… Vladimirom Ferdeljijem (08.12.’14.)

Zašto bi ljudi kopali po kantama za smeće, kada uopće nitko ne bi trebao kopati po kantama?!

Ponedjeljkom na kavi sa
ing. strojarstva, poznatim menadžerom,
Vladimirom Ferdeljijem

Naši radnici u inozemstvu su poznati kao izuzetno sposobni radnici. Prema tome to nije pitanje radnika to je pitanje sustava u kojem se radi. Naš sustav pogotovo u državnim institucijama dozvoljava, tolerira i opravdava nerad! I na žalost u takvom sustava imamo i zakone koji štite neradnike jednako kao i radnike! Mi bismo to trebali znatno i bitno razlikovati po svemu. Po pravima, po nagrađivanju i td. Kada bi se takav motivirajući sustav za naše radnike uveo ja sam siguran da bi se 90 posto radnika, a možda čak i više pokazali izuzetno dobrim radnicima iznad europskog prosjeka! Ja u to duboko vjerujem zato, jer smo mi sa takvim jednim sustavom uspjeli u Elektrokontaktu efikasnost naših radnika dovesti gotovo do njemačke razine!

Povod za razgovor sa predsjednikom CROME dipl. ing. strojarstva Vladimirom Ferdeljijem nismo trebali posebno tražiti. Iza njega je dugi niz godina uspješnog poslovanja i vođenja uspješnih tvrtki i projekata, a od nedavno ga je i zamjenica gradonačelnika Zagreba, Sandra Švaljek postavila na odgovornu funkciju u Gradu Zagrebu upravo zahvaljujući njegovim dokazanim sposobnostima…

Iza ing. strojarstva Ferdeljija je 25 godina staža na mjestu generalnog direktora jedne od naših najuspješnijih tvrtki Elektrokonatkta, a od ove godine Ferdelji je profesionalni predsjednik CROME. Do sada je Ferdelji obavljao niz dužnosti na volonterskoj razini poput potpredsjednika Hrvatske gospodarske komore, predsjednik društva za plastiku, predsjednik CROME, te kratko, ali zapaženo po svojim istupima i dobronamjernim kritikama prema vladajućoj koaliciji obavljao dužnost zamjenika ministra pomorstva, prometa i veza.

Na kraju vašeg profesionalnog puta u vašem CV-u moći će pisati da niste bili “pripadnik šutljive većine koja samo klima i čuva svoju stolicu”. Uvijek ste dizali svoj glas i upozoravali na nepravilnosti. Doista, uza sve te reference, kojim se postulatima vodite u svojem poslu i načinu rada?

U samom poslu nekako bi se to moglo svesti na ključno pravilo održivog razvoja. Svaka djelatnost kojom se bavite mora zadovoljiti tri ključna kriterija. Ona mora biti ekonomski isplativa, mora biti ekološki prihvatljiva i mora biti socijalno odgovorna. Dakle, prema svim dionicima u tom procesu. To su pravila koja svaka djelatnost mora zadovoljiti i to su pravila prema kojima bi se trebao voditi i cijeli naš izvršni dio vlasti. S obzirom da se cijelo vrijeme pokazalo bar za one vlasti koje sada već možemo promatrati sa povijesnim odmakom, da se nisu držale tih principa onda su u stvari moje kritike bile usmjere prema tim lošim principima prema kojima su se radila ta upravljanja prema resursima društva i prema kojima su i rezultati uvijek bili suboptimalni da ne kažem: sve lošiji i lošiji. Danas smo u situaciji koja je normalna posljedica takvog ponašanja i na žalost malo je onih koji su u vlasti i na poziciji slušali te dobronamjerne kritike.

