… gđom. Evom Akerman (03.02.’14.)

USPOMENE, USPOMENE, ŠTO MI ZNAČE…?!

NISAM IZGUBILA VJERU U LJUDE, ALI
drago mi je što sam stara, pa neću doživjeti moguću “reprizu”!?

IMG_0183Već s početka hodnika u Domu umirovljenika Lavoslav Švarc u Zagrebu u susret nam je dolazila visoka, naočita žena i žustro nam mahala sa srdačnim i iskrenim osmijehom koji je titrao na njezinu licu. Kad smo se približili i pozdravili vidjeli smo lijepe i profinjene crte lica i sijedu gustu kosu. Uslijedio je srdačan stisak ruke  s obje strane i s naše strane, velik “rešpekt” spram gđe. Eve Akerman za koju smo znali “samo to” da je preživjela logor u Gospiću i na Rabu za vrijeme NDH-a, tijekom II. svjetskog rata. Ostale pojedinosti iz života ove tako šarmantne, srdačne i optimistične dame bile su nam slabo poznate. Stoga smo je i posjetili ne bi li se povodom oslobođenja logora Auswitcz koji pada 27. siječnja ,  a od kojeg je prošlo 69 godina, podsjetili na nemile događaje koji su prije samo nekoliko desetljeća svoj “danak u krvi” uzimali i na našim prostorima, a kroz čije je nemile događaje prošla i gđe. Eva Akerman. Pa, evo kako smo započeli našu priču:

IMG_0188Diktafon još nije bio uključen i razgovor između gđe. Akerman i naše fotografkinje Antonije Vladić tekao je ovako:

Fotografkinja Antonija: Vi ste jako lijepa žena!

Gđa. Eva (kroz smijeh): Ako sam tak lijepa, onda me slikajte…

(Fotografirala: Antonija Vladić, koja je za 2013. godinu osvojila prvu nagradu za fotografiju “žice violine” u amaterskom i profesionalnom natjecanju fotografa za najbolju fotografiju na svijetu u svim kategorijama.)

Diktafon za snimanje je uključen, a fotografiranje obavljeno.

Rođeni ste u Varaždinu…
1922. godine. 13.semptembra. I živjela u Varaždinu 18 godina. Tamo sam završila osnovnu školu i Gimnaziju i onda je došao rat.

Iz kakve obitelji potječete?
IMG_0186Moj je djed došao iz Poljske u Varaždin. On je bio apotekar i kupio je 1860. apoteku K zlatnom anđelu u Varaždinu i ta apoteka je lijepo radila. Djed je imao dva sina, jedan je studirao farmaciju, a to je bio moj otac. Drugi je bio advokat. I onda je moj otac preuzeo apoteku. A moja mama je došla iz Beča. Ona je bila prof. klavira. Međutim za vrijeme Prvog svjetskog rata je radila kao sestra pomoćnica u jednoj bolnici i onda je ona davala dobrotvorne koncerte u korist bolnica, a pošto su se moj otac i stric bavili muzikom, zapravo, muzika im je bila jednako važna kao i njihovo zvanje, možda i važnija. Moj otac je svirao čelo i našao se upravo u Beču, on je tamo doktorirao. I prisustvovao je tom koncertu i tako su se oni tamo upoznali. I 1918. godine su se oženili. Moja mama je onda došla živjeti u Varaždin. U našoj kući su se održavali ovako komorni mali koncerti svake srijede. Mama klavir, tata čelo, moj stric violinu i još jedan prijatelj violu. Tako da je zapravo, meni muzika ostala kao veliko veselje.

U kojoj ste ulici u Varaždinu živjeli?
Rodila sam se u Vrazovoj ulici. U kući koja je bila vlasništvo Pogrebnog poduzeća i cijeli tavan i stepenice su bile pune lijesova koji su se prodavali. To je bilo idealno za djecu iz našeg kvarta za igranje skrivača. A u dvorištu je bila garaža za mrtvačka kola i onda smo se uvijek tu igrali mrtvaca. I kad su konji došli da odvezu kola mi smo se sa njima vozili do ugla, pa onda skočili. To je bila najljepša igra. Kad sam imala šest godina onda smo se preselili u Gundulićevu ulicu (Dućansku) moj tata je nadogradio u dvorištu jedna dio. Ja sam onda išla u Gimnaziju, išla sam na maturu.

