Ah, i taj antifašizam kad nije mogao… (Ja samo pokušavam dati nešto od svoje duše!)

Sjećanje na “čudo od djeteta”, hrvatsku Sirly Templ između dva svjetska rata, malu glumicu Leu Deutsch!

Ili, kako smo u Zagrebu bili na soku sa 16-godišnjim Thomasom Hornom, mladim glumcem iz SAD-a, koji je nadavno “jurišao” i na Oscara, a hrvatskog je porijekla i koji je poručio:

“Ja nisam slavan, ja samo pokušavam dodati nešto iz dubine svoje duše!”

ZA UVOD:
Da je danas živa, “čudo od djeteta ili Sirly Templ” kako joj je tepala cijela javnost u Hrvatskoj i Kraljevinoj Jugoslaviji, pa i izan granica, maloj glumici Lei Deutsch bilo bi 87 godina. Bila bi jednako stara kao i moj djed koji je u vrijeme dok je Lea došla glumiti u varaždinsko kazalište na jednoj od svojih brojnih turneja po Kraljevini Jugoslaviji, bio šegrt kod svojeg strica Blaža Kišičeka, uglednog medičarskog obrtnika u Varaždinu. To veče, bio je u Varaždinu velik snijeg i ciča zima i mojem je djedu baš kao šegrtu Hlapiću bilo naređeno da mora navečer počisiti trgovinu i zatvoriti je. Nije mogao ići na predstavu Lee Deutsch. Ali, zato su brojni mnogo stariji Varaždinci od njega sa svojom djecom išli. Moj djed u tom velikom II. svjetskom ratu nije okrvario ruke. Dapače, bio je partizanski kurir i to nije poslije rata penalizirao, nego je dalje nastavio samostalno baviti se svojim izučenim zanatom. Danas je živ i zdrav. Ne živi u svojem voljenom Varaždinu nego na moru. No, Lee, Ivke, Saše i Štefa Deustscha više nema među živima. Lei je srce doslovce puko negdje na putu u stočnom vagonu u smjeru Zagreba prema Auswitzu, kod slovenske granice, a majci Ivki i malenom Saši u istom tom logoru gubi se svaki trag. Jedino je rat preživio otac Stjepan Deutsch.

 I to je sudbina jednaka onoj Anne Frank. Sve ostalo je povijest. I to da su mama Ivka, mali Saša i mala Lea kojoj je bilo zabranjeno ulaziti u HNK u Zagrebu rasnim odredbama ustaških vlasti, čekale partizansku vezu u Karlovcu, ali po njih nitko nije došao. Sudbina jedne razigrane, sretne, bezbrižne i na kraju povrh sve slave njihovog “čuda od djeteta” usamljene, zagrebačko-židovske obitelji!

No, čujte i počujte tu priču o “čudu od djeteta” baš na današnji dan kada Hrvatska slavi Dan antifašističke borbe i kad se približava datum kada je jednog vrelog proljetnog dana, 3. svibnja 1943. godine, Lea sa svojom majkom i mlađim bratom, te još “bezbroj” sunarodnjaka strpana u stočne vagone za put u – smrt. Bilo je jako vruće. Po Zagrebu su ljudi trčali(Zagrepčani) i vikali: Odvoze nam naše Židove! Ispod debelih žutih ustaških uniforma, vojnici su se znojili i preznojavali… Bilo je nesnosno…Svega toga sjeća se i dana živa moja susjeda 83-godišnja Đurđica Podkrajšek iz Zagreba… Bilo je, kako je kazala: “Užasno. Neopisivo. I stvarno je tako bilo…”

