Jest da riječi lete, ali gorčina – ostaje!
Kako smo svjedoci svakodnevnog fizičkog i verbalnog nasilja u društvu, u obiteljima, u školi među vršnjacima itd., možemo slobodno reći kako smo općenito gledajući :”nacija na kratkom fitilju” i kako nam je “cijeli vrijednosti sustav – pao, urušio se”. Tako obezglavljeni u cjelokupnom kaosu bauljamo spremni prije na kakvu grubu gestu nego na prijaznost i lijepu riječ. Do sada smo dosta u našoj rubrici Povjerljivo, uz šalicu kave pisali o društvenim problemima i fenomenima od općeg značaja. Pri tome kao da smo s uma smetnuli da sve počinje u obitelji, u partnrstvu, kod kuće, za obiteljskim stolom. I sve ondje i završava. Stoga smo za vas za ovu nedjelju odabrali jedan ulomak iz knjige kontroverznog naslova autorice Žuži Jelinek “Živjeli muškarci”. Kako se u ovoj knjizi govori o svim životnim problemima pa tako i o bračnim ili seksulanim, ali ponajviše o – ljubavi, nadamo se da će čitanje ovog ulomka polučiti povratnu inforamciju kod čitateljica i čitatelja i “dati svima na razmišljanje”. Dakle, gđa. Žuži kaže ovako:
“Ništa na svijetu nije stalno, osim mijene. Ljudi se zaljublju, odljubljuju, vole pa mrze, a neki čak i tuku. Neprihvatljivo mi je kad netko pokušava naći opravdanja za to, a pogotovo kad to tumači ljubomorom kao rezultatom ljubavi ili straha od ostavljanja. Nikad se ništa ne rješava tučom. Ne volim nijednu vrstu agresije, ali kad je u pitanju ona koja se dešava u obitelji, doslovce – poludim. A toga je svakim danom, čini se, sve više.
Ne jednom sam si postavila pitanje kakvi su muškarci koji dižu ruku na ženu, ali i kakve su te žene koje to trpe? A isprike da se sve čini zbog djece, apsolutno su neprihvatljive. Zar djeca uopće smiju odrastati u sredini gdje je jedini argument – batina? Zar ih se ne treba od malih nogu navikavati na mir i sklad?
Nisam u svom okruženju baš često sretala agresivce, ali zbunjivali su me čak i oni koji su bili prostaci. Jer i verbalnu agresiju sam teško prihvaćala, čak i kad bi se ona dešavala drugima. Jest da riječi lete, ali gorčina – ostaje.
Da bi netko pomislio kako se i ja nisam svađala sa svojim i muževima i ljubavnicima, moram reći da jesam, čak i kad sam voljela, ali nastojala sam i tada što manje – vrijeđati. Jer uvrijeđen čovjek je i ponižen, a tu o ljubavi više ne može biti ni zbora. A ja sam do zadnjeg spašavala – ljubav. Za nju se sve isplati učiniti. Premda sam žalila te ponižene i povrijeđene, nisam ih razumjela. Jer čovjek može izgubiti sve osim dostojanstva. Ponukana napisima u našem tisku o jednoj ženi koja si je najvjerojatnije oduzela život, jer su njoj oduzeli sve, a imala je sve. Shvatila sam da je i ona bila žrtva verbalne agresije, ali ne samo svog muža nego i svih onih koji su bili tu uz nju, a bili su moćni.
Čak i tisak pa i elektronički mediji “uzeli su je pod svoje”. Ta žena i njezina sudbina ponukale su me da pišem o ovom problemu, jer o svemu tome se piše tek – u crnoj kronici. Možda bi se sve to moglo nekako preduhitriti, učiniti nešto da takve žene postanu svjesne da si same moraju pomoći. Moraju, ali i mogu.
U svom dugom pa i bogatom životu svačega sam se naslušala, svemu sam bila svjedokom, mnogo toga me i veselilo, ali ne znam jesam li žalila ili osuđivala one ljude koji bi se opuštali i prepuštali svoj život navodnoj sudbini. Uvijek sam tvrdila da sudbinu određujemo mi sami. Dakako, dok smo u normalnom okruženju, dok smo zdravi i izvan nekih vanjskih faktora na koje ne možemo utjecati.
Sjetila sam se isposvjesti jedne Švicarke koja je živjela s nasilnikom, mužem, 22 godine. Po njezinoj kasnijoj priči to i nije bio život. Bilo je to obostrano maltretiranje u kojem se i ona pretvarala u ono što joj je bilo i mrsko i strano – u ženu bez šarma, zapuštenu i punu kompleksa. Prvi šamar ju je zgrozio, drugi uplašio, a od trećeg nadalje više nije ni znala što će. Jer, početak života s Hansom obećavao je nešto sasvim drugo. Onako kako to i inače počinje – mladi, perspektivni, s podrškom onih koji su nešto značili u društvu. Bilo je tu i ljubavi, baš onakve o kakvoj sanjaju sve mlade djevojke.
