Povjerljivo… uz šalicu kave

Poštovane i drage čitateljice te čitatelji,

Ako je točno da živimo u otuđenom društvu u kojem ili ispijamo kave sa susjedima, kolegama i prijateljima, a ne usudimo se “otvoriti dušu” nikome od njih i ispripovijedati što nam “leži na srcu” i što nas najviše tišti, u tom slučaju sva naša druženja ništa drugo ne govore nego da smo daleko jedni od drugih i da su sva naša prijateljevanja samo prividna i pripadaju u sferu pukog poznanstva. S ciljem da sebi olakšate brige koje su vas pritisle bilo da je riječ o bračnim problemima, izvanbračnim izletima, “nedozvoljenim” homoseksualnim sklonostima ili istim vezama, odnosima djeca-roditelji, odnosima među supružnicima, materijalnim problemima, bolestima i svim ostalim nevoljama u ovoj “Suznoj dolini” na koju smo svi osuđeni, otvorili smo rubriku Povjerljivo… uz šalicu kave koja će ići svake nedjelje, a u kojoj ćete se moći obratiti za pomoć, rješenje, podršku ili pruženu ruku, našoj osobi od povjerenja sa dovoljno životnog iskustva, znanja i poznavanja ljudske psihe i duše koja će vam “od srca rado”, možda u posljednji tren, na razborit način s odmakom od problema pokušati olakšati brige kroz svoj odgovor vama. Stoga, ako ste se prepoznali u ovim redcima bili mladi ili stariji, muškog ili ženskog spola ili tinejdžer, slobodno nam se javite svojim pismom na sljedeću e-mail adresu: anagord.greci@gmail.com

            Hvala na povjerenju

Vaše Povjerljivo…

28.06.2015.

Ritam života
Tko zna gdje su dani ti kad smo djeca bili mi?

21.06.2015.

Mentalitet “mikrovalne duhovnosti”
Često smo tako zauzeti “poslom” da nam malo vremena ostaje za život!

14.06.2015.

Kome se obraćao papa Franjo u Sarajevu?
Što nam to govori film Halimin put o Bosni “ubavoj i ubogoj”?

7.06.2015.

Kad upeče zvizdan
Svatko ima pravo da zgrabi život za rogove!

31.05.2015.

Grubosti nema mjesta u međuljudskim odnosima
Jest da riječi lete, ali gorčina – ostaje!

24.05.2015.

Kako su Zagrepčani ostali bez svoje
Gradske kavane na Jelačić placu 
Sve gubi okus u našem životu, čuva ga samo šalica espressa!

17.05.2015.

Nemam sad vremena za takva pitanja!
Onda kad je doša’ raj i suza u raju, pala za kraj!

10.05.2015.

Jabuka je izašla iz raja
Život se sastoji samo od detalja

3.05.2015.

Iskrena suza za kraj
Bez riječi je riječitije!

26.04.2015.

Posljedni S.O.S. na svijetu!
Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi?!

19.04.2015.

Ta slika nema cijenu!
Ili, volim se smijati, to mi je urođeno, rodila sam se s osmijehom!

12.04.2015.

OTVORENO PISMO NATAŠI JOVIČIĆ, OD MR.SC. JULIJE KOŠ IZ ZAGREBA
ravnateljici JUSP-a Jasenovac, nakon najave njezinog postavljenja za savjetnicu Predsjednice RH

12.04.2015.

Sve je voda i voda je – sve!
I đavo gleda da i njemu bude fino, zar ne?!

5.04.2015.

Svakog dana…
Živ netko umre u našem srcu i tako ostavlja duboku recku…

29.03.2015.

Cvjetnica,
ili “ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad!…”
Ili, blagdani su samo zato tu, da bismo osjetili i vidjeli kako smo jedni drugima jako daleko i onda kada smo jedni drugima blizu!?”

22.03.2015.

Živi zid je ondje gdje je “domovina maćeha, ne majka”!
Ili, gdje je nestala dobra, stara navika darivanja bombonjere i kave?!

15.03.2015.

Kako je Tito nestao preko noći?
Ili, sve će to mila moja pokriti ružmarin, snjegovi, šaš!

08.03.2015.

Za početak, počnimo od sitnica!
Ili, velika životna inventura na Dan žena!

01.03.2015.

Tko je onda doista – heroj?!
Ili, zbogom oružje!

22.2.2015.

Neka se lavina savjesti i suosjećanja pokrene!
Ili, vjeruje li sit gladnome?