PRIČA ZAPOČINJE:
Jedne zimske večeri kad je snijeg u Varaždinu bio dobro ugažen, ali i varaždinske ulice zasute snježnim nanosima, a krovovi se zabijelili od snježnih pahulja, 27. siječnja davne 1935. godine sva su varaždinska dječica zajedno sa svojim roditeljima hrlila u kazalište ne bi li mogla gledati predstavu u kojoj je igrala proslavljena “mala velika glumica”, “čudo od djeteta” kako su mediji i publika nazivali tada osmogodišnju djevojčicu Leu Deutsch. Lea Deutsch rođena je 18. siječnja 1927. godine u Zagrebu što sav smeten od uzbuđenja što je dobio prvo dijete, ponosni tata, odvjetnik Stjepan Deutsch nije uspio na vrijeme zabilježiti, pa se tako Lea vodila u Židovskoj općini u Zagrebu da je rođena 2. srpnja iste godine. Prvi put u svojem životu mala Lea je glumila kad je imala svega dvije godine. I tom je prilikom iz vlastite glavice bez da joj je itko rekao na kraju nastupa “izverglala” pjesmicu:” Ja sam mala Štefova Lea, ako sam koga sad smela, nek samo dalje svoje dela i nek se primi jela “. Naravno, da su svi nazočni od veselja i od čuda gotovo popadali u nesvjest. Od tog dana ime Lee Deutsch bit će zapisano u anale glumačke profesije u Hrvatskoj. Te večeri, kad je kazalište bilo prepuno, mala Lea Deutsch gostovala je u Varaždinu sa malim partnerom Bracom u Nušićevoj jednočinki “Naša deca” koju je režirao Alfons Verli, a zajedno su tom prilikom još izveli pjevački i glumački prikaz “Majstor i lutka” francuskog skladatelja Edmonda Audrana, potom prizor bubnjara iz operete “Mam’selle Nitouche”, a Lea je završila cijelu priredbu sa stihovima srpskog pjesnika Jove Jovanovića Zmaja “Otac i sin”. Tom prilikom kritičar Varaždinskih novosti od 31. siječnja 1935. godine o gostovanju Lee Deutsch zapisao je slijedeće: “Kad glume djeca često se takvi nastupi očekuju s izvjesnom skepsom i nepovjerenjem. Općinstvo zamara puki diletantizam i loša gluma, neuvjerljivost, afektacija i nesigurnost. Utoliko više nas je iznenadio nastup ove mile i drage zagrebačke djece. Mala Lea zadivljuje i očarava. Svaka njena gesta je prirodna, slobodna, nenamještena. Igra je proučena, iskrena i začuđuje izdiferenciranost u glasu i mimici, koja je uvijek u skladu s tekstom. Apsolutna muzikalnost i ispravna vokalizacija. Čist, srebren dječji glasić osvaja i dira svojom toplinom. A ples na vršcima prstiju? I neki piruet smo vidjeli. Mnogi i premnogi glumac s pretenzijama umjetnika koje znamo gledati i slušati na daskama naših teatara mogao bi učiti od ovog djeteta kakav treba da bude glumac…” Nakon što je mala Lea osvojila varaždinsku publiku s obećanjima da će ponovno navratiti u Varaždin, uputila se osvajati publiku diljem cijele Hrvatske, pa čitave ondašnje Kraljevine Jugoslavije. Pa i dalje. Krenula je u osvajanje Pariza, a bilo je i planova za odlazak u Ameriku. Lea je međutim na tečnoj zagrebačkoj kajkavštini kao kakva odrasla prvakinja kazališnih dasaka s lakoćom odbila angažman riječima: “ jer da ona za ništ na svetu ne bu ostavila Zagreb”. Inače, Lein prvi nastup sa samo dvije godine sa njezinom fotografijom osvanuo je u reviji Svijet. Ispod bijele kapice i bijelog šala vise pramenovi crne kose i gledaju nas dva tamna oka. Simpatično i vragolasto nas gledaju. A ispod prćastog nosa samouvjereni osmijeh kao da govori “Pogledajte me dobro i zapamtite – ja sam Lea Deutsch”. Ta početnička fotografija pokazuje sve ono što će se uskoro pokazati – nevjerojatna nadarenost, ljupkost, snalažljivost i atraktivnost kojom će Lea osvojiti svakog tko je vidi i čuje. Mala Lea bila je posebno dijete. Majka Ivka Singer Deutsch gotovo se potpuno povukla iz društvenog života posvećujući se svojoj djevojčici.

Obožavala je to dijete koje je već s četiri mjeseca sjedilo, s pet mjeseci dobilo prve zube, a sa sedam mjeseci prohodalo. Lea nikad nije prihvatila dudu-varalicu, osim na bočici, s devet mjeseci već je sama jela žlicom i počela razgovijetno govoriti, a i pjevušiti melodije koje joj je majka pjevala ili bi ih čula na radiju, pa je prema tim melodijama smišljala vlastite riječi i nove pjesmice. S četiri godine naučila je čitati i pisati i “gutala” svu literaturu.