Kakvo vam je djetinjstvo ostalo u sjećanju?
Kad smo bili mladi svi smo se jednako družili. Nismo pitali, tko je tko, što je… provela sam jedno vrlo lijepo djetinstvo.

04A rat…?
Međutim kad je počeo nacizam, a pogotovo kad je Hitler 1938. prisvojio Austriju onda je došla moja baka iz Beča k nama da se spasi. Moji roditelji su počeli to pratiti i ozbiljno su to shvatili. I cijela atmosfera u kući je bila napeta, depresivna. Moj otac je naročito bio takav jer je točno slutio što će se dogoditi. Osim toga moj se otac puno bavio poviješću farmacije. Putovao je po cijelom svijetu i sakupljao je stare knjige o povijesti farmacije i napisao je mnogo članaka o tome. Onda se trebao na zagrebačkom fakultetu osnovati Odsjek za povijest farmacije i on je jedini bio koji se time bavio. Međutim, pošto je Židov, bio je odbijen. I to je na njega užasno djelovalo. Osim toga on je preko noći oslijepio. Dakle, cijela ta situacija za njega je bila neizdrživa. I točno je znao što čeka i njega i nas. I onda je nama otvoreno rekao da on neće živ pasti Nijemcima u ruke.

Tako je na žalost i bilo, zar ne?
6. travnja 1941. godine kada je Hitler napao Jugoslaviju, prvi dan rata, moj otac je učinio samoubojstvo! U našoj kući. Ubio se iz revolvera. On je nama to stalno govorio da neće živjeti u takvim uvjetima. A imao je 57 godina. I onda je pokopan u noći. Nitko od nas nije smio prisustvovati na pogrebu.

Što je uslijedilo nakon očeve smrti i početka rata?
I sad, našu apoteku je preuzela jedna magistra koja je stanovala kod nas, jela je kod nas… I sad kad je počela ustaška vlast, ona je zaključala vrata odostraga od apoteke tako da mi nismo više imali pristup u apoteku. Tamo je bila tatina kasa i dokumenti. I mi smo takoreći preko noći ostali bez ičega.

Kako je, međutim, izgledao dan kada su vas deportirali u logor?
To je bilo već 13. lipnja na dan kada je mojoj mami bio 50-ti rođenndan. Jedne večeri upali su u kuću nama potpuno nepoznati ljudi. Zgrabili nas, mojeg brata, moju mamu, baku i mene i izvukli na ulicu i strpali u jedan kamion gdje sam ja već našla svojeg strica i većinu varaždinskih Židova. I odveli su nas u neku kasarnu u Varaždinu u konjušnicu. Uglavnom tu smo se našli, oko 600 Židova koliko nas je bilo u Varaždinu. Međutim, drugi dan su nas već otjerali na kolodvor. Tamo su već bili stočni vagoni, nabili nas u te stočne vagone i odveli nas u Zagreb, tamo gdje je sad studentski centar. Tamo je nekad bio Velesajam i tamo su nas ugurali u paviljone. I vidjeli smo već Židove iz Koprivnice i cijele okolice.

IMG_0196

Čega se možete prisjetiti iz tog sabirnog logora u Zagrebu?
Proživljavali smo tako grozne momente. Ja to uopće ne mogu ispričati. To je bilo takvo maltretiranje. Primjerice: nešto su izmisli, stavili nas pred zid i rekli: Sad ćemo vas ubiti. Onda su rekli: Nećemo vas sada, sutra ćemo vas…Ili, nije bilo toaleta …užas jedan. I četvrti dan, kako je išla pruga radi Velesajma doveli su vlak.  Pošto smo već ionako bili na nivou stoke, utrpali su nas u taj stočni vagon i vlak je pomalo krenuo. Nije bilo mjesta niti zraka i tako do Gospića.

