Iskrena suza za kraj

Bez riječi je riječitije!

Priča, prva:

Tišina. Nepregledna polja zelene trave i cvijet od kamena. Tako danas, 70 godina poslije, izgleda mjesto logora u Jasenovcu. 22. travnja 2015. godine točno 70-tak godina koliko je proteklo od dana kada je Maks Luburić u crnoj jezovitoj ustaškoj odori bijesan k’o pas naredio da se logor sravna sa zemljom, a sve što je još živo zakolje, poubija na ovaj ili onaj način, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović došla je sama, kao žena, kao majka, kao građanka kao čovjek i predsjednica ove zemlje, koja nosi tako težak krimen na svojim leđima, odati počasti stradalima u logoru Jasenovac.

Četiri dana kasnije na istom mjestu okupili su se preživjeli, rodbina, antifašisti i političari sa predstavnicima vlasti. Predsjednice Republike Hrvatske – nije bilo! Novinari koji polako, ali sigurno “gube kompas” u svojem zanatu, bez skrupula su predsjednicu RH Kolindu Grabar Gitarović dan poslije, prilikom njezinog posjeta poplavljenoj Gunji, pitali da “zašto nije bila na komemoraciji u Jasenovcu”. Skromno i suzrdržano predsjednica RH Grabar Kitarović je odgovorila: Politici ondje nije mjesto!

Doista, tko to ima pravo na “monopol nad Jasenovcem”? Premijer Milanović koji je ostrašćeno prozivao i vodio verbalan duel na komemoraciji? Ili netko drugi? Tko je od svih nazočnih na komemoraciji, osim moguće predsjednika Sabora g. Josipa Leke održao “ljudski govor”?

Dan poslije u jednim dnevnim tiskovinama izašla je fotografija na kojoj su bila prikazana djeca kao kosturi. Od koje ste se sav zatresli i spontano okrenuli glavu, jer ne možete podnijeti toliku bol, patnju i poniženje! I zbog toga je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović na najdostojanstveniji način odala počast žrtvama Jasenovca! Buketom bijelog, nevinog cvijeća, šutnjom i poklonom žrtvama! Tišina, muk, šutnja, zelenilo… Neka vladaju nad ovim mjestom užasa! Nije važno koja je uniforma to počinila. Ne iz razloga da se relativizira zločin. Nego je ostalo pitanje: Kako je čovjek bio u stanju takvo što učiniti drugome čovjeku? A posebno djeci? I zato na kraju ostaje: kameni cvijet, tišina, muk, šutnja.

Politici nije mjesto u Jasenovcu. To je kazala predsjednica ćiji su “nonić i nona” bili u partizanima, a koja je i moguće s razlogom premjestila bistu Josipa Broza Tita samo u njegovu rodnu kuću – muzej. Moguće s razlogom. Ali politici nije mjesto ovdje! Kao dijete bila sam sa djedom i bakom i roditeljima nekdašnjeg glasnogovornika Vlade, Ratka Mačeka, Veronikom i Stjepanom Mačekom koji su naši bliski rođaci, u Jasenovcu. Nisam mogla gledati film, a ostalo mi je u sjećanju da je nakon svega zavladao – muk! Svi stariji od mene su – zanijemili! Da, politici nema mjesta u Jasenovcu. Ne znam kada ću ponovno doći ondje? Možda tek u svojim starim danima. Sama, sa buketom bijelog cvijeća?!

Priča, druga:

Nepal je pogođen strašnim potresom. Nema dana kada vas ne dočeka slična vijest. Crveni križ Hrvatske odmah se uključio u akciju prikupljanja pomoći. Ljudi još reagiraju, još suosjećaju, još su ljudi. Ne trče samo za novcem i užitkom. Osvrnu se za sobom, pogledaju oko sebe. I što vide? Nesreću do nesreće. Na svakom uglu je vidite. Ovdje na uglu Draškovićeve i Jurišićeve u Zagrebu dvoje bogalja svaki dan mole za kruh. Ljudi ne prolaze ravnodušno. Daju što mogu i koliko mogu. I popričaju sa njima. Sad ova žena moli za kruh jer ima malo dijete, sad ona umirovljenica moli za pomoć i tako redom. Tako nam prolaze dani na Zemlji što su nam dani. Dobar dio zdravog stanovništva nije ravnodušan. Boji se Boga, kako se u narodu kaže. Boji se da njega ne sustigne i njegove bližnje takvo zlo. Suosjeća, boli ga patnja bližnjega velika do svemira. Svemir je natopljen patnjom ljudskom. A dobrota? Dobrota je kao kap u moru. Ali, ipak vrijedna kap. Zbog ove suosjećajnosti prema bližnjem i onome tko ti je daleko, a pati, osjećam da smo još – ljudi! Da postojimo, da dišemo, osjećamo, volimo… Pitala je voditeljica Sonja Šarunić u svojoj emisiji svoju gošću književnicu Vesnu Krmpotić: Što bi ste željeli da vam piše na smrtnom listu? Vesna Krmpotić je ostala zatečena. A ja se ne sjećam njezina odgovora. Ja bih voljela da mi piše: umrla ona koja je patila, trpjela, šutjela, govorila, vikala, prigovarala, griješila i voljela! Neka tako i bude za sve one koji su stradali u potresu u Nepalu, ali i za sve izgubljene snove koji su izbrisani potezom noža, bajuneta ili otrovnog plina u Jasenovcu. Tišina, muk, šutnja, zelena poljana i cvijet od kamena… I iskrena suza za kraj (na razvalinama života!)

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s