joj najbolje ideje padaju na pamet dok kuha”. Kad Vama “muze najviše dolaze u posjet”?
Prije uplovljavanja u san.

Vaš posljednji film bio je “Neka ostane među nama”, istog naziva kao i rubrika sada već pokojne novinarke ženskog časopisa “Glorija” Magde Weltrusky. Scenarij je napisan prema romanu novinara i književnika Ante Tomića “Ništa nas ne smije iznenaditi”, u tjedniku Nacional nazvali su Vas radi tog filma ” zagrebačka erotika-američkog profesora”. Kako ste došli na ideju za taj film?
Po knjizi “Nista nas ne smije iznenaditi” rađen je scenarij za film “Karaulu”. Za “Neka ostane među nama” smo, preko dvije godine, Ante i ja pisali originalni scenarij. “Neka ostane među nama” je zločesta, indiskretna zagrebačka priča o virovima erotske strasti ispod mirne, trome površine građanske svakidašnjice i običaja. Film o nečemu što se događa u boljim obiteljima i uglavnom pristojno prešujuće, ali nije zbog toga manje bolno. Upoznajemo dva brata, njihove supruge, ljubavnice i djecu koja pouzdano ne znaju tko im je otac. Sve se ovdje izmiješalo u dvostrukim životima, paralelnim vezama, u gorkoj i slatkoj priči o neumornom traganju za ljubavlju i srećom, o požudi koja nikada zapravo ne gasne i užasnim posljedicama koje možete izazvati ako se, makar i slučajno, nađete u tuđem krevetu.

U filmu I nije bilo previše eksplicitnih seksualnih scena…?
Da parafraziram predsjednika Clintona; “Pitanje je što Vi mislite kad kažete; “eksplicitno”?

Živi li danas uopće takav građanski sloj u Hrvatskoj?
Živi. No kao i svaki građanski sloj i ovaj, iako strašno malobrojan, pokušava ostati neprimjetan za javnost. U tome je i sva ljepota “građanskih duplih života”. Oni, za razliku od danas prevladavajućeg mnoštva, ne žele u novine.

Kakav odjek ste očekivali za taj film kad se zna da se gotovo do posljednjih snaga brani sveti sakrament braka?
Dupli životi i nastaju u pokusaju obrane braka. Da nema tog mača nad glavom ljudi ne bi izvodili sve te nevjerojatne vratolomije na koje su prisiljeni kao preljubnici.

Danas u Zagrebu, Varaždinu ili Splitu, jedva da ima koji dobar sočan trač u kojem “milostiva gospođa nabije rogove mužu doktoru jer ovaj samo ganja karijeru, a ne i suknje. A ima , bome i obratnih situacija”. Kakva su to vremena došla? Sva neka razvodnjena i aseksualna. Ili je sve ostalo po starom, samo što se danas o tome manje priča, a više gleda na TV-u?!
Morate zaviriti u život i ispod tanke kore žutih medija. Tamo ćete naći puno uzbudljivije priče.

Ili dvostruki moral u nas još uvijek djeluje inspirativno kako u životu tako i u umjetnosti. Gotovo kao afrodizijak?!
Bračna prevara ili ljubavna avantura jedan je od malo oblika pobune koji je preostao pojedincu u borbi protiv predvidljivosti. Naše živote omeđili su poslodavac, obitelj, crkva, država, mediji i novac. I tu ništa ne možemo promijeniti, vrijednosti su duboko usađene i ne klimaju se. Jedino što se još da mijenjati je osoba s kojom dijelimo postelju. Današnji su preljubnici tako zamijenili jučerašnje revolucionare, pobunjenike, vizionare, odmetnike. Uzbuđenje pobune, slast kršenja pravila i opasnost odlaska u nepoznato, tvrde sociolozi, svedena je na avanturu zvanu preljub. Ovaj film, bio je provjera te teze.

Kako je to u Americi koja je otvorena i liberalna po svim pitanjima i gdje su preljubi svakodnevna pojava?
Amerika je liberalna ali teško bi se moglo reći da otvorena po tim pitanjima. Osnovna pravila te zemlje su postavili puritanci i ta je tradicija jos uvijek vrlo jaka.

Jeste li zadovoljni odazivom publike i kritikama za Vaše filmove “Čaruga” i noviji “Karaula”?
Da, jesam. “Karaula je imala 310.000 gledalaca samo na ex-yu prostorima. I to usprkos piratskim DVD-ima koji su izašli gotovo istovremeno kada se i film pojavio u kinima. Meni je gledanost važna. Ja sam jedan od onih koji vjeruje da se filmovi prave za kina, za publiku.

Koji su Vam profesionalni planovi za ubuduće?
Slažem knjigu svojih nesnimljenih filmova, počinjem se s Antom igrati oko njegove nove knjige…. Ali prije svega toga malo bi stao na loptu i odmorio.

Kako vam se obitelj snašla u SAD-u?
Hvala na pitanju, dobro.

Namjeravate li se za stalno skrasiti u SAD-u ili se pod stare dane vratiti u Zagreb ili na Brač gdje ste imali obiteljsku kuću?
Mislim se vratiti. Ne baš na Brač, gdje nažalost nemam obiteljsku kuću, ali u ove prostore, negdje na razmeđu Zagreba i Istre.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s