… Verom Kuntner (15.06.’15.)

Vlastiti život bih naslikala od blistavih do duboko ugašenih tonova. U svih nas je manje više slična ili ista životna paleta!

 

Ponedjeljkom na kavi sa…
akademskom kiparicom,
prof. Verom Kuntner

Ako itko u gradu Varaždinu živi u skladu sa intimnom atmosferom kakva prevladava na slikarskim platnima varaždinskog slikara Miljenka Stančića onda je to bez svake sumnje akademska slikarica prof. Vera Kuntner. Ova umirovljena varaždinska gimnazijska profesorica likovne umjetnosti cijeli je život provela pod mirnim obiteljskim krovom “kuće na uglu” kako Varaždinci zovu njezinu građansku, obiteljsku kuću u ulici kralja Petra Krešimira IV, mirnim, spokojnim ritmom svojega života i našega grada. Nekoliko godina unatrag što zbog zdravlja što zbog nekih drugih okolnosti akademska kiparica Vera Kuntner preselila je u Dom umirovljenika i postala stanovnica Zavojne ulice na Banfici.

Profesorice Kuntner rado se i s posebnim poštovanjem još i danas nakon što je već više od tri desetljeća u mirovini živo i rado sjećaju svi njezini učenici. O tome da je mnogi od njih s posebnom radošću susreću, ali i s tremom koja se pred takvim autoritetom “blage i plahe ćudi” ne gubi niti nakon što napustite školske klupe i postanete zreli ljudi, o tome ne valja posebno niti govoriti.

Osim toga i ostali Varaždinci koji je poznaju makar samo iz viđenja s posebnim se poštovanjem odnose prema ovoj, prije svega, samozatajnoj, profinjenoj i skromnoj profesorici koja je odgojila i likovno obrazovala generacije i generacije varaždinskih đaka gimnazijalaca. A njena, sada već bivša “kuća na uglu” koja svojom vanjštinom kao i svojom unutrašnjošću upućuje na sklad i mjeru, u vezi je sa cijelim svijetom počevši od Zagreba, Karlovca, Istre, do Venezuele i Izraela, gradovima i državama u kojima je profesorica Kuntner s godinama istkala brojne prijateljske veze, ali i sve do daleke, najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Kine u čijem se domu jednog dnevnog boravka našlo i slikarsko ostvarenje ove umjetnice. Uz šalicu kave i ugodnu građansku, odmjerenu atmosferu kakva je vladala u njezinu domu ponedjeljkom na kavi u apartmanu prof. Kuntner čavrljali smo za portal ZMUSK o njezinu slikarskom pozivu, prosvjetnom radu sa djecom, o gradu Varaždinu u kojem se skrasila od malih nogu, njezinom porijeklu, kao i o njezinim životnim nazorima koje njeguje i u zlatnoj dobi i koji je još uvijek nose kroz život.

 

Kako ste upravo slikarski poziv odabrali za svoje životno zanimanje? Što vas je potaknula na taj izbor?
Već u ranom djetinjstvu pokazujem interes za pisaljku i boju, a to sve jače dolazi do izražaja kada sam krenula u školu. Konačno, ta ljubav za slikanje odvela me kasnije na Akademiju.

Je li za Vas slikarstvo zanimanje ili nešto više od toga?
Kratko ću odgovoriti: za mene je slikarstvo poziv.

Kada je i kao sve to oko slikarstva kod Vas započelo?
Rekla sam da je ljubav za slikarstvo niklo već u ranom djetinjstvu, da bi rasla, što me je dovelo na Zagrebačku Akademiju.

U čijoj ste klasi studirali?
U trećoj godini studija koja je pripravna slikarska i kasnije u četvrtoj bilo nas je sedam studenata u klasi. Vodio nas je izvrstan pedagog i slikar prof. Ivo Režek.

Kakav odnos njegujete prema suvremenom slikarstvu?
Ograničeno pratim suvremenu tzv. modernu umjetnost. Postoje veliki majstori moderne, što znamo. I ne samo uvijek Picasso ili Braque, već čitava plejada onih povezanih u zajedničkim zadacima u svojim djelatnostima. No u umjetnosti mnogih današnjih majstora tzv. suvremene umjetnosti krije se mnogo toga što likovno nije opravdano, što se ne može smatrati vrijednim i dostojnim umjetnosti.

