… Vladimirom Paarom (27.01.’14.)

 Naglašenije klimatske oscilacije mogle bi biti
nagovještaj znatnijih promjena klime!

 … na kavi sa akademikom,
profesorom emeritusom,
Vladimirom Paarom

 

“Malo ledeno doba” utjecalo bi na pad životnog standarda i smanjenje proizvodnje hrane i naročito bi izazvalo potrebu za znatno većom potrošnjom energije, ali ne bi imalo katastrofalne posljedice. “Veliko ledeno doba” stvar je daljnje budućnosti i njegove posljedice bit će znatno ublažene znanstveno-tehnološkim napretkom a posebno uvođenjem novih obilnih izvora energije. No i u tom slučaju glavni problemi bi bili vjerojatno preseljenje stanovništva iz sjevernih i središnjih dijelova Europe, Azije i Amerike u južnije predjele i naročito smanjena proizvodnja hrane: Ali uz dovoljno energije ti problemi bi bili rješivi.

 Ovaj ponedjeljak na kavi razgovarali smo sa akademikom, prof. emeritusom Vladimirom Paarom o klimatskim promjenama, njihovim uzrocima, zašto imamo tako toplu zimu,  a Amerikanci su okovani ledom i snijegom, o otapanju ledenjaka i “novom ledenom dobu”. Prof.dr.sc. Vladimir Paar diplomirao je, magistrirao i doktorirao teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Kao gostujući znanstvenik i profesor boravio je ukupno sedam godina na sveučilištima i znanstvenim institutima u Danskoj, SAD, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Rusiji, Italiji, Brazilu, Belgiji i Engleskoj. Akademik HAZU je od 1992. i profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Član je niza povjerenstava na području znanosti i obrazovanja. Među ostalim, predsjednik je Odbora za bioinformatiku i biološku fiziku u HAZU i član Odbora za primijenjenu genomiku u HAZU, te u okviru HAZU sudjelovanje u sagledavanju razvoja školstva u funkciji znanstveno-tehnološkog razvoja hrvatskog gospodarstva i društva. Kako nam je odmah kazao “Uživam u konkretnom znanstvenom radu, te u obrazovanju i na popularizaciji znanosti i pisanju školskih udžbenika, a nemam interes za funkcije. Glavna preokupacija zadnjih nekoliko godina je sudjelovanje u novim znanstvenim otkrićima i u razvoju novih znanstvenih ideja iz bioinformatike ljudskog i životinjskih genoma.”

 

Koliko, dakle,  teorija o “otapanju ledenjaka drži vodu”? Odnosno sa kolikom ozbiljnošću i oprezom moramo uzimati takve teorije?
Kadgod se spomene polarni led na Sjevernom i Južnom polu, to je uglavnom u kontekstu topljenja leda zbog globalnog zagrijavanja. No je li javnost objektivno informirana? Kao što je američka agencija NASA objavila, krajem rujna 2013. (pri kraju “polarne zime”) antarktički morski led dosegao je površinu od 19,47 milijuna četvornih kilometara, što je najveća zaleđenost i rekord od početka preciznog satelitskog mjerenja 1979. godine. A Nacionalni centar za podatke o snijegu i ledu je u SAD nedavno objavio da se površina arktičkog leda u 2013. povećala u odnosu na 2012., nakon smanjivanja tijekom prethodnih godina.

Ovo pitanje dobro ilustrira jednostranost medijskih informacija o klimi. Kad se radi o “otapanju ledenjaka” tu počinju nedoumice javnosti. Površina arktičkog leda 12. siječnja 2014. bila je 12 897 282 četvornih kilometara (prema Arctic Sea-ice Monitor). No ta površina se stalno mijenja: tijekom godine: za “ljetnog” razdoblja, od ožujka do rujna, ledenjaci se otapaju, a za “zimskog” razdoblja, od rujna do ožujka, ledenjaci rastu. Začudo, u javnim medijima često gledamo ledenjake koji se otapaju a gotovo nikad koji se povećavaju. To bi bilo kao da se na našoj televiziji prikazuje samo kako se snijeg otapa, tj. kada se razina snijega smanjuje, a nikad kada snijeg pada, tj. kada se visina snijega povećava. Ako netko snijeg nikad u stvarnosti ne bi vidio, kakvu bi sliku stekao isključivo iz takvog medijskog prikaza?

