… Žarkom Potočnjakom (15.09.’14.)

Stvarno treba biti “jako talentiran” da se unatrag 20 godina
tako upropasti jedna država poput naše!

Ponedjeljkom na kavi sa
doajenom hrvatskog glumišta,
Žarkom Potočnjakom

http://media.port-network.com/picture/instance_1/154237_1.jpgDa je kojim slučajem završio započeti studij brodogradnje, kakva su vremena došla, danas bi se pridružio četi škverana koje očekuje neizvjesna sudbina sa izvjesnim krajem, a to je prekvalifikacija u poznijoj životnoj dobi, utješna otpremnina koja vodi u prijevremenu mirovinu ili na burzu rada, a dramska bi umjetnost ostala bez velikog glumca! Sasvim je sigurno da se na kvizu Milijunaš postavi pitanje “tko je nesuđeni inženjer brodogradnje, a prvak HNK, ali i jedan od najpoznatijih Histriona uz naravno Zlatka Viteza, malo tko da bi se našao tko bi znao odgovor na ovo “milijunsko” pitanje.

Iza ove enigme krije se ime glumca sa velikim početnim slovom G, Žarka Potočnjaka. Za njega vrijede stihovi Đorđe Balaševića o panonskom mornaru “… poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora to je izuzetan peh…”. Žarko Potočnjak ostao je bez velike lađe i bez mora, ali zato sa strašću nesuđenog kalafata u svoja četiri zida pravi male brodiće i jedri kroz glumačke vode. I to vrlo uspješno. U svojoj je karijeri igrao sluge, prosjake, lude, zavodnike, Shakespearea, bio voditelj na TV-u, bio Motka i Štemer…, a za portal ZMUSK, jednog ponedjeljka na kavi, doajen hrvatskog glumišta Žarko Potočnjak govori o glumi i glumcu, glumačkoj profesiji koju zahvaća devalvacija pa joj neće moći pomoći niti neki “novi Rohatinski”, ako netko od “viših instanci” ne pokaže interes za GLUMCA, o politici kojom se bavi tek toliko da se ona ne bi bavila njime, strahu od starosti, djetinjstvu, zanimljivom porijeklu i odrastanju na Trnju i o još koječem drugom što život znači.

U svakom slučaju sve oko glumca Žarka Potočnjaka je “priča i za suze i za smijeh”.

 

Rođeni ste u Pakracu…
Da. Moj djed i baka po mami radili su tamo. Djed je bio poslije rata na Preparandiji (učiteljska škola) gdje je predavao glazbu. Otac mi je bio ovdje u Zagrebu tada u bolnici i mama je jednostavno otputovala u Pakrac i tamo sam se rodio u pakračkoj bolnici koja je danas sva u ruševinama.

Iz kakve obitelji potječete?
Moj otac je bio doktor pravnih nauka. Jedan od većih europskih stručnjaka za međunarodni transport željeznički, a mama mi je bila učiteljica

Kakve vas uspomene vežu za roditelje?
Otac mi je umro dok sam imao 22 godine, majka mi je umrla prije nekoliko godina u 91 godini. A čujte, uz roditelje vas nekako vežu uvijek najdublje uspomene. Jedan moj prijatelj je rekao: kada majka umre onda najedanput ti se otvori osjećaj da si potpuno sam. Bez obzira što imam kčer, što imam puno prijatelja, ali mislim da je nešto odlaskom majke otišlo čega više nikad neće biti.

Kad ste došli u Zagreb?
Tri-četiri dana nakon poroda. Prvo smo stanovali u Kustošiji onda smo se preselili na Trnje i praktički do svoje 38 godine do svoje ženidbe ja sam živio na Trnju. Trnje je moje djetinjstvo. Poslije sam se preselio na Trešnjevku. Kako na televiziji često glumim Trešnjevčanina onda svi misle da sam dečko s Trešnjevke.