15.2.2015.

 Damin gambit!
Ili, kratko “žensko pismo” za ovu sunčanu nedjelju!

08.2.2015.

Stanuje li uopće Austro-ugarska više na ovoj adresi?
Ili, razglednica iz snježnog Linza!

01.2.2015.

Nije to – mačji kašalj!
Ili, mačić koji je nadmašio i samog “Lenjina”!?

23.01.2015.

Neka ostane među nama!
Ili, veš mašina budućnosti ne može oprati tamne mrlje prošlosti!?

18.01.2015.

Život na visokoj štikli!
Ili, sad ti budi pametan!?

11.01.2015.

Kad političari/ke šute, muze govore!
Ili, sve ideologije spavaju, svi stavovi drijemaju…

04.01.2015.

Život je negdje drugdje!
Ili, tko je doista zdužio Hrvatsku u protekloj godini svojim djelima i ponašanjem?

28.12.2014.

Svi marš na – ples!
Ili, zašto je ne izlazak na predsjedničke izbore, grijeh – propusta?!

21.12.2014.

Jankov Božić – 1914.godine!
Ili, pri naši se hiži Božić negdar drukče slavil!

14.12.2014.

Mi glasamo za – kulturu življenja!
Ili, bravo za djevojke sa Facebooka!

07.12.2014.

Meštre (ne) ostavi se ti baluna!
Ili, selo gori, a baba se češe!

30.11.2014.

Stop, nasilju nad ženama!
Ljubavni roman,Magdalena, Magdalena…
(Ili, što se sve može dogoditi iz ženske ljubavi?!)      

23.11.2014.

Manje su tuge, lakše su boli, kad čovjek, čovjeka – voli!
Ili, riječ po riječ… ljubav i pokoja ruža, pjesnika Damira Pilka uz koju se samo na jednom jedinom mjestu u cijeloj Hrvatskoj te noći 18. studenog slavila – LJUBAV!

16.11.2014.

Više smijeha nema u našoj ulici…
Ili, kome smeta “kulturna, profinjena, obrazovana, srdačna i miroljubljiva” pojava, poput Bojana Glavaševića?!

09.11.2014.

O odnosu majka-kći, o feminizmu i o svemu ostalome, pomalo!
Ili, kad će se muškarci emancipirati?

02.11.2014.

Svi smo mi na zemlji samo u prolazu!
Ili, čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!

26.10.2014.

I tako, dektiva uvatila Matana
Ili, zašto je Matan od kolina Kikaševa kriv, kad nije stiga nit Matanove dvore podignuti?!

19.10.2014.

We are not criticizing but helping implement a useful idea
„9 zeros“ GEA SOS for a tear less in the world

12.10.2014.

Tako nam malo treba! Ili, nedjeljno jutro…

05.10.2014.

Pa, ipak se živi! – Istrgnute stranice dnevnika

28.09.2014.

Bolji život! – Ili, daj, više ugasi taj TV!

21.09.2014.

Ni za čim ne žalim!
Ili, “Isus Krist, prvi komunist!”

14.09.2014.

Ća je život vengo fantažija?!
Ili, znači tako kod nas izgledaju domjenci?! Ajme!!

07.09.2014.

Kako smo se svi ono našli na krivom putu?!
Ili, taj se nije rodil koji bi svima vgodil!

31.08.2014.

Kruh naš svagdašnji!
ILI, NIGDAR NI BILO DA NI NEKAK BILO…

24.08.2014.

Velika Gospa, Ikea i jabuke!
Ili, postelja meka kao duša!

17.08.2014.

Ljeto ljubavi i čuda!
Ili, ljuta sam na sve te pesimiste koji “truju ljude” nečim što uopće ne stoji!!

10.08.2014.

Gdje je nestao Čovjek ?!?
Ili, puno riječi, a malo pravog razumijevanja!?

03.08.2014.

Pametno je zborio poglavica…

27.07.2014.

Minute duge kao godine!
Ili, kako su mala, ljupka, “nacifrana” medičarska srčeka ušla na list UNESCO-ve nematerijalne baštine prije četiri godine i osvojila svijet! 

20.07.2014.

Bila je to doista jedna posebna misa!
Ili, reći ću te tati! Nemoj, mama, please, please!

13.07.2014.

Kakvim mi to životom živimo?
Ili, dan kada je svatko od nas morao zašutjeti i zastati barem na tren, radi “šamara” kojeg je primio?!