Njezinu nadarenost prva je zapazila učiteljica klavira Ivkina sestra Vera Singer i rezolutno rekla tati Štefu: “Nema vremena Deutsch! Drvo se savija dok je mlado, dok je još zelena grančica”. A potom kad su glumci iz zagrebačkog kazališnog svijeta dolazili kod Deutschovih na špil karata, a među njima je i bila čuvena glumica Nina Vavra ona je primijetila ta dva bistra oka i rekla majci Ivki “ Ova pucica bi nam baš trebala”. I ova je pucica u svojoj kratkoj, ali plodonosnoj karijeri znala dnevno u kazalištu odigrati i po tri predstave, a sve ukupno je u deset godina odigrala 17 različitih uloga, tjerajući pri tome ljude u smijeh ili suze ljudima na oči. Nitko nije bio prema njoj ravnodušan. Ovaj je mali, tada petogodišnji vražićak pak prema jednoj anegdoti, prvakinji Drame koja se na glas žalila kako su joj smanjili plaču pa da je više ne veseli gluma, odgovorio: Mene ovakve sitnice ne diraju, jer ja igram za zabavu i iz unutarnje potrebe…”. Nakon ovoga što još reći o maloj Lei Deutsch?! Osim da kad je jednom zgodom recitirala stihove: “Ja nemam oca, majčice, ni roditeljski dom, stog nosim ples i pjesmice po cijelom svijetu tom. i tražim ljude tužne, da im misli tjeram ružne”. Nakon toga publika je sva bila u suzama, a mala Lea samo se svečano poput prave glumice(što je uostalom i bila) samo elegantno naklonila i otišla iza zastora. Sa zagrebačkom publikom se ne sluteći zauvijek oprostila . stihovima: “Igra je svršena!Zahvaljujemo vama u ložama i vama, dame i gospodo iz prvog gledališta. Ali ne bi bila “živa partija”, da u njoj nije bilo kibica, zato za nagradu: EVO VAM VAŠIH LOVOR VIJENACA I S TIME JE NAŠA IGRA SVRŠENA!” Te su zloguke, tragično oproštajne riječi Lee Deutsch izgovorene 15. ožujka 1941. godine. Posljednja njezina predstva. Nakon toga 10. travnja uspostavljena je NDH. U Zagrebu su osvanuli natpisi “Srbima, Židovima i psima ulaza zabranjen”. Na ulicama su se pojavili ljudi sa žutim zvijezdama na odijelima. Lea nije nosila zvijezdu. Sa svojih 14 godina znala je da ne želi biti obilježena poput robe ili žigosana poput stoke. Sjedila je na klupici nasuprot kazališta u koji joj je ulaz bio zabranjen i gledala u pravcu kazališta. Čekajući još uvijek da će se čudo dogoditi. (Nije niti slutila da je sa susjednog prozora sramežljivim pogledom zaljubljenog dječaka promatra Relja Bašić). Na daskama koje život znače zamijenila ju je Božica Špoljar. Otac Štefo sakrio se u sanatorij, smatrajući da su muškarci Židovi više ugroženi od ustaškog režima nego židovske žene i djeca. Mama Ivka je ostala sama u stanu sa Leom i malim desetogodišnjim Leinim bracom Sašom. Nina Vavra do svoje je prirodne smrti pisala ustaškim vlastima zalažući se za “cvijet hrvatskog glumišta”. Druge godine ustaške vlasti u Ivkin stan doselio se ustaša u civilu. Bio je to Tadija Kukić koji je kod njih živio, s njima kartao. U 5 sati u jutro 3. svibnja 1943. godine Tadija je trčao prema stanu Severovih u Gundulićevoj 36. Pritisnuo je zvonce i sav zadihan, uzbuđeno je rekao “ Prije nekoliko sati odveli su Ivku, Leu i Sašu”. Dr. Niko Sever koji je tada prvi put vidio Tadiju u ustaškoj uniformi odmah je nazvao Herminu Pećinu i javio joj vijest. Ona je zvala brata Jurja Rukavinu, tada ustaškog pukovnika. Ovaj je zvao više ustaške istance koje su drijemale i čekale konačno riješenje. Opet su svi zvali. Tek je rudila zora nad Zagrebom, kad su ih trpali u stočne vagone. Vlak je uz škripu kotača krenuo nasipom iznad Zagrebačkog zbora. Djecu su, a s njima i Leu, stisnuli uz male, bodljikavom žicom obmotane prozorčiće za dovod zraka, te je ona ostala, u pretrpanom vagonu, prikovana uz taj posljednji prozor u svijet. Lea je tako posljednji put gledala svoj rodni i dragi grad Zagreb, koji se upravo počeo buditi iz noćnog sna. Gledala je grad kojemu je dala sve, a koji ju ovako nagrađuje. Suze su se slijevale niz lice koje se zgrčilo u bolnu grimasu. A ustaša Tadija Kukić zajedno sa dr. Nikom Severom i Herminom Pećinom su pokušavali telefonom dobiti Andriju Artukovića. Zvali su neprekidno, nisu prestajali.