Može li se u Vašem stvaralačkom radu govoriti da pripadate nekoj slikarskoj školi, nekom slikarskom pravcu? Ili ste i Vi u tom pogledu na neki osobit način pokušali, ali ne pod svaku cijenu, ostati svoji?
Ne pripadam nikakvoj školi ni pravcu. Pokušala sam izgraditi samosvojni stil.

Osim slikarskog rada bavili ste se i ilustriranjem knjiga, zar ne?
Da, točno je da sam ilustrirala podosta knjiga i časopisa.

Da krenemo malo na Vaš život. Varaždinci Vas s pravom drže za svoju. A Vi ste, zapravo, rođeni, gdje?
Posebno mi je drago, kao što velite da me Varaždinci smatraju za – svoju. Napokon, ovdje sam dugi niz godina, od ranog djetinjstva sa kratkim izostancima. Rođena sam u Karlovcu, koji sam u ranoj životnoj dobi stjecajem okolnosti napustila.

Gdje ste proveli djetinjstvo i kad ste i pod kojim okolnostima doselili u Varaždin?
Moj otac je u Beogradu bio vezan jednim većim poslom, pa smo tada svi troje iz Karlovca odselili u Beograd gdje se u međuvremenu rodio moj brat Miroslav. Sa sedam godina roditelji me upisuju u njemačku školu u kojoj sam završila prvi razred. U međuvremenu je otac obolio od tifusa i na žalost umro i mi se troje, majka, brat i ja vraćamo u Karlovac. Budući da je majka tada nezaposlena živimo kod majčinim roditelja. U Varaždinu živi majčina sestra, moja teta Marija I njezin suprug Stjepan Ištvanović, moj stric – dragi i dobri staratelji. Tako sam stigla u Varaždin u kojem sam nastavila školovanje, najprije u osnovnoj školi sestara Uršulinki, a kasnije u Gimnaziji.

Kakve Vas uspomene vežu uz djetinjstvo?
Pitate kakve me uspomene vežu uz djetinjstvo? Mnogo bih toga mogla ispričati. Teta i stric su mi pružili prelijepo djetinjstvo i dali mi najviše što su mogli.

Kazali ste da imate brata. Gdje on danas živi i održavate li kontakte s njim?
Moj brat je živio u Varaždinu u Domu umirovljenika. Bio je udovac je, žena mu je umrla prije 10 godina. No, i on je danas na žalost pokojan.

Odakle potječe Vaša obitelj? Odakle vučete porijeklo?
Već sam ranije rekla da smo iz Karlovca, prema tome rođeni Karlovčani, no pradjedovi su doseljenici iz Austrije ( po majci), a po ocu iz Norveške.

U Varaždinu ste proživjeli i Drugi svjetski rat. Kakav Varaždin iz tog vremena pamtite?
Budući da sam živjela u Varaždinu kod svojih staratelja, tete i strica, bila sam svakako dobro zaštićena u svako doba, pa i za trajanja II svjetskog rata koji nam nikome nije podario dobra sjećanja. U sjećanju mi je ostao jedan strašan događaj: Bio je već kraj rata. Partizani, vojska su već danima u Varaždinu. Na ulicama je mnogo ljudi. Vidim kako prolaze kolone zarobljenika, najviše njemačkih vojnika. Proljeće ke. Bilo je to oko podne. Teta, stric i ja smo upravo ručali. Teta je, danas ne znam iz kojih razloga, izašla na čas u vrt, točnije – cvjetnjak. Odjednom, zaglušujuća, strahovita detonacija, zbog koje su u kući počeli padati predmeti, pucati stakla. Sa stola su padale čaše, tanjuri, posuđe. Stric i ja skamenili smo se od straha. Oboje smo pomislili da je u blizini kuće eksplodirala nekakva bomba zaostala od rata. U času smo istrčali iz kuće van u vrt znajući da je teta izašla i pomislili smo da se tei nije što loše dogodilo. Vidjeli smo je gdje leži u vrtu i pomislili na najgore. Međutim ona se digla I potrčala u kuću, dajući nam rukama znakove da ostanemo u kući. Ušli smo, ušla je i teta, a u taj tren uslijedile su nove detonacije. Čuli su se očajnički krikovi sa ulice i strahovita buka. Padali su crijepovi sa krova, dijelovi zidova kuće. Zrakom su letjele traverze, komadi metala, razni predmeti. Te detonacije su trajale izvjesno vrijeme, u kratkim vremenskim razmacima. Mi nismo znali što se događa. Na ulici su ležali mrtvi i ranjeni. Električni stupovi su bili polomljeni. Na žicama visjela su rastrgana ljudska tijela. Strahovit i nezaboravan prizor. No, da ne duljim. Nakon dva dana saznali smo što se dogodilo. Naša kuća se nalazi, odnosno mi smo stanovali i danas u toj istoj kući stanujem u blizini željezničke stanice. Naime, njemački vojnici, zarobljenici tovarili su u vagone municiju. Da lije bila u pitanju sabotaža ili je slučajno neki eksplozivni predmet izazvao eksploziju to se ne zna. Najprije je eksplodirao jedan vagon, a tada redom ostali vagoni napunjeni municijom. Otuda takve naizmjenične detonacije koje su formalno razorile sve što su pogodile.