Kako ste se odlučili na studij brodogradnje?
Vrlo jednostavno. Moj djed po majci bio je Spličanin. To je stara splitska obitelj Karaman. Od malih nogu on me vodio moru, brodu. Zavolio sam jako more, brodove. Za vrijeme praznika provodio sam ljeto u Šibeniku gdje sam po dva i pol mjeseca radio u drvenom brodogradilištu majstora Torića jednoga od najboljih brodograditelja drvenih brodova na Jadranu. I tu sam izučavao zanat drvene brodogradnje. Uvijek sam bio vezan uz brod dok jednog dana nisam kupio kuću i tako ono što je trebalo biti uloženo u brod uloženo je u kuću koja se kasnije prodala, a sad sam kupio imanje kod Okića.

Za vas vrijede oni stihovi Đorđeta Balaševića: “Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora to je izuzetan peh”. Vi ste ostali i bez lađe i bez mora, ali ste postali glumac “sa zrnom soli u glavi”. Kako to da ste se ipak odlučili na Akademiju dramskih umjetnosti?
To je bilo pomalo iz hira. Te godine je na Akademiju išao Mladen Budiščak dečko s kojim sam proveo Gimnaziju u klupi, Mile Rupčić s kojim sam radio zajedno u amaterskoj kazališnoj družini, Darko Čurdo kojeg sam poznavao s natjecanja recitatora. To je bila jedna klapa koja je jednostavno ušla i svi smo prošli i ostali smo vezani do dana današnjeg. Na žalost trojica nas je manje, ali još uvijek se i danas sastajemo, idemo u neke projekte.

Otac je bio doktor prava. Kako je reagirao kad je čuo da idete u jednu tako “razigranu i nesigurnu profesiju” poput glume?
Pa ja se vrlo dobro sjećam pogleda i majke i oca. Mama je pogledala u pod i ne znam o čemu je razmišljala taj trenutak, a otac me gledao duboko u oči pokušavajući pronaći što se u meni dogodilo lošega da sam napravio takav skok i takav reizbor. Ja sam im onda pokušao objasniti, međutim oni su bili vrlo skeptični, no naš je dogovor bio dok faks ide dotle mi financiramo studiranje.

Znači otac se nije previše pozivao na “paragrafe” i zazivao ih u pomoć?
Nije, ali mislim da se dosta razočarao. Tako da ipak prije njegove smrti imao me priliku gledati u kazalištu Komedija u dvije-tri predstave. I kad je osjetio po aplauzu publike da me publika voli, ipak je to u sebi uspio prelomiti.

A jeste li vi ikad požalili?
Nisam požalio. Pitaju me često ljudi upravo to pitanje. Imam jednu sliku koju volim opisati. Ja gotovo svakog dana izađem na pozornicu. U HNK je to 700 ljudi. 700 ljudi vam aplaudira, plješće i to negdje vrhunac glumačke umjetnosti. Međutim kad ste negdje na porinuću nekakvog broda i kad vidite da nekakva gospodična spusti onu flašu šampanjca i da se ta grdosija koja je visoka kao desetokatnica na jedanput počinje pomicati, da vatrogasci sa strane hlade trup da se ne pregrije  dok ide po skeli, to je jedan takav doživljaj koji je isto neopisiv. Danas kada je oćito da je Europska zajednica odlučila da se Hrvatska u brodogradnju ne smije petljati, kada inzistiraju da brodogradilišta moramo prestrukturirati, što znači da ih moramo pretvoriti u nešto drugo – moramo ih pretvoriti u željezare, onda pomislim da možda (to je naravno samo pitanje mašte) da sam ostao u toj profesiji možda ne bih dopustio da se to dogodi.

Obično vas na malim ekranima gledamo u ulogama komičnih likova. Što vam je bilo zahtijevnije igrati, likove iz komediji ili tragične likove i one iz drama?