Stigli ste u Gospić…
U Gospiću su nas iskrcali, prvo u kaznionu , a drugi dan u kino dvoranu. Bila je jedna velika kino dvorana. U međuvremenu kino je i dalje radilo. Kad je kino radilo nas su ugurali u jedno dvorište gdje smo bili nagurani kao sardine i čekali da nas ponovno vrate na goli beton u kino dvorane. I ja sam se razbolila , dobila sam visoku temperaturu, tresla sam se sva. I sjećam se da iza jedne kino predstave nisam mogla stajati i sakrila sam se iza jednoga platna. Uglavnom svi smo bili stješteni. I na nas četiri bio je po jedna mladi vojnik, ustaša koji nas je sa puškom čuvao. Ne znam što nas je imao čuvati kad nismo mogli nigdje izaći? A jedan čovjek koji je sjedio do mene bio je jedan zubar iz Varaždina koji je rekao ovom momku koji nas je čuvao: Vidiš da je ova djevojka bolesna i ta će bolest i na tebe prijeći. Slušaj, najbolje je ti je dignuti je i odvesti je u bolnicu!” A on je valjda bio tekar mobiliziran i nije još shvaćao zašto je tu, zapravo?  Uglavnom, on je prestrašeno gledao i podigao me na ruke,  bacio u prva seljačka kola koja su išla i rekao : Vozi te je u bolnicu! I ta bolest je meni zapravo spasila život!

01Dovezli su vas u bolnicu…
Možete misliti u kakvom stanju?! Bez ičega, nisam bila niti svjesna. No, prvo što sam čula kad sam se probudila jedna sestra ljuta, bijesna je vikala: Židovi nisu tu da ih se liječi! Njih treba ubiti! Međutim bilo je ljudi. U prvom redu dr. Dane Vuković koji je bio upravnik. I koji mi je prišao i ja sam  mu rekla, tko sam, što sam i što se sve dogodilo. On mi je rekao: Slušaj, tako dugo dok ću ja ovdje raditi, tebi se neće ništa dogoditi. Ako se meni što dogodi, ne znam što će biti dalje? Jer on je bio Srbin. I onda ona sestra koja me tako “lijepo dočekala” mora da je dojavila negdje na ustaški stan da se ja tu skrivam i neka dođu po mene. Međutim ja vjerujem da je Vuković imao nekoga koji je to njemu dojavljivao. I još je bio jedan stažist Furgozi i rekao mi je: Da će me u najgorem slučaju staviti na operacijski stol i operirati slijepo crijevo kako bi se ustaše uvjerile da sam na operaciji.

Liječnici su vas skrivali u bolnici?
I onda su me stvarno sakrivali na tavanu. Najgore je bilo jedan puta gdje nije bilo drugog izlaza nego me sakriti u mrtvačnicu. Uglavnom: uspjeli su me spasiti. Onda sam se javila svojem prijatelju i on mi je poslao nešto novaca i poruku u kojoj je stajalo: ako on uspije iz Zagreba izvući svoju majku i sestru sa njezine troje djece onda će on doći na otok Ugljan u mjesto Preko gdje je bio jedan stari apotekar čiji sin je bio prijatelj od mojeg budućeg muža, a taj apotekar je već bio star i mislio je da će dobiti nekoga tko će moći raditi, a on će mu dati azil tobože. I ako uspijem izaći iz te bolnice moram ići na otok Ugljan. I ja vidim za tri mjeseca kako se preko puta u Domobranskoj kasarni nešto muvaju i tapkaju, da bi oni otišli i nakon par sati došli talijanski vojnici. To je bilo onda kada je Pavelić prepustio Dalmaciju Talijanima sve do Karlovca. Onda su Talijani okupirali i Gospić. I sad meni sine misao: “To bi bio pravi momenat za izvući se iz bolnice, kad se još ne zna tko pije ,a tko plaća?!” I sad ja tako stvarno napravim. Odem kod komandanta, nisam znala talijanski i imala sam slučajno studentsku legitimaciju i kažem: Ja sam “student iz Preka i sad kako se više nije moglo glatko putovati, ja sam se putem razboljela i sišla u Gospiću i tako sam ostala u bolnici. ” I pokažem otpusno pismo iz bolnice što mi je falsificirao dr. Fulgozi i napisao: “Eva Krajanski rođena na otoku Ugljanu otpušta se iz bolnice na kućnu njegu.” I onda počinje moje putovanje na Preko.