Mislim da će čitateljicama biti zanimljiva njezina priča zbog krajnjeg ishoda. Jer, ako je to uspjela nakon toliko godina, zašto to nije učinila proje. Odgovor je tipičan. Skupljala je snagu, i vjerojatno bi još dugo trpjela da joj nije pomogao čovjek koji je iz prikrajka promatrao kako pati. A patio je i on – za njom. Bio je dovoljan jedan susret, jedno držanje za ruku i ona je dobila snagu. Snagu da ponovno počne živjeti, ljudski. A to je značilo povrat vjere u ljude i u ljubav. S tim čovjekom je osjetila ono što u braku nije – pravi seks i istinsku nježnost.
Bio je zanimljiv i komentar psihijatra koji joj je također pomagao “u vraćanju u život”. Njezin muž je zbog agresivnosti sve manje uopće želio voditi ljubav. Čak je, vjerojatno da bi se dokazao moćnim, i švrljao okolo, ali i tu je doživljavao neuspjehe, pa je i za to krivio – nju. Upetljavao se u kolo iz kojeg nije znao kako izaći.
Zanimljivo je da stručnjaci kažu kako se u javnosti stvara sasvim pogrešna slika o agresivcima. Njih se drži muškarčinama, a oni svojom agresijom skrivaju svoju nemoć – najčešće onu seksualnu. I kad to više ne mogu, tad postaju – neljudi. To je jedan francuski psihijatar potkrijepio primjerom Darije i njezina muža, jednog od ne baš beznačajnih poslovnih ljudi Francuske.
Ona je bila rastavljena 35-godišnjakinja, a on u 40-tima. Dotad je bio neoženjen, ali ljubavnica je bilo napretek. Svakakvih. I onda se dogodio njihov prvi susret na nekoj vrtnoj zabavi na kojoj je bilo svega u izobilju. I desila im se ljubav. Ili tek privlačnost. Onakvu kakvu bi svatko samo mogao poželjeti. Onakva kakva se, navodno, dešava jednom u životu. Završili su istu noć u krevetu. Pomalo opušteni, a i šampanjac je učinio svoje. Nisu previše analizirali ” je li i to ono – što bi trebalo biti”. A kad se ujutro probudila vidjela je da je sama u krevetu, nije da joj i to nije padalo na pamet. Ali, ona je “znala znanje”.
Bila je uvjerena da će, kad jednom počnu živjeti zajedno, a to si je već isplanirala, sve doći na svoje. Cilj joj je najprije bio vjenčanje. I u tome je uspjela. Svakakvim trikovima. Ali kad s nekim dijeliš i stol i postelju, mnogo toga izbija na površinu. Najprije se to vidjelo ondje odakle počinju sve nevolje ili sreća – od seksa. Njega je bilo sve manje, a agresije, one verbalne sve više. On je, navodno, imao sve više posla, a ona za nj sve manje razumijevanja. No, unatoč svmeu tome ona je još vjerovala da se tu može “štošta učiniti”. A on je već počeo tražiti izlaz u – razlazu.
Počeo ju je maltretirati, dijeliti joj “epitete” koje ni najneotesaniji primitivac ne bi. Bio je uvjeren da to neće moći izdržati, da će se jednog dana ipak pokupiti i otići. Dok nije bio oženjen, kad bi osjetio seksualnu zasićenost onom s kojom bi trenutačno bio, pa i nemoć, ostavljao ju je, ružno, često i u svađi, svjestan da nema ama baš nikakvih izgleda da se tu išta popravi. A sad nije imao kud – nego do odvjetnika. No, kad je ona vidjela što je čeka, htjela je “unovčiti” svoje muke, a zapravo svoj neuspjeh. On je pristao na sve. Jer, bilo mu je važno da se priča o njemu kao mačoru, muškarčini i zavodniku ne ugasi. Na kraju je ipak završio kod psihijatra.
Nasreću, nije agresivnost baš tako česta da bi se morali poduzimati tko zna kakvi koraci, ali ako ijedna osoba zbog nje ispašta, treba joj pomoći da je se riješi. Ipak, još jedna napomena. Ima i agresivnih žena. Samo, njihova fizička konstitucija nije uvijek u razmjeru s muškom, pa one svoju agresivnost najčešće iskazuju – verbalno. A kad su ljubav i međuljudski odnosi u pitanju, nema mjesta ni jednoj ni drugoj agresiji.”
Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 