Jedna Božićna priča!

Jedna Božićna priča!

Snježne pahulje mahnitale su nad Zagrebom. Bila je to prava vijavica i mećava. (Prizor viđen prije kojih šest godina.) Što mi je drugo i moglo pasti na pamet dok sam gledala kako mećava paralizira sav tramvajski i ostali promet u središtu grada nego stihovi: “Vijavica, vjetar vije, čovjeka nit vuka nije”. Imala sam tog dana jedinstvenu priliku vidjeti kako izgleda urbani, moderni čovjek zatrpan snijegom u prometnoj gužvi na Badnje poslijepodne. Na automobilima koji su se vukli ulicama puževim koracima bile su božićne jelke smještene na prtljažnicima ili nimalo poetično strpane u prtljažnike. Čekale su strpljivo svoj red da nakon ove neplanirane gužve osvanu navečer okićene i zasvjetlucaju u toplim domovima. Žene su bile natrpane najlon vrećicama i izgledale umorno i iscrpljeno poput hobotnica sa sto krakova, a u svakom kraku po jedna vrećica puna namirnica ili u zadnji tren kupljenih darova. Tako je izgledao Zagreb na Badnjak prije puno godina. Nimalo poetično ili dirljivo. Čak je promatraču koji se u stilu svake moderne domaćice zatekao u toj gužvi i gunguli, jer je i on/ona išao u posljednji tren kupiti nešto što je zaboravio na dugom popisu potrepština, došlo da spusti suzu i sakrije se u sjećanja vlastitog djetinjstva, kad su Badnjaci izgledali skrovitije, jednostavnije, intimnije i mirnije. Ali, iako je to bilo davno, pa ipak već u ovoj novonastaloj demokratskoj državi, jedan prizor nikako neću moći odagnati iz sjećanja. Prati me i pratit će me poput sjene kroz život makar se vraćao u svijest samo pred Božićne blagdane kao jeza ili opomena i prst sudbine.

Na Jelačić placu u njegovom samom središtu odjednom se niotkuda pojavila starica u odrpanom sivom kaputu i u papučama sa vrećicom u ruci iz koje je počela vaditi mrvice kruha i šakom bacati kruh po trgu pozivajući golubove da na onoj vijavici dođu napuniti svoje prazne gradsko-proleterske želučiće. Pri tom je starica koja je bila toliko siromašna i usamljena da ste od srama spuštali pogled kad bi pogledali u njezinom smjeru, iz sveg glasa i srca i duše zapjevala: “Narodil nam se kralj nebeski, od Marije čiste djevice…”. Od njezinog radosnog i ushićenog pjeva trnci su vam prolazili tijelom, a sram je sam od sebe rastao poput postavljenog kvasca. Sama, bijedna, u društvu golubova…gdje li će provesti Badnju noć… sasvim sigurno niti boreka neće imati niti toplo jelo…a pjeva iz sveg glasa “kralju nebeskom”. Ali i toj je kratkoj, maloj srećici došao kraj. Jedan je dječak od kojih 16 godina sasvim lakonski ušetao među golubove, pljesnuo rukama i rastjerao jedinu preostalu radost ove starice. Lice dječaka ne pamtim. Ali lice starice i pohabani stari kaput i stare papuče – da. I ovaj: do boli iskren, svake patetike lišeni prizor. U Beču navečer nema beskućnika, a niti ova starica nije bila beskućnik. Bila je siromašna. Jako siromašna i sama. Ali u Beču nema beskućnika na Badnjak na ulicama. Smješteni su na sigurno. Tako barem pišu novine o “ovoj problematici”.