06.07.2014.

RADI, MOLI, VOLI!
Ili, da’l netko sretno u ovoj zemlji i voli još?!

29.06.2014.

Nije nam namjera da kritiziramo, nego da ideju – realiziramo!
“Devet nula” GEA-SOS-a za “suzu manje” u svijetu!

22.06.2014.

Ah, i taj antifašizam kad nije mogao…
(Ja samo pokušavam dati nešto od svoje duše!)

15.06.2014.

Magdalena, Magdalena…
(Ili, što se sve može dogoditi iz ženske ljubavi?!)

08.06.2014.

NIŠTA MI NEĆE OVI DAN POKVARIT!

01.06.2014.

DA SAM PRAZAN LIST

25.05.2014.

PISMO DRUGU TITU!

18.05.2014.

Pošiljka iz inozemstva!
Ili, gospon poštar je rekao da “Jugoslavija više ne postoji”!
(Šta ću, morala sam mu povjerovati!)

11.05.2014.

Moje jato…

04.05.2014.

MENI JE DOBRO I TAK…

27.04.2014.

O tome se (ne) govori!
Ili, pred ćevapima smo svi – jednaki!

20.04.2014.

Što nama, ljudima 21. stoljeća, znači slaviti Uskrs?!

13.04.2014.

Najbolji ambasadori Hrvatske u svijetu!
(Što sve ispadne kad se ide na jedan koncert?)

06.04.2014.

Pseći život! Ili, o Kikiju niti riječi…

30.03.2014.

Prolazimo tako gradom, moj osmijeh i ja!
Ili, skice iz života grada, ritam ulice…

23.03.2014.

Međimurje, kak si lepo zeleno,cvetićem si ti meni posajeno…
Ili, tajna jedne kutije!

16.03.2014.

Tko stoji iza svjetske urote?
(Sve se u posljednje vrijeme mislim da su to Jelka, Julka i Cvita sa otoka Krka!)

09.03.2014.

Žene, možete letjeti koliko god visoko hoćete!

02.03.2014.

Tko zna gdje su ti dani svi, kad smo djeca bili mi…?!
Ili, gdje su zaglavili klinci “Branka kockice”?
(a i Štrumpfovi se vraćaju kući!)

23.02.2014.

Non parlo croato! Cosa vogliete?
– Žuži Jelinek

16.02.2014.

Za mrvu ljubavi… svi smo mi rođeni!

09.02.2014.

O, kako tužnih ljubavi ima…

02.02.2014.

Još jedan prođe dan, uzburkan ko more…

26.01.2014.

Jedno pismo iz snijegom zametene Amerike…
Ili, pahuljice padajte, meke i guste
na široke ceste i stazice puste…

19.01.2014.

Tko nam je ukrao mladost?!

12.01.2014.

Kolo (ne) sreće vrteći se uokoli ne pristaje…

“Svršeni su računi ove godine. Bila je crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakve, zla i premnoga. Ne samo ljudi, ne samo Mađari i Austrijanci, i narav se protiv nas urotila, na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedanput, ta gore ne može biti nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča.

Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu.

Hoće li Bog tom biednom narodu ikada pomoći?

Upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter, dan danas su kod nas gotovo suvišna pojava.”

August Šenoa, 31.12. 1880. godine

Nakon što ste pročitali bilješke književnika Augusta Šenoe koje ove godine navršavaju 134 godina i prepoznali sve osobine vremena u kojem živimo niti slučajno da ste se obeshrabrili. Veseljaci bi rekli: svaka sličnost sa slučajnim osobama je slučajna. Ipak, u ovom slučaju i nije tako. Nakon 134 godina ponovno smo sa Austrijancima i Mađarima u istoj Uniji, ovog puta – Europskoj…

Svijet se, doista, od pamtivijeka vrti poput “ringišpila” sa kojeg netko dobije krišku kolača, netko krišku torte sa šlagom, a netko – mrvice. Ali vjerujte: bez obzira na sve to: ljudski rod “slikajući mu sliku velikim potezima kista” nikad nije bio sretan!

Uostalom, “Na Stradunu sve u krugu, srećem radost, srećem tugu…”, pjeva Tereza Kesovija. Pametnom, dosta.

Stoga, svakog dana iznova osvajajte “svoje malo mjesto pod suncem”. I samo hrabro, uz slogan Don’t worry, be happy.

Vaše Povjerljivo… uz šalicu kave.

05.01.2014.

