Želim živjeti u Hrvatskoj u kojoj će više vrijediti rad učitelja sa sela koji povrćem iz vlastitog vrta financira svoj put u Svetu zemlju, nego li rad nogometnog menadžera, kojemu je skupocjena jahta jedini oblik društvene potvrde!
Ponedjeljkom na kavi sa…
dr.sc. ekonomije Tomislavom Dragunom
“Veliki meštar svih privatizacija u Hrvatskoj” kako su prozvali dr.sc. ekonomije Tomislava Draguna, kontroverznog predsjednika Hrvatskog uljudbenog pokreta koji se zalaže za podizanje spomenika Anti Paveliću u Zagrebu, ali i za Hrvatsku koja bi bila monarhija za rubriku Ponedjeljkom na kavi sa… za portal ZMUSK govori o privatizaciji i pretvorbi iz 90-tih godina kao i njezinim posljedicama po naše gospodarstvo, o uzrocima gospodarske krize kod nas i u svijetu, o II. svjetskom ratu i Pavelićevom režimu, ideji pomirbe ustaša i partizana, o Hrvatskoj u kakvoj bi volio živjeti, te o osobnoj tragediji i traženju političkog azila za sebe u susjednoj Sloveniji u kojoj trenutno živi prije odlaska u Švicarsku.
O genezi pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj?
Najprije, da bismo se dobro razumjeli, moramo dati odrednicu (definiciju) predmetu rasprave. U suprotnom, lako će nam se dogoditi ono “baba drumom, djeda šumom”. Dakle, što je to privatizacija u smislu društvenih zbivanja s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća? To je društvena pojava u istočnoeuropskim državama kojom su sredstva za proizvodnju (= kapital) prestala biti državno (= društveno, odnosno partijsko) vlasništva i postala privatna imovina.
Kako vi ocjenjujete Zakon o privatizaciji i pretvorbi?
Na privatizaciju u tom smislu nitko živ ne može staviti ni najmanju primjedbu, jer čitav demokratski (= slobodobuljivi, posebno kršćanski) svijet to je priželjkivao gotovo čitavo stoljeće. Svijet je bio podijeljen u vojne i političke blokovi, koji su bili spremni sukobiti se (čak i ratno) do istrjebljenja. Rušenje berlinskog zida je rezultat, koji je izravno vodio gospodarskom vlasničkom preoblikovanju uobičajenom za “slobodni svijet”.
Koliko je politika imala utjecaj na stvaranje Zakona o privatizaciju u Hrvatskoj 90-tih godina?
Ono što smo htjeli, ono što smo tražili, ono za što smo se borili, to smo i dobili.
Nu, privatno vlasništvo u gospodarstvu nije isto što i kapitalizam, pogotovo nije isto što i kapitalizam u njegovom nesputanom obliku, gdje je profit “bog i batina”. Takvog, naime, kapitalizma nema nigdje u svijetu, a teško da ga je ikad i bilo. Osim, dakako, u teorijskim modelima.Za razliku od privatizacije postoji i pojam provedbe privatizacije, koji se često – neopravdano, štoviše i nedopustivo – poistovjećuju. Dok je privatizacija, kao pojava, “čista kao suza”, bez ikakvih utemeljenih zamjerki, dotle je provedba privatizacije, kao postupak, posve podložna utjecajima, koje možemo svrstati u područje neprihvatljivih, pa i kaznenih, društvenih ponašanja. Provedba je, bilo čega i u bilo koje vrijeme, uvijek ono mjesto gdje dolazi do raskoraka između “teorije i prakse”, između “željnog i ostvarenog”, između “djela i zlodjela”. Zato nositelji kojekakvih neželjenih radnji (= negativnosti) u postupku privatizacije sa zlom nakanom poistovjećuju privatizaciju i provedbu privatizacije, kako bi pokrili svoja nedjela svodeći sve na zaključak, kako “drugačije nije ni moglo biti”. U provedbi hrvatske privatizacije postojale su tri razine mogućnosti društveno neprihvatljivih oblika privatizacijskog djelovanja: a) necivilizacijski postupci,b) neustavni postupci i c) nezakoniti postupci. Ovamo svakako spada i interna dokapitalizacija, pri kojoj su se mogli ostvariti popusti od 150% (!), kad se privatizacijski posao obavlja preko odabranog “internog ulagatelja”, inače siromašnog radnika, s 40 godina radnog staža.