Moja mama kaže da lažu. Novine lažu, kaže moja mama koja već godinama u Austriji, Božić u svojem lijepo uređenom, mirnom i toplom stanu, dočekuje sama. Nakon radnog vijeka danas je u mirovini i opet Božić čeka – sama. “Zaspim prije polnoćke. A ovdje ljudi niti ne idu na polnoćku kao kod nas. Kroz glavu mi prođu Božići koje sam slavila u roditeljskom domu ili u vlastitom dok je obitelj bila na okupu. Prije nego smo se ja i tvoj tata razveli. Bilo je raskošno, veselo, pa i otmjeno. Bilo je lijepo. Nisam onda niti sanjala da ću Božiće slaviti sama. Da ću borek kititi sama, umjesto da pečem kolače kupit ću ih gotove u jednoj od bajkovitih i mnogobrojnih slastičarnica (konditoraja) koliko ih ima diljem Linza… Sjetim se Božića svojeg djetinjstva kad je moj otac koji je uvijek volio imati pun stol, jer znate kako poslovica kaže: Svega ko na Božić”, sa svojom obitelji Božić slavio u srcu ipak skromno. U socijalizmu se “raširio” i nije mario što se to ne slavi, on je ko pravi “socijalistički kulak” raskošno slavio Božić, a i mi sa njime. Nakon svega, danas se sa svime pomirim tako što se sjetim kako ima naroda koji niti ne znaju za Božić: budisti primjerice. Ili onih naroda koji Božiću ne pridaju nikakvu pažnju poput muslimana ili židova. I tako redom. I bi mi lakše zaspati na Badnju veče u miru uz koju knjigu ili Bibliju, Gloriju i Božićne pjesme na radiju.”, tako mi se mama izjada na Božić na telefon kad me već rano u jutro budi iz sna ne bi li mi čestitala ovaj veliki kršćanski blagdan. Poklone mi više, dakako, ne stavlja pod jelku nego pošalje vozačem autobusa ili poštom.

Nije tako bajkovito kao nekad dok smo bili djeca i živjeli u “raju”, ali Bože moj “vrijeme čini svoje poput jedinog neumoljivog suca u ovoj dolini suza”. “Kako je teško biti star i biti sam”, napisao je Tin Ujević. I doista, kako Božić slave naši umirovljenici – samci? Je li im osobito teško, ti dani u godini, padaju na dušu ili se i oni prepuste čaroliji snježnih pahulja, toplini doma, atmosferi koja svime zavlada i čaroliji koja traje makar toliko dugo koliko i snijeg koji se pod sunčanim zrakama brzo topi. Ali, traje i tu je. Gotovo je možeš napipati.

  • Za mene je Božić blagdan obiteljske sreće, radosti i mira. To je svečanost života i meni najdraži blagdan.- kazala nam je umirovljenica iz Varaždina, Nevenka Suhić te dodala kako u njezinome domu “Pripreme počinju s postavljanjem adventskog vjenčića i paljenjem prve svjećice. Redimo kuću, prelistavamo bilježnice sa starinskim receptima kako bi ispekli fine božićne kolačiće i gotovo uvijek,  sami izrađujemo ili dopunjujemo nakit za božićnu jelku. Zadnji tjedan prije Božića uglavnom  su pripreme pri kraju, pa uz nekoliko vrsta kolačića, obično ispečem još i orehnjaču, makovnjaču i starinski kuglof.”
  • S posebnom pažnjom zamatam božićne darove i žurno ih spremam na tajno mjesto kako ih nitko prije Božića ne bi našao! Na Badnjak se u sobu unosi božićna jelka ,koju svi zajedno počinjemo kititi. A taj prekrasan miris borovine i kolača, uz božićne pjesme  koje zajedno slušamo i pjevušimo, stvaraju  posebno topao i svečan blagdanski ugođaj.- nježno, sa sjetom u glasu govori nam Nevenka o svojim Badnjim večerima i svetkovanju Božića, te nastavlja kako je “Samo nekoliko puta otišla  na polnoćku. Nekako se ugodnije  osjeća  kod kuće, bez gužve i  bez  puno ljudi.” Ja sam «radijski» čovjek, pa volim slušati prijenos polnoćke na radiju ili na televiziji.” Ali, zato je, kako nam je ispripovijedala “Na Božić je uvijek kod kuće, jer to je blagdan obitelji.”