Zašto vam je početkom vašeg mandata šef Vlade Milanović dao otkaz na mjestu zamjenika ministra pomorstva, prometa i veza?
Ja sam nakon mjesec dana što sam proveo u Ministarstvu vidio da se sa postojećim metodama potrebni nivo reformi ne može izvršiti! Zahtijevao sam da se naprave promjene u kadroviranju i promjene u načinu rada Ministarstva. Naravno i način i cijela organizacija rada Ministarstva je determinirana vrlo strogim uredbama koje se ne daju promijenit, ali su arhaične i ne odgovaraju u stvari potrebama da bi ta ministarstva postala efikasna u svojem radu i da bi mogla normalno obavljati svoj posao. Nakon što nije bilo moguće to promijeniti ja sam nakon mjesec dana javno progovorio o tome i dao intervju za Globus u kojem sam jasno i glasno rekao ono što svi danas govore: da ta Vlada nema niti kompetencije niti hrabrosti da pokrene promjene! Odmah je reakcija bila da su mene maknuli iz Ministarstva, jer su vjerojatno ljudi za odnose sa javnošću savjetovali premijeru “ da to treba odmah u korijenu srezati i dalje stvarati lijepe sličice o našoj stvarnosti!” Na žalost pokazalo je vrijeme da ta taktika nije prošla. Danas i sami najviši dužnosnici Vlade govore oštrije stvari o toj Vladi nego što su bile one radi kojih sam ja bio smijenjen. Ja sam jedino to rekao prvi i dovoljno rano da se još promijene. Na žalost nisu se promijenili i rezultati su opet porazni!

Kako komentirate izjavu nekadašnjeg ministra financija Linića kako su naši “menadžeri i poduzetnici nesposobni”?!
Ako uvjete u kojima oni djeluju smatramo konstantnim onda ne samo da oni nisu nesposobni nego su nesposobni i svi strani menadžeri i svi menadžeri koji u širokom luku zaobilaze Hrvatsku. Naime, u takvim uvjetima samo rijetki, najbolji, možda njih par posto, mogu biti sposobni! Uvjete koja ima Hrvatska su među zadnjima u Europi i prema tome ti uvjeti su takvi da je prema njima svaki menadžer nesposoban. Naravno, to je spin bivšeg ministra Linića , jer za te uvjete je odgovorna Vlada! Prije svega to je dio njegove odgovornosti, ali prije svega predsjednika Vlade i svih gospodarskih ministara. Prije svega ministra gospodarstva do ministra poljoprivrede i ministra prometa i veza. Na žalost uvjeti naše konkurentnosti su na najnižim razinama naročito u pogledu stvari vezanih uz pravosudni sustav, uz opterećenje gospodarstva, uz porezni sustav koji je izuzetno demotivirajući za poduzetnike i ulagače. Ako tome dodamo i antipoduzetničku klimu u kojoj i takva izjava ministra pokazuje kakva je ta klima onda vidimo da se menadžeri u Hrvatskoj nalaze u izuzetno teškim poslovnim uvjetima da bi uspješno vodili poduzeće. Dakle, umjesto da komentira rad tih menadžera pogotovo u privatnom sektoru Vlada bi trebala svu svoju energiju usmjeriti da te uvjete napravi takvima da barem budu prosječni u Europi ako već ne mogu biti najbolji!

Sa kojim je ciljem osnovana CROMA?
CROMA je strukovna organizacija kojoj su članovi pojedinci, dakle, menadžeri i poduzetnici, a ne poduzeća. Ona je osnovana sa ciljem da u našoj struci standardizira neke stvari, da prije svega zastupa te ljude u javnom mnijenju da im omogućava nekakve standarde pri sklapanju ugovoru, pri raskidu ugovora. S druge strane kao strukovna organizacija mi smo isto tako zaduženi za permanentno objavljivanje i obrazovanje menadžera prije svega u pogledu našeg zakonodavstva koje se svake godine radikalno mijenja i koje je teško na pojedinačnoj razini pratiti. CROMA upozorava na te promjene i istovremeno organizira obrazovni program EDUCARE kroz koji mlađi menadžeri mogu pokupiti iskustva od naših najboljih menadžera predavača u našem obrazovnom programu ne bi li se sačuvalo to najbolje u menadžmentu što mi u Hrvatskoj imamo. Isto tako CROMA služi za transfer svih informacija i isto tako da je jedan tradicionalni performans proglašavanja najboljih u našoj struci je vrlo motivirajuće za sve menadžere, jer je to u priznanje struke ljudima koji se ovom strukom bave. To je izuzetno teško dobiti iako svake godine ima 10-tak kategorija u kojima se nagrade mogu dobiti. Uglavnom se sve te funkcije ispunjavaju. Mi smo sad krenuli i u to da regionaliziramo CROMU što znači da ne bude samo centar u Zagrebu, nego da je malo raširimo na naših pet regija koje imamo. Mi, naime, stojimo na stanovištu da Hrvatska treba znatne promjene i u teritorijalnom ustroju. Znači da ovaj županijsko-općinski način teritorijalnog ustroja nije efikasan, da je loš, skup, da je administrativno kompliciran i da je on jedan od najvećih zapreka Hrvatske. Pokušat ćemo CROMU regionalizirati u pet regija: Dalmacija, Slavonija, Sjeverna Hrvatska , grad Zagreb i Primorje sa Istrom.