Ali vi ste se tijekom skrivanja u bolnici sprijateljili sa jednom ženom iz Karlobaga…
Sa mnom je u bolnici ležala jedna gostioničarka iz Karlobaga. I ja sam vidjela da se sa njom može otvoreno razgovarati, onda je ona meni rekla na koji se način može putovati. Moram doći u Karlobag, iz Karlobaga brodom na Pag, a onda dva ili tri puta ide brod iz Zadra za Ugljan. Ona mi je kazala da će me kod sebe u Karlobagu sakriti. I tako je i bilo. Nitko nije znao. I onda sam se prebacila na Pag, iznajmila hotel i treći dan je došao brod i otišla sam u Zadar i sa trabakulom u Preko.

IMG_0243Kako je sve teklo u Prekom?
Sve je bilo jako dobro i lijepo i mirno, ali nakon četiri mjeseca ušli su nam u trag karabinjeri (meni i mojem budućem suprugu) i zapovjednik me zvao. Čim sam dobila poziv znala sam da me ništa lijepog ne može čekati. I za svaki slučaj stavila sam jedan jastuk u suknju kako bi izgledalo da sam trudna, jer sam znala da su Talijani osjetljivi na trudnice i djecu. I on meni kaže: U roku od 24 sata morate se vratiti u NDH! Ja mu odgovaram: Vidite ja sam noseća, ali imam tetu u Dubrovniku i ona me pozvala da dođem u Dubrovnik tamo roditi. Sutra u jutro otpratit će vas karabinjeri u Zadar i otpratiti u Dubrovnik, rekao je on. Tako je i bilo. Krenuli smo za Dubrovnik, ali smo se iskrcali u Splitu (ja i moj budući muž).

A život u Splitu?
I sad smo se snalazili kako smo znali i umijeli. Ja sam kao mlada jako voljela svirati harmoniku. Našla sam jednu sobu kod jedne obitelji koja je imala djecu koja su željela svirati harmoniku. Onda sam imala i dvije kuće koje sam pospremala. Devet mjeseci smo se krili u Splitu. Međutim, jednog dana nema mojeg muža kući. (U Splitu sam se ja i udala za svojeg supruga, zagrebačkog Židova, apotekara, Đuru Akerman kod Grko-katoličkog svećenika). Dakle, nema ga niti drugi dan i onda sam se ja zabrinula. I ja sam razmišljala: Ili je u zatvoru ili u bolnici? Išla sam ga tražiti. I stvarno je bio u zatvoru. U jednoj raciji su ga uhvatili na ulici, jer je bio bez dokumenata. I nakon četiri dana dođe on praćen sa karabinjerima, da će oni paziti da se nigdje ne maknemo i da moramo ići smjesta nazad u Hrvatsku. Baš kad je on došao (moj muž) kod nas je bio jedan naš veliki prijatelj, Splićanin i on meni kaže: Vidite, otok Brač. Tu je mjesto Sutivan i ja na Sutivanu imam jedne jako dobre prijatelje i ja ću napisati za vas nekoliko riječi. Mi se stvarno uspijemo izvući iz Splita i doći do Sutivana do te obitelji. Zvali su se Lukšić.

IMG_0275A ta obitelj?
Nisu stvarno pitali niti tko smo, što smo, nego su sve dijeli sa nama. I živjeli smo kao članovi njihove familije. Međutim opet nas je netko otkucao. I jedne noći opet opkole cijelu kuću, zgrabili nas i smjesta nas odveli u mjesto Sumartin na Braču. I tamo je bio prvi internistički logor za Židove iz Kraljevice, Kupara i sl. Tu smo bili nekoliko mjeseci.