Tijekom 2013. godine površina arktičkog leda bila je najveća u ožujku, oko 14 milijuna četvornih kilometara, pa se pola godine smanjivala topljenjem leda i u rujnu pala na svega oko 5 milijuna četvornih kilometara, da bi se potom opet povećavala i krajem prosinca dostigla oko 12 milijuna četvornih kilometara i u siječnju 2014. nastavila rasti pa će u ožujku 2014. dostići sličnu površinu kao u ožujku 2013., tj blizu 14 milijuna četvornih kilometara. Dakle treba uspoređivati površinu arktičkog leda istog datuma u različitim godinama. Ako usporedimo površinu arktičkog leda 1. rujna 2013. s površinom 1. rujna 2012. vidi se začuđujući rezultat: površina arktičkog leda 1. rujna 2013. nije bila manja nego 1.rujna 2013., tj. nije se smanjila, nego se naprotiv povećala za čak oko milijun četvornih kilometara. Slično pokazuje i usporedba srednjih vrijednosti površine ledenjaka tijekom 2012. i 2013.: srednja vrijednost površine leda se povećala 2013. u odnosu na 2012. No obje te površine leda manje su nego npr. 2003. i većine prethodnih godina.

NASA/JAXA satelitska mjerenja pokazuju da se je srednja godišnja površina arktičkog leda postupno smanjivala od 1980. do 2012., uz neke izuzetke, i dosad najmanju vrijednost postigla 2012., slijedeća vrijednost po veličini bila je 2007., a 2013. znatnije se povećala. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti trend promjene srednje površine arktičkog leda narednih godina. Da se vidi je li smanjivanje srednje površine arktičkog leda zaustavljeno 2013. i je li možda započelo razdoblje povećavanja površine.

S antarktičkim ledom situacija je obratna nego s arktičkim: godišnja površina antarktičkog leda stalno se povećava. Zimski maksimum antarktičkog leda se povećava već drugu uzastopnu godinu: 2012. je površina antarktičkog leda bila veća nego bilo kada prije 2012., a 2013. još veća nego 2012. Maksimalna vrijednost ledene površine 2013. bila je 3,6 posto veća od srednje vrijednosti između 1981. i 2010. Ledenjaci su se proširili 35 kilometara dalje u more nego što su u prosjeku dosezali ranijih godina. Širenje antarktičkih ledenjaka uvjerljivo je ilustriralo i medijski popraćeno zarobljavanje ruskog istraživačkog broda i kineskog ledolomca krajem 2013. godine.

U svakom slučaju, tijekom 2013. došlo je do povećanja površine i arktičkog i antarktičkog leda u odnosu na 2012. godinu, a što je suprotno očekivanju na temelju teorije globalnog zagrijavanja. U kojoj mjeri je ta informacija poznata u javnosti?

Što je onda s pretpostavkama o porastu našeg Jadranskog mora i sa “najcrnjim scenarijima” prema kojima će nestati naši primorski gradovi? Je li to, naime, točna tvrdnja?

I po tom pitanju medijske informacije su jednostrane i nedostatne. Prvo treba reći da se razina Jadranskog mora mijenjala u prošlosti zbog prirodnih klimatskih promjena. Prije 120 tisuća godina, usred tadašnjeg velikog prirodnog globalnog zagrijavanja, mora su bila preko pet metara više nego danas, i temperatura bila bila nekoliko celzijevih stupnjeva viša nego danas. Još drastičnije je bilo prije oko 11 tisuća godina, kada je nastupilo naglo prirodno globalno zagrijavanje koje je izazvalo topljenje ledenjaka (tada je debeli sloj leda prekrivao veliki dio srednje i sjeverne Europe) pa je razina Jadranskog mora porasla čak za 140 metara! Uglavnom, kada je globalna temperatura rasla, razina mora se povećavala,  a kada je globalna temperatura padala, razina mora se smanjivala. Tako je to bilo tijekom proteklih tisućljeća, a bit će i u budućnosti.