Sa ovog vremenskog odmaka, što najviše zamjerate Vladi i kako ocjenjujete njezin dosadašnji rad?
Rad Vlade je loš! Ja ne mogu reći gotovo ništa što je ostvareno tako značajno da bi poboljšalo situaciju ili ublažilo krizu ili taj strmoglavi pad u gospodarskom smislu. One dobre stvari koje su napravljene te su uglavnom u političkoj domeni,a njome se ja toliko ne bavim. U gospodarskoj domeni djelovanja Vlada je izuzetno loša. Najviše joj zamjeram što su nastavili način kadroviranja koje su imale prethodne Vlade. To znači da su izabrali princip vladanja da na ključna mjesta ne postavljaju sposobne nego podobne to znači partijske kolege koji nemaju niti kompetencije niti prošlost na osnovu koje bismo mogli zaključivati da će postizati one rezultate koji se od njih očekuju. Na žalost ta nekompetencija se odnosi sa još uvijek 50 posto resursa ove zemlje, jer toliko je sada još uvijek u državnom vlasništvu. Dakle, pola resursa sa kojima upravlja država i prema samom priznanju države je loše upravljano! To je najveća zamjerka. Ostale zamjerke su te da iako se verbalno stalno govori o nekakvim rasterećenjima učinjeni su potezi koji su znatno opteretili naše gospodarstvo. Od toga da su povećani porezi koji su smanjili našu potrošnju do toga da su ukinute mnoge beneficije koje su povećale troškove, a najviše je na povećanje troškova djelovala povišenje cijena energenata, dakle, koji su na žalost uvijek u svim procesima jedan značajan trošak. Vlada je i tu ispustila sasvim kontrolu, tu prije svega mislim na plin i naftu koji permanentno poskupljuju. Više se ne brani ničime, a to je posljedica ne samo lošeg poslovanja ove nego i prošle Vlade koje su jednog monopolista kakav je INA predali u tuđe ruke. Monopolisti se u pravili nikad ne smiju davati na upravljanje izvan državnih struktura. Olakšice koje je Vlada napravila, dakle, smanjenje parafiskalnih nameta i doprinosa su toliko male sa toliko malim utjecajem da su ih ove negativne mjere daleko nadmašile, pa možemo reći da Vlada ne samo da nije napravila ključan poticaj u revitalizaciji proizvodnje nego je još i povećala opterećenja na tu istu proizvodnju. Gotovo svi oni najnegativniji trendovi su očiti kroz rezultate i nikad nismo imali, niti jedne godine tako drastičan pad industrijske proizvodnje, poljoprivredne proizvodnje, dakle, svih proizvodnji kao sada! Možemo reći da su rezultati koje je polučila ova Vlada u prvih osam mjeseci antiproizvodni.

Kako vi vidite izlazak iz krize?
Treba promijeniti deset ključnih područja: monetarnu politiku, fiskalnu politiku, teritorijalni preustroj, reindustrijalizirati zemlju u potpunosti, dakle, u prvi plan staviti proizvodnju, a ne usluge. Riješiti pitanje nelikvidnosti i td. Uglavnom to su korijenite promjene u svim segmentima društva. Naša kriza nije izazvana iz vana ona je samo pojačana zbog loših uvjeta izvana. Našu krizu su izazvali naši političari koji su vrlo loše 20 godina upravljali našim resursima. To se može reći za sve Vlade, koji su od nas napravili dužničku krizu, koji su potrošili ono što nemamo. Dakle, vodili su politiku kakvu niti jedno kućanstvo u Hrvatskoj koje je opstalo nije vodilo. Svako koje je vodilo takvu politiku je propalo!