U mojoj se obitelji  nikad nije pretjerivalo ni s božićnim stolom, niti s darovima. Božić mi je bio uvijek lijep jer  je bila lijepa,topla i sretna obiteljska atmosfera, u kojoj smo osjećali neku zajedničku dobrotu i duhovni mir. Danas je primjetna komercijalizacija ovog blagdana na svim razinama,a pod nazivnikom «čestit Božić» nudi se sve i svašta,što nije u duhu istinske božićne poruke.- mudro zbori umirovljenica Suhić, pa dodaje kako će “I ovaj Božić, kao i nekoliko proteklih, biti skroman kao i za većinu umirovljenika. A sama činjenica da se prilikom pomisli da bih nešto željela ili trebala kupiti moram pitati hoću li imati dosta novaca  za to, ostavlja gorak okus. No, nije to najgore, ima i gorih stvari u životu. Ima bolesnih, siromašnih, nesretnih ljudi i djece,koji bi bili sretni i s djelićem ovoga što ja imam. Zato ne treba biti nezahvalan.”

  • Otkako mi je prije sedam godina umro suprug, ni jedan dan, a kamoli Božić, nisu isti. Sretna sam uz svoju djecu i uz unučicu i unuka koji su moja snaga i radost. Ali, mladi imaju svoj život i svoj put. Kad svi odu, ostajemo samo ja i moja kujica Tera. Iskreno, negdje duboko u sebi tražim nekoga koga sam silno voljela. Osjećam se usamljeno, jer život nije izliječio moju bol, samo mi je pomogao da s tom boli nastavim živjeti – iako samozatajno i sa zadrškom, ipak nam se potužila Nevenka, te nastavila “Znate, ima vrlo bogatih ljudi  koji imaju sve, ali im je srce prazno…”
  • Za mene više nema idealnog Božića, jer on bi to bio kad bi uz našu djecu bio njihov tata, uz moje srećice Ivonu i Valtera njihov djed, a uz mene moj «stari» kako sam ga od milja zvala. A, sad je samo – lijepo. Svaki mi je Božić bio lijep na svoj način, samo su vremena bila drugačija. Sjećam se jako lijepog Božića kad smo iza zaključanih vrata i debelo prekrilih prozora tiho izvukli umjetni bor iz ormara i kitili ga samo keksima, bombonima, crvenim jabučicama, srebrnim i zlatnim orasima i češerima, ali i novijih vremena, kad se o jednako lijepom Božiću  ni  suprug ni ja,pa ni naša djeca,nismo usudili «glasno» govoriti. A, sjećam se i prekrasnih Badnjaka i Božića koje smo slavili i sada ih slavimo otvorena srca,radosni, sretni i slobodni! I u tome je zapravo najveća  vrijednost i najljepša poruka – govori nam raznježenim glasom umirovljenica Suhić. Za umirovljenicu Nadu Bogojević iz Varaždina koja već više od jednog desetljeća od kad se razvela od supruga živi sama “Božić je veliko nadahnuće, a doživljavam ga kao obnovu pravih vrijednosti i ljepote življenja”
  • Pripreme u duhovnom smislu teku cijeli prosinac. Ispečem kolačiće, više za dekoraciju, sredim kuću i odem na polnoćku. Odem na misu, nazovem prijatelje i odem kćeri na objed. Potom razmišljam mogu li sebi još nešto popraviti i kako održati izvor optimizma. Duhovnost i radost ranije su bili smisao osnovni. Pjevalo se, razgovaralo i radovalo.- prisjeća se ne bez nostalgije umirovljenica Bogojević, te dodaje kako je “Božić za nju sve najbolje što nosim u sebi. Radost davanja, duboka privrženost ljudima.”
  • Iskrenost prema ljudima i vjera ih je održala.- kazala nam je umirovljenica Nada kad se osvrnula na tradiciju svetkovanja Božića u našem narodu. No, odmah dodala kako “Za svetkovanje Božića na moj način nisu potrebna znatnija novčana sredstva. Kupujem racionalno i gotovo sve učinim sama.”
  • Pa, nije baš veselo biti sam, a za blagdan je to čak i tužno.- požalit će nam se umirovljenica Bogojević, te dodati “Božić slavim u sebi, radosno i skromno i najljepše mi je to podijeliti s mojom kćeri i unukama. Miran i radostan u krugu ljudi koje voliš i da možeš učiniti nešto dobro za druge.”