Nasuprot svemu tome, Vi ste mišljenja kako čovječanstvo očekuje “novo ledeno doba”? Na čemu temeljite takve tvrdnje? Kada bi, naime, to novo ledeno doba trebalo nastupiti?
Znanstvenim metodama (geologije, nuklearne fizike, geokemije, geofizike…) utvrđeno je kako se temperatura mijenjala u prošlosti tijekom tisuća i milijuna godina. Bitna je karakteristika promjenjivost klime: samo tijekom zadnjih milijun godina izmijenilo se deset “velikih ledenih doba” i deset “doba velikih globalnih zagrijavanja”. “Velika ledena doba” trajala su po oko četrdeset do devedeset tisuća godina. Zadnje “veliko ledeno doba” počelo je prije oko sto tisuća godina i završilo prije oko jedanaest tisuća godina, kada je nastupilo “veliko globalno zagrijavanje” koje traje sve do danas. Treba spomenuti da je teoriju opetovane izmjene “velikog globalnog zagrijavanja” i “velikog ledenog doba” stvorio Milutin Milanković koji je znanstveno pokazao da svojim gravitacijskim djelovanjem na Zemlju takve promjene izazivaju drugi planeti, ponajviše Jupiter, Mars i Venera. Milanković je bio iz Dalja, osječki đak i bečki student, te kasnije profesor na Beogradskom sveučilištu, a jedno od prvih predavanja o svojoj teoriji održao je 1915. u HAZU (tada JAZU) koja je također 1920. godine financirala izdavanje u Parizu na francuskom jeziku njegove ključne znanstvene knjige o fizikalnim i astronomskim osnovama velikih klimatskih promjena. Nedavno je slavna Smithsonian institution u Washingtonu svrstala Milankovićevo otkriće tzv. “Milankovićevih ciklusa” među sto najznačajnijih svjetskih znanstvenih dostignuća u vezi planeta Zemlje. Još je jedan član HAZU smješten među tih “sto veličanstvenih”: Andrija Mohorovičić koji je u Zagrebu otkrio da Zemlja ima koru debljine nekoliko desetaka kilometara, te da između kore i dublje unutrašnjosti postoji “Mohorovičićev diskontinuitet”.

No unutar najnovijeg “doba velikog globalnog zagrijavanja” klima nije bila stalna, ona se mijenjala iako u znatno manjoj mjeri: to se očituje u pojavi “malih globalnih zagrijavanja” i “malih ledenih doba” u trajanju od kojeg desetljeća do nekoliko stoljeća. No njihove posljedice su  bile značajne za čovječanstvo. Na primjer u vrijeme “malog ledenog doba” od 1645. do 1715. dolazilo je do zaleđivanje sjevernog Jadrana zimi s debelim slojem leda, do hladnih prodora tijekom ljeta što je znatno smanjilo poljoprivrednu proizvodnju i izazvalo glad. Nasuprot tome, “malo globalno zagrijavanje” u 10. i 11. stoljeću omogućilo je poljoprivredu i stočarstvo na Grenlandu, kao i proizvodnju grožđa i vina u Škotskoj, otapanje ledenjaka omogućila su Vikinzima plovidbu Arktikom sve do Amerike… Izraženije “malo globalno zagrijavanje od dva stoljeća vladalo je i prije dvije tisuće godina za Rimskog carstva; i prije tri tisućljeća za minojske civilizacije, u Homerovo doba. Ne treba puno mudrosti kad očekujemo da će i u budućnosti biti i dalje takvih prirodnih promjena klimatskih razdoblja.

No dok znanost mnogo zna o klimi u prošlosti, veliki broj prirodnih faktora koji utječu na klimu, kao i vrlo složena i nedovoljno poznata njihova međudjelovanja, kao i neizbježne pojave determinističkog kaosa, onemogućuju da se sa sigurnošću predvidi kada će nastupiti sljedeće “malo ledeno doba” ili sljedeće “malo globalno zagrijavanje”. A sljedeće “veliko ledeno doba”, koje bi moglo ugroziti budućnost čovječanstva (borba za teritorij i borba za hranu) ukoliko ne bi došlo do značajnog znanstveno-tehnološkog napretka, vjerojatno neće zaprijetiti u doglednoj budućnosti (u ovom stoljeću, a vjerojatno ni tijekom nekoliko narednih tisućljeća).