Pa, mislim da je likove iz komedija puno teže igrati nego likove iz drama. Iz jednostavnog razloga: komedija vas obavezuje. Drama vas ne obavezuje. Komedija vas obavezuje da se publika smije. Dakle, ako se u komediji publika ne smije komedija nije dobra, nije smiješna. Kod drame, da li će publika plakati ili neće, to je manje važno. Ona može odgledati dramu i da ne zaplače. Dakle, to je manje važno. Prema tome: odgovornost u komediji je puno veća. Meni je žao što su svi redatelji u mojoj karijeri inzistirali da ja igram ozbiljne uloge. Odnos ozbiljnih uloga i komičnih koje sam igrao je naprosto nevjerojatna. Naprosto nevjerojatno je za mene kao za čovjeka za kojega ja smatram da mu je komika prirođena kad bi počeo nabrajati naslove koje sam igrao u životu, zapravo je nevjerojatno koliko su me svi bacali u dramatske uloge. Srećom da sam imao glumačku družinu  Histrion koja je uvijek koketirala sa komedijom kao svaki pravi pučki teatar. I Vitez je uvijek pronalazio baš nekako adekvatne uloge za mene, one koje je publika voljela i uz koje se publika vezala.

Gdje ste vi najviše “razmahali” – dali srcu oduška? Koja vam je stoga uloga najdraža?
A čujte, koja mi je najdraža stvarno vam ne znam reći. Ne mogu se odlučiti. Koji puta mi se učini u životu da su za mene puno važnije uloge koje nisam dobro napravio nego koje jesam. Uvijek sam imao osjećaj da na ulogama koje nisam dobro napravio da sam više naučio. Ali najviše mislim da sam se “razmahao” u predstavi Histriada u glumačkoj družini Histrion. To je jedna od predstava u kojoj je igrala i Ena Begović koja je kao jedna mlada glumica (sjećam se toga k’o danas) zaprepašteno gledala što ja sve sebi na pozornici dopuštam. Ali u Histrionu, u tom pučkom teatru koji se igra po trgovima jednostavno dopušteno je smisliti na brzinu geg kako bi se pažnja publike održala. Tako da su ti cirkusi koje sam znao izvoditi uglavnom bili legitimni.

Sa kojom ulogom vas publika najviše poistovjećuje?
Možda sa Motkom iz “Ptica nebeskih”, pa onda ovaj zadnji Štemer iz “Nad lipom 36” ili druga Bože iz “Najboljih godina”. Međutim tu čovjek mora imati kontrapunkt. Nakon “Ptica nebeskih”, čovjek ide po ulici i onda vas svi pozdravljaju; ej, Motka, Motka!. Onda odmah treba naći nešto drugo što će biti različito od toga da se taj Motka nekako prebriše i zaboravi. Onda dođe “Nad lipom”, onda te svi zovu: Štemer, Štemer, Štemer! Onda opet treba naći nešto drugo… I tak…

Koja je razlika igrati na pozornici u usporedbi sa igrom u filmovima ili TV serijama?
Razlika je velika. Odgovornost na filmu je okrutnija. Iz jednostavnog razloga: ja sam na pozornici sam sebi gospodar. Naravno, ja poštujem sve zahtjeve i sve dogovore sa redateljem, ali unutar toga ja vladam sa svime. Publika je preda mnom, ja sam na pozornici i ja prenosim svoju ideju u publiku. Ako sam danas na probi ili predstavi napravio nešto loše, ja na slijedećoj probi ili predstavi imam priliku za popraviti to. Na filmu, kad uđete snimiti jedan kadar vi znate da za to imate pola sata i nikad više u životu. I ne samo to. Nego, ja za neke svoje uloge prije 25 godina lako mogu pričati da su bile velike ili genijalne, ali ako nisu bile snimljene to nitko živ ne može provjeriti. A na filmu svatko ima prilike provjeriti kako se igra.