Znači, potpisujete izjavu sociologa Renata Matića koji je izjavio kako “naša kriza nije posljedica svjetske recesije nego smo mi pokradeni!”?
Ne baš. Nisam čuo tu izjavu. Ja sam prije 20 godina napisao kamo idemo. Onda kada se nitko to nije usudio reći ja sam rekao da vodimo izuzetno lošu politiku. Kada smo poslije rata bili dužni pet milijardi eura, rekao sam: ako tako nastavimo za 10 godina ćemo biti dužni 30 milijardi. Vidite da su to sve bile “optimističke izjave”. Ali od samog početka je kriva doktrina . Sada se čak pokušava reći da je sve to pitanje krađa ili pitanje loše privatizacije. Nije! Da su tajkuni krivi za krizu. To nije točno! Naime, tajkuni su možda krivi u onom dijelu u kojem su po nižim cijenama kupovali društvenu imovinu. Međutim, postavlja se pitanje tko ju je prodao?! Dakle, ako vaš muž proda nešto ispod cijene vaše, zajedničke imovine onda onaj koji je to kupio sigurno je kriv za loš posao, ali vaš muž je sigurno isto tako kriv za tako loš posao! Mi imamo imena i prezimena svih koji su to prodali. To su predsjednici svih Vlada, svi ministri. To je potpuno jasno da su krivi političari ako su to napravili. S druge strane je vođena monetarna politika precijenjene kune bazirana na doktrini koju je Škegro sa nekolicinom ekonomista sa zagrebačkog Instituta napravio, a doktrina je da je Hrvatska tako mala da joj proizvodnja uopće ne treba. Da ćemo mi živjeti od usluga. Tako da industriju, pa i djelomično poljoprivredu mi uopće ne trebamo. Koliko je to točno pokazuje nam današnje stanje. Vladina batina sa kojom se cijeli taj proces uništenja odnosno reindustrijalizacije napravio je monetarna politika odnosno politika precijenjene kune. Monetarne škare su uništile sve vrste proizvodnji kod nas. Zato se kod nas ništa ne isplati proizvoditi sve se isplati uvoziti! Razvio se jedan jak uvoznički lobi koji je sada teško slomiti. Naše prodane banke su sada izmislile te kredite sa valutnom klauzulom, pa su pri tome napravile taoca za takvu politiku, dakle to su građani koji su digli kredite, pa bi svako diranje u tečaj izazvalo prilično velike socijalne napetosti. To je situacija koja je napravljena i s kojom je zemlja reindustrijalizirana. Rezultat toga je silan rast nezaposlenosti zato jer se naravno ne mogu svi zaposliti kao sobarice ili recepcionari u turizmu niti ne mogu biti svi u bankama ili osiguravajućim društvima. Dakle, ne možemo se svi baviti uslugama! Industrija je jedina moguća da zaposli veliki broj ljudi na malom području. Dakle, takvom politikom su gotovo sve industrije uništene na području Hrvatske, a oni koji su to vodili oni nisu pod takvim uvjetima to mogli izvući, jer su svake godine bivali sve manje i manje konkurentni.

Što po tome pitanju radi ministar gospodarstva Vrdoljak?
Vidjeli ste: zatvara industrije! Zatvara brodogradilišta! Evo, imamo Dioki i Dinu i čitav niz industrija koje se zatvaraju pod jednim tragičnim paradoksom koji ova Vlada u svojoj nesuvislosti provodi, a to je da istovremeno državna uprava tim poduzećima u odnosu na privatnu je neefikasna, pa je onda treba prodati. Zato se prodaju mnoga poduzeća, jer su neefikasna. A s druge strane se izlaz iz krize traži kroz državne investicije kojima će opet upravljati ta državna uprava! To je jedna takva kontradikcija koju djeca niti u osnovnoj školi ne podnijela, a mi je slušamo svaki dan!

Zašto nas, dakle, strani investitori izbjegavaju u velikom luku?
Zato jer su uvjeti poslovanja u Hrvatskoj apsolutno nekonkurentni svim ostalim zemljama u okruženju. Za to je najveća krivnja Vlade. Ne samo ove nego i bivših!