Što će mu prethoditi?
Klima na Zemlji spada u fizikalne nelinearne dinamičke sustave. Njihova je karakteristika fizikalna isprepletenost mnogih faktora i nepredvidivost i nedovoljno razumijevanje njihova djelovanja. Nelinearni dinamički sustavi su sada u tijeku istraživanja i neka opća ponašanja se uočavaju. Jedno je pojava naglih skokovitih (“amo-tamo”) promjena, tzv. fluktuacija, prije nego što nastupi dugotrajnija veća promjena klime. Nešto kao “predznak nadolazeće oluje”. Takvi “predznaci” mogli bi biti, na primjer, neočekivana mjestimična kratkotrajna zahlađenja ljeti, a zatopljenja zimi. U manjoj mjeri takvi “predznaci” mogući su prije nastupa “malih ledenih doba ili globalnih zagrijavanja”, a u većoj mjeri prije sljedećeg “velikog ledenog doba”. Autor ovog napisa iz osobnog znanstvenog iskustva ima izvjesni “osjećaj” za nelinearne dinamičke sustave, jer je i sam sudjelovao u istraživanjima koja su dala nove znanstvene spoznaje. Na primjer, u prikazu značajnih znanstvenih otkrića vezanih za “kontrolu kaosa” objavljenom 2013. u svjetski uglednom znanstvenom časopisu “Reviews of modern physics” Američkog fizikalnog društva, vrhunski znanstvenici iz Njemačke i Mađarske kažu:

“Očito je prvi rad o ovisnosti mjere izlaska u sustavu o položaju propuštanja bio Paar i Pavin (1997)…Jedan od najistaknutijih i najbolje istraženih efekata je ovisnost o propuštanju fiksne veličine (Paar i Pavin 1997; Schneider, Tel i Neufeld, 2002; Altmann, da Silva i Caldas, 2004; Bunimovich i Dettmann, 2007; Afraimovich i Bunimovich, 2010; Bunimovich i Yurchenko, 2011; Demers i Wright, 2011)… Taj rezultat je iznenađujući … i bio je objašnjen pomoću preklopa predslika dvaju propuštanja (Buljan and Paar, 2001; Pikovsky i Popovich, 2003…)”.

Kako će Zemlja izgledati i kontinenti u novom “velikom ledenom dobu”?

Slično kao prije stotinjak tisuća godina kada je nakon desetak tisuća godina “velikog globalnog zagrijavanja” nastupilo “veliko ledeno doba” koje je trajalo sve do prije oko 11 tisuća godina. U njegovom najhladnijem razdoblju veliki dio srednje i sjeverne Europe bio je okovan gotovo kilometar debelim slojem vječnog leda, sva sjeverna mora potpuno prekrivena debelim slojem leda, od Alpa do Sjevernog pola prostirala ogromna ledena ploča, bez ikakve razlike je li duboko ispod nje kopno ili more, razina južnih mora poput Sredozemnog spustila se 140 metara ispod sadašnje razine… Naš predak Homo sapiens tada je preživio jedva i u malom broju, dok je naš rođak Neandertalac izumro poput mnogih drugih vrsta.

Hoće li biti života na Zemlji u novom ledenom dobu?
I prošlih deset “velikih ledenih doba” tijekom zadnjih milijun godina život na Zemlji je opstao pa će tako i u sljedećem, jedanaestom, no pitanje je uz koliku cijenu. Srećom, sljedeće “veliko ledeno doba” odvijat će se u potpuno novim okolnostima snažnog znanstveno-tehnološkog razvoja koji će omogućiti sigurno preživljavanje čovječanstva. Najveću važnost pritom će imati otkriće novog praktički neograničenog i ekološki vrlo povoljnog izvora energije. Najozbiljniji kandidat za to je energija nuklearne fuzije, u načelu slična izvoru energije u unutrašnjosti Sunca gdje energija nastaje spajanjem atomskih jezgri vodika u helij. Nakon gotovo pola stoljeća fizikalnih istraživanja postignut je veliki napredak pa se sada u Francuskoj gradi prva demonstracijska fuzijska elektrana. To je projekt “ITER” u kojemu zajednički sudjeluju EU, SAD, Rusija, Kina, Japan, Indija i Južna Koreja. To je za čovječanstvo vjerojatno najvažniji znanstveni projekt danas u svijetu. Ako ta fuzijska elektrana, kao što je predviđeno, za desetak godina uđe u pogon, i uspješno radi sljedećih dvadesetak godina, tada bi sredinom ovog stoljeća energetski problem čovječanstva bio riješen, i čovječanstvo bi moglo uspješno prebroditi iskušenja sljedećeg “Velikog ledenog doba”.