Što je nama bio Nelson Mandela?!
Ili dečko, iz našeg “firtla” (becirka, sokaka, kantuna, ulice, četvrti)

Kad je prije nekoliko tjedana ovaj svijet napustio doslovce “prvi među jednakima” Nelson Mandela u jednim sam lokalnim novinama uspjela samo pročitati naslov kolumne koji je glasio “Što je nama bio Nelson Mandela”. Vijest o smrti Nelsona Mandele tog me jutra na radio Sljemenu dočekala nespremnu i nemalo me “kosnula” (dirnula). Otišla sam uobičajneo kod svoje susjede Đ.P. stare 83 godine, rođene Zagrepčanke na kavu i niti jednu riječ nismo prozborile o Nelsonu Mandeli. Moju susjedu Đ.P. zaokupljala je smrt patera fra Zvjezdana Linića…. Susjeda Đ.P. koja već dugo živi na ovom svijetu i koja u napadajima gorčine, žučljivosti na sve propuste i promašaje svojeg “običnog, svakodnevnog, malog, zagrebačkog života, koji klopara u nesretnom karakteru Đ.P. između starih kosti, krvi i mesa” zna koji put s puno “jedi” progovoriti o “dojdekima”, a  to su za nju svi izvan kruga od poteza Zrinjevac – Lopašićeva – Vlaška u kojem se ona kretala cijeli svoj život. Nakanadno s vremenskim odmakom ovim putem pokušat ću odgovoriti mojoj susjedi s kojom inače rado prikratim jutra uz kavu i smijeh i razbibrigu o tome što je za nas značio Nelson Mandela?!

I kazat ću joj odmah ko iz topa: da je u zabludi ako misli da Nelson Mandela nije bio dečko iz našeg firtla, našeg sokaka, našeg kantuna, ma kako već diljem “lijepe naše” nazivali naše gradske četvrti.

Bio je Mandela iz našeg “becirka” i to svim srcem i dušom. Baš poput Iveka iz “Hrvatskog fausta” književnika Slobodana Šnajdera, koji je kad su ustaše “sortirale” Srbe na jednu stranu, a Hrvate na drugu, ovaj je zagorski dečko išel za Milicom ( Srpkinjom) samo zate, jer mu se Milica jako zdopadala, bila mu je jako lepa i mila i jako feš puca…

I zagorski dečko se “prismeknul med Srbe” i nije maril za nikakve “rasne zakone”…

Tako je i jedan južnoafrički dečko sanjao “male snove” koji su postali velika java. Sanjao je da su bijelci i crnci jednaki. I da su svi ljudi po zakonima Svemira i Svevišnjeg i Neba jednaki po rođenju…

Svoje je snove i ostvario. Baš kao što je Ivek ostvaril svoje snove i spasil Milicu,  a poslije II. svjetskog rata su se mnoge Milice poudale za Štefeke i mnoge Štefice za Jovane i sve je “klapalo”, baš kao u priči sa Nelsonom Mandelom.

A sve još i danas “klapa” samo što neki pričaju “kontra Mandele”, a da toga nisu niti svjesni. U tome je i “kvaka 22.” Jer ne znaju što čine.

Ali u ime svih onih koji su se “rodili s malom maturom i ni im treba velikih reči” svima opet iznova “Sretan Božić ili Mir Božji, Hristos se rodi.” Za s’e Iveke, Milice, Štefice, Jovane i, naravno – Mandelu. Za “našega” – Mandelu, ponajviše!

Živjeli!

Povjerljivo uz…šalicu kave

29.12.2013.

Ipak je sve savršeno u našem nesavršenom svijetu!

Za blagdane je Ivo Andrić kazao kako tek “tada vidimo koliko smo daleko jedni od drugih”. I doista ako sami sebe zateknete i to odjednom kako vam se svi vaši bližnji čine daleki, pa čak i vaš suprug, majka, otac, djed, baka, brat ili sestra,  a da ne govorimo o brojnim prijateljima sa kojima proslavljate dječje rođendane, svoje godišnjice, blagdane… ne paničarite! Ako vam se to doista usred slavlja dogodi da vam se svi odjednom učine daleki i da se osjećate kao da ste pali s neke druge planete ne zdvajajte. Mudre misli, mudrih ljudi tu su nam samo kao putokaz. I ništa više. Jer blagdani su poput klupice u parku koja služi za odmor. Na klupicu sjednete samo na trenutak kako biste ispružili noge, provjetrili glavu, sabrali misli, pronašli nekog istomišljenika i s njim razmijenili misli o svakodnevnici i pošli dalje u život. Tako je i sa blagdanima. Dok zdvojno gledate oko sebe i čini vam se dok u predblagdanske dane “krčite puteve kroz trgovine” kako na svijetu nema pravde, a možda niti Boga, već na uglu vas dočeka muškarac u invalidskim kolicima ili gluhonijema žena koja mi je dan prije Badnjaka zaželjela tako zdušno i od srca Sretan Božić i Novu godinu da sam ostala sam baš poput vas – posramljena.