Što nas, je dakle, dočekalo sa ulaskom u EU?
Ništa nas drugačije nije dočekalo! Mi nemamo nikakve radikalne promjene. EU je organizacija u kojoj imamo i neke obaveze. Mi nemamo jasnu strategiju u kojem smjeru bi se mi trebali razvijati i u kojem smjeru bi trebali koristiti novac koji bi nam trebao dolaziti iz Europskih fondova. Dakle, opet se to svoditi na stihijske poteze koji naravno neće omogućiti da izađemo iz krize. Vidite da su mnoge zemlje u EU u krizi opet iz svojih razloga, da nije kriva EU. Ali na kraju ispada da kada uđete u EU da je za sve kriva EU. Nije! Dakle, mi smo u EU i ništa se bitno nije promijenilo. Promijenit će se u različitim područjima različito. U industriji se neće ništa bitno promijeniti zato jer je naša industrija u takvom stanju i posluje u takvim uvjetima da nešto drastično loše nam se ne može više dogoditi! Ona nije zaštićena carinama, nije zaštićena ničime.

Ipak, u kojim privrednim granama vidite šansu za nas?
To je potpuno pogrešan pristup iako se može o tome pričati. U svim privrednim granama u kojima mi možemo postići neku usku nišu u kojima možemo biti svjetski konkurentni! Dakle mi smo mala zemlja koja ne može imati svoje privredne grane, jer za to nema resurse. Niti prirodne niti ljudske niti druge. Dakle, mi moramo pronaći niše. One mogu biti u svakoj grani: u metalnoj u elektroindustriji bilo gdje. Ali to su uske niše onih proizvoda za koje imamo resurse. Primjer Elektrokontakta koji smo imali ovdje je primjer koji govori o tome da vi možete imati najveću tvornicu na svijetu regulacijskih uređaja za električne štednjake u Hrvatskoj. Dakle, u jednoj uskoj niši proizvoda može se i u elektroindustriji najveća svjetska tvornica postaviti. Primjer Ericksona govori o tome da možemo imati znanstveni razvoj svjetske kompanije u Zagrebu iako nemamo značajnu proizvodnju ako za to postoje uvjeti kakvi su naši obrazovani inženjeri. Dakle, mi ne smije raditi strategiju na tome da razvijamo neke grane industrije. Možda jedino drvna industrija ili industrija bazirana na korištenju vodenih resursa mogu biti cjelovite grane koje se onda trebaju osmisliti, jer za to imamo kapaciteta od početka do kraja. A sav ostali razvoj mora biti baziran na nišama koje su uspješne. Nama su puno važniji opći uvjeti, dakle ako Srbija ima pet posto poreza na dobit, a mi 20 posto onda ne mora čuditi da tu ne žele investirati. Investirati će tamo. Mi moramo te opće uvjete napraviti takvima da oni budu konkurentni, pa da dođu oni strani ili domaći ulagači koji će pogoditi te niše koji imaju svjetsko tržište za te niše. Ja znam to često parafrazirati, pa reći: ako najbolje na svijetu proizvodimo čačkalice mi možemo samo živjeti od čačkalica. Na žalost mi imamo stalno neke druge pristupe i drugačije poglede. Strategija Hrvatske bi morala biti takva da energetska i prometna infrastruktura budu pod snažnim utjecajem države. U jednoj malom državi poput Hrvatske ne smije se to rasparčati. U infrastrukturu spadaju i neke druge djelatnosti. Dakle, meni je prirodno da država ima i svoju banku i svoje osiguravajuće društvo, prirodno je da država ima nekakve mogućnosti da intervenira tržišno u nekim područjima.

No, kako biste ocijenili naše radne navike? Je su li one ispod europskog prosjeka ili na njegovoj razini?
Naši radnici u inozemstvu su poznati kao izuzetno sposobni radnici. Prema tome to nije pitanje radnika to je pitanje sustava u kojem se radi. Naš sustav pogotovo u državnim institucijama dozvoljava, tolerira i opravdava nerad! I na žalost u takvom sustava imamo i zakone koji štite neradnike jednako kao i radnike! Mi bismo to trebali znatno i bitno razlikovati po svemu. Po pravima, po nagrađivanju i td. Kada bi se takav motivirajući sustav za naše radnike uveo ja sam siguran da bi se 90 posto radnika, a možda čak i više pokazali izuzetno dobrim radnicima iznad europskog prosjeka! Ja u to duboko vjerujem zato, jer smo mi sa takvim jednim sustavom uspjeli u Elektrokontaktu efikasnost naših radnika dovesti gotovo do njemačke razine!

