… Zlatkom Bourekom (03.11.’14.)

 

Pitanje Slavonije to je pitanje bola i ljubavi!

 

Ponedjeljkom na kavi sa…
akademskim slikarom i kiparom,
akademikom, Zlatkom Bourekom, iz Zagreba

Fotografirala: Marta FiolićOdakle si Zlatko? Ja sam od Drave, Dunava, Vuke, Bosuta i Orljave! I tako su na razmeđi tih četiriju rijeka i rječica na razmeđi svjetova koji su se račvali u njegovu rodnom Osijeku nastala slikarska i kiparska dijela akademskog slikara i kipara, akademika Zlatka Boureka. “Vječnog dječaka sa uvojcima” i štapom u ruci kojim se u svojoj 83. godini života podupire u hodu.

Umjetničke slike na kojima se “gizdaju gole hipertrofirane ženske grudi i muški spolni organi”, slike koje slave radost bećarca i putene ljubavi, koje slave sam život i Slavoniju. Ali, jednako tako i slike koje opisuju tugu rastanka sa slavonskom rodnom grudom kada njegova zajednica po majci – Židovska zajednica ide u u “Aliju”, napušta poslije II. svjetskog rata rodnu Slavoniju i seli u Izrael.

Potresna dijela koja govore o “drugom ja” ovog tipično Slavonca, židovskog porijekla, ovog erotomana i “Švabofila”, kako sve sebe ne zove akademski slikar Zlatko Bourek. A mi smo, pronašli malo vremena i povodom njegove posljednje velike izložbe u Zagrebu koja je sa 1. studenim zatvorila svoja vrata za posjetitelje, ponedjeljkom na kavi u portalu ZMUSK vratili ovog “vječnog mladića” u njegovo djetinjstvo, u njegovu mladost, prisjećanje na njegovu “pravu jewish majku”, na njegove dane provedene u partizanima, ali smo porazgovarali o njegovoj slikarskoj tako prepoznatljivoj metodi rada koja će sasvim sigurno ostaviti traga u našem slikarstvu, o angažmanu akademika u društvu i na kraju o – njegovoj rodnoj Slavoniji od koje se nikad nije rastao, kojoj se uvijek vraća kao vječnoj inspiraciji i za koju je takoreći “pupčanom vrpcom vezan”! Pa, prosim lepo: uživajte s ovim ugodnim, njegovanim, mirisavim, gospodinom zlatne dobi, duge kose, srebrnih uvojaka, ugodnog glasa i dobrog pripovjedača, uz šalicu kave.

Osim umjetničkih slika sa motivima iz rodne Slavonije na izložbi su se našli i radovi sa motivima iz “velike seobe Židova” iz Slavonije poslije II. svjetskog rata…
Mi smo svi pod strašno velikim utjecajem Holokausta. Međutim, Židovski narod je i dalje patio. Svašta se događalo. Tako da je u Jugoslaviji 1948. godine židovski narod krenuo u Izrael. To se zove “alija”. Što znači “val”. Ne zna koliko je to valova bilo. Taj, dojam, kako se to pakiralo, što možeš ponijeti sa sobom, što ne možeš, to sam ja pokušao naslikati. Moja mama je na kraju odlučila da ne idem. Ali mi smo svi koji smo ostali imali, naime, još uvijek imamo osjećaj krivnje. Oni su otišli, mi smo ostali! Moja mama je bila “jedna prava mama Židovka” koja je rekla: Ne! Ja moga sina ne pustim u kibuc. Neka ide on na Akademiju! Jer ja sam upravo 1949. išao na Akademiju u Zagreb. Ona je kazala: Što ćeš ti kopati?! To je bila “jedna prava jewish mama” koja sve za sina daje! Mi imamo osjećaj krivnje. U tri generacije u Izraelu od 1948. godine , dakle, to je bila jedna vrlo neobična godina – kada smo mi raskrstili sa Staljinom i tako su naši ljudi i dobili putovnice. Dakle, ja imam moje koji su tamo otišli i koji su imali težak život. Međutim, to pakiranje stvari to odilaženje, ja sam tretirao to na puno slika i to čak piše: “Alija”. To je bilo simbolično, iz manjih mjesta su dolazili Savom i onda su to prepakirivali u sanduke da to ode u Rijeku, a iz Rijeke u Haifu. I to pakiranje je bilo jako tragično. Na ovoj mojoj izložbi ja sam imao takvih 4-5 slika koje se zovu “Alija”.