Jer ovaj svijet koliko god je nesavršeno skrojen njegovo je funkcioniranje kroz vjekove dovedeno do takvog “nesavršenog savršenstva” da sve preko noći, kao kad vam netko skine koprenu sa očiju, dobiva neki SMISAO.  A to je jedna velika riječ. Smisao u nesavršeno do savršenstva skrojenom svijetu u kojem vladaju i imaju pravo vladati različitosti u svjetonazorima, u ideologijama, bojama kose, očiju, kože, različitim fizionomija, različitim društvenim statusima, različitoj dubini džepa ili novčanika, različitim mogućnostima, sposobnostima, različitim sudbinama, a  sve to okupljeno oko jednog cilja: Sreće ili Nade ili Ljubavi, kako tko već posloži vrijednosti! Stoga odmah odagnajte teške misli, njih prepustite “filozofima egzistencijalistima ili nekim drugim” i ostanite spokojni ako već ne možete biti sretni, što ste ušuškani u udobnu kućnu atmosferu, što imate topao dom, obitelj, prijatelje, susjede, braću, sestre, roditelje i sve svoje na svijetu dok oko vas “vijavica i vjetar vije, čovjeka nit vuka nije. A i zec svoju majku večeras traži”. Uz poznata lica koja vam se s pravom mogu učiniti dalekima sve je ipak lakše, pa i zakoraknuti u još jednu Novu godinu. Makar ona bila puna neizvjesnosti i strahova za sve nas koji smo osuđeni na ovaj jedini nam “NESAVRŠENO-SAVRŠENI” svijet! Jer, sam Bog zna je’l k letu bumo svi na svetu skup živeli…?!

Zato, sretna vam bila Nova 2014. godina. To vam žele uz već poznati slogan Don’t worry, be happy, vaši ZMUSK-ovci!

ŠETNJA

Čarobne zvijezde trepeću s nebesa
dok mi isprepletenim ručicama u
našim džepićima šećemo Zagrebom.
Nitko ni ne sluti našu tihu sreću,
Mi smo ozbiljni i utonuli u masi prolaznika.
Iščekujemo snježne pahulje
da bismo se na glas veselili.
Ja već znam da će Danko reći prvi:
“Mama, snijeg!”
A za njim će Dušica ponoviti : “Snijeg!”
I radost će na tome ostati.
Veselo će nam lupati srca.
Oni će ubrzati korak,
ručice još dublje uvući u moj džep
i krenut ćemo kući
gdje nas čeka tata!
I ne samo on.
Čeka nas topli dom.
Svjetiljka pored prozora, stara fotelja, ljuljačka, igračka,
palačinke.
Ili možda talijanska večera.
Tata ju je pripremio.
I opet tiha sreća
dok zvijezdice titraju na nebesima,
a pahulje plešu svoj dobro uigrani ples.

(iz zbirke pjesama U susret njima; oni, ti i ja)

22.12.2013.

Jedna Božićna priča…

15.12.2013.

Puno htio, malo mogao!

Cijeli svoj život poznajem jednog gospodina kojemu je danas 60 godina, a još uvijek za sve svoje propuste u životu i za svoj kako on drži “promašeni život” svu krivicu svaljuje na svojeg sada već starog oca. Ovih dana je njegov stari otac koji je ostao udovac i bio primoran što zbog godina, što zbog skromne mirovine otići živjeti kod sina i kod snahe i napustiti svoj voljeni grad i dom i promijeniti pod stare dane potpuno okolinu i društvo – završio u bolnici. Odvezla su ga kola Hitne pomoći jedne nedjelje i stari otac se borio za život. Ne grčevito, ali je ipak savladao “zalijevanje vode oko srca” i ostao živ iako su mu liječnici davali slabe šanse. Niti u tim dramatičnim trenucima za njegovog oca, sin nije imao lijepih riječi za njega! A sve je oko teških i zategnutih odnosa između njih dvoje počelo još prije nešto više od 40 godina kada je tadašnji mladić, a danas postariji gospodin želio postati glumac.