Kritizirali ste i državnu upravu…?
Državna uprava je na razini organiziranosti sa kojom bi se ponosio Franz Josef! Ona je potpuno zastarjela, neinformatizirana, bazirana na srednje ili loše obrazovanim kadrovima, potpuno nesposobna da igra ulogu koja joj je data. Ona je prevelika, glomazna, služila je za udomljavanje mnogih generacija već sad u zadnjih 17 godina svaki je tome dao svoj doprinos. I opet ponavljam : ljudi koji tamo rade nisu za to krivi. Ona traži jednu ozbiljnu transformaciju koju bi trebali voditi sami ljudi iz tih ministarstava među njima ima nekolicina izuzetno dobro obrazovanih i vrijednih. Dakle, trebalo bi prvo motivirajuća razlika u svemu tome, trebala bi jedna snažna informatizacija, snažno smanjenje obujma koje bi se trebalo izvršiti sa visokom socijalnom osjetljivošću. Dakle, ta uprava je arhaična, zastarjela i podržavaju je svi ministri koji su sada na vlasti.

Mora li stečaj biti bauk kao što je to kod nas dok je to u Europi potpuno drugačije?
Stečaj kod nas je pogreb poduzeća , jer gotovo da i ne postoje stečajevi u kojima poduzeće nastavlja svoju aktivnost u onom obujmo u kojem je ona tržišno održiva. Stečajevi se otvaraju kada više nema nikakve mogućnosti za revitalizaciju, a vode ih ljudi koji nikad nisu vodili nikakva ozbiljna poduzeća, dakle, uglavnom pravnici ili sudci. To se kod nas ne bi smjelo zvati stečaj nego način gašenja poduzeća… Tako su napravljeni naši zakoni. Stečaj vani je nešto posve drugo. On se pokreće kada još društvo ima poprilično visoku imovinu sa kojom se može zadržati dobar dio djelatnosti, pa mogu čak započeti i neke nove u kojem se velik dio ljudi može zadržati. Kako bi trebao izgledati stečaj kod nas? Prvo bi se trebalo promijeniti da ispred svih prava , pa i izvršnog prava banaka se stavi pravo radnika! Uopće je neprihvatljiv sustav u kojem poslodavac pokušavajući spasi svoju firmi ostaje dužan radnicima, a od njegove imovine se naplate samo banke ili eventualno država. Naime i banka i država imaju mehanizme koji mogu pratiti stanja u poduzeću još dok ono radi. Radnici nemaju takve mogućnosti. Oni saznaju za tragediju poduzeća prekasno. Oni ne mogu povući stečaj, jer nije niti prirodno da ga oni povlače. Dakle, u onom momentu kada bi banka saznala da poslodavac nije ispunio svoje obaveze prema radnicima sumnjam da bi mu dala zadnji kredit. Dakle, ona bi već prije stvorila nužne mogućnosti za stečaj. Ovako ih baš briga. Oni jednostavno znaju da će svoje dražbine ostvariti putem nekretnina, dakle, izvršnog prava. To je iznad stečajnog prava. I na žalost kod nas onda stečajevi postaju pogrebi! Da banke ne kreditiraju poduzeća koja ne mogu opstati onda bi se stečajevi pokretali puno ranije kada još ima imovine da se svi i vjerovnici i dobavljači i banke i radnici zadovolje i još preostaje imovine za nekakav smanjeni obujam djelatnosti. Tada bi to bio pravi stečaj. Ono što mi danas imamo nisu stečajevi nego zatvaranje poduzeća!

Je li točna tvrdnja da je kriza krenula od financijaša sa Wall Streeta u New Yorku?
Cijela kriza svjetska je krenula iz situacije u kojoj banke za svoju aktivu ne moraju imati više nikakvo pokriće. Tada su ignorirajući vremensku dimenziju stvaranja dodatne vrijednosti banke počele producirati nepostojeći kapital i taj nepostojeći kapital počele plasirati na svjetsko tržište. To su tzv. financijski baloni. Svi koji su koristili takav kapital, a onda nisu ostvarili očekivane rezultate koje su već dalje plasirali najprije su destabilizirali sustav. I onda naravno svijet nema snage da zatvori najveće financijske institucije na svijetu, jer bi to pokazalo najgore slabosti Zapadne ekonomije, pa se stalno pronalaze nekakvi surogati da se to pokriva. Ali u osnovi je produciranje tog nepostojećeg kapitala u financijskim institucijama glavni uzročnik svjetske krize. To su u pravilu financijski mešetari sa Wall Streta.