Koliko dugo bi trebalo trajati to novo ledeno doba?

Kada će se pojaviti sljedeće “veliko ledeno doba” ne može se sa sigurnošću znanstveno predvidjeti, ali gotovo sigurno to se neće desiti u ovom stoljeću pa vjerojatno ni u ovom tisućljeću. No ima znanstvenih argumenata da smo na pragu sljedećeg “malog ledenog doba” možda sličnog onom iz 16. i 17. stoljeća. Uzročnik za to zahlađenje je slabljenje magnetske sile kojom Sunce djelomično Zemlju od kozmičkog zračenja, izvanredno brzih protona, čestica koje iz svemira stalno “bombardiraju” Zemlju i utječu na klimu pospješivanjem nastajanja oblaka. Takvo zahlađenje moglo bi trajati nekoliko desetljeća a možda i stoljeće. No moguće je i “malo globalno zagrijavanje”, poput onog u 10. i 11. stoljeću (“srednjovjekovno toplo razdoblje) ili poput onog u doba Rimskog carstva. Takvom zatopljenu bi osim prirodnih faktora moglo doprinositi i povećanje ugljikovog dioksida, metana, dušikovog oksida i drugih “stakleničkih” plinova koje proizvodi čovjek. Teoriju globalnog zagrijavanja zbog povećanja ugljikovog dioksida u atmosferi korištenjem goriva postavio je u 19. stoljeću slavni švedski fizičar i kemičar Svante Arrhenius. Zanimljivo je njegovo predviđanje u okviru pojednostavljenog fizikalnog modela da bi udvostručenje ugljikovog dioksida u atmosferi izazvalo globalno zatopljenje za oko tri Celzijeva stupnja. Približno se oko te vrijednosti (naviše ili naniže) kreću i današnji kompjutorski rezultati klimatskih modela. No ima ozbiljnih znanstvenih argumenata koji ukazuju na moguće preuveličavanje globalnog zagrijavanja zbog “efekta staklenika”, što danas ističu mnogi znanstvenici u svijetu. Prvo, mnoga globalna zagrijavanja nastajala su u prošlosti kada čovjek nije proizvodio “stakleničke plinove”, što dovodi u sumnju tvrdnju da je globalno zagrijavanje od 0,7 Celzijevog stupnja u 20. stoljeću izazvano baš zbog ugljikovog dioksida. Drugo, zadnjih šesnaest godina ne raste globalna temperatura na Zemlji, unatoč tome što staklenički plinovi rastu brže nego ikad tijekom zadnjih tisuća godina. Treće, promjene Sunčeve aktivnosti su takve da su u zadnjoj trećini 20. stoljeća mogle uzrokovati porast temperature a početkom 21. stoljeća počinju djelovati u suprotnom smjeru. U novije vrijeme sve su češća sučeljavanja i među samim klimatolozima koji rade u standardnim klimatskim modelima oko pitanja izostanka daljnjeg globalnog zagrijavanja tijekom zadnjih 16 godina, kao na primjer između uglednih američkih klimatologa Richarda Mullera i Judith Curry koji su se sukobili čak i oko interpretacije zajedničke znanstvene publikacije o globalnoj temperaturi tijekom zadnjeg desetljeća.

A kako će svijet izgledati poslije ledenog doba? Hoće li opet sve iznova…?
“Malo ledeno doba” utjecalo bi na pad životnog standarda i smanjenje proizvodnje hrane i naročito bi izazvalo potrebu za znatno većom potrošnjom energije, ali ne bi imalo katastrofalne posljedice. “Veliko ledeno doba” stvar je daljnje budućnosti i njegove posljedice bit će znatno ublažene zanstveno-tehnološkim napretkom a posebno uvođenjem novih obilnih izvora energije. No i u tom slučaju glavni problemi bi bili vjerojatno preseljenje stanovništva iz sjevernih i središnjih dijelova Europe, Azije i Amerike u južnije predjele i naročito smanjena proizvodnja hrane: Ali uz dovoljno energije ti problemi bi bili rješivi.