Kako je tekla Vaša profesionalna karijera prosvjetnog djelatnika? Je ste li odmah po završetku Likovne akademije dobili namještenje u Varaždinu?
Nakon završenih studija diplomiravši 1954. godine državnim dekretom postavljena sam za nastavnicu likovnog odgoja na Osnovnoj školi u Kanfanaru u Istri. U ovom lijepom malom istarskom mjestu, kojeg danas gotovo ne prepoznajem kako se razvio, ostajem dvije godine. Čežnja za morem dovodi me u susjedni Rovinj, gdje sam postavljena za profesora likovnog odgoja na dvojezičnoj hrvatsko-talijanskoj Gimnaziji. Ukratko: Istra je ostavila dubok trag u mojem životu-slikarstvu. Stjecajem okolnosti teta i stric su bili već u godinama i 1958. godine evo me u našem Varaždinu.

Živjeli ste i u Izraelu. Kakve Vas uspomene vežu uz tu zemlju?
Završivši VII semestar studija slikarstva odlazim sa suprugom u Izrael. Živimo u Jeruzalemu. Sjajne mogućnosti što se tiču mojeg zvanja. Puno putujem tom prelijepom zemljom što mi je omogućeno kao novopridošlom građaninu. Imala sam mogućnosti upoznati djela velikih majstora slikarstva, prisustvovati izložbama europske umjetnosti od kojih me se posebno dojmila izložba March Chagalla 1952. godine. Godine 1953. vraćam se kući i završavam studij, diplomiravši 1954. godine.

Na Vašim slikarskim platnima prevladava zaokupljenost gradovima “kao takvim”. Odakle takva tematska zaokupljenost?
Rekla sam da susret sa Istrom ima osobit značaj po mene. Susret sa Rovinjem ostavio je dubok trag u mojem životu, što znači u slikarstvu, posebice arhitekturi.

Gotovo cijeli svoj radni vijek proveli ste na mjestu varaždinske gimnazijske profesorice likovne umjetnosti. Nedostaje li Vam danas, kada ste u mirovini “ šušur i žamor” dječjih glasova i Vaši učenici kao i kolege? Kako na taj dio života gledate iz današnje perspektive?

Da, čitav svoj radni vijek provela sam na mjestu profesorice likovne umjetnosti. I sa radošću i posebnim zadovoljstvom sam obavljala tu dužnost, jer sam imala dobre učenike, zainteresirane za predmet, posebice one izuzetne koji su radili u likovnoj grupi i čiji je broj rastao iz godine u godinu. Naglašavam, sa radošću se sjećam tih dobrih dana. I pitate da li mi taj žamor, taj žamor mladih grla nedostaje? Pa, možda bih pokatkada, mogla reći – da.

Kako doživljavate odnose među ljudima danas, kakvi su bili u vrijeme Vaše mladosti?
Živjelo se mirnije, pa su i odnosi među ljudima, razumljivo, bili drugačiji, bolji. Rekla bih da je u odnosima bilo više kohezije.