Što je za vas gluma? Zanimanje ili više od toga?
Ona sigurno zanimanje – je, ali kad bi čovjek pristupao glumi samo kao da mu je to zanimanje – nikad ne bi mogao biti veliki glumac! Mogao bi biti izvršitelj radnih zadataka, ali veliki glumac ili dobar glumac ne bi mogao biti nikad! Prema tome očito je da treba i nešto dati i preko samoga zanata!

U “Najboljim godinama” igrali ste druga Božu – staroga partizana i tako ste zajedno sa Danicom (vašom bivšom životnom družicom i partnericom u seriji, Asjom Jovanović) čak bili i konkurencija Onuru i Šeherezadi ili Ezelu i Ejšen, koji su prije par godina išli u istim večernjim terminima. Kako vi doživljavate ta minula vremena? Osjećate li možda nostalgiju?
Pa gledajte ovako: ja sam to vrijeme proživio. Poznavao sam vrijeme tih partizana nakon II. svjetskog rata, ’68., ’71. pa i ’91. ali nakon rata prvi puta imam priliku šaliti se na taj račun. Ja vrlo ozbiljno igram toga partizana i dajem mu punu vjeru u tu njegovu partizanštinu, a to danas među mladim generacijama rezultira jednom komikom s kakvom sam i ja to primao dok sam bio mali. Meni su ti generali bili malo smiješni. Oni su dijelili nagrade za kulturu, literaturu, svaku izložbu je otvarala neka vojna osoba. Evo, meni je to koliko se toga sjećam izvrstan materijal da se sa tom ulogom poigravam. Ja ta vremena nisam mogao voljeti, jer mi je pomalo otac ’71. godine stradao i kad smo stvarali Histrione ’75. godine imali smo niz neugodnih situacija: od informativnih razgovora i slično. Tako da mi ta vremena nisu ostala u lijepoj uspomeni.

Što je pak sa igranjem u sapunicama? Da li je posrijedi “degradacija glumačkog poziva” ili je to jednostavno nužna posljedica vremena u kojem živimo?
Mislim da na jedan određen način to jest degradiranje glumstva kod nas. Jer uvjeti u kojima se sapunice snimaju sigurno nisu ovi u kakvim se recimo snimaju ove turske serije. Naši su uvjeti ako kažem pet , pa i desetak puta skromniji, onda je to tako. Međutim, ja sam od svojih kolega slušao: joj kako je to teško, svako jutro moram ustajati u pet, moram naučiti masu teksta, onda sam doma sjedio i rekao čekaj: odbio sam do sada četiri-pet sapunica. Jesam li ja to odbio zato što se ne usudim uči u taj posao ili zato što mislim da nije na mojem nivou? Pa, idem ja lijepo probati da ja vidim da ja to mogu izdržati? Ne, da mogu izdržati. Meni je to najlakši posao u životu. Ja jednostavno uživam. Odem, snimam, kad ne snimam nađem prvi krevet negdje u studiu, spavam, odmaram se, navečer naučim tekst… To je kada čovjek u sebi otvori taj mehanizam, onda je to lagano. Mislim da je jako dobro da to prolaze mladi glumci. Jer je to nešto što je užasno nabrijano. Tu nema stanke, tu se odluke redateljske, glumačke donose u stotinki sekunde! Tu vi nemate što razmišljati. To može biti jedna velika škola. Kao recimo: moj prvi angažman glumački je bio u kazalištu Komedija i ja sam mjesečno imao između 30 i 35 predstava. To je danas nezamislivo. Ali, ja sam svojih 280 predstava u godinu dana odigrao. To danas mladi glumac odigra za sedam godina! Tako da, eto, drago mi je da sam tu sapunicu s veseljem odradio. Izdržao godinu i pol i sigurno ću još izdržati ovih četiri-pet mjeseci.

