Kriteriji u društvu su ili posve poremećeni ili više uopće ne postoje!
Ponedjeljkom na kavi sa…
predsjednikom HND-a, slobodnim novinarom
Sašom Lekovićem
Prvi puta u povijesti HND-a na njegovo čelno mjesto izabran je slobodan novinar. Znakovito, moglo bi se reći za ovu profesiju sa “sedam kora”. Novinari su sve češće suočeni sa otkazima, nesigurnošću radnog mjesta, sve više su između “dvije ili tri vatre” u svakojakim dilemama: Kome “ugoditi? Istini I činjenici ili moćnicima i profitu?” I tome slično.
Jedno je sigurno, poput ostalih profesija niti ovu nije zaobišla kriza kako u materijalnom tako i u moralnom smislu. Potaknuti viješću da je kormilo HND-a preuzeo “slobodni strijelac”, novinar Saša Leković odlučili smo malo vremena provesti u njegovom društvu, uz šalicu kave, jednog ponedjeljka. Tako smo u razgovoru doznali ne samo što njemu osobno znači ova dužnost, nego kako on gleda na situaciju u hrvatskom, ali i u novinarstvu u svjetskim razmjerima? Što se, naime, može poboljšati, korigirati, ispraviti u novinarskoj profesiji, a što je otišlo u nepovrat ili “prohujalo s vihorom”? Ako ste još u onoj manjini koja vjeruje “novinarskoj riječi” odnosno zapeli ste na onoj “časnoj-pionirskoj” u tom slučaju bilo bi poučno odvojiti nešto vremena i uz šalicu kave pročitati ovaj poučan tekst satkan od naših i od misli predsjednika HND-a, novinara Saše Lekovića.
Kako ste doživjeli imenovanje na dužnost predsjednika HND-a?
Nisam nikada imao ambiciju biti predsjednik HND-a ali sam se na kraju ipak kandidirao kada sam shvatio da mogu pomoći da se Društvo modernizira i bolje osposobi za obavljanje temeljnih aktivnosti navedenih u Statutu. Nisam vjerovao da ću biti izabran jer delegatski sustav izbora velika je prednost za kandidate iz najvećih ogranaka. Uz to, kao slobodan novinar nisam mogao računati niti na podršku najvećih redakcija i medijskih kuća. Na kraju ali ne najmanje važno, već 12 godina gotovo se uopće kao autor ne pojavljujem udomaćim „mainstream“ medijima. Sve su to, objektivno, bili moji „minusi“ već u startu. No, delegati na izbornoj skupštini su očito prepoznali i moje „pluseve“ koje sam, kao i ostali kandidati, morao ponuditi u samo pet minuta obrazlaganja svog profesionalnoga životopisa te izbornog programa.
U kakvom ste stanju zatekli samo Društvo?
HND je organizacija stara 105 godina a unatoč osipanju članstva posljednjih godina (zbog financijskih problema, sve većeg broja otpuštenih novinara ali i nezadovoljstva radom HND-a) i dalje je sa oko 2 500 članova među najbrojnijima ako ne i najbrojnija udruga u Hrvatskoj. Također HND posjeduje Hrvatski novinarski dom što mu omogućava neograničeno korištenje vrijednih prostora za aktivnosti i iznajmljivanje. Tako nešto ima rijetko koja novinarska udruga. To, međutim, znači i da je poslovanje HND-a kompleksno. Prvi zadatak je da proučim kako HND funkcionira u svim elementima, do posljednje pojedinosti, a istovremeno moram, uz suradnju potpredsjednika, ostalih članova Izvršnog odbora, te drugih tijela Društva i zaposlenih u Tajništvu, rješavati konkretne hitne zadatke – od rada na poboljšanju akata, rekonstrukcije web stranice i pronalaženja novca za planirane djelatnosti do reakcija na otpuštanja, napade na novinare ali i neprofesionalno ponašanje medija i novinara.
Kako ocjenjujete rad svojeg prethodnika, kolege Duke?
U 23 godine članstva u HND-u nikada do sada nisam bio član niti jednog tijela –Društva pa tako niti u posljednjih nepunih 8 godina koliko je kolega Duka bio predsjednik. To znači da ne mogu znati sve pojedinosti važne za ozbiljnu ocjenu njegovog rada na tom mjestu. Od vremena kada smo zajedno radili u Jutarnjem listu znam ga kao pristojnu, samozatajnu osobu a kao predsjednika HND-a pamtim ga tek po javnim nastupima, uključujući i medijske skupove na kojima smo se znali sretati.
Kako ocjenjujete stanje u tiskanim, a kako u elektroničkim medijima?