Kada se uopće nazire kraj ove velike gospodarske krize? I hoće li svijeta nakon ove krize biti u potpunosti polariziran na bogate i siromašne?
Svijet je uvijek polariziran na bogate i na siromašne. Nekako se to kroz stoljeća geografski mijenja. Ovo zadnje stoljeće je SAD-e zahvaljujući činjenici ne da je tehnološki najnaprednije nego nije vodila dva svjetska rata postala je najbogatija zemlja na svijetu! Ona je samo izvukla financijsku korist iz obaju ratova i onda je bila u stanju kupiti i znanstvenike i stručnjake i centralizirati ozbiljan razvoj. Na žalost SAD-e funkcionira u sklopu tzv. neoliberalnog kapitalizma koji se kao model potrošio. I on više ne može dati odgovore i ne može nas izvući iz krize. Liberalni kapitalizam je potrošeni sustav i njega treba zamijeniti nekim drugim. Danas je on ograničavajući faktor, jer je pohlepa onih najbogatijih neugasiva! Oni se i dalje bogate i taj nerazmjer između bogatih i siromašnih postaje sve veći. Naravno vidjeli ste i u samoj Americi su na Wall Stretu pokazali što i obični Amerikanci misle o tome?! Dakle, danas se nude neki novi modeli.

Koji su to?
U Hrvatskoj je bio po treći puta profesor sa Harwarda Steve Jang inače vrlo poznata osoba među onima koji zastupaju moralni kapitalizam, a koji se bazira na tri postavke koje sam rekao na početku. Liberalni kapitalizam zastupa postavku da mora biti ekonomski isplativo, drugu postavku u onoj mjeri, dakle, ekološki prihvatljivo u kojoj ga prisile ekološke organizacije i treću postavku socijalne osjetljivosti u koliko ga prisile sindikati. Dakle, on ne stoji na sve tri noge nego stoji na jednoj jedinoj nozi! To bi trebao zamijeniti sustavom koji u sebi sadrži “sve tri noge” To znači da bi Svjetsku trgovinsku organizaciju trebala zamijeniti jedna nova organizacija koja bi morala postaviti uvjete iz sva tri područja. Dakle, slobodno globalno tržište bi trebalo uzeti u obzir sva tri područja. Na njega ne bi mogla doći niti zemlja niti firma koja ne poštuje sve te tri stvari. To nije neizvedivo. Međutim, bez pristanka Wall Streta i velikih financijskih moćnika to nije izvedivo.

Iako niste “baba gatara”, ali što nas sve očekuje na godinu? U kojem, dakle, smjeru se kreću gospodarsko-društvena zbivanja?
Ide u lošem smjeru to nije sporno. Postoji jedan moment, a to je relativno dobra turistička sezona, kako najavljuju, koja će to malo u suprotnom smjeru potegnuti , pa onda najvjerojatnije će se pokrenuti nekakve investicije i uz pomoć fondova početi realizirati makar u manjem obimu. Da li će Vlada izdržati socijalni pritisak cijelu jesen? Ja ne znam. Ali u svakom slučaju sam siguran, ne dođe li do radikalnih promjena i to vrlo brzo u njihovoj politici i u njihovom djelovanju Vlada neće cijeli mandat odraditi, jer će socijalni nemiri ili socijalne napetosti narasti do neizdrživih razmjera. Naime, 350 tisuća nezaposlenih to je ključni problem ove zemlje. A on se neće smanjivati nego će rasti. Ja ne znam koji točan broj nezaposlenih Hrvatska može podnijeti, ali ne više od 500 tisuća! Mi stvaramo društvo jednakih u siromaštvu, a ne jednakih u bogatstvu. Zašto bi ljudi kopali po kantama za smeće kada uopće nitko ne bi trebao kopati po kantama?!

Pozdrav od ZMUSK-a:
Više rada, manje – glada!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s