Kako inače pristupate ulogama? Postoji li koja uloga za vas koja nije vrijedna da se odigra? Ili bilo kako sporedna, mala, minorna ona bila, zavređuje da se odigra?
Pa možda prvih desetak godina sam mislio da su vrijedne samo velike uloge. Imao sam sreću da sam i u Komediji i kasnije u Gavelli dobivao zaista značajne uloge. I od tih ansabala sam bio prihvaćen kao neko malo dijete koje je došlo u obitelj. To su bila neka takva vremena. Živjelo se kazališno. Snimalo se i onda, ali se kazališno živjelo. Danas vam glumci nakon predstave nestanu iz garderobe. Ko da vjetar puhne i ode. Mi smo nakon predstava sjedili sat-dva. Koji put bi nakon predstava razgovarali o predstavi, koji put bi se pjevalo, koji put bi se pričali vicevi. Danas toga jednostavno više nema. U Gavelli sam nakon desetak godina rada imao prilike raditi u predstavi “Priče iz Bečke šume”. U njoj je Pero Kvrgić igrao najavljivača u kabareu. On bi samo izašao, otvorio zastor i rekao: a sada će nastupiti, taj i taj. Zatvorio zastor i to bi bio kraj. On je tu minijaturu napravio tako briljantno da ja to nisam mogao vjerovati. I kasnije kad sam se propitivao kod publike oni su njega ravnopravno spominjali kao i glumce koji su igrali glavne uloge. Prema tome od najsitnijih uloga može se napraviti puno! Kod Ivice Kunčevića ja sam dobio ulogu jednog starog izmorenog sluge koji je umoran od društva u kojem živi. Ja sam samo držao tacnu sa čašama koje su se naginjale kako bih ja kao sluga zaspao I to je isto jedna minijaturica koje se još moje kolege sjećaju.

Koje ste prioritete njegovali kroz život?
Mislim da je to rad. I mislim da sam to naslijedio od svojeg oca. Stalno je nešto radio. Pisao doktorski rad, pisao knjige, uzgajao kanarince, išao na ribičiju, operirao srce u Londonu, nakon toga još više živnuo. Prema tome, uvijek je bio u nekom pogonu. Mislim da sam to od njega naslijedio. Tako da ja imam i svoje hobije i svoje brodomaketarstvo. Tako dok imam nešto slobodnog vremena ili sam na kompjutoru ili sam sa nožićem, tako da su te ruke uvijek nekako zaposlene.

Histrioni?! Vi ste kajkavac. Vi plivate ko riba u vodi kod njih. Kako su izgledali početci koji još uvijek traju i traju i traju…

A čujte, početci su bili čudni. Ne znam… ja gledam danas ove mlade dečke koji završavaju Akademiju pa sam začuđen nad time. Oni stalno traže mogućnost da im netko otvori vrata da bi mogli raditi. Mi smo stalno bili po angažmanima, ali to nam nije bilo dovoljno. Nego smo htjeli još i nešto više i to sami bez režisera. Odatle je i ime glumačke držine – Histrion. Naše režije prvih godina su bile kolektivne. Uglavnom: skupili smo se, iznajmili jedan stan u koji je stalo 18 ljudi od publike, sa Petrom Večekom smo napravili predstavu. Napravili smo predstva, naravno da je to bilo policiji sumnjivo, pa su na svakoj predstavi sjedila i dva milicajca koji su vrlo pažljivo slušali, pratili i pokušavali shvatiti o čemu se radi? Ono u čemu je Zlatko Vitez bio u pravu : on je tvrdio da će Histrioni biti jednog dana kazalište, za razliku od mene koji sam smatrao da će se družina nakon sedam godina raspasti i morat će početi iz nova. Bio je u pravu. Eto, danas Histrioni imaju čak i svoju zgradu.

Jeste li vi i u privatnom životu takav “fakin” kako vas doživljavamo sa filmskih platna ili TV serija?