I dok su tako u Zagrebu telefoni mahnito zvonili, u rano jutro 3. svibnja 1943. vlak je mirno i sigurno grabio prema posljednjem odredištu – Auswitzu. Na granici Hrvatske i Slovenije ne mogavši izdražati tugu srce “čuda od djeteta” prepuklo je i život Lee Deutsch zauvijek se ugasio u stočnom vagonu. A telefoni su u Zagrebu i dalje bezuspješno zvonili. Kad je vlak stigao u Auswitz njezino mrtvo tijelo bacili su na hrpu s ostalim truplima. Majka Ivka i brat Saša nestali su u dimu tvornice smrti kakvu niti jedna glava koja je 27. siječnja 1935. godine sjedeći u varaždinskom kazalištu pod mirnim krovom i gledajući dva bistra oka osmogodišnje djevojčice kako igra poput kakve prvakinje, nije mogla zamisliti da bi čovjek čovjeku to bio u stanju ikad učiniti. Dest godina poslije Leina nastupa u Varaždinu 27 siječnja 1945. godine oslobođen je najzloglasniji logor smrti u povijesti čovječanstva – Auswitz. Iz njega je živ izašao osječki i međimurski židovski dječak Branko Lustig i u životu se ovjenčao dvama Oskarskim kipićima za producentski rad na filmovima “Schindlerova lista “ i “Gladijator”. Zajedno sa redateljem Brankom Ivandom producent Lustig završio je s uspjehom prije par godina snimanje filma o zagrebačkoj Anne Frank – Lei Deutsch.

Otac Štefo Deutsch ostao je živ skrivajući se po zagrebačkim bolnicama. Umro je 3. travnja 1959 godine i pokopan je na Mirogoju. Nakon smrti Stjepana Deuuscha njegova nećakinja Vanda Ausch morala je na brzinu isprazniti njegovu sobu u Gundulićevoj 29. Zahvaljujući njoj glavnina fotografija koje je načinio sam Štef Deutsch i spisa spašena je iz te sobe. Vjerujemo, da i danas u Varaždinu jednako kao i Zagrebu žive osobe “zlatne dobi” koje njeguju žive uspomene na malu veliku umjetnicu Leu Deutsch.

Donosimo vam isječak iz jednog od mnogobrojnih intervjua koje je dala mala Lea Deusch.

Na početku razgovora sa novinarom mala Lea je rekla:” Ja vas trpim, ali kad biste još malo smršavili još bih vas više trpjela”

Na pitanje: “Dakle, ti ostaješ glumica?” Lea je odgovorila “Ja samo mislim na sadašnjost, a ne na budućnost. Kaj vi možda znate, kaj bude s vama u budućnosti? “A je li tebi, dušice, teško predstavljati”, pitao je novinar. “Tako me i mnoge babe na cesti furt pitaju: “Joj, dušice, je li tebi teško igrati”- Zakaj bi mi bilo teško? Ja se tamo u tetru najbolše zabavljam! A onda je novinar pita dalje: “A je’l tebe mama kad naklopa?” A Lea odgovara: Pa, dobijem i ja batina onda, kad mi se neda jesti, spavati ili zadaću pisati. Ali ja bum mamu već od toga odučila. Pa ko je videl da se svaki dan mora jesti i još k tome meso i grašak. A i dok mama i tata idu u kavanu braco Saša o ja moramo iti spat. Pa di toga još ima”…Mama Ivka se uključi u razgovor i opomene Leu neka kaže novinaru hvala. “Nek on meni reče hvala kaj je uopće s menom razgovaral” na to će Lea. I rekne: “Sad bum bome dobila svoje i mama me bu špotala” “A sad bome ideš spavati rekla je mama Ivka sa suzdržanim smiješkom i intervju je tako završio.