Kako provodite umirovljeničke dane?
Umirovljeničke dane provodim kao i ranije dok nisam bila u mirovini. Uglavnom u radu: jedino mi manjka, a što je ranije bilo često-putovanja.

Imate li recept za lijep i njegovan izgled i u “zlatnoj dobi”?
Pitate za recept dobrog izgleda u “zlatnoj dobi”? Recept nemam, jer mislim da takav ne postoji. No, postoji jedino nasljedni faktor.

Što Vas je potaklo ili tko Vas je potaknuo da Varaždincima priredite prije par godina retrospektivnu izložbu?
Prvenstveno zasluge za ostvarenje ove izložbe ima prof. Mirjana Dučakijević koja je duhovni začetnik iste i koja me nagovorila da to učinim i koja je da bi je ostvarila uložila ogroman trud. Zatim, dr. Branko Spevec upravitelj Gradskog muzeja i Gradsko poglavarstvo koje je pripomoglo financijskim sredstvima.

Hoćete li Varaždinu prirediti još koju izložbu i koji su Vam profesionalni planovi vezani uz budućnost?
U visokim sam godinama, pa ne mogu računati na nove izložbe. No, nikad se ne zna. U listopadu prije par godina u Zagrebu u Židovskoj općini u Palmotićevoj ulici pripremila sam izložbu, ali manjeg opsega od ove u Varaždinu.

Žalite li za čime u životu?
Pitate da li žalim za čime u životu? Da, žao mi je što nisam uspjela otići do Sicilije, što nisam posjetila velike majstore XVII stoljeća u Holandiji.

Uvijek sam se divila velikim majstorima talijanske renesanse obilazeći galerije u Italiji, Francuskoj, Austriji, Španjolskoj. Nakon položenog diplomskog ispita, nas sedmero iz klase prof. Ive Režeka, dolazimo u Paris. Prvo nam je bilo posjetiti Louvre. Prilikom razgledavanja muzeja, te raskošne zbirke majstorskih djela, dolazimo do sobe gdje su izložena djela renesansnih majstora. Jedan naš kolega, očito zadivljen jednom slikom pada pred njom na koljena i reče:” Ovo su slikali Bogovi, a ne ljudi!”To njegovo oduševljenje ispoljilo se na ovaj način. Mislim da je renesansa jednim dijelom imala udjela u mojem radu, reći će prof. Kuntner.

Pitate u kojem gradu bih voljela živjeti da ne živim u Varaždinu?
Voljela bih živjeti u Rovinju, ali u Rovinju iz 1956. godine.

Pitate koje sam gradove posjetila, odnosno gdje sam sve bila?
Ne znam kako odgovoriti jer sam zaista mnogo proputovala, mnogo vidjela. Bilo bi predugo pričati o svojim dojmovima, pa ću nabrojati, spomenuti sve gradove i zemlje kroz koje sam prošla: Italija do Napulja, Španjolska, Portugal, Francuska, Andora, Turska, Mađarska, pa one van Europe, Venezuelu I Izrael. Najduže sam se zadržala u Izraelu – pune tri godine.

Kad Vam je Vraždin najljepši? U jutro kad se budi, u podne kad je okupan suncem ili navečer ka d se sprema na spokojan san? Ili u kojem godišnjem dobu Vam je Varaždin najdojmljiviji?
Varaždin je lijep u svako doba dana i u svakom godišnjem dobu. Samo to treba uočiti.

Hoće li Varaždin uspjeti sačuvati svoju urbanost i svoj građanski “štih” i u budućnosti?
Sigurno je da hoće, jer to je grad kulture, duge povijesne tradicije i bogate kulturne baštine

Pitate kojim bojama bih naslikala vlastiti život?
Od blistavih do duboko ugašenih tonova. U svih nas je manje više slična ili ista životna paleta.

Koja Vam je nit vodilja bila i ostala u životu?
Nit vodilja u mojem životu je: rad i samo rad!

A u slikarstvu?
I u slikarstvu rad, jer trudom, marljivim i poštenim radom, moje je uvjerenje, može se postići u životu ono što želimo!

Koje osobine kod čovjeka su za Vas vrijedne poštovanja?
Odgovor je kratak: iznad svega poštenje i marljivost!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s