Pa, ne. Mislim da sam baš obratan čovjek. Kod mene je sve nekako isprogramirano. Stol je pun papira na kojima piše A,B,C ili1,2,3, Naravno da jedan ogroman postotak toga što planiram napraviti ne stignem napraviti, ali to je tu. Kad su se pojavili kompjutori bio sam duboko u tome, ali danas mi je to samo sprava koja služi svojoj svrsi. Više se ne bavim programiranjem. No, ima anegdota. Na Trešnjevci me sretne koji pijanac i zove na cugu, jer je uvjeren kako ja pijem kad igram ulogu Štemera. A ja uopće ne pijem, ali i kako da mu dokažem da se od jabučnog soka i mineralne vode dobije boja gemišta na snimanjima?! A on sa mnom razgovara kao da smo “al pari”.

Jeste li više birali uloge ili ste bili birani?
U principu ste vi birani. Naime u Histrionu smo si mogli priuštiti da se dogovaramo tko bi kakvu ulogu želio igrati. Na kraju bi kao primus interpares Vitez odlučivao što će biti. Ali vi ste tamo ipak imali pravo na svoje mišljenje, na razgovor, na analizu, na dogovor. U današnjim kazalištima tek sada se polako pojavljuje institucija audicije što mislim da je za kazalište neusporedivo zdravije i neusporedivo normalnije. Jer mi kad dođemo u kazalište onda smo u njemu od malih nogu do penzije. I naravno da te tu zahvati uloga koju bi baš želio igrati i naravno ona uloga prema kojoj nemaš baš previše afiniteta, ali moraš sam sebe uvjeriti da ju jako voliš. Dakle, više ste birani nego što imate mogućnost biranja. Sa otvaranjem audicija moći ćete vidjeti za što su audicije otvorene i moći ćete odabrati onu koja vas zanima.

Imate li još koju neispunjenu želju kad su posrijedi neodigrane glumačke uloge?
Nemam. Mislim da sam dok sam bio mlad jako želio igrati Jaga. Evo. Drugo sve mi se ispunilo. Želio sam Alvolia, igrao sam Alvolia, želio sam Mefista – igrao sam Mefista, igrao sam sve četiri Shakespeareove lude, to sam želio.

Nakon 40 godina rada kad podvučete crtu iza svega učinjenog, jeste li zadovoljni. Je li moglo biti drugačije? Biste li nešto mijenjali?
Čujte, naravno da bi čovjek mijenjao. Ono što je prošlo ne može se mijenjati. Moglo je biti bolje u kulturološkom smislu u odnosu prema kazalištu. Ali, tako je kako je. Ono što bi trebalo mijenjati je sadašnji status filma i kazališta u Hrvatskoj. Potencijali su ogromni. Toliko ima puno mladih, talentiranih glumaca sa puno vještina. Svi sviraju, pjevaju. Tome treba otvoriti ventil. To ne govorim napamet ili patetično. Ne! Ja to gledam svaki dan. To treba prepoznati da to može biti veliki hrvatski brand.

Umirovljenički dani vam kucaju na vrata? Kako zamišljate svoje umirovljeničke dane? Da li glumac uopće ikad može otići u mirovinu?
Pa, gledajte: moj prvi profesor je bio Bobi Marotti. Njegov primjer mi jednostavno ne da razmišljati o tome da glumac može otići u mirovinu. Dok se može stajati na nogama može se glumiti. A Bobi Marotti je glumio sa štakom. A dosade se ne bojim, jer kao što sam vam rekao da postoji popis 1,2,3 taj popis ima 100 brojeva od kojih sam možda obavio 10, dakle 90 mi je ostalo da ih obavim. Naravno da ću se nastaviti baviti glumom i dalje. Ja sam ipak đak Bobija Marottija.

A bojite li se starosti?
Baš mogu upotrijebiti riječ: strah. Postoji strah od starosti. Meni je majka bila pet godina u Klajićevoj i vidio sam kako ljudi tamo žive sa kojim bolestima i poteškoćama se nose . Ja sam na to spremam, ali ipak me strah. Želio bih da me zdravlje posluži što dulje.