U nekim krajevima naše domovine već na Svetu Katarinu počinje Božićna priprava i traje točno mjesec dana. Prva nedjelja poslije blagdana Svete Kate je početak Adventa ili Došašća. Tada se na adventskom vjenčiću pali prva svjećica koja simbolizira nadu i iščekivanje i tako svake nedjelje za redom sve do Božića. Na Svetu Luciju se obično sije pšenica i tako se ulazi u svetkovanje Božićnih blagdana. Cijeli prosinac je u znaku priprema za središnji kršćanski blagdan rođenja Kristova. Pod božićnim drvcem u suvremenom obiteljskom stanu središnje mjesto često zauzimaju jaslice i likovni prikaz okolnosti Kristova rođenja. “Njega prezrenog zemlja na priprostoj slamici primi/mati se njemu klanja, dok plače i drhti i nježne ruke i noge mu povi/a usta mu mlijekom iz svojih nadoji grudi/ U meku ne polaže kolijevku ona njegovo slavno tijelo/ već prosta trava i jasle/ bile su postelja njemu/A studen ne otjera vatra/ nego ga izdišući paru na tople nozdrve, grije vol i roditelj mazge/magarčić što drhti od leda/ sveto siromaštvo, pak, no blaženije od svakog sjaja/ čemu je sudac Bog/ i neimaština strpljiva zgaze bogatstvo/ništetna slava imutka pred trijumfom silnim pade/svladana bje i oholost, naduta obijest” zapisao je dubrovački knez i pjesnik latinista Jakov Bunić u 16.stoljeću. Dan uoči Božića – Badnjak u primorskim i istarskim mjestima zvali su Vilija Božja. U Kastavštini rano u jutro toga dana ljudi su se pričešćivali. Nakon pričesti svatko bi popio frakulić rakije i pojeo nekoliko suhih smokava i zatim popio posnu crnu kavu. Žene bi obavezno napravile prije Badnjaka veliko spremanje kuće, vapnom bi izbijelile zidove, očistile prozore i slike po zidovima, oprale svo kuhinjsko posuđe, presvukle posteljinu, očistile ognjišta… Na sam Badnji dan većina je priprema bila završena: samo su tijekom prijepodneva žene morale kuhati jela za večeru. Poštovali su veliki post. Cijelog dana nisu ništa jeli niti pili. U selima Hrvatskog Zagorja poput Lobora na Badnjak bi gospodar posuo žito po stolu u znaku križa, a preko njega bi prostrli stolnjak. Na stolnjak bi stavili kruh kojemu je u središtu bila zabodena kitica. Za večeru na Badnjak su jeli samo gibanicu i pili vino. Svijeća na stolu je gorjela cijelu noć. Ljudi u pasivnim krajevima poput Like također su spremali božićne kruhove koje su zvali Božićnica, a koja je morala biti teška i do četiri kilograma i premazana žumanjkom, te zapečena u peči. Božićnica se u Lici dijelila siromašnim susjedima ili prosjacima.

  • Najveći svetac je Božić – kazat će radosno umirovljenica Lucija Naglić koja je već 20 godina udovica, a živi u selu Brušana pored Gospića, te odmah nam stati opisivati kako teku pripreme za Božić u njezinome domu “Kuham, pečem kolače, pripremam sarmu, za adventa pripremim četiri svjećice koje se polijevaju crnim vinom i ako se vino dobro razlije bit će dobra godina”
  • Božić čekam sa sinom i unukom i njezinom familijom. Vrata su svima otvorena. Prije su bile kuće otvorene, panj se navečer donosio u kuću. Na Božić se osobito djeca vesele. Gdje je familija složna tu je i veselja. Idemo na polnoćku. Pjevamo. Ispečemo odojka. Prije je bilo više naroda i sve srdačnije. Sretna sam sa sinom i njegovom familijom- otvoreno i srdačno nam je opisala svoj Božić i Badnju veče umirovljenica Naglić.