Otac, ugledan obrtnik iz malog grada sa zanatom koji je danas pod okriljem UNESCO-a nikako se nije mogao pomiriti da mu sin “ode u tako neizvjesnu profesiju. U cirkusante!”, kako je otac znao govoriti, pored “zlatnog rudnika” kojeg ima kod kuće pred nosom. Od tada je njegov “sin razmetni” trošio nemilosrdno očev novac na žene, na skupe automobile, na skupe provode i skupu odjeću kao pripadnik tzv. “zlatne socijalističke mladeži” iz “kulačke obitelji”. Otac je to s mukom i zabrinutošću promatrao, ali nije mogao nikako sinu pomoći, jer je i sam, a on je sebi to mogao i dopustiti (imajmo na umu: da ipak nije sve za svakoga) volio lijepe žene, volio je sebi priuštiti ugodan i luksuzan život, jer je bio u mogućnosti. I tako, dok je danas pokojna majka, za života štitila sina mezimca i u svemu mu udovoljavala i mazila ga, otac je vodio svoj paralelan život dajući sebi tako oduška za nerazumijevanje koje nije imao kod kuće u svojoj supruzi i svojem “sinu razmetnom i nezahvalnom”. Kupio mu je čak kuću na moru, ostavio svu imovinu iako ima još jednu kćerku koja je bila bogato udana, a zbog toga što se razvela “stari” prema svojim navikama nisu to mogli “pregrmjeti” i razbaštinili su je, iako je bila i ostala sušta suprotnost svojem bratu.

Danas, nakon što je “puno vode proteklo ispod mosta” i nakon što se tek u kasnim 40-tima dotični gospodin skrasio u svojoj vlastitoj obitelji, u ranim 60-tim godina svojeg života radi teške fizičke poslove ne bi li prehranio svoju obitelj. Svoje dvoje, već gotovo odrasle djece koja su njegova potpuna suprotnost. I… još uvijek se bez imalo milosti svađa i prepire sa starim ocem zbog svojeg “promašenog života”. Jer, čega god da se  dohvatio ništa mu u životu nije polazilo za rukom! Čak, štoviše, nema niti dana radnog staža zapisanog u radnoj knjižici. Danas čeka da mu stari otac premine i da svu naslijeđenu imovinu može rasprodati i unovčiti je u svoje “kule od karata ili pijeska” u svoje “puste snove”.

Kada sam to ispričala jednom svojem kolegi on mi je za sebe kazao: “Znaš, ja sam puno htio, a malo mogao!” Moj kolega danas živi prosječnim, pa čak i sretnim obiteljskim životom. Ima posao, stan na kredit, suprugu koja radi i jednu malu djevojčicu. Radi posao kojeg obavlja zdušno. Možda nije ono o čemu je maštao, ali je pravi “virtuoz” u svojem zvanju. I što mu još nedostaje? Za Božić se moj kolega veseli kako će peći kolače za svoju malu, ali složnu obitelj…

Koja je, dakle, razlika između njih dvojice? Moj kolega je, naime, na vrijeme uvidio kako je “puno htio, a malo mogao”. I stoga je – spašen. Ovaj gospodin s početka naše istinite životne priče nikada nije sakupio toliko hrabrosti niti poniznosti da sebi to prizna. Možda je stari otac još malo poživio da se njegovu “sinu razmetnome” barem na ovaj Božić “upali lampica” koja bi mogla spasiti njega; u posljednji tren ispraviti njegov odnos sa starim, dobroćudnim ocem i sa svim njegovim ukućanima. Pobogu, zašto služe ovakvi blagdani, ako ne baš tome? Ili, nekima niti to nije dovoljno? Tako malo, a ipak tako PUNO!?

08.12.2013.

Sve u životu, svakoga od nas, dođe kad – tad na svoje mjesto!