NA SOKU I KAVI SA NESUĐENIM GLUMCEM ŠEGRTA HLAPIĆA,
16-GODIŠNJIM THOMASOM HORNOM IZ SADA-A
KOJI JE U ZAGREB DOŠAO POSJETITI DJEDA I BAKU!

Obožavam džuveđ i musaku koju radi moja baka u Zagrebu!

Ne znam gdje su bili mediji tog utorka 17. svibnja kada je u Tkalčićevoj ulici negdje prije 14 sati sok ispijala mlada američka glumačka zvijezda, hrvatskog porijekla Thomas Horn u društvu svojeg djeda, umirovljenika i pjesnika Mirka Novakovića i uličnog svirača Giovannija Furlana. A Thomas Horn koji je u Hollywoodu “jurišao” i na Oscara, zaslužuju svu medijsku pažnju.

Ovaj 16-godišnji mladić kojem djeda i baka žive u Zagrebu, a porijeklom su iz Našica, na prvi pogled djeluje samozatajno, čak i sramežljivo, prozračno, pa i eterično. Odaje dojam dječaka sasvim suprotnog od stereotipa na koji smo navikli imati o mladim Amerikancima. Da su, naime, bučni i samoživi, pa i razmaženi. Za Thomasa nam je njegov djed rekao kako je “nesvakidašnje skroman”,a to Thomas odaje i svojim ponašanjem i načinom odijevanja. Na sebi je imao taj dan obične keperaste ljetne hlače, gornji dio obične trenirke i najobičnije “nemarkirane” tenisice.

Kad je dobio posljednju nagradu za glumu, prema riječima njegovog djeda Mirka Novakovića “ odveo je svoju obitelj, majku i oca na Aljasku ne bi li “prokužio” kako od tih silnih ledenjaka napraviti što više vode potrebne cijelom čovječanstvu”. A i svaku kunu koju dobije od mene ili dolar od zarade štedi za fakultet”. Takav vam je moj Thomas. A ja sam imala priliku porazgovarati sa Thomasom Hornom, jednim od glavnih kandidata za ulogu Šegrta Hlapića koju nije mogao dobiti zbog prezauzetosti glumačkom karijerom u SAD-u gdje živi u Los Angelesu sa svojim roditeljima.

U kojima si sve filmovima dosad igrao, Thomas?
Extremely Loud, Incredibly Close, također sam igrao ulogu Jimmy Hawkinga u filmu Space voyaer 2013. godine i kao uvijek, tražim nove ponude.

Koji su ti profesionalni planovi za budućnost?
Pročitao sam nedavno odličan scenarij, ali za sada ne postoji ništa konkretno. U svakom slučaju imat ću vas u vidu da budete informirani. No, filmska industrija nije jedina stvar kojom se ja želim baviti. Također, želim ići na fakultet. Planiram upisati kemijski inženjering, jer je to polje znanosti koje me interesira i jednako je kreativno kao i gluma. Upravo me i gluma zanima zbog mogućnosti da budem kreativan. U stvari: volim glumiti zato što imam priliku biti kreativan.

Imaš li idola među glumačkim svijetom u SAD-u?
Da, To je Tom Hanks. Rekao bih, Tom Hanks ne samo zato što sam imao priliku raditi  s njim, ali to se ne može isključiti, jer sam pristran. Mislim da Tom Hanks sve što glumi odigra na iskren, duboko prožet i uvjerljiv način. Kao da sve što igra duboko proživi. A to je nešto što doista cijenim. Vrlo je autentičan i on osjeća ono što igra. Tako da mi je i njegov najdraži film Forrest Gump. To je mnogim ljudima odličan film, a ja posebno volim lik kojeg Tom Hanks igra.

Vaši roditelji nisu glumci, zar ne?
Ne. Moji su roditelji – liječnici.

Kojim hobijima se baviš, Thomas?
Bavim se borilačkim sportovima, volim čitati knjige, malo sviram klavir i iz zabave, među nama rečeno, glumim u školskim predstavama. Glumljenje u školi mi je zanimljivo.

S koliko godina si počeo glumiti?
Sa 13 godina.

A glumačka karijera u budućnosti…?
Volio bih nastaviti glumiti u filmovima, jer zaista uživam. Volio bih raditi i neke druge stvari u životu, ali gluma je moja prva ljubav!

