Jabuka je izašla iz raja

Život se sastoji samo od detalja

Ne znam tko još nedjeljom poslije podne gleda emisiju o jabukama? Ali kad vam kažem da je emisiju na HRT-u odabrao Đelo Hađiselimović, tada ćete mi vjerovati na riječ, da nisam niti sekundu provedenu pred malim ekranom tog nedjeljnog, lijepog, suncem okupanog poslijepodneva, požalila.

U Njemačkoj, primjerice ima tri tisuće sorti jabuka. Za nas koji živimo u velikim gradovima male Hrvatske i koji smo poodavno izgubili djedove i bake koji su živjeli na selu i bliske odnose sa našim rođacima, mlijeko se dobiva iz tetrapaka ili mljekomata, a jabuke su tu negdje u velikim robnim trgovinama. I na tome sve ostaje. Jabuka je poezija. Ona, kako je jedan voćar iz Njemačke kazao: Mora imati karakter i sadržaj. Mora sama za sebe govoriti. Ona se ne kupuje po ujednačenom izgledu kakav prevladava po velikim robnim centrima već po – mirisu. Po sjećanju okusa i mirisa djetinjstva. I tako je taj voćar iz Njemačke koji živi jednim arhaičnim životom poput kakvog pjesnika i koji ne brine suviše za profit ispričao jednu dirljivu priču kakva se može ispričati samo u narodima koji imaju “duga sjećanja” teške prošlosti, užasnu povijest, velikane umjetnosti i života i k tome još zavidan gospodarski standard poput “jedne Njemačke”.

No, prije toga, ovaj je voćar sa štihaćom u ruci napravio udubinu u zemlji i zasadio jednu rijetku vrstu jabuke kakva je rasla u Njemačkoj prije 50 do 70 godina i kojoj se on želi ponovno vratiti. Takva briga i ljubav prema voćki i to ne bilo kakvoj, nego – jabuci, nije nikad prije viđena. Znači, što je mudri voćar ispripovjedao? Prije nekoliko godina iz Munchena stigla je stara gospođa od 80 godina u njegov voćnjak tražeći određenu jabuku (sortu). Kad ju je našla, uzela je jabuku u ruke, pomirisala je i kazala: Napokon sam pronašla jabuku svojeg djetinjstva. Taj miris pamtim iz svojeg djetinjstva. Sad mogu mirno umrijeti. To je izrekla, vratila se u Munchen i uskoro preminula.

Tko se od nas na Balkanu sjeća okusa i mirisa svojeg djetinjstva. Tko se sjeća kako su mirisala njegova djeca dok su bila mala, kakvi su okusi i mirisi naših partnera, ljubavnika, ljubavnica, kakvi su nam se mirisi širišli našim domovima? Još se živo sjećam okusa krpica sa zeljem kakve je pravila moja pokojna baka. Sjećam se kako je kuća “tete Cesar” naše susjede u Varaždinu mirisala po kelju, po vaniliji i cvijeću. Te kuće danas više nema isto kao niti njezine vlasnice, ali miris mi je i nakon više od 30 godina koliko je proteklo od mojeg djetinjstva još uvije ostao u nosnicama, u memoriji…

To su sjećanja. Detalji koji govore o čovjeku, o narodu, naciji o kulturi življenja na nekom prostoru. O jabuci koja je izašla iz raja možemo još puno toga reći kao što su rekli u emisiji o jabukama “odabrao Đelo Hađiselimović”. Jedna starija gospođa je kazala: Čim su ružnije tim su bolje. Jedna pak atraktivna plavuša je odabrala najmanje atraktivnu jabuku za koju se ispitivanjem na stanovništvu pokazalo da ima najbolji okus. Tako da i kod jabuka vrijedi ona uzrečica: Nije zlato sve što sja. Crvene jabuke koje najbolje prolaze na tržištu zapravo su najlošijeg okusa. One “kvrgave” i nepravilne, eh, te su – najbolje! Tako je nekako i sa ljudskom rasom, sa ljudima.

Inače, mi koji držimo sve samorazumljivo zaboravljamo da u Južnoafričkoj Republici jabuke na plantažama bijelaca beru crnci za 50 centa po satu. Ti crnci koji se narade kao “crnci” od nadnice koju dobivaju svakog petka mogu kupiti nešto najoskudnijih namirnica i puno pića. Da se, živeći u stračarama bez vode i struje, na rubu grada, na rubu civilizacije mogu opijati i zaboraviti svoju bijedu i svoj neljudski položaj. Ekstrakt koji se dobiva od takvih jabuka koje beru ti nesretni i ojađeni ljudi koristi se za pravljenje sokova od jabuka. Toliko o planetarno popularnom i unosnom poslu koji se zove “uvoz-izvoz”. Na drugom kraju svijeta za Nijemce u Poljskoj beru jabuke Ukrajinci mahom i to za 2 eura po danu. Nastane za takvu dnevnicu prava jagma. Sve trule i kvrgave jabuke idu u proizvodnju za sok. Njemačka koja ima nepregledne plantaže jabuka toliko konzumira tu voćku da mora jabuke uvoziti. O nama ne želim trošiti previše riječi. Osim da se kaže samo jedno: naša polja i travnjaci su prazni!

A ja pamtim okus jabuke Kanade kako smo je zvali u mojem domu i kako je baka guli tijekom zimskih dana kada vani pada snijeg, a unutra je toplo i smežurana kora od jabuke Kanade, kakva je već po prirodi pada u zdjelu… Gledali smo pri tome sreiju “Kunta Kinte” o crnačkom ropstvu u SAD-u i iskorištavanju crnačkih robova prije kojih četiri stoljeća ili prije. Kao da vrijeme nije proteklo. Kao da vrijeme ne teče i crv ne nagriza jabuku. Jabuka je izašla iz raja. Zašto Bog nije zabranio Evi ubrati marelicu, breskvu ili jagodu? Nego baš – jabuku?

Jabuka je rajsko voće, zdravija od sveg voća koje krasi zemaljski vrt i voćnjak! Okusi našeg djetinjstva, ljudi s kojima smo bili intimni ili još uvijek jesmo, miris naših jastučnica, popluna, okus naših zaboravljenih jela sve to čini život ljepšim i smislenijim. U detaljima se krije čar života. I zato ne čudi da je upravo jedna starica iz Njemačke išla prije svoje smrti tražiti “jabuku svojeg djetinjstva”. I baš kao u seriji Ptice umiru pjevajući: kad je našla jabuku koju je tražila, ona je spokojna izdahnula. Stanite i vi u ovom užurbanom vremenu “malo na loptu”. Prisjetite se okusa i mirsa svojeg djetinjstva, svojih voljenih osoba, svojih omiljenih jela, voćaka… Možda vratite cijele svjetove sebi ponovno i možda se na izgubljenim stazama života ponovno susretnete sa samima sobom. A sve je počelo sa – jabukom, zar ne?

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s