Kako se ljudi u današnje vrijeme baš kao i u nekim minulim vremenima teško odvažuju ispripovijedati svoje detalje iz privatnog života, posebice ako su k tome još i nepovjerljivi i prema prijateljima , a negmoli prema “strancima” dobro je za rubriku Povjerljivo, uz šalicu kave… ispričati za početak jedan događaj sa mojom susjedom iz obližnje ulice u središtu Zagreba sa kojom rado popijem “tu i tamo” kavu i rado malo počavrljam o životu i ostalom “dnevnom redu”. Susjeda je u mirovini i živi sama. Stekla je mirovinu u inozemstvu i ima dvoje djece. Živi sama, jer je razvedena. Prema njezinu pričanju koje nije bilo nikakva “žalopojka” već iznošenje činjenica, dotična gospođa ima vrlo kompliciran odnos sa svojim sinom. On je u najboljim godinama, star je 35 godina i živi zasebno od nje. Prema njoj održava jedno poštovanje, ali i distancu. Rijetko je posjećuje i kako je kazala “ima očeve gene, ali ne i narav, jer je jako ranjiv, kao rijetko tko pošten, čestit, snalažljiv, suosjećajan, ali osjećaje krije i zatomljuje”.

Gospođu umirovljenicu koja je ostala bez sina u njegovoj 8 godini života, nakon što je u tadašnjoj državi sud nakon razvoda sina dodijelio ocu zbog, kako je sa gorčinom kazala: “Njezine nesposobnosti da se brine za sina”, zabrinjava sinovo ponašanje, još više sudbina i budućnost njezina sina, jer on naginje asocijalnom ponašanju i pomalo agresivnosti, a za sve to gospođa okrivljuje sebe. I tu nastaje problem koji je za hitno rješavanje upravo za naš portal koji ide pod sloganom Don’ worry, be happy.

Kako je gospođa naša vjerna čitateljica, a ja joj nisam ništa “pametnog” stigla odgovoriti na njezinu “tužaljku” rado bih joj ovim putem poručila prve tri najvažnije stvari: Prestanite se gospođo okrivljavati za stvari koje ne možete više promijeniti! Kao drugo: budite ponosni na sina koji je samostalan i kojeg, kako ste i sami kazali, krase vrline kakve danas malo koji mladi čovjek iskazuje ili posjeduje! Kao treće: Čovjek koji želi živjeti nezabrinuto i opušteno mora živjeti iz sekunde u sekundu, zahvalan na tome što može bez problema (čitaj: medicinskog aparata) udisati zrak na svoja pluća, uživati u suncu koje ga malo zimi ugrije. I zauvijek za sobom zatvoriti vrata prošlosti, ali i vrata budućnosti kako ne bi stvarao sam sebi i drugima, a to su obično njegovi najbliži, probleme koji su nepotrebni i koji pripadaju budućnosti. Pa neka tamo i ostanu!

Ako duboko udahnemo, uzmemo zraka, nabrojimo do tri i saberemo se, otkrit ćemo da naši problemi nisu takvih razmjera kako se nama čini. (Samo malo strpljenja valja imati i ne žuriti, jer žurba je znak da nismo dorasli problemu, dok je brzina znak da smo ovladali zadatkom. To dvoje je potrebno dobro razlikovati u našim životima. Ne nikako brkati! To piše u našim aforizmima na našem portalu, pa je dobro malo se podsjetiti!) I naravno, ne valja “iz muhe praviti slona” nego biti zahvalan na onome što smo dobili bez ikakve zasluge, a to su zdravlje, bistra pamet, radno mjesto, krov nad glavom, svježa i zdrava hrana, voda, čista odjeća i miran dom. Što nam više od toga treba? Možda topao pogled, lijepa riječ ili prijateljski savjet? Ako u to vjerujemo i to će nam doći. Makar, na kapaljku… Ali to je nešto! A gospođin sin? Sve stvari se u svačijem životu kad – tad poslože na svoje mjesto. Ostave traga, dakako, na svima nama, ali tko još može za sebe reći da živi potpuno “sretno u ovoj suznoj dolini?!”

Stoga, draga umirovljena gospođo, ne brinite, nego budite radosni što ste na ovom planetu ostavili trag kroz svoju djecu, svoj dom, prijatelje, posao… jedan samozatajan, ali zato ništa manje spomena vrijedan život! Don’t worry, be happy, za kraj.

Povjerljivo, uz šalicu kave…

01.12.2013.

