Ća je život vengo fantažija?!

Ili, znači tako kod nas izgledaju domjenci?! Ajme!!

Taman sam se u mislima pripremala da počnem nešto pisati o tome kako ja “želim mirno živjeti”, kad zazvoni mobitel. Prikaz broja je pokazao da zove susjeda Jadranka. Bilo je oko 18 sati na večer i bio je famozni 11. rujna, četvrtak. “Molim Jadranka”, javim se na telefon, a kad tamo čujem: “Nije, Jadranka. Ante je! Ajde, sad će doći Mara po tebe i sa njom i sa mojom Jadrom ideš na domjenak kod susjeda, jer nas je zva, jer bo otvara modni salon”. “Neću ići!”, bila sam odriješita, za razliku od “diplomatskog odgoja”, po kojem odmah uzvraćam sa: “Hvala, ne mogu!” “Ma, što nećeš ići? Moraš! Ajde!”, čula sam kako susjed Ante viče na mobilni. I hoćeš-nećeš, moraš. Zbilja, za pet minuti na zvonac je sjela susjeda Mara ili predstavnica stanara naše male zgrade u centru Zagreba Marija Š. “Idemo”rekla je u pola zapovjednički, a napola tonom kojim se sve na ovom svijetu podrazumijeva. I tako drž-ne daj odem ja na svečano otvaranje susjednog modnog salona na koji su nas vlasnici pozvali pismenom obavijesti koju su zaljepili na našu oglasnu ploču u manirama “staro-bečkog” da ne kažem europskog stila.

Kad sam vidjela tu obavijest dva dana prije službenog otvorenja, prvo što sam pomisla bilo je: “Kao da smo u Švicarskoj. Neću ići. Ne volim naučenu uljudnost i još manje usiljene dobro-susjedske odnose. I na kraju, što ja imam s tim butikom?” Na tome bi i ostalo, a i danas biste čitali kolumnu o tome “kako mirno živjeti” da nije bilo tog “svečanog domjenka”. U četvrtak je pred večer baš kad je na Novoj TV bila turska sapunica Časni ljudi sa “Ezelom i Šeherezadom” u glavnim ulogama (mislim, glumcima koji su ih igrali u proslavljenim i popularnim turskim sapunicama), kiša lijevala kao iz kabla. Odmah čim smo izašle nas tri susjede, tri gracije, vani ispred našeg ulaza “slikavale su se neke poznate TV face” koje su žarile i palile malim ekranima početkom 90-tih godina i koji očito bez slave nikako ne mogu izdržati?! U prolazu koji je nadkriven, a koji vodi prema parkiralištima za automobile iz zgrade i prema školi RRIF-a koja je smještena do naše zgrade, bio je smješten bend, živa muzika: violina, klavijature i jedna mlada promrzla pjevačica. Na asfaltu se “šepurio” ćilim koji će odigrati važnu ulogu na ovom domjenku pripređenom u čast otvaranja modnog salona za tzv. visoku modu, a kojeg ovdje nećemo reklamirati.

Odmah do nas bili su pripremljeni stolovi i domjenak sa kanapeima, šampanjcem, kolačima i td. Vlasnik butika ponudio nas je šampanjcem i nismo mogle nikako odbiti. Dotle se u novootvorenom butiku prodavalo, a jedna naša poznata mlada glumica čije ime ovdje nećemo spominjati, jer samo što nije toliko vrijedno, već bi se mogla nakon na način doživljenog prizora i osjećati posramljeno. Opće je poznata stvar da glumci nemaju što obući, pa onda nose revije modnih salona i za uzvrat na poklon dobivaju odjeću. I tako je ova plavuša od glumice nosila u salonu neke prodajne uzorke tzv. visoke mode koji će biti zaštitnim znakom ovog salona. I onda su je svi naslikavali i ne bi se čudila da ova glumica zajedno sa odjećom dotičnog modnog salona iliti butika izađe u Gloriji ili Story-u?!