Koji su, dakle, nezakoniti privatizacijski postupci?
Nezakoniti privatizacijski postupci su to onda, kad se zaobilaze konkretne zakonske odredbe: pa se nešto što vrijedi stotine milijuna procijeni na jednu kunu (Hrvatski Domovinski Fond, Fond hrvatskih branitelja iz domovinskog rata, PK Belje, PIK Vrbovec), pa se od radnika, putem punomoći, kupuju dionice po cijeni, koja je daleko ispod njihove nominalne (i tržišne) vrijednosti, u čvrstima ortačkim krugovima poslovođa i raznih drugih rukovoditelja, da bi ih se založilo po nominalnoj vrijednosti i dobilo menadžerski kredit, te ga otplatilo iz dividende po nominalnoj vrijednosti (Franck), pa se dionice trgovačkih društava iz kuponske privatizacije, u stečajnom ili predstečajnom postupku, kupljene u bescjenje od branitelja i prognanika, zamijene s Hrvatskim fondom za privatizaciju – po nominalnoj vrijednosti – za visokovrijedne dionice (PIF-ovi), čak i u trenutku dok PIF-ovi nisu bili ni registrirani (Šećerana Virovitica). Ništa se u provedbi hrvatske privatizacije nije dogodilo što nije bilo za očekivati. Svi pretvorbeni i privatizacijski zakoni su doneseni u propisanom, i javnom, postupku. Način njihove provedbe utvrđen je u državnom vrhu, bez ikakvih tajni. Sama pak izvedba, također, podlijegala je visokom državnom nadzoru. Ni muha nije mogla proletjeti!
U čemu je, dakle, problem?
U svjetonazoru i političkoj iskrenosti. Narod je želio i očekivao jedno, što mu je i obećavalo, a radilo se drugo. To pak drugo bila je slijepa ulica, promašaj, koji sada dolazi na vidjelo. Nije se shvatila poruka 1989. Htjelo se društveni i gospodarski sustav na umoru, oživjeti u novom obliku, a to kako vidimo nije moguće. Sredstva za proizvodnju, odnosno državni kapital, nastojalo se prenijeti u vlasništvo podobnim, bez obzira na tradicijske komercijalne običaje. Nije bilo kupo-prodaje, nego podešeni prijenos vlasništva s države (= društva) na odabrane pojedince. Bio to samo ušminkani samoupravni sustav, s istim dirigentima i izvođačima, koji nije u stanju zasvirati novu melodiju. Potrebno je, stoga, otvoriti put za izmjenu orkestra, jer toga ne će biti prave svirke. Taj put nisu nužno utvrđivanja kaznenih odgovornosti (iako ni njih ne treba otkloniti), budući su negativnosti u privatizaciji uglavnom učinjene “legalno”, ali nepošteno i gospodarski promašeno.
Što onda kažete za zakonsku odredbu da privatizacijska pljačka nikad ne zastarijeva?
Potrebno je vratiti se na početak. Iznova polagati maturu. Pa, tko prođe – prođe. Bez, u svakom slučaju, arbitraže i asistencije u ulozi usmjerenog državnog odvjetništva, sudstva i policije.
Za to je nužno: a) utvrditi ocjenidbene kriterije (kao, na primjer, kod pregleda krvi, gdje se znaju normalne vrijednosti, pa svako svoj nalaz može usporediti s njima), b) otvoriti privatizacijske arhive i dopustiti svakome tko je za to kvalificiran ocjenu bilo kojeg privatizacijskog slučaja i oblika, koju je onda razmatrati određena državna tijela na isti način, kao i izvješća Državnog ureda za reviziju, c) osigurati fizičku zaštitu i dostojanstvo svakom od istražitelja privatizacijskih zbivanja.
Koji su, dakle, uzroci gospodarske krize u Hrvatskoj?
Odgovor na sva pitanja o gospodarskoj krizi u nekoj državi pretpostavlja prethodno dobiveni odgovor na pitanje: što je ta država uopće? Tek kad se da, odnosno utvrdi taj odgovor, može se govoriti o konkretnoj gospodarskoj krizi u Republici Hrvatskoj, u Europskoj Uniji, konačno u čitavom svijetu, te o mogućnostima za izlazak iz nje.