 

No, Vaša ljubav prema Slavoniji!?
Ah, čujte: “Ja sam tipični Slavonac!” Po prirodi, a i po tome kako je: ako je čovjek formirao se, ja sam se počeo formirati od 1941. To sve što sam ja naučio, jezik, kultura, a mi smo svi Osječani “Švabofili”… Ja sam trebao otići odmah u Berlin, jer ja sam sebe našao u njemačkoj kulturi.

Ali Vi ste i bili “gastajbajter”!? Pa ste se vratili!?
Itekako, itekako. To je bila moda. Svi smo morali ići. Samo što smo mi kulturnjaci ipak bili u malo boljoj poziciji nego oni koji su “šljakali” kopali na “baušteli”. Ali pored toga isto smo s oproštenjem “jeli govna”. Ali radi se o tome da je to moje slavonstvo uz tu moju Dravu, ja uvijek govorim kad me pitaju: odakle si Zlatko? Od Drave, Dunava, Vuke, Bosuta, Orljave. To su sve male i velike rječice i to je taj blatni dio Slavonije iz kojeg sam ja. Naročito mi je stalo govoriti o tome kako je Dunav, dakle, od Batine skele do Iloka, taj komad Dunava, taj komad granice naše, to je nešto što je jasno zbog rata, zbog svega – opustjelo. I nije ono što bi trebalo biti. Ali ja sam jako na to orijentiran, ja vrlo često i tamo idem po dužnosti, jer sam akademik. Pitanje Slavonije, to je pitanje bola i ljubavi! Ali je i mentalitet. Mi smo vam: štokavski, ikavski i ekavski to je jedan prekrasan hrvatski jezik. Nije čudo da su oni izmislili da se čovjek dobro razumije ako govori u dva reda sa stihom na kraju.

Fotografirala: Marta FiolićNa svojim umjetničkim slikama imate “hipertrofirane ženske grudi ili hipertrofirane muške spolne organe”! Ta čulna ljubav u Slavonaca…?!
Uzmite Meštrovića ili umjetnike koji su poštivali žensko čeljade kao majku! Kao maticu. To je interesantno da su te majke zapravo velike gazde u kući! Mlada snaha koja se udaje, jako je važno kakvu će majku dobiti u kući. Prema tome te “velike majke” ta izvjesna erotomanija koja se potencira kod nas Slavonaca nije to vulgarno. To je u ime života i održavanja života. To je poštivanje života! Isto tako ovo tzv. s muškarcima koji imaju vunene “nakurnjake” to je jedan folklor i jedan smisao za održavanje i produciranje daljnjeg života.

A prisjećanje na vlastito djetinjstvo?
Kad se moja mama po drugi puta udala za jednog veleposjednika, to vam je bilo doba takvo da veleposjednici idu jedanput na primanje u Dvor u Beograd. Onda je bio regent knez Pavle i njegova žena Olga. I mama je išla u Budimpeštu kupiti kostim Chanel i sve najskuplje, zato je Budimpešta bila drugi Pariz. Ja sam imao mornarsko odijelo, dugu kosu i bio sam blond. Kad smo došli sa fijakerom na Bijeli dvor, onda me supruga od regenta Pavla, Olga dočekala, a ja sam skinuo kapu, a ona je stavila ruku na moju kosu i rekla: Jao, lepog li Srpčeta! To me i danas svi zafrkavaju. (smijeh) Da to je bilo takvo doba. Postoji tzv. politički “sciens fiction”. Što bi bilo da je Jugoslavija ostala? Da je bilo – da bi bilo? Ja bih vjerojatno završio u Parizu. Jer je moj očuh, “kao što su Srbi tipični hohštapleri” on je odmah rekao: sinovi idu u Pariz. Međutim, nas je nesreća spasila, pa sam ja išao drugim putem.

Vaša “partizanska epizoda”?
Mi smo 1943. godine otišli u partizane. Mamu je jedan naš jako poznati borac Pero Car znajući da je Židovka pozvao u partizane riječima: “Čuj Anka, daj ti dođi kod nas. Nama treba netko k’o ti!” Mama je sa mnom otišla u partizane u Chanelovom kostimu. Bili smo pri štabskoj jedinici. Prala je ranjenicima gaće i ranjenike. Mi nismo bili u boračkoj jedinici. Nego smo prvi i zadnji bježali kad su bile borbe. Tako sam se ja nabježao. A mama je među tom grupom ljudi bila jedina školovana i znala je strane jezike. Kad je koji padobranac pao mama ih je dočekivala. Mama je, sjećam se, sakupila padobran. U to doba tko je imao bluzu od padobranske svile?! Mah, u to vrijeme to niti Jovanka nije imala…

No, idemo na Vaše slikarstvo. Koju vrstu slikarstva Vi njegujete?
Ja sam još uvijek figurativac. Figurativac sa jednim malim pomakom. U skulpturi sam uvijek malo drastičniji u formi. Ova skulptura koja stoji u modernoj galeriji to je tipična za mene. U slikarstvu sam ja praktički – figurativac. Iako to povjesničari umjetnosti sve znaju. Oni su to proglasili: magičnim realizmom, sardoničnim realizmom itd.