Kako ste, međutim, dospjeli u logor na Rabu?
 I jedne noći su nas ukrcali u brod i odveli nas na Rab. Tamo je bio već veliki logor. Bilo je tamo već Slovenaca, Srba, tu su bili i Židovi. Bacili su nas u te barake. I sad je počeo život u logoru. Mogu reći da fizičkih maltretiranja nije bilo . Dobili smo minimum hrane koji je potreban ipak da živiš.

Kako ste provodili dane u logoru na Rabu?
Ja se nikako ne mogu sjetiti kako smo dane provodili. Ja znam da sam oko sebe okupila djecu da im malo olakšam i napravila nekakav vrtić. Toga se sjećam. Nikakvih detalje se ne mogu sjetiti. Sjećam se silnih stjenica, a ispod poda su bili štakori. Na sve se navikne čovjek kad je mlad.

Kako ste uspjeli pobjeći iz logora na Rabu?
Mi smo tu bili do kapitulacije Italije. Sad, kad je nastupila kapitulacija Italije, već ranije je bila formirana jedna židovska brigada. To je sve bilo jako konspirativno. Oni su se pripremali. Tako se taj logor raspustio. Ali vi ste na otoku u jednoj mišolovci. Vi nemate kuda bježati. A na otoku Krku su već bili Nijemci. I sad, što nas je spasilo? Partizanija! Partizani, čiji je glavni štab onda bio u Otočcu poslali su dva broda po noći da nas izvuku sa otoka Raba. Tko je god mogao se ukrcao. Tko je bio star i nemoćan taj je ostao. I vrlo brzo su ih pokupili i odveli u Auswitcz. I tako su nas partizani doveli do Senja i iz Senja u Otočac. Ja sam bila student farmacije i moj muž koji je završio farmaciju, pa su nas poslali na Papuk. To je bilo nevjerojatno putovanje do Papuka. Putovalo se preko mjesec dana. Čak smo prošli pored Jasenovca preko rijeke Save…

A gdje ste dočekali kraj rata?
U Papuku. I onda smo otišli u Osijek. Kad je Slavonija bila oslobođena otišli smo u Osijek. Muž i ja radili smo u jednoj bolnici.

Ali, niste ostali u Osijeku, zar ne?
IMG_0203Kad je rat završio dobila sam poziv iz Zagreb iz Sanitetske uprave da moram doći i nastaviti studij. Ja samo došla i rekla: Ja nisam u stanju studirati. Ne, ne ti moraš, kazali su nadležni. I tako sam ja nastavila. I muž je došao po prvi puta da nakon partizana živimo zajedno u Zagrebu. Ja sam 1949. godine završila studij,  a moj muž je dobio premještaj.

Gdje je dobio premještaj?
Njega nisu demobilizirali i zato su nas premjestili u Herceg  novi. Tamo smo živjeli 10 godina. To je bio valjda najljepši period u mojem životu. To je bilo prekrasno! Djeca su bila mala. Imam dva sina. Danas jedan živi u Zagrebu, a drugi u Beču. Nakon deset godina smo bili premješteni u Zadar. Ja sam u međuvremenu specijalizirala medicinsku biokemiju. Vodila sam jedan laboratorij. Muž mi je umro sa 75 godina…

A vi u mirovini…?
IMG_0255Kad sam otišla u penziju počela sam slikati. Umrli su mi prijatelji ostala sam sama. U svojoj 85 godini odlučila sam otići u Dom Lavoslav Švarc. Ja sam se tu vrlo brza snašla i shvatila da ako hoćeš ostati bistar da ne pričaš samo “da te boli ovo ili ono”. I ja sam shvatila da se trebam aktivirati. Više nisam slikala, ali sam počela crtati i jedanput godišnje napravim izložbu. Kaka i sama vrlo lijepo sviram klavir počela sam davati svakog ponedjeljka kod nas u Domu koncerte. Programi su bili složeni za svakoga. Klasika, opere, moderna muzika. Održala bih predavanje o muzici kompozitora uglavnom da znaju što čuju. Uvijek je jako posjećeno…