U slavonskom selu Varošu na Badnjak se slama unosila u kuću, prostirao bi se stol, ali tako da slama bude i ispod stolnjaka. Na stolnjak su stavljali tanjure i jelo: bijeli luk, med, juhu, grah, suhe šljive, grožđe, suvac, orahe, jabuke i gibanicu. Pod stol bi položili vatru i tamjan. Ukućani bi sjeli za stol, pomolili se i upalili svijeće. Večeru bi završavali grickanjem lješnjaka i oraha.

Za umirovljenicu Božanu Bačun iz Osijeka “Božić je veliki blagdan iako nisam neki veliki vjernik, ali nekako je to sa mnom sraslo.”

  • Čekam sa sinom, snajom i unucima na Badnjak. A za Božić oni dođu kod mene- kazala je umirovljenica Božana, te dodala ” Iako živim sama uvijek kitim jelku i obavezno stavim koji poklon za svakoga iz obitelji ispod jelke.”
  • Skromno: sve u svojim mogućnostima. Purica sa mlincima. Moji su sladokusci, pa su tu nekoliko vrsta kolača počevši od Panama torte i finih kolača. Zadnjih par godina ne idem na polnoćku. – opisala nam je atmosferu u svojem domu za Božićne blagdane umirovljenica Bačun.
  • Nekad je bilo ljepše. Tamo 50-60-tih godina kad ste dobili jabuku ili orahe i bili ste sretni. U mojoj obiteljskoj tradiciji se slavljenje Božića nikad nije prekidalo. Ove godine će unuci dobiti novce, snaja parfem, a sinu po želji. Oni pak meni za Božić donesu bombonjeru, parfem i kozmetiku.- sa žarom u očima opisuje nam nekadašnje Božiće sa ovom današnjima, umirovljenica Božana.

U Brestu u Istri na Badnju veče kad je pao mrak svatko je pošao svojoj kući i obitelji bi se počele okupljati. Prije jela obitelj bi se pomolila za svoje pokojnike, za žive, za zaštitu od zla vremena i svake nesreće. Poslije rituala s unošenjem badnjaka počela je večera koja je bila posna. U Belom na otoku Cresu je oko sedam sati navečer bio blagoslov u crkvi nakon čega su se obitelji okupljale na večeri kod kuće. Najprije su jeli friško zelje skuhano na juhi od brudeta s domaćim kruhom. Nakon toga jeli su brudet i bakalar s krumpirom, priređen s dosta juhe. U stankama između jela su razgovarali. Najfinije jelo bili su – makaroni obareni u slanoj vodi i posuti orasima, šećerom i krušnim mrvicama. Uz to su pili vino ili bevandu. Pripremali su se i paprenjaci, ali njih su na stol donosile domaćice samo ako bi u kuću došao dragi gost. Nakon večere su razgovarali, a mlađi su pjevali Božićne pjesme. U Poljicama bi na Badnjak u kuću unijeli panj-badnjak, a gospodar bi stavio na stol tri kolača i to jedan na drugi, a u sredinu gornjega utaknuo bi gobin ili kiće (slamu i blagoslovljeno zelenilo). Pokraj njih se stavljao varćak pšenice u koju bi zataknuli svijeću. Gospodar kuće bi s varćkom posipao pšenicu po badnjacima i gobinu tj. rasuloj slami i pri tome govorio: “obilato, gobinato. Rodila plodila po drvetu i kamenu. Sada i do godine, do sto lita i godina bili zdravi i ljubili se na ovi dan…”
Božićna noć sveta je noć, a sam Božić blagdan je mira, obitelji i dokolice. Katolička vjerska praksa određivala je prisustvovanje na čak tri mise na Božić što je uvelike određivalo ritam toga dana. Prema vjerskom učenju Božić je blagdan mira na zemlji. U seljačkoj tradiciji to je doista bio dan mirovanja i spokoja, kratak prekid neprekidnog toka radnih dana i obveza. Ljudi su se odmarali i taj dan nastojali proživjeti u miru, obilnu jelu za razliku od Badnjaka, dan ranije i dokolici. Kako je Božić bitan međaš u kalendaru, a dugo je označivao početak godine, ljudima je bilo važno kako će i sam taj dan proteći, jer vjerovali su, po magiji analogije mnogo toga što se toga dana dogodi znakovito je za protok slijedeće godine. Nastala je tako pučka pobožnost Božića koja često združuje magijsko i kršćansko. U Hrvatskoj se sve do 1850. godine nije običavalo kititi jelku iako takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji od 16. stoljeća, a zanimljivo je to da su prva božićna drvca bila bjelogorična. Iako se običaj kićenja drvca javlja u Hrvatskoj relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode.