Fine ŽIVE djevojke

Rado bih stranice za povjeravanje intimnih problema započela, ne pismom koje mi je stiglo na e-mail zapisan na našim stranicama, nego radije jednom zgodom koja mi se dogodila upravo ovih dana kada se toliko, gotovo neukusno grmi sa sviju strana ZA I PROTIV referenduma koji je pokrenula građanska inicijativa U ime braka, a kojime bi građani Hrvatske trebali izglasati da u Ustav Republike Hrvatske uđe definicija kako je brak zajednica muškarca i žene. Ova priča koju mi je ispripovijedala moja kolegica iz studentskih dana ne pripada aktualnim zbivanjima već kao i svi lijepi, ali i teški momenti pripada jednostavno – ŽIVOTU koji teče i koji nas nosi…

Dakle, prije neki dan sam u večernjem obilasku trgovina u Importane centru na Iblerovom trgu u središtu Zagreba nabasala na svoju kolegicu iz studentskih dana koja je polako i pažljivo sa djevojčicom u naručju razgledavala izloge trgovina. I kako to već biva sa starim znancima iz studentskih dana koji se dugo nisu vidjeli, prvo smo se čudile jedna drugoj, potom izgrlile i izljubile, pa sam ja izljubila njezinu djevojčicu i onda smo stale spontano pričati o svemu i svačemu da bismo na posljetku završile nas dvije na šalici kapučina, a njezina 6-togodišnja djevojčica na sokiću. Moja kolegica nije skidala osmijeh sa usana i nije prestajala dok smo razgovarale držati svoju jedinicu u krilu i neprestano ju je grlila, mazila i ljubila…

A onda je kazala: Sjećaš se one zgode na III. godini fakulteta kad su mene i moju prijateljicu proglasili lezbijkama. Njezinim roditeljima su zli jezici javili preko telefona, pa i došli kući obavijestiti ih da je naša veza toliko uočljiva i neraskidiva da oni na temelju toga zaključuju da smo nas dvije lezbijke. Potom je majka od moje prijateljice zvala mojeg djeda kod kuće i rekla mu tu vijest, na što je moj djed (jer znaš da su moji razvedeni) samo mirno odgovorio: Tko je bez grijeha, neka baci kamen prvi! I poklopio slušalicu uz naravno prethodni pozdrav sa : Laku noć. Moja majka, kakva već jest, sva u računici kad su je obavijestili o tome samo je odgovorila: Bolje da je lezbijka barem nebu ostala u drugom stanju, pa ju muž ostavi i onda mi i ona i njezino dijete padnu na grbaču. Kod mene je na tome sve ostalo. No, moju su prijateljicu njezini roditelji slali psihijatru i od tada joj je bilo zabranjeno od njezinog oca sa mnom se družiti. Mi smo se, dakako, nastavile družiti i sve se s vremenom zaboravilo.

Danas nakon toliko godina njezina majka popriča i to vrlo srdačno sa mnom, dok je njezin otac i dalje rezerviran. Ali naše prijateljstvo traje i danas, nakon toliko godina. Ja sam pažljivo slušala priču i odgovorila: Da, zvuči mi pomalo poznato. Još se sjećam da je sve brujalo tih davnih godina oko toga, ali ja sam pripadala društvu “mladost-ludost” i nisam tim glasinama uopće pridavala pažnju. Na to je moja kolegica nastavila dalje, jednakim mirnim i milozvučnim glasom: Znaš, danas sam ja mama 6-togodišnje djevojčice koju obožavam. Za nepovjerovati, jer sam se kasnije udala od ostalih, suprug mi je oličenje poštenja i dobrote, pa i šarma i ljepote iako je ona relativna i živim životom uspješne i sretne žene kao iz filmova.

Dok je govorila cijelo joj je vrijeme na usnama  titrao neki tajanstven osmijeh. Kad smo se polako pozdravljale pitala me: Ideš na referendum? Ne znam, ako mi se bude dalo, odgovorila sam na rastanku i stigla je pitati: A ti? I meni ako se bude dalo, odgovorila je sa osmijehom od uha do uha. Na rastanku me poljubila prijateljski i sa smiješkom dobacila: Vidiš da nisu sve fine mrtve djevojke! Kaj nas ima i živih? Našalila sam se ja u svom stilu. Ona je odmahnula rukom na tu šalu, poljubila svoju djevojčicu u kosicu i tu smo se razišle. Nikad nisam saznala što se točno dogodilo između moje kolegice i njezine prijateljice za vrijeme studentskih dana i je su li optužbe bile točne. Nije me niti zanimalo. Njezin osmijeh od uha do uha i sreća kojom je sjajila bili su mi dovoljan odgovor. Kao i njezin zagonetan osmijeh koji joj je oduvijek od kad je poznajem, titrao na usnama…

Povjerljivo… uz šalicu kave (nedjeljom)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s