Koja je vaša tajna dugovječnosti?
Moj roditelji su stradali, pa ne znam genetski. Uvijek nešto stvaram. Imali smo prošle godine purimsku zabavu i pjevali smo “Bratec martin”. Ja sam zamaškarana nastupala kao Pipi duga čarapa…

IMG_0262A jeste li se ikad više vratili u rodni Varaždin?
Čim je rat završio prvo što sam gledala iz Osijeka doći u Varaždin u nadi da ću nekoga naći. To su bili najteži dani u mojem životu! Muške iz moje familije su odveli u Jasenovac, a žene su doveli prvo u Bosnu, a potom u Lobor grad. Iz Lobor grada u Auswitcz. Svi do jednog su od moje familije stradali! Kad sam došla poslije rata u moju ulicu u Varaždinu grlo mi se stegnulo i vidio me jedan čovjek koji me poznavao. I vidio je da ja ne reagiram. Odveo me svojoj kući i tu sam kod njega prespavala. A kad sam došla u svoju kuću- sve nepoznati ljudi! To je bio užasan osjećaj!. Ali kad sam ušla u kuću odmah sam osjetila miris kamilice, jer smo mi sušili na tavanu kamilicu i taj se miris zavukao u zidove. Ja mislim da se taj miris do danas zadržao u toj kući. Sve me to dotuklo. Možete si misliti?!

IMG_0260Kako je život krenuo nakon prvog posjeta Varaždinu poslije Holokausta?
Uglavnom, vratila sam se natrag u Osijek i dvije godine sam imala u Osijeku osjećaj da mi se mama kući vratila! To je bio tako jaki osjećaj da sam trčala kući uvjerena kako se sigurno netko od mojih vratio. To je trajalo dobre dvije godine. Recimo ja u te dvije godine nisam mogla slušati muziku. Jedanput sam pokušala ići na koncert Čajkovskog. Izdržala sam pet minuta i morala sam istrčati van isplakati se. Ali, vrijeme liječi rane! Ja sam vidjela da se na taj način ne može dalje živjeti. I odlučila sam : Ja ću to sada u sebi “zacementirati, zabetonirati.” I zaključila: Ovo je bio jedan život,  a ja želim drugi život. Želim živjeti! I imati djecu. Tako da između tih dvaju svjetova nema mostova. Dugo godina o tome nisam niti govorila. To je bilo kao sarkofag.

Ali, malo, pomalo vi ste i javno ipak počeli govoriti o tome…
Međutim, nakon puno, puno godina, kad se to sve analiziralo počela sam i ja govoriti. I sad volim ići na predavanja. Nemam nikakvih sada poteškoća. Veselim se gledati ovaj lijepi grad. Danas već nekoliko godina unatrag , naravno emocije su uvijek tu, ali u stanju sam na jedna miran način se sjećati toga. I sad, tu u Domu Lavoslav Švarc počinje moj treći život s kojim sam jako zadovoljna.

Nikad niste poželjeli napustiti Hrvatsku i otići u Izrael, nakon svega?
Ja nikad nisam imala naročito želju otići u Izrael, a moj muž kako nikad nije bio demobiliziran nije mogao dobiti putovnicu, ali niti on nije želio otići.

IMG_0247Jeste li ikada izgubili vjeru u ljude?
Ne, nisam! Ali današnja situacija je sasvim drugačija i sada sam u toj fazi da shvaćam povijest i sve mi je jasno zašto je to tako? To je uvijek tako kad je jedna ekonomska kriza uvijek se javljaju nacionalizmi. To nije nikakva iznimka. To uvijek ide gore-dolje. Jednog dana ćemo opet biti u normalnoj fazi.