  • Najveći kršćanski blagdan svakako je Božić. Na Badnjak okitim bor i to uvijek srebrni, najljepši koji nađem. Ne ustručavam se sam prirediti sarmu,a nećakinja mi donese puricu i suhomesnato i susjedi mi donesu kolače. Sjetim se kako sam nekad slavio Božić dok je kuća bila puna unuka i članova obitelji. Moja gazdarica – supruga koja je već dvije godine pokojna ,pripremala je jelo, pekla kolače i pripremala se za polnoćku, a ja sam sa unucima kitio bor, veselio se betlehemskoj štalici, ovčicama, mahovini i pastirima koje smo zajedno postavljali i poslije sa njima razgovarao, pripovijedao im svoja sjećanja vezana uz doček malog Isuseka, a potom smo gledali televiziju u atmosferi svečanog, skromnog i skrušenog iščekivanja rođenja malog Božića, iskreno zahvalni na svim dobrima, dok je vani padao snijeg i zavijao vjetar. Uživao sam u toplom domu i toploj obiteljskoj atmosferi i zato mi je to bio, pa i ostao – najljepši blagdan. Danas mi na Božić,unatoč tome što sam umirovljenik, hvala Bogu ništa ne nedostaje, osim unuka koji su već odrasli, pa su otišli svojim putem i ženske ruke koja me napustila po “sili zakona” – unatoč svemu, u vedrom nam je tonu ispripovijedao svoje iskustvo Božića umirovljenik iz Varaždina Stjepan Kišiček.

Bez obzira je li riječ o urbanim ili ruralnim sredinama, maloj zagorskoj potleušici na bregu ili ušorenoj, seoskoj gizdavoj slavonskoj kući,dalmatinskoj kući od kamena, urbanoj vili ili stanu u gradskoj četvrti, obiteljima, umirovljenicima ili samcima, Božić se u Hrvatskoj i danas, unatoč ubrzanom tempu života i svemu što ono sa sobom nosi, nastoji slaviti u prisnom krugu obitelji ili prijatelja, uz obilan stol, bogato srce, mir i skromnost u duši, te radost i spokoj u srcu. U kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda tako je zauvijek ostala zabilježena “opomena” iz Novog zavjeta koja ne samo da upozorava kako će “lakše deva proći kroz ušicu igle nego bogataš ući u kraljevstvo nebesko”, već prije svega ona koja kaže: “Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko”. Što drugo i čestit, jednostavan narod, prostodušnog srca slavi rođenjem malog Božića, nego novi život nevinog i krhkog djetešca na slami, u siromaštvu rođenog. Puno podudarnosti sa poviješću našeg naroda, zar ne? I zato: “Hvala Bogu i Božiću, dokle j’ kruha va košiću. Faljen Isus! Čestita vam Badnja večer, Adam i Eva.”

Povjerljivo… uz šalicu kave

A GDJE SU KLJUČEVI?!

Naši stariji sugrađani, posebice oni koji su se vratili iz inostranstva kako bi svoje posljednje dane proveli u rodnom kraju i odlučili “kosti ostaviti u svojoj domovini” u posljednje su nam se vrijeme ne i bez razloga znali tužiti na jedan za sada (barem) nerješiv problem koji njih tišti. Kako je većina njihove djece ostala živjeti u stranom svijetu (danas to manje stranom što smo i mi dio EU), ali ipak, daleko od njih, oni koji imaju potrebu da se prijave udrugama koje pružaju usluge skrbi za zdravlje i za život starijih osoba prema njihovom sudu i iskustvu koje su donijeli sa sobom iz Europe u domovinu, nisu potpune i cjelovite.