Osjećaš li se ti kao “zvijezda”?
Ne, niti najmanje. Ja mislim da sam blagoslovljen. Prije par tjedana sam čitao u novinama kako je neki tinejdžer poput mene napravio velike pomake u istraživanjima karcinoma. Znam da ja ne radim ništa takvo, ali i znam da imajući obitelj koja me podržava uključujući i djeda i baku ovdje u Hrvatskoj osjećam se privilegirano, jer imam takvu obitelj. Trudit ću se napraviti velike stvari. Pokušat ću ispuniti očekivanja svoje obitelji. Postoji puno ljudi koji rade velike stvari, a ja samo pokušavam dodati nešto iz dubine svoje duše. Postoji puno slavnih ljudi. Ne mislim da sam ja jedna od njih.

Koje filmove najviše voliš?
Hmmm, većina filmova koje volim su dramatični, ali volim i komedije.

Koji ti je redatelj najdraži?
Martin Scorsese.

A najdraža gumica?
Natalie Portman. Ne samo zato što je dobra glumica nego je također izdvojila vrijeme od glumačkog poziva da bi postigla visoko obrazovanje. Propustila je velike događaje vezane uz film radi dodijele diplome sa Harwarda. Što govori puno o njoj, kao i obaveze koje preuzima na mnogim područjima života. To je ono čemu se divim kod nje.

Koje knjige najviše voliš čitati?
“Jadnici” Victora Hugo-a. To mi je najdraža knjiga iako je jako dugačka. Malo je knjiga koje sam pročitao, a da sam zaplakao na kraju. A nakon pročitanih Jadnika sam jako plakao. I opet, prošle godine kad sam gledao mjuzikl, sam zaplakao. Mislim da je to jako dobra priča.

Kako ti se sviđaju knjige i film o Harry Potteru?
Pročitao sam ih sve i pogledao film. Mislim da su jako zanimljivi.

Jesi li posjetio naše Jadransko more?
Da. Bio sam u Cavtatu, nekoliko puta, u Biogradu na moru, na otocima Hvaru i Korčuli, par puta.

Osjećaš li se više Hrvatom ili Amerikancem?
Rodio sam se u Americi, pa moram biti Amerikanac! Ali lijepo je doći u Hrvatsku i posjetiti djeda i baku.

Što ti se najviše sviđa u Hrvatskoj?
Pola-pola. Pola – ljudi, pola-hrana. Ali, hrana najviše. Moram reći da je hrana ovdje daleko bolja. Hrana je odlična u Hrvatskoj.

Koja hrana posebice?
Volim jesti džuveđ. Odličan je. Baka nam slaže i musaku. Znam da to nije hrvatsko jelo, ali je iz regije i odlična je! To su mi dva najfinija jela u Hrvatskoj.

Voliš dolaziti u Hrvatsku?
Volim djeda i baku i volim ih posjećivati u Hrvatskoj!

P.S.
Nakon razgovora Thomasu se žurilo na slastan ručak kod svoje bake, pa je stalno požurivao djeda. Ipak je bio toliko strpljiv da obiđe Dolac, fotografira se sa “kumicom” na Dolcu, uzme na kratko u ruke Giovannijevu gitaru i zauzme njegovo mjesto, ali samo na kratko. Ne znam je li bio spreman za ulogu: “uličnog svirača”.
16-godišnji mladić iz Los Angelesa pred kojim je još puno flimskih uloga i onih životnih. Što ga veže sa Leom Deutsch? Jednako je star kao i Lea koja je u njegovoj dobi izdahnula na rukama majke u stočnom vagonu na putu za Auswitz. Dijele mnogobrojne talente za film i glumu, jednaku djetinju sramežljivost,  radoznalost, bezbrižnost i prostodušnost, ali dijele ih svjetovi, zašto ne reći: za koji su se antifašisti diljem svijeta borili: da sva djeca žive bezbrižno, radosno, u slobodi, miru, veselju i ispunjenju svojih dječjih i mladenačkih snova. Takav svijet je i Lea voljela. A 16-godišnji Thomas Horn nastavlja gdje je Lea stala i s puno vrlina poput skromnosti, talenta i samozatajnosti “brani svoje pravo na maštu, kreativnost, glumu i jedan ljepši i bolji svijet”. Zar, ne?!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave

Thomasa Horna je fotografirao ulični svirač i diplomirani organizator sportskih događaja, pjevač i skladatelj, pjesnik i slikar amater, Giovanni Furlan.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s