Stanje u hrvatskim (i ne samo hrvatskim) medijima je općenito loše – od financijskih poteškoća, preko netransparentnog vlasništva uz utjecaj financijskih i političkih centara moći na uređivačke politike, loše radne uvjete novinara i ostalih zaposlenih u medijima koji utječu i na stvaranje stalne autocenzure, pretvaranje urednika iz prvih među jednakima u redakcijama u pobočnike vlasničko-upravljačkih struktura… Naravno, nije stanje posve jednako u svakom mediju ali ovo je slika općeg stanja. Sve je više Internet portala a razina pravne regulative kao i profesionalne samoregulacije ne prati adekvatno tu „eksploziju“ realno najjeftinijih medija, uključujući i netoleranciju svake vrste i širenje govora mržnje, kako u komentarima posjetitelja ispod tekstova tako nerijetko i u samim novinarskim tekstovima.
Hoće li doći do gašenja nekih tikovina ili časopisa i prelaziti sve više na portale u bliskoj budućnosti?
Tiskani mediji svakako nisu u ugodnoj situaciji ali teško je predvidjeti koje će novine nestati sa tržišta. Također, osnivanje portala nije nužno u korelaciji sa gašenjem tiskanih medija. No, točno je da je dio novinara koji su ostali bez posla (bez obzira da li je tiskani medij u kojem su radili propao ili ne) angažiran na nekolicini novih portala, uglavnom nekomercijalnih.
Koja je najslabija karika hrvatskog novinarstva?
Ne postoji jedna „najslabija karika“. U prethodnim odgovorima već sam spomenuo nekolicinu tih „slabih karika“. Svakako je jedna od njih i nedostatak kolektivnih ugovora ali i izuzetno niska razina solidarnosti unutar novinarske struke.
Koja je inače najslabija karika novinarstva u Europi, pa i u SAD-u?
Osnovni problemi su slični ali na većim tržištima je više medija, postoji veći izbor za one koji ostanu bez posla u nekom mediju, u većini najrazvijenijih zemalja, za razliku od Hrvatske, nije posve propao srednji sloj društva u kojemu je tradicionalno najviše kupaca novina, na primjer. Postoje i druge specifične razlike među pojedinim nacionalnim tržištima.
Što nedostaje današnjim mladim novinarima u Hrvatskoj?
Nedostaje im previše toga da bi mogli nadoknaditi brzo i to još sami. S obzirom na krizu na medijskom tržištu postoji prevelika produkcija diplomiranih novinara koji u tijeku studija imaju premalo praktičnih iskustava a u redakcijama ih ne dočekuju urednici koji prečesto nemaju dovoljno znanja, strpljenja i etičke samodiscipline da bi se njima ozbiljnije bavili.
Jesu li novinari doista neovisno od politike, moćnika i gospodarstvenika?
Ne postoji novinarstvo neovisno na način da djeluje „pod staklenim zvonom“, odvojeno od realnosti društva. Ali ozbiljni i odgovorni novinari, bez obzira na uvjete u kojima djeluju, moraju nastojati biti najviše što je moguće samostalni, kritični i objektivni u cilju javnog interesa. Integritet novinarstva ne može braniti novinar koji niti sam nema integritet.
Zašto sve više prevladava trač i žutilo u novinama i TV medijima?
Niz razloga sam već spomenuo u prethodnim odgovorima. Tome bismo mogli, na primjer, dodati iznimno nisku razinu medijske pismenosti (kako među građanima, tako i među svima koji djeluju na javnoj sceni, a često i među samom novinarima). Uostalom, kriteriji u društvu su ili posve poremećeni ili više uopće ne postoje.
Zašto ljudi sve manje vjeruju novinarima?
Zbog svega navedenoga. I to, na žalost, s pravom.
Kada je po vašem mišljenju novinarstvo u Hrvatskoj bilo na najvišoj ljestvici?
To je preozbiljno pitanje da bi se na njega odgovorilo jednostavno i jednoznačno. Ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da su osamdesete godine prošlog stoljeća bile vrijeme nekih od najviših profesionalnih dometa novinarstva u Hrvatskoj kao i u čitavoj tadašnjoj SFRJ. To me je svakako doprinijela i činjenica da se nakon Titove smrti počela urušavati partijska monolitnost a tadašnja je država počela „pucati po šavovima“. To nije odmah svima i posve jasno bilo vidljivo ali najbolji među novinarima/urednicima to su osjetili (makar i intuitivno) i iskoristili su taj prostor nenadane slobode.
Je li točno da mediji kreiraju javno mišljenje?
Nikada nije bilo upitno da su mediji važan faktor u kreiranju javnog mnijenja ali nisu jedini. Problem nastaje kada oni na čije djelovanje bi mediji trebali kritički reagirati u cilju javnog interesa zapravo djeluju na medije tako da mediji ne obavljaju svoju ulogu.
Koje karakterne vrline trebaju krasiti dobrog novinara?
Sve. Naravno, nitko nije idealan a i nisu novinari jedini na javnoj sceni koji bi trebali imati čvrst karakter, pokazivati empatiju i odgovornost. U svakom slučaju osoba koja je bahati ignorant, sklona laganju, nema moralnih dvojbi i kojoj je osobni i grupni interes ispred javnoga ne bi se smjela baviti novinarstvom (kao niti bilo kojom javnom djelatnošću koja utječe na život zajednice). Na žalost, stvarnost je daleko od tog ideala a mi novinari ne bismo se trebali zavaravati da onih koji odgovaraju navedenom, opisu u našoj struci nema ili da ih je manje nego drugdje.