Koliko je, međutim, potrebno da akademik bude angažiran u društvu ili zajednici u kojoj živi?
Fotografirala: Marta FiolićGledajte: ja kad sam postao akademik onda su me akademici naučili, rekavši: “Pazi, predsjednike države se bira na četiri-pet godina, a mi smo besmrtni!” To znači u klasifikaciji ljudi mi smo iznad predsjednika Republike, jer mi smo besmrtnici. To se ja malo zafrkavam. Ali, to je tako. Naša uloga je da očuvamo tradiciju i kulturu i Hrvatsku u jednom ne jedno-partijskom sistemu nego u jednom “višem sistemu” koji mora funkcionirati u svim mogućim partijama. I zato nama i više puta prigovaraju da se mi moramo više angažirati u vezi s dnevnom politikom. Ne! Ne možemo se, jer mi imamo “više ciljeve”. Nama je stalo do čovjeka. I ako je HDZ-eovac i ako je SDP-ovac. Nama je čovjek – čovjek i u tome je “vic”!

Imate li vi kakav recept za dugovječnost i za takvu vitalnost?
Ne. Ja se pretvaram. Imam niski tlak i zato me supruga kontrolira. Dobro se ja održavam, jer ja sam vrijedan. Malo sam slabašan, ali ne jako.

Do kojih ste vrijednosti držali u životu?
Mi smo likovnjaci. I to je sreća. Oni rade do kraja života. Mi cijelo vrijeme kvarimo i popravljamo. Likovnjaci rade dok ih ruke, noge i glava služi.

Koliko vam je obitelj u svemu tome podrška?
Jako. Imam kćerku koja je diplomirala slikarstvo, supruga mi je završila kazališnu kostimografiju. Dakle, mi smo cirkuska grupa!

Kako ste se odlučili na ovu posljednju izložbu?
To je automatski. Kad tako dugo radite onda to i krene pa dođe i red na vas. Ja ima oko 120 slika. To vam ide samo od sebe.

Što novoga sad stvarate?
Slikam cijelo vrijeme. Ali, sve isto. Dosta radim i u kazalištu. Sad sam upravo završio crtani film. Jednu židovsku temu. Upravo je to prije mjesec dana završeno i sad se pripremam za neke kazališne projekte.

Vi ste napravili i lutkarsku predstavu kao parodiju na “fenomen Hitlera”!?
To vam nije lutkarska predstava. To se zove teatar figura. Ja radim kazalište nakaza. To je ekspresionistički teatar. To ima veze sa crkvenim figurama i to je nešto tipično za njemački ekspresionizam i za Japan. I opće Istočne kulture. Ja sam prvi u Europi napravio tzv. japanski teatar i napravio sam Shakespeareovog Hamleta. To je nešto što je bila jedna predstava koja je gostovala po cijelom svijetu.

Kako vi ocjenjujete opće stanje u kulturi u Hrvatskoj?
Fotografirala: Marta FiolićS obzirom da sam ja senior i ne pratim toliko više intenzivno zbivanja, prije sam bio na svakoj probi i na svakoj predstavi. Film normalno pratim zato što mi je lakše. I kazalište se može reći da ima najviše skokova ili padova. Film funkcionira odlično! Likovna umjetnost funkcionira odlično. Što se tiče kulture? Kulture u Hrvatskoj: mi spadamo među vrhunske europske zemlje! A u kazalištu je zato kriza što je u cijeloj Europi kazališna kriza. Sad se to moderno kazalište i kazalište koje mora poštivati tradicionalne tekstove tu se ne da modernizirati. Ti moraš Tolstoja napraviti onako kako je napisan. To se neda modernizirati, zar ne?!

 

Pozdrav od ZMUSK-a: Slavonijo, lipa i gizdava!    

 

Intervjuirala: urednica portala ZMUSK,
novinarka Gordana Igrec

Fotografirala: Marta Fiolić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s