Gdje je nestao Čovjek?!?

Ili, puno riječi, a malo pravog razumijevanja!?

Taman se stvorila “kritična masa ljudi” koji su u rano subotnje jutro napunili tramvaj na putu za Trešnjevku ili do Jelačić placa odnosno Dolca, radi preciznosti bilo je nešto malo prije 8 sati iz jutra, a već je jedna mlada žena iza mene na sav glas podnosila raport svojoj mami na mobitel. To sam, naime, imala priliku čuti na vlastite uši. “Uzeo je pidžamu, četkicu za zube i kupaće gaće i donji veš. Sve je još jučer spakirao. Ne brini se, mama, ide tek danas poslije podne na put” iz sveg glasa objašnjavala je tako mlada mama rano u jutro baki, kako je njezin unuk spreman za put. Pri tom nije izostavila niti jedan detalj. Najgore od svega je bilo to da je intima koja se čuva iza četiri zida bila izložena svačijim ušima tog jutra i vjerujem, iritirala mnoge koji su se upravo “tog jutra” sa svojim torbicama ili kolicima uputili na Dolac ili do samo njima poznatog cilja.

Nije mi trebalo dugo, odvrtjela sam razgovor između mene i brata u svojem dnevnom boravku poslije nedjeljnog ručka, kad mi je brat rekao: Nekad su te ljudi nazvali doma na telefon. Dogovorili se s tobom gdje se i kada se trebate naći. I sve je bilo riješeno. Danas niti nakon što te zovu kod kuće to nije dovoljno, pa te još prije sastanka “zivkaju” na mobitel kako će zakasniti, kako ovo, kako ono…” Doista, pamtim ja i neka druga vremena. Kad si od susjede u četiri oka, ako je bila raspoložena mogao na ulici, putem do trgovine saznati što će kuhati za objed tog dana ili još koji detalj iz svakodnevnog života. Ali, ovako…? Da svoju intimu iznosiš pred nepoznatim ljudima. To je zbilja prešlo sve granice dobrog odgoja. I ne samo to. Da nije žalosno, bilo bi smješno. Ne znam hoće li se naći netko tko će za koju godinu na tu temu napisati podeblju knjigu o dogodovštinama iz svakidašnjeg života vezanim uz komunikaciju mobitelom.

 

Kao mali prilog ja bih dobrovoljno priložila ovu scenu viđenu na Jelačić placu: Ide kolona ljudi odjevenih u crno. Svi se vuku. Ljeto je. Očito je da su bili na sahrani. Samo se jedan izdvojio iz kolone i naglas počeo razgovor preko mobitela: Je, bil sam na sprovodu vujčeku Joži i sad idem na štrukle k teti Barici… Mogli su ga svi prolaznici čuti na Jelačić placu kako je “diskretno” razgovarao. Da je samo to. Jedan je, primjerice Dalmatinac, u autobusu za Karlovac prije par godina na glas tako prodavao ribu da biste odmah kupili pun kamion, samo da prestane taj razgovor. Gdje je, dakle, nestala granica između privatnosti i javnoga? Moraju li doista svi biti taoci naših “odlazaka na kave, na štrukle, na krstitke, vjenčanja, karmine… i sva ostala obiteljska ili društvena događanja” i sl.?!

Osim toga, žene (kakve već jesu) čak i ogovaraju (“tračaju”) preko mobitela na sav glas. Tako su se “tri nonice” pretvorile u “četiri uha” i bezbroj ušiju koje su ih primorane slušati. Ide li to svijet naprijed, a čovjek kaska za njime? Znači li to da nismo dorasli tehnološkim inovacijama koje suvremeni život pred nas stavlja? Da se ne umijemo njima na odgovarajući način koristiti? Da bi trebalo uvesti bonton ili pravila lijepog ponašanja kod razgovora mobitelima?!

U svakom slučaju kad su mobiteli posrijedi za njih vrijedi pravilo izrečeno kroz stihove grupe TBF iz Splita : ” Vrijednost je postalo tko ima bolji auto ili mobitel”. I u tom takmičenju zaboravili smo da neke stvari ostaju unutar četiri zida, da bake mogu voljeti svoje unuke samo unutar svoja četiri zida, da se kuha samo u svojoj kuhinji, da… ima u našim životima mjesta za svakoga dobronamjernog. Ali, rečeno narodski, kako se to i radi preko mobitela: Brate, mili, sve ima svoju mjeru. A ovo je prevršilo svaku! Ako čovječanstvo i ide naprijed ostaje nam jedno, jedino pitanje: A gdje je u svemu tome NESTAO  Čovjek?! I da, još nešto: od te silne lako-dostupnosti svih tehnoloških izuma za komuniciranje, ostavlja se otvorenim pitanje: Govori li danas tko, onako iz duše, iskreno, da SLUŠA, ČUJE i RAZUMIJE drugoga?! Ili je sve to postalo samo sebi svrha. Ili, ukratko rečeno: Puno riječi,  a malo pravog razumijevanja. Najposlije, zar ne?!

 

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s