U kakvoj su poziciji današnji mladi glumci? Nedostaje li im možda dobrih scenarija za igru, odlaze li moguće previše u celebrity svijet i tako napuštaju “starinske obrasce” glume…
Tko se zaleti u taj celebrity svijet taj će u njemu ostati. Njemu će estrada ostati ono što će njemu biti zanimljivo. Ja to ne zamjeram. Ja sam se isto u životu dosta uz Shakespeara bavio i estradom, čak sam radio i kao voditelj. Onaj tko se odluči za pravu umjetnost taj će uvijek naći svoj put. Samo treba biti pametan, izdržljiv i mislim da se ne treba povući za ovim slatkim, na prvu loptu rezultatima. Glumac se treba biti 40-50 godina! Znate, bilo je u mojem životu i velikih uspona i padova i traženja sebe i sve je to normalno za jedan umjetnički život. Onaj tko se odluči za to taj će dosegnuti kategoriju umjetnosti. To je sigurno! Ono što ja mislim to ponavljam opet: da se njima ni blizu ne otvaraju mogućnosti za one talente koji oni nose. Danas ima dosta mladih nezaposlenih glumaca. Oni su svi u stanju biti vrsni glumci. Svaka ulica bi mogla imati svoje kazalište. Mi iz iskustva Histriona govorimo da je to moguće. Samo bi im država trebala otvoriti mogućnosti. Da se realizira jedna predstava to košta 50-100 tisuća kuna, a toliko vam košta kad slupate auto. To nije par milijuna kuna više, to nisu nekakvi troškovi koji bi srušili ovu zemlju. A mogli bi otvoriti jedan brand kojeg ova država nije svjesna.

Pratite li politička zbivanja i politiku? Možda tek toliko da se “politika ne bavi vama”?
Pratim vrlo intenzivno. Mislim da se odustaje od puno toga što su prvi zamišljaji hrvatske države proklamirali. Dakle, ne samo u nacionalnom smislu, nego u smislu kulture u smislu privrede, turizma. Naprosto sam začuđen da se može jedna zemlja bez obzira na pređeni rat tako upropastiti za 20 godina! To je zbilja neko umijeće… stvarno za to treba biti jako, jako talentiran!

Bojite li se života sa malom mirovinom?
Ja imam svoj stančić, imam kod Okića svoju kućicu, nakupovao sam dosta alata za poljoprivredu, materijala za brodomaketarstvo. Ne bojim se male mirovine. Prehranit ću se moći.

Koja uloga koju ste igrali je bila vašem karakteru najbliža?
U splitskom Akvarelu. Uloga koja se zove Mikula. Stari splitski ridikul. Ta mi je uloga bila jako draga i ja sam se sa njom mogao poistovjetiti.

Žalite li za nečim u životu?
Moram priznati da ne žalim. Ali želim! Želim ići u Japan zato što nisam bio. Zato neću žaliti što nisam bio, ali ću željeti i štedjeti, pa ću možda i otići.

Igrali ste uloge svakojake. A zavodnike?
Tu fazu sam odradio u kazalištu Komedija. Partnerica mi je bila Đurđa Ivezić. To je bilo sredinom 70-tih godina.

Bojite li se da vas “jednog dana neće nitko šljiviti”? Da vas neće na ulici prepoznati. Ili budete sretni da je konačno došao “mir Božji”?
Sigurno da mi taj pogled na ulici… da ću primijetiti da je to došlo. Hoće li mi to nedostajati? Ne znam. Ali ima to svojih olakotnih okolnosti: zamislite čovjeka kojega svi znaju, a ima svoju tajnu simpatiju. Pa taj ne može doći niti u jedan kafić da ga ne prepoznaju.

 

Pozdrav od ZMUSK-a: “Čuj stari, imaš kaj sitnog?!”

Oglasi

2 odgovora na … Žarkom Potočnjakom (15.09.’14.)

  1. j matkovic napisao:

    ODLICAN interviju…

  2. j matkovic napisao:

    Čuj stari, imaš kaj sitnog?!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s