Jedno pismo iz snijegom zametene Amerike…

Ili, pahuljice padajte, meke i guste
na široke ceste i stazice puste…

Kako se sve čini ove godine niti snijega neće biti. Kod nas nema novaca, nema posla, nema osmijeha, nema ljubaznosti, nema sreće, nema ljubavi, a i čovjeka se svijećom traži, pa onda neće biti niti snijega.

A volim snijeg…kada sve zabijeli, kad se pahulje igraju kroz svoj ples na vjetru, kad šiba vijavica i tjera ledeni snijeg u oči, kad sige vise s krovova, kad snijeg škripi pod nogama u ritmu “stric-vujc, stri-vujc”, kad baš stisne i ne popušta…

A u kući toplo, pa se stisneš i predeš polako i potiho poput kakve mace ili mačora stara, kraj starog ormara uz korpicu punu zimskih dara, uz šalicu kaka-a, ili šalicu kuhanog fina uz miris klinčića ili karanfila…pa tko još može reći da ima prevelike račune za zimu?!

Makar, tko zna možda još i padne?! No, hoće li to još više osim djece, itko primijetiti? Možda tek zimske službe, meteorolozi i novinari…

Što ti je život? Sve obično počne tako bajkovito,  a završi tako svakodnevno!?

Zato ipak pročitajte ovo pismo iz snijegom zametene Amerike. Bit će toplije oko srca. I poželjet ćete snijega. Da prekrije i očisti “svu prljavštinu koju smo napravili živeći mimo zakona i reda” na ovim nesretnim prostorima gdje veselja i dječje cike dok zalepršaju prve pahulje nad gradom ili selom nikada nije na – pretek!

“Ne volim snijeg.
Hladni, vlažni vjetrovi.
Ne uzbuđuju me, niti me oduševljavaju.
Veličati s radošću slavu
Okrutne zime
Bilo bi – za mene
Pjevati laž.”

Pa, ipak…

Kakva veličanstvena ljepota, mirnoća, tišina, dok puni mjesec blagim zrakama osvjetljava pahuljice koje se odmaraju poput mladenkine čipke, na rukama velikih stabala. Apsolutna tišina zimske večeri spaja visinu s dubinom u tako savršenoj simetriji da mi se srce nadima i gotovo se rasplačem gledajući duboku ljepotu, još dublju tišinu i najdublje Jedinstvo svega toga. Hvala ti.

“Nisam posebno zadovoljna
Kad se sve kliže i leti
Po ledu-
Poput automobila i nogu-
Ni jednoznamenkastim temperaturama
Negdje oko nule.
Moj duh ne skače od sreće zbog
Promočenih rukavica, očiju koje suze
od vjetra, hladnih ušiju,
Crvenog nosa, gotovo smrznutih
prstiju na rukama i nogama,
Zbog leda koji mi se stvara na kosi, ili rukavica
Ostavljenih u autu
Preko noći.”

Ali, ipak…

Sretna sam što mogu od srca zahvaliti na toploj juhi, mekanim papučama, velikom kućnom ogrtaču, štitnicima za uši, crkvenim zborovima koji plješću dok pjevaju, suncu, potpuriju od proljetnog cvijeća, tješiteljima, zaustavljenim budilicama, vrućoj vodi, ognjištu, vedrom plavom nebu, crvenim čarapama, izvrsnoj ideji, slojevitoj odjeći, mojem psu koji se penje na snježne nanose i mojoj mački koja to ne čini, vrućem čaju  s mlijekom, grijačima za noge, prijateljima u velikim debelim puloverima, suncu, ovcama koje nam daju svoju vunu, snjegoviću, novim zimskim frizurama, maloj djeci koja se gegaju u šarenim zimskim odijelima, vrućem kakau, čizmama, cvijeću svake vrste, i da, na suncu.

“Za mene nije pretjerano uzbudljivo
Kad su dijelovi života otkazani ili zatvoreni
Poput škola ili posla, svih plesnih satova i aerodroma,
Cesta, trgovina, benzinskih crpki
Snijeg. Snijeg. Lopata. Snijeg,
Male pahuljice-smutljivice.”

Ali ipak…

Auriel Rose, moj anđeo, smijulji se dok se okrećem prema prozoru i vidim susjede, tinejdžere, kako se smiju i čiste moj kolni prilaz od snijega, poštara koji u visokim čizmama manevrira po svojem putu, pjevajući glasno i jasno. To mi je podsjetnik da se Bog voli osmjehivati.

Pa sjedim u svojoj kuhinji,  a duge što ih stvarju kristalići plešu po zidu. Danas ne moram ništa raditi. Kakav koncept! Kakva sreća! Danas ne moram raditi. I zato mislim da ću danas razmišljati! Razmišljat ću o mnogo toga danas, o prošlim, sadašnjim i budućim stvarima. Svim povezanim stvarima. Velikim, malim, drugim stvarima. Stvarima Svemira i mene. Stvarima povezanima  s New Yorkom i stvarima povezanim s Chrisstenstaadom, St. Croix. Sretnim stvarima, dubokim stvarima. Stvarima na kojima mogu reći, hvala ti, hvala ti, hvala ti.

A kad mjesec, moj brat, bude sjajio visoko na nebu, Auriel Rose i ja bit ćemo zajedno vani, i svaka od nas napravit će jednog savršenog snježnog anđela. To će biti predivna zimska poruka zahvalnosti!

Pišem pismo tinta mi se proli… (iz Amerike sa zahvalnošću Elizabethi A. Johnson, spisateljici, producentici, dugogodišnjoj proučavateljici istočne i zapadne filozofije i još koječaga drugog koja je napisala svoje pismo za knjigu Zahvalnost…način života autorice Louise L. Hay)

NEK JE NAMA SAMO NAŠEG SNIJEGA…

Vaše “šmrcavo”: Povjerljivo, uz šalicu kave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s