Bili se, međutim, to sve moglo dogoditi ponovno?
Toga me strah! Toga me iskreno strah! Ta mržnja koja postoji na manjine. Antisemitizam se opet javlja. Tako da ja neki puta kažem: Hvala Bogu što sam tako stara i da neću doživjeti nekakvu reprizu svega toga! Teško mi je jedino radi djece i unučadi. Jer ne vidim nekakvu budućnost. Vjeru u ljude sam zadržala. Međutim, ništa me više ne može iznenaditi! Što god čitam, čujem, mene ništa ne može iznenaditi! Ja sam shvatila da se momentalno iz te recesije ne može. Ne samo mi, nego u Mađarskoj je jak antisemitizam, čak je trebalo popisati sve Židove. Zato ja sve to govorim o tome, jer sam ja jedna od rijetkih koja je još živa, a da je preživjela sve to. Bio je lani seminar za profesore povijesti o Holokaustu. Današnja mladež ništa ne zna o nacizmu i fašizmu. Ja se danas ništa ne mučim o tome govoriti, jer želim da se o tome zna. To je moja filozofija. Naše knjige o povijesti nisu baš objektivne.

Kad sve zbrojite i oduzmete, kakav ste privatan život vodili, posebice nakon II. svjetskog rata?
Moj muž i ja, mi smo se malo poznavali. Mi smo se u Splitu kao proganjani oženili. Kod grko-katoličkog svećenika za 500 lira. Moj je muž bio 11 godina stariji od mene. Jedan neobično dobar čovjek. Prekrasan život sa njime sam imala! Mi smo se teke pravo upoznali kad smo bili u braku. Neobično inteligentan, dobar i dobar otac… Svaki od moje dvojice sinova ima dvoje djece. I to odrasle. Uskoro idem ponovno u Beč na svadbu unuku. Začas bi mogla postati i prabaka od unuka u Beču…

IMG_0265

Diktafon je ugašen. “Zavjesa je pala”, a između gđe. Akerman i mene, urednice portala ZMUSK, poveo se ovakav privatan razgovor:

G.I.: Znate da sam i ja rođena Varaždinka?!, veselo sam kazala.

Gđa. Akerman: Sa iskrenim čuđenjem: Ma nemojte mi reći?!

Gđa: Akerman: Iz kojeg ste kvarta?

G.I.: Iz novog kvarta, ali mi je djed živio do kraja II. svjetskog rata u Zagrebačkoj ulici u Varaždinu. Poslije rata otišao je od strica Blaža Kišičeka, inače medičara i svjećara i sagradio kuću u novom kvartu.

Gđa. Akerman: Kišičeka? Pa, mi smo prije II. svjetskog rata odlazili na, kako smo mi to zvali? Lebenkuchen ( medenjake) kod Magdalene Kišiček.

G.I.: Da, to je bila prva strina od mojeg djeda Kišičeka koja je danas pokojna zajedno sa stricem.

Gđa. Akerman: Ja danas idem u Varaždin kod moje prijateljice Kišiček udate Dučakijević u Varaždin koja stanuje kod Autobusnog kolodvora. Je li vam ona što u rodu?

G.I.: Ne znam vam na to odgovoriti. Dotičnu gospođu ne poznajem, ali moj djed je Stjepan Kišiček i bio je varaždinski medičar isto kao i njegov stric. Vidite kak je svet mali?

Gđa. Akerman: Je, bome je mali. Kazala je to sa smiješkom i sa istim tim iskrenim smiješkom me otpratila.

Bilo mi je toplo oko srca. Gđi. Evi Krajinski-Akerman rođenoj Varaždinki, Židovskog porijekla želimo da “potegne” do 100-te, samo bez – STRAHOTE!

 IMG_0226

Jer bio žut, crn ili bijeli …
za odgonetnuti razliku tu, nije ti dovoljan niti život jedan cijeli.
A razlika između bogatog i siromaha,
više ipak vrijedi jedan život, nego šaka suhog zlata…
Zato živimo svi u miru i slozi, tako nam pomogli svi naši bozi.
U jedinstvenom svijetu,
na jedinom nam planetu.

Živjeli!
Vaši: ZMUSK-ovci

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s