Uzmimo za primjer pretrpan brodski čamac za spašavanje. Problem je moguće riješiti pribavom još jednog čamca ili utapljanjem prekobrojnih putnika. Kriza spašavanja postoji, ali samo ako nam je stalo do ljudskih života, nu, ne i ako takvog osjećaja nemamo. Tada krize nema, niti potrebe traženja rješitbe za nju. Država može, naime, biti država-poduzeće, ali isto tako i država-obitelj. Za državu-poduzeće ne predstavlja nikakav problem, osim krokodilskih suza, to što stotine tisuća ljudi, dijelova konkretnih ljudskih obitelji, u državi veličine Republike Hrvatske, nema dovoljno, ili uopće nema, sredstava potrebnih za život. Ali, za državu-obitelj, a takvom svoju državu doživljava pretežan dio pučanstva, takvo je stanje neodrživo, pa ono nerijetko završava pobunom i neminovnom zamjenom sustava vrijednosti, uglavnom i ljudi. Manjina “bez problema”, uvijek mora ustuknuti pred većinom “s problemima”.
A koji su, dakle, uzroci gospodarske krize u svijetu po vašem mišljenju?
Sadašnja gospodarska kriza u svijetu, jednako kao i ona u Republici Hrvatskoj, ima sve odlike manjkavosti, koje sa sobom nosi država-poduzeće odabranih. Izlaz je u klasičnom obrascu: prilagoditi se ili umrijeti, uvažiti interese na svim društvenim razinama ili nestati. Trećega nikada nije bilo, niti će ga ikada biti.
Što najviše zamjerate današnjoj Vladi?
Vlade Republike Hrvatske, bilo one HDZa, bilo SDPa, nastoje biti neideologijske, ili se takvima prikazati, pa “nit’ smrde, nit’ mirišu”, a svoje nedorečenosti opravdavaju općim stanjima “na globalnoj razini”, dok rješidbe traže u svespasavajućim “investicijama” i “otvaranju radnih mjesta” i odatle proizlazećim stopama rasta, koje same po sebi ništa konkretno i precizno ne znače. Vlade Republike Hrvatske nemaju ideologijskog odgovora. Čekaju spas u općim tehnološkim zbivanjima, često kao kišu iz vedra neba. Međutim, tehnologija nikako ne može zamijeniti društvena stajališta, ona samo zavarava. Ne može biti investicija sve dok ne postoje razumni razlozi za njih. Ne može biti otvaranja radnih mjesta sve dok nema poslovanja, koje ih traži. Svega pak toga, opet ne može biti, sve dok nema potrebe za njima. SDP-e izvorno je komunistička stranka. Nikada se od tog svog izvora nije distancirala, a teško je vjerovati da će to i ubuduće učiniti. Mnogi njeni članovi, ne samo zbog nostalgije, nisu to u stanju prihvatiti. Što onda učiniti, kad svijet očito ide drugim putem? Zasad nema odgovora. HDZ i SDP iznijeli su hrvatsku pretvorbu i privatizaciju u smjeru, kojom se izvjesna skupina novoizvedenih vlasnika domogla pretežnog dijela državnog kapitala u Republici Hrvatskoj. Taj državni kapital ima svoju programiranu logiku i poslovni slijed. Nameće silom prilika posve određeni državni i gospodarski ustroj, od kojega – po cijenu nestanka – ne može, niti smije odstupiti.
Koji je onda po vašem mišljenju izlaz iz ove gospodarske krize?
Zasad nema prihvatljiva izlaza. Gospodarsku politiku Vlade Republike Hrvatske, kojoj je predsjednik Zoran Milanović, definirao je i nastojao ju provesti Radimir Čačić. Nu, on nije zamijećen među ljudima, koji nešto znaju o modelima gospodarskog razvitka, posebno regionalnog. Bez tog znanja, međutim, nije moguće korištenje odgovarajuće razvojne metodologije. Nastojao sam vidjeti što se u tom smislu čini, ali nikakvog znaka u tom smislu nisam uočio. To vjerodostojno mogu posvjedočiti, jer sam upravo doktorirao na temu “Financijski uvjeti i mogućnosti za razvitak Bosutske nizine”. Sličan dokument na razini ne postoji čak ni u naznakama. Nije samo u pitanju teorijska strana ovoga problema. Radi se i o praksi, koje se nikako ne nalazi kod onih, koju su u Vladi Republike Hrvatske za to zaduženi. Postaviti i voditi cjelovit sveopći gospodarski razvitak nije isto što i poslovodno voditi izgradnju nekog pojedinačnog, ma koliko velikog objekta. Kako to prevladati? Nikako, sve dok praktično znanje i iskustvo ništa ne znači.