Jer, druga opće poznata stvar je da naš “celebrity” baš kao i sav bjelosvjetski “jema puno mota kad je odjeća posrijedi i da sve to nosi sa puno stila” da se sav zabezekneš od “ugode”!!! Coco Chanel i Jacqueline Kennedy kao vertikale stila opća su nepoznanica na ovim prostorima! Tako to meni izgleda iz perspektive običnog smrtnika koji svijet voli gledati iz “škrtog, minimalističkog, tradicionalnog ugla” kad je, barem, odjeća ili stil u pitanju. I da, onda je predstojnica stanara Marija Š. (a to je ono najvažnije) na glas komentirala ćilim na asfaltu kazavši vlasniku salona “Zar vam nije šteta ćilim stavljati na asfalt?” “Ko ga j… koštao je samo 12 tisuća eura, pa neka gaze po njemu!” Ja, k’o ja. Moja je uloga svagdje, uloga “vlaške mlade”. Da samo šutim i promatram. A poslije da sebi dam “oduška”. Nakon te rečenice mi je zbilja sve prekipjelo. Čaša se prelila iako sam šampanjac popila držeći se starog upozorenja “stare urednice” iz Slobodne Dalmacije kod koje sam pekla i izučila novinarski zanat “ne dajte se kupiti jednim ručkom!” A ja sam sama sebi dodala: “A kamoli jednim šampanjcem”!

Zar se doista ponašaju i doista tako izgledaju naši poduzetnici, pa potom i tako izgledaju naši domjenci?! Velike su im ambicije, to moram priznati. Ali mogućnosti? Eh, o tome bi se već dalo govoriti. Daleko je nama naša Europa! Predaleko! Ruku na srce teško je navući “fino skrojenu europsku košulju na pustopašno balkansko tijelo, zar ne?” Tako bi se sve to dalo opisati. Sve je u konačnici nalikovalo na jednu “imitaciju života”. Otužnu, grotesknu imitaciju života. Nakon što smo se oko 15 minuta “izvrtjele” na domjenku i kako je na kraju naša predstojnica stanara kao što i dolikuje opisu njezine funkcije, zaključila: “Obavile smo građansku dužnost”, ja sam stigla na središnji Dnevnik i na Draguljarevu kći i u pola serije zaspala. Kada sam se se negdje oko 22 sata probudila kao da se sve izbrisalo. Glazba s dvorišta je utihnula, jer je domjenak po dobrim pravilima kućnog reda trajao do 21 sat. Prva misao koja mi je tada pala na pamet bila je: “Znam da sam spavala, ali ne znam da li sam sanjala”. No, dobro. Ionako je sve po dobrom, starom, mudrom Shakespeareu: “Samo san”, a po Oliveru Dragojeviću pitanje: ” Ća je život vengo fantažija”.

I tako, pustimo neka svatko ima svoje veselje i svoje snove. A taman smo mislili kako smo se riješili Matije woka, kad vam on neki sunčani dan iskoriti da stavi rikšu pored našeg ulaza na tratoar. A novopečeni vlasnici butika uspjeli su maknuti kante za smeće ispred naših ulaznih vratiju tako da se prikrije stvarni jaz između jave i sna. Odnosno, onih koji svako jutro kopaju po kantama za smeće i onih koji prodaju tzv. visoku modu. Da im ne smetaju!?

No, da ne duljim: izgleda da samo moj meštar iz Velog mista i ja na ovom bidnom svitu želimo MIRNO ŽIVIT! Sve ostalo bi talambasalo po nekim domjencima… Znam ja da se volovi već dulje od 20 godina ne peku više u nas. Ali od vola na ražnju do šampanjca treba prevalit dugačak put od nekoliko stotina godina! A ne ovako “priko noći”. Dobro, dobro, to ostavimo idućim naraštajima za razglabanje. Svima ostalim suvremenicima koji otvaraju butike, butige i sl. i njhovim poklonicima nek je SRETNO! Tribat će in! Eee!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s