Što posebice nedostaje današnjim tiskanim ili elektroničkim medijima?
Vjerujem da sam na to pitanje već odgovorio.
Zašto i kako ste se vi odlučili da budete slobodni novinar?
Počeo sam ponešto raduckati na lokalnoj radio stanici u rodnom gradu kad mi je bilo 15 godina. To se baš ne bi moglo zvati ozbiljnim novinarstvom ali ja sam to shvaćao smrtno ozbiljno pa sam već sa 20 postao profesionalnim novinarom vođen potrebom da razotkrivam skriveno i pomognem onima koji nisu u tom ipak privilegiranom položaju da mogu provoditi vrijeme „kopajući“ po informacijama. U 24 godine rada u novinarstvu bio sam na svim pozicijama od novinara lokalnih medija, preko lokalnog dopisnika nacionalnih medija (Vjesnik, Večernji list, ratnog reportera a potom i novinara i urednika u nekima od najprodavanijih dnevnika i tjednika (Jutarnji list, Arena, Globus). Uvijek sa se iskušavao u nekom novom elementu posla, tražio niše u kojima sam mogao nešto korisno napraviti čak i tamo gdje okruženje baš i nije bilo najpoticajnije. Kada sam shvatio da se manevarski prostor suzio i anticipirao predstojeći sunovrat „mainstrema“ medija i novinarstva, sa 44 godine života i 24 godine profesionalnog novinarskog staža dao am otkaz i pokušao raditi kao slobodni novinar i trener istraživačkog novinarstva. Naime, tada sam već završio jednogodišnje obrazovanje (Dansih School of Journalism, ICEJ) k dobio međunarodnu licencu. Osnovao sam Centar za istraživačko novinarstvo i odlučio, uz rad na istraživačkim pričama pomagati mladim novinarima i studentima novinarstva. To vrlo intenzivno radim već 12 godina.
Jesu li “slobodnjaci” dovoljno zaštićeni? Tu mislim na mirovinsko, zdravstveno, socijalno i sl.?
Postoje lažni slobodni novinari, dakle oni koji su u RPO (registra poreznih obveznika) a formalno prodaju svoje novinarske uratke redakcijama a zapravo sjede u redakcijama i rade za njih puno radno vrijeme no poslodavac za njih plaća manje poreze i doprinose a razliku snose samo novinari. Postoje i zaista slobodni novinari (njih je mnogo manje) koji sami plaćaju poreze i doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje a, kao i ostali pripadnici slobodnih profesija u Hrvatskoj, jedina su kategorija građana koja, unatoč ustavnoj ravnopravnosti, ne može otvoriti zaštićeni račun ukoliko im je primarni račun blokiran.
Jesu li općenito novinari potplaćeni ili preplaćeni?
Većinom su potplaćeni a oni koji su preplaćeni uglavnom zapravo i nisu novinari nego produžena ruka vlasnika i uprava medijskih kuća, kao što sam već rekao.
Koliko će vam otežavati situaciju to što ste slobodan novinar na čelu HND-a? Ili možda olakšavati? Je li se to po prvi puta dogodilo u povijesti HND da je slobodnjak na njegovom čelu?
Nemojte me držati za riječ ali koliko znam (i kako mi potvrđuju kolege iz mnogih drugih zemalja) ovo je možda i prvi slučaj uopće da je neki slobodni novinar postao predsjednik nacionalne profesionalne udruge. Kako sam već rekao, biti slobodan novinar bila je velika prepreka u kandidaturi za mjesto predsjednika HND-a. No, biti predsjednikom HND-a kao slobodan novinar ogromna je prednost i za mene osobno a vjerujem i za novinare (ne samo sadašnje članove HND-a) i za novinarstvo. Time je i moja odgovornost veća jer neću imati nikakvo „sklonište“ niti alibi u slučaju da ne radim ovaj posao najbolje što je moguće.
Tko vam je od novinara uzor u vašem profesionalnom radu? I Zbog čega?
Već sam odgovorio što smatram obaveznim odlikama, ne samo odličnoga već i svakoga ozbiljnoga, novinara ali ne mogu odgovoriti tko mi je uzor. Mogao bih, možda, nabrojati deset rock gitarista, čiju svirku najviše volim ili deset knjiga koje su me „razbile“. Ali poznajem i cijenim rad mnogo sjajnih novinara (dio njih sam imao čast i osobno upoznati a s nekim i raditi) od kojih sam učio čak i ako nikada nisu čuli za mene. Učim i danas, nakon 36 godina u novinarstvu. Od mnogih. I ne usudim se nikoga izdvojiti jer niti jedan izbor ne bi bio pošten. Hvala im svima.
Pozdrav od ZMUSK-a, s porukom u (na) boci:
“Riječi su najmanje, ali jedino moćno oružje koje ima čovjek”,
rekao je Miroslav Krleža i ostao živ.
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 