No, jeste li što novoga očekivali od novog guvernera HNB-a Vujičića?
Nastavio je tamo, gdje je dr. Željko Rohatinski stao, radi isto ono, što je i on radio. Ne očekujem nikakve promjene, a i zašto bi ih bilo, kad one državnoj (= uzdržavljenoj) klijenteli ne mogu donijeti ništa dobra. Boris Vujčić je strpljiv, oprezan, ali i posve jasan čovjek: “Ne postoji mogućnost mijenjanja tečajne politike, a da se ne ugroze stabilnost cijena i financijska stabilnost. Učinit ćemo sve što je u našoj nadležnosti da održimo financijsku stabilnost te pomoći državi da ostvari gospodarski rast na način koji ne ugrožava primarni cilj HNB-a. Razlog tome je vrlo visoka euroiziranost Hrvatske s jedne te visoka uvozna zavisnost s druge strane.”Ali, kad gladni vuci počnu zavijati pred vratima… Nužda zakon mijenja. Poteškoće, na kraju krajeva, ipak svima otvaraju oči.
Na čelu ste Hrvatskog uljudbenog pokreta o kojem se u Hrvatskoj malo zna. Vaš angažman ponovno se aktivirao povodom najave održavanja skupa svih desnih stranaka iz Europe u Zagrebu, a koji je Vlada zabranila te ste tim povodom i javno reagirali… Što nam , međutim, možete reći o Hrvatskom uljudbenom pokretu?
Hrvatski Uljudbeni pokret djeluje u okviru svojih Načela, kojih ukupno ima 21. Naša načela, s opisom njihove razložnosti, kao knjiga na oko 400 stranica, bit će objavljena u proljeće sljedeće godine, svakako prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Buduća Država Hrvatska, po našoj zamisli, mišljenju i htijenju, svakako bi trebala biti oslobođena svih natruha jugoslavenstva i komunizma, kao nepotrebnih i štetnih za opstojnost hrvatskog naroda, njegove uljudbene, a nakon toga onda i krvne zajednice.
Kako, dakle, prema toj zamisli tumačite izjavu prvog predsjednika RH Franje Tuđmana o “pomirbi ustaša i partizana”?
Hrvatski uljudbeni pokret, u tom smislu, prihvaća pomirbu “partizana i ustaša” dr. Franje Tuđmana, ali nikako kao neodređenu parolu tipa Narodnog fronta, koja vrijedi dok traju samo nečije potrebe za njom, nego kao jasno, precizno definiran uvjet suživota svih pripadnika hrvatskog naroda, bez obzira na njihov svjetonazor, na njihovo podrijetlo i na njihov društveni i materijalno-financijski položaj. Tako kao Hrvate vidimo i one pravoslavce, jednako i Židove, koji se Hrvatima osjećaju i kojima ne upravlja iz Beograda, odnosno iz Jeruzalema, te i našu hrvatsku braću romskih korijena. Temeljno je pitanje: jesmo li, jeste li, jesu li za Državu Hrvatsku, a tek onda može slijediti sve ostalo.
Zalažete se čak i za Hrvatsku kao monarhiju, zar ne?
Države Hrvatske treba nositi dostojanstveni naslov hrvatskoga kralja (biranog, ne nasljednog), a nikako već pohabani genitivski naziv predsjednika Republike Hrvatske. Cijenimo da sjedište hrvatskog kralja mora biti među hrvatskim narodom, konkretno u palači na trgu u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, a ne na pašnjacima Pantovčaka. Kao realisti prihvaćamo postojanje Republike Hrvatske, ali samo na određeno vrijeme, kao prijelazni, mogući oblik u danim političkim okolnostima.
Zbog čega ste tražili politički azil u Sloveniji?