Kako tumačite ovako niske temperature u SAD-u i Kanadi, ispod 40 stupnjeva i snježne mećave?

Pa vidimo da površina antarktičkog leda raste zadnjih nekoliko desetljeća, i da je u 2013. zaustavljeno smanjivanje površine arktičkog leda koja je u 2013. veća nego u 2012. Promjene aktivnosti Sunca zadnjih nekoliko godina ukazuju pak na slabljenje Sunčeve magnetske sile. Na temelju toga može se očekivati daljnje globalno zahlađenje narednih godina. Bilo bi korisno da se javnost upozna s podacima američke agencije NASA i opservatorija Pulkovo Ruske akademije znanosti, kao i sa teorijom danskog znanstvenika Henrika Svenssona o djelovanju kozmičkih zraka i sunčeve magnetske sile na klimu: slabija Sunčeva magnetska sila – jače kozmičke zrake – više oblačnosti – hladnija Zemlja; i obratno, jača Sunčeva magnetska sila – slabije kozmičke zrake – manje oblačnosti – toplija Zemlja.

Već dva desetljeća danski fizičar Henrik Svensmark, direktor Centra za istraživanje veze Sunca i klime u Danskom institutu za svemirska istraživanja, radi na znanstvenoj teoriji prema kojoj veliku ulogu za klimu ima magnetska sila kojom Sunce (preko tzv. sunčevog vjetra) štiti Zemlju od kozmičkih zraka (izvanredno brzih čestica pretežito protona) koje neprekidno “bombardira” Zemlju iz Svemira. Prema Svensmarkovoj teoriji smanjena aktivnost Sunca ima za posljedicu slabljenje magnetske sile kojom Sunce djelomično štiti Zemlju od kozmičkih zraka djelujući kao “magnetski štit”. To podsjeća na “štit” koji u znanstveno-fantastičnim filmovima uključuje kapetan za zaštitu svog svemirskog broda.  Zbog slabljenja tog magnetskog štita više kozmičkih zraka pada na Zemljinu atmosferu, koje stvaraju više električnih čestica razbijanjem atomskih jezgara u atmosferi koje potom pospješuju stvaranje oblaka, pa nastaje više oblaka, koji reflektiraju dio sunčevog zračenja natrag u svemir prije nego stigne do Zemlje, pa se površina Zemlje hladi. I obratno, jačanje aktivnosti Sunca znači da manje kozmičkih zraka pada na atmosferu, pa će nastati manje oblaka, pa će sunčevo zračenje više zagrijavati površinu Zemlje.

Zašto pak mi imamo tako toplu zimu? Što to znači?
Klimatske oscilacije su normalna pojava u nelinearnim dinamičkim sustavima poput klime, kao što je ranije rečeno. Zato se u ocjenama kretanja klime često uzima srednja vrijednost temperature tijekom uzastopnih pet godina. Također trebamo se prisjetiti zakona o očuvanju energije. Naglašenije klimatske oscilacije za takav fizikalni sustav mogle bi biti nagovještaj znatnijih promjena klime.

Koliko je ozbiljan posao meteorologa i svih srodnih stručnjaka?

Fizika kompleksnog sustava kao što je klima, s mnogo različitih utjecaja koji se isprepliću i u prisustvu determinističkog kaosa ne omogućuje pouzdano dugoročnije znanstveno predviđanje klime. No zahvaljujući sve boljim satelitskim i zemaljskim mjerenjima moguće je u pojednostavljenim fizikalnim modelima pa i samim praćenjem kretanja zračnih masa, tlaka, temperature, oblačnosti, morskih struja dati prilično pouzdane kratkoročne vremenske prognoze za nekoliko dana ali ne za dulji rok kao na primjer za mjesec ili godinu dana unaprijed. Za vremenske prognoze od nekoliko dana meteorolozi su uspješni. Također je važno i sistematsko prikupljanje meteoroloških podataka što će u budućnosti pomoći boljem razumijevanju klimatskih procesa. Ali dugoročna vremenska prognoza bitno je ograničena fizikalnim razlozima. Problem je u tome što neki klimatolozi previše vjeruju fizikalnim modelima klime u kompjutorskim programima koje koriste, a koji daju prepojednostavljeni prikaz stvarnosti, u situaciji kad još nisu objasnili uzrok pojava “malih globalnih zagrijavanja” zadnjih nekoliko tisuća godina, a istodobno tvrde da je zagrijavanje u 20. stoljeću izazvao čovjek “efektom staklenika”.