Prema njihovim zamjerkama svim takvim udrugama uz dužno uvažavanje i “rešpekt” prema njihovom radu, brizi i doprinosu poboljšanju kvalitete života starijih osoba samim time i društva u cjelini, sve navedene udruge se skrbe za starije osobe ili svojom prisutnošću preko “narukvica” koje njihovi klijenti nose kroz cijeli dan i tako ih “nadziru” 24 sata dnevno ili kroz telefonske kontakte i posjećivanja i sl. Međutim, kako govore stariji, iskusniji stanovnici “lijepe naše” sve te udruge nisu riješile osnovno pitanje koje se nameće, a ono glasi: A gdje su ključevi?! Gdje, dakle, u najkritičnijem momentu ako su sami kod kuće, pa im se dogodi primjerice srčani udar i oni jedva uzmognu pritisnuti alarm na narukvici, da djelatnici Hitne pomoći pronađu ključ kojim bi ušli u njihov stan i tako im u najkraćem mogućem roku pomogli.

Moja susjeda, stara 70 godina, magistra farmacije u mirovini koja živi sama, jer su joj djeca ostala živjeti u Njemačkoj, pita: A kako doći do ključeva? Ona primjerice, kako je i sama kazala može rezervne ključeve ostaviti kod susjeda ili kod prijateljice ili kod rođaka, ali što ako su oni trenutno nedostupni, a radi se o sekundama (ne minutama) za spas jednog ljudskog života?! I ona sama koja je željela ostati anonimna samo da joj ispišemo inicijale, V.M. objasnila nam je kako u Njemačkoj primjerice postoje iste takve udruge kao i kod nas, ali kod njih se pohranjuju ključevi na čuvanje. Dakako, da se ta usluga plača. U Njemačkoj taj iznos ide do 10 eura mjesečno, ali ste, kako nam je sama gospođa V.M. kazala “potpuno sigurni”. I to tamo prema njezinu pričanju “štima ko švicarska urica”.

Prema tome, ona kao i svi njezini istomišljenici se na glas pita: Tko je kod nas nadležan za takvo što provesti u djelo? Kad se zna da je potreban samo jedan sef, dobra volja, inovativnost, kreativnost da se to sve sprovede u djelo i da se otvori još jedno radno mjesto. Za takvo što se zalaže “naša umirovljena magistra farmacije” kao i mnogi umirovljenici koji žive u većim gradovima Hrvatske, a kojih će  s vremenom biti sve više i više. Jedino što na ovo vrlo važno društveno pitanje možemo za sada odgovoriti kao članovi uredništva portala ZMUSK ili Zrnca mudrosti uz šalicu kave da su kod nas “ključevi za sad kod Svetog Petra. A tko kod nas Svetog Petra ima za strica lehko se v nebo dosmica”, tako je poznavajući naš mentalitet pisao Miroslav Krleža. A dotle, dok su “ključevi kod Svetog Petra” mi ćemo o ovom važnom problemu pisati i kontaktirati sve nadležne osobe i institucije za ovu problematiku i skretati pozornost  s “rubnih društvenih tema” koje se vuku poput trakavice i koje zaokupljaju pozornost građana ne bi li s bitnih tema prešli na “sporedni kolosijek” i tako zaboravili na kulturu življenja koja nas sve skupa, bili mlađi ili stariji, može spasiti iz ovog “pekla u koji smo dospjeli što svojim rabotama, što voljom drugih koje smo birali…i sl”.

Zašto o tome ne porazmisliti malo i za vrijeme ovih blagdanskih dana. U ime starijih koji su nas zadužili kao i u ime budućnosti onih koji će jednog dana dobiti “sijede u kosi”. Jer ne zaboravite izreku filozofa Seneke: “Tamo gdje ne vidjeh starca u mladiću i mladića ne prepoznah u starcu ne vidjeh čovjeka”. S tim mislima: želimo svim našim starijim sugrađanima sretan i blagoslovljen Božić jednako kao i njihovoj djeci i unučadi. Jer, svi smo to zaslužili, na kraju- krajeva, kad se zbroje sve godine koje smo zajedno prevalili preko leđa i one koje nam imaju doći,  a s kojima nas na veliko sad već ili plaše ili opet “obećavaju brda i doline”! Zar, ne?!

                                                                Vaši: ZMUSK-OVCI!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s