Pretpostavljajući što mi se sprema, ta hvala Bogu imam dovoljno iskustva, podnio sam 8. studenog 2007. veleposlanstvima Republike Austrije, Republike Italije i Republike Slovenije u Zagrebu molbu za međunarodnu zaštitu (politički azil). Naime, 30. studenog 2005. Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru (!) podnijelo je protiv mene optužni prijedlog (= optužnicu) Općinskom sudu u Zagrebu i zatražilo 3-godišnju zatvorsku kaznu, jer da sam lažno optužio ugledne i časne ljude (Dr. Ivo Sanader, Ivica Todorić, Mara Lucić, Mladen Bajić, Juro Bajić, Mladenko Žužul, Miroslav Kutle, Ivan Turudić, Ivan Radošević, Zlatko Mateša, Dušan Vujić, Prof. dr. Andrija Hebrang, Bojana Dobrović, Ivan Vladić, Petar Milat i dr.). Slijedom toga, krajem 2008. održano mi je suđenje na Županijskom sudu u Slavonskom Brodu (za događaje iz 1996.). Proglašen sam krivim i 8. siječnja 2009. osuđen na četverogodišnju zatvorsku kaznu, jer da sam poticao odgovornu osobu na trgovanje dionicama, pri čemu da je ostvarena razlika u cijeni, a to da je stjecanje protupravne imovinske koristi. Podnio sam žalbu Vrhovnom sudu RH. U više navrata primao smo pismene i telefonske prijetnje, čak i smrtne naravi, ja i članovi moje obitelji. Svi su takvi slučajevi prijavljeni policiji, utvrđena je točnost mojih prijava, ali je na tome ostalo. Što više, kad sam, kao predsjednik Hrvatskog uljudbenog pokreta najavio podizanje spomenika Dr. Anti Paveliću u Zagrebu, dobio sam internetom, uz objavu na internetskom portalu, prijetnju smrću. Podnio sam kaznenu prijavu i policijsku prijavu (tadašnjem ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku). Opet bez učinka. Bližio se 26. prosinca 2009. – dan podizanja spomenika. Pozvan sam na policiju, gdje je sa mnom razgovaralo više policijskih inspektora. Zanimalo ih je kanim li rušiti vladu Jadranke Kosor i hoću li nastojati nasilnim putem preuzeti vlast u Republici Hrvatskoj. Zaključili smo nagodbu, prema kojoj sam odustao od podizanja spomenika. Kako rekoh, pravomoćna sudska osuda na zatvorsku kaznu postala je izvršnom 10. veljače 2010. Interesirao sam se glede mogućnosti obnove postupka. Ozbiljni, i obaviješteni, ljudi su mi rekli da to ne će ići, pa ma koliko god da sam u pravu. Zna se, zašto. Ne mogu se požaliti. Nitko me nije dirao, ali nisam mogao ni ostati na ovome. Dne 17. travnja 2010. (dva i pol mjeseca nakon izvršnosti presude) otišao sam legalno, s putovnicom i osobnom iskaznicom, preko graničnog prijelaza u Bregani u Republiku Sloveniju, gdje sam 19. travnja 2010. zatražio međunarodnu zaštitu. Oni koji me dobro poznaju, znaju da sve svoje važnije životne odluke donosim slijedom znakova, rijetko logikom
Vaši politički progoni traju, međutim, puno dulje nego od prije par godina? A tu je i osobna tragedija gubitka djeteta u Domovinskom ratu…?
Moji politički progoni traju od 1945. S dvije godine (krajem 1940.) obolio sam od dječje paralize. Morao sam na operaciju. Roditelji su me odveli u Zagreb početkom 1941. Otac se zaposlio u policiji (redarstveni izvidnik), a mene su operirali 1943. U svibnju 1945. bili smo na Bleiburgu, odakle smo se pod nadzorom vratili vlakom preko Slovenije. Zadržani smo u Zidanom Mostu, ali srećom nismo završili u obližnjoj Hudoj Jami. Prošli smo logore u Dugoj Resi, Makarskoj i Imotskom, a onda otpremljeni u rodno mjesto. Bleiburg me je pratio čitavog života. Prva policijska (supovska) saslušanja doživio sam s 18 godina (1956.). Posebno je teška bila policijska obrada 1959. (studentske demonstracije u Zagrebu). Nešto prije Hrvatskog proljeća morao sam na 3-satni informativni razgovor. U organizaciji prof. dr. Marka Veselice postao sam 1. svibnja 1971. direktor Transporta u kombinatu “Borovo” i ostao na tom položaju do 13. siječnja 1972. Smijenjen sam s direktorske funkcije “zbog iskazane nebudnosti prema pojavama nacionalizma”. Usporedo sam smijenjen i s (honorarnog) predavačkog položaja u Višoj ekonomskoj školi u Vukovaru, a nešto kasnije i kao predavač na Ekonomskom fakultetu u Brčkom.Nu, sve je to šala prema tragediji, koja mi se dogodila 8. studenog 1991. u Vinkovcima. Tad mi je poginula najstarija kći Biserka, dragovoljac u Domovinskom ratu. Službeno od granate VBR, ali isto tako (drugi nalaz) od minobacača. Mala prostrijelna rana na njenim grudima (probušena osobna iskaznica u novčaniku, kojeg je nosila u džepu na prsima, jer nam nije omogućeno vidjeti ju mrtvu), kao i neslužbene građanske dojave, govore da je ubijena snajperskim hitcem. Podnio sam kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, nu niti nakon 20 godina nisam dobio nikakvu informaciju.