Na čemu trenutno radite?
Moji suradnici i ja radimo na izvanredno uzbudljivom znanstvenom problemu u vezi ljudskog genoma i genoma drugih organizama, koristeći se pritom i metodama iz teorijske fizike. Zahvaljujući ogromnom napretku molekularne biologije postalo je gotovo rutina da se odredi genomska “šifra” nekog organizma (od čovjeka, čimpanze, orangutana, gorile, psa, svinje, …sve do različitih bakterija i virusa). Svaki genom “pisan” je pomoću samo četiri “znaka” (bilježe se A, C, G, T). Genom čovjeka sadrži oko tri milijarde tristo milijuna znakova (da se tiska, bilo bi to tisuću knjiga svaka sa po tisuću stranica). No osim vrlo malog dijela te šifre (manje od dva posto ukupne “šifre”, koji se odnosi na gene) uglavnom je nepoznata funkcija preostalih preko 98 posto šifre. Naša mala grupa u Zagrebu u kojoj sudjeluju Marija Rosandić, Matko Glunčić, Ivan Basar, Ines Vlahović i neki mlađi suradnici postigla je nekoliko originalnih znanstvenih otkrića u vezi tih 98 posto genoma – kao regulatora koji vjerojatno poput neke čudesne superkompjutorske mreže upravljaju genima i životnim procesima u organizmu, i tako se genom razotkriva kao možda najsloženiji nelinearni dinamički sustav u svemiru! Čak mnogo složeniji od klime! Posljednjih godina smo u svjetskim znanstvenim časopisima iz genomike (Gene, Journal of theoretical biology, Nucleic acids research, Bioinformatics, Journal of molecular evolution, Molecular biology and evolution, Chromosome research, BMC Bioinformatics, i u dva međunarodno priznata hrvatska časopisa, Croatica Chemica Acta i Croatian Medical Journal) objavili petnaest znanstvenih radova iz te problematike.

Također sada pripremamo za objavljivanje znanstvenog rada o dugoročnom kretanju klime kao nelinearnog dinamičkog sustava. Isto tako nastojim pridonijeti kvaliteti školske nastave fizike.

Što planirate u profesionalnoj karijeri za bližu budućnost od istraživanja ili objavljivanja radova?

U znanosti nastaviti rad na odgonetavanju i traženju skrivenih prirodnih zakona u vezi “novog DNA jezika” i genomskih “regulatora”. Što se tiče razvoja Hrvatske, zalagati se za afirmaciju ključne uloge kvalitetne školske nastave matematike, fizike, kemije, biologije i matematike za razvoj i budućnost Hrvatske, na crti “Izjave 22 akademika” koja je proslijeđena Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, Vladi, predsjedniku Republike i Saboru.

Što kod nas znači biti – akademik? Koje obaveze preuzimate i odgovornosti samim time što ulazite u HAZU kao njezin član?
U dokumentima Nacionalne akademije znanosti SAD stoji da uloga nacionalne akademije treba biti da pomogne djelovanjem kao “savjetnik nacije”. I javnosti i demokratski izabranoj vlasti Akademija treba pomoći svojim vizijama i ekspertizom da se dođe do što kvalitetnijih odluka tamo gdje je potrebna pomoć znanosti.

Jesu li akademici dovoljno angažirani po svim društvenim pitanjima koji su od vitalne važnosti za jednu zajednicu poput primjerice naše Hrvatske?

Posljednjih godina akademici HAZU zaista se intenzivno angažiraju po gotovo svim aktualnim pitanjima razvoja zemlje i razvoja različitih struka, od medicine, prava i tehnologije do književnosti, glazbe i likovnih umjetnosti. Vjerujem da će se tome usmjeravati sve veća društvena pažnja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s