Zalažete se, dakle, za podizanje spomenika Anti Paveliću Zagrebu! Na kojim povijesnim činjenicama se temelji ovo vaše zalaganje?
Osobno mu se divim: 1.) jer je smogao snage odmah (7. siječnja 1929.), čvrsto i odlučno, beskompromisno, reagirati na šestojanuarsku diktaturu srpskog kralja Aleksandra, koja je izravno vodila uništenju hrvatskog naroda. 2.) jer je imao odlučnosti preuzeti vođenje Hrvatske, kao nezavisne države, u trenutku kad se to nije usudio učiniti niti jedan tako veliki i hrabri čovjek kakav je bio dr. Vladko Maček (dakako, koji je to mogao pokušati učiniti pod okriljem Saveznika), u vrlo teškoj i nepredvidljivoj međunarodnoj situaciji, 3.) jer je trenutno reagirao i bez krzmanja 9. rujna 1943. okupirane krajeve Dalmacije i Istre pripojio Državi Hrvatskoj.Za mene je dr. Ante Pavelić simbol Nezavisne Države Hrvatske, koja je nastala ne 10. travnja 1941., nego kao Banovina Hrvatska 26. kolovoza 1939. Zato je spomenik dr. Anti Paveliću, po meni, spomenik hrvatskoj državi tijekom 2. svjetskog rata, bila ona Nezavisna Država Hrvatska ili Banovina Hrvatska.
Kako, dakle, u kontekstu Pavelićevog režima gledate na pojave poput rasnih zakona, logora Jasenovac i njemu sličnih diljem NDH i masovnog istrebljenja Srba, Židova, Roma i ostalih “nepoćudnih elemenata NDH”?
Suosjećam posve sa stvarnim tegobama Židova i Roma, pa i Srba, no njihovi osjećaji, posebno njihova nacionalna politika, ne mogu biti osnovicom i kriterijem hrvatske nacionalne politike. Svatko treba u prvom redu voditi svoju briga, naravno biti pritom čovječan, koliko je to god moguće, ne biti ničiji sluga ili rob tuđim interesa.
U kakvoj biste, dakle, Hrvatskoj željeli živjeti?
Želim živjeti u državi Hrvatskoj, kojoj je na prvom mjestu biti sveopće dobro svih građana izraženo u Općoj državnoj financijskoj bilanci, a državni proračun, tek ono o čemu se dogovore njeni građani i za što postoje novci. Želim živjeti u državi Hrvatskoj u kojoj nacionalno bogatstvo ne će biti alat za podmiru posljedica bilo čijih promašaja, nego nedodirljiva glavnica, kao jamstvo opstanka nacije. Želim živjeti u državi Hrvatskoj, kojoj će biti stran svaki oblik robovlasništva, kmetske podložnosti, svaki oblik fašizam i komunizma, svaka vrsta diktature i ugnjetavanja. Pod tim uvjetima odgovara mi svaki društveno-politički i gospodarski ustroj. Želim živjeti u državi Hrvatskoj u kojoj će više vrijediti rad učitelja u Hrvatskoj Kostajnici, koji povrćem iz vlastitog vrta financira svoj put u Svetu zemlju, nego li rad nogometnog menadžera, kojemu je skupocjena jahta jedini oblik društvene potvrde!
(Redakcija portala ZMUSK unaprijed se ograđuje od svih stavova dr.sc. Tomislava Draguna. Izbor za našeg sugovornika pao je upravo na njega zbog toga da čujemo i “drugačije stavove”. Ili su to baš oni koji prevladavaju u “šutljivoj ili odviše brbljavoj većini”? Ne bismo znali odgovor.)
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 