Još jedan prođe dan, uzburkan ko more…

Rano u jutro: Vozi jedno dijete u školu, drugo u vrtić, treće kod bake, ja na posao. Upadam u gužvu… na poslu, kolege plaču zbog male plače, zbog punice, svekrve, muž kolegici ima ljubavnicu, mama joj ima malu penziju, pa mora “štukati”, sve mi je poznato osim da muž ima ljubavnicu, ostavljam poruku mužu neka preko Interneta plati račune za režije, radim svoj posao, pišem, snimam, tražim deda Božu, pitam šeficu je’l može ova reportaža, idem kući u 16 sati, upadam u gužvu, na radiju u automobilu svira Mile Kekin: Bolje grob nego job, nikad neću biti rob, niti gazdi ni profitu, niti leasingu kreditu… puštam ga neka pjeva, idem po kćer u Glazbenu školu, odlazim po maloga u vrtić, uz put pokupim trećega kod bake.
Dođem doma slomljena, kuhaj večeru, peri djecu prije spavanja, turska sapunica, muž mi dolazi s posla mrtav umoran, uz put ga pitam kako je bilo, djecu okupam i oblačim u pidžame, čitam Malog princa, čujem kako najmlađi pita: Hoćemo sutra gledati Štrumpfove? Ljubim ih, odlazim posljednjim snagama u kupaonicu dok muž spava u dnevnom boravku na trosjedu pred turskom sapunicom, tuširam se, puštam mlaz vode da sa mene spere ovaj dan, odlazim u krevet, prije toga budim muža da se ode istuširati, molim se dragom Bogu i zahvaljujem za sve darove za ovaj dan: oslobodi me sviju zalal i nereda, hvaaa, la…, ame…nnn Tako mi priča kolegica A.H. O tome kako joj prolaze dani na zemlji što su joj dani. Ništa ne stigne,  a svagdje se žuri.

Moj kolega: J.H. priča pak ovako na šalici kave, ako i kad stigne:

Vozim djecu u školu, iz škole, na plivanje na sviranje, na klizanje, na engleski, španjolski, možda i na turki, ne znam više. Vozim sebe na posao, pokupim ženu  s posla, jer ne može ići tramvajem, jer joj penzići idu na živce, a i srami se što ona ima posao, a drugi vuku plastične boce u plastičnim vrećicama iz kontejnera. Plača joj kasni, govori joj. Mislim si: dobro da joj ne kasni menstruacija. Jer uz naše dvoje kud još i treće dijete?! Ko će to hraniti? Voziti u školu, iz škole, oblačiti, plaćati instrukcije, plivanja, glazbene škole, švedski, japanski, kineski, mandarinski, turski…

Plaćam račune preko Interneta tako nisam u dodiru sa stvarnošću, u dućanu mi žena zdvaja bi li kupila jabuke ili naranče, što joj ispada jeftinije i što je za djecu zdravije? Imamo dobre plaće u usporedbi s hrvatskim prosjekom, imamo čak i za sada dobro zdravlje, samo pitam se dokle će to trajati?

Mene su počele mučiti suvišne kile, muči me i srce. Za što se ja borim? Da firmi donesem profit?! Nekada sam bio prvi hipik u gradu. Bilo je to nekad. Na radiju vijesti: Perković pritvoren, pa pušten, Imunološki zavod u stečaju, pa izlazi iz stečaja, Milanović ovo, Linić ono, Bandić jede snijeg, Čačić je Isus, Pusićevoj se treba oprostiti, jer ne zna što čini…

Kud plovi ovaj brod? U vražju mater! Kaos! Oslobodi nas Bože sviju zla i nereda. Žena mi stavlja djecu na spavanje, ja zbrajam, množim oduzimam, od pozitivne nule se ne mičem. Žena se dere iz kupaone da donesem čiste ručnike da djecu obriše, sistem na kompjutoru pada, zove moja mama: Kako ste djeco? Imate kaj za jesti? Nismo gladni, za sada, hvala Bogu i tvojim paketima. Imate plaču?, pita ona. Kako kad. Sve ide u v… m….! vičem ja. Kaj ste svi tak nervozni? – pita mama u penziji. Nismo nervozni, samo smo malo rastreseni, odgovaram ja. Pa, za miloga Boga, deca saberite se malo. Kaj mislite da je samo vama teško. Takva su vremena. Tvoj tatek i ja nismo imali ništ, pa smo sve jedno preživeli i vas na noge postavili.

Plati račune preko Interneta, plin ostavi, to budem ja platila, viče žena iz kupaone. Idem igrati igrice, ja hoću Štrumpfove, Mrguda, viče najmlađe dijete, svi su pidžamama: Isuseku mili svojom snagom me zakrili, čuvaj mene noću, danju…, zijevaju, svi su pozaspali.

Jesi li stara za sex?, pitam ja.” Kaj si ti lud, jedva stojim na nogama! Pa, na ležečki, odgovaram ja posljednjim snagama. Ni u ludilu, rezolutna je ona. Posljednjim snagama vučem se u kupaonu. Znam da će ona zaspati u dnevnom boravku. Puštam vrući tuš po sebi. Iz dnevnog boravka najbolja supruga na svijetu viče, sutra dolaze radi etažiranja stana. Jebi ga, još i oni, odgovaram ja. Kaj te briga, sutra je novi dan, govori najbolja supruga na svijetu…

Već hrčem, ne znam gdje mi je glava, niti najbolja supruga na svijetu? Zaspim ko klada da bi sanjao košmarne snove, kako ostajem bez posla, stana, plače, automobila, a i najbolja supruga na svijetu me ostavlja sa djecom…

“Još jedan prođe dan uzburkan ko more, duž pustih ulica, svjetiljke već gore. Nek srce umorno željno mirnih snova, sada tiho plovi kroz ovu noć…”

U jutro se budim sav u znoju. Doručak, tuširanje, svi viču, znači nije san nego – java. Opet vozim sve po dnevnom redu: sada imam mira u svom autu. Najbolja supruga na svijetu sjedi kraj mene stisnutih usnica, djeca me šutke preziru, kuja koji put zalaje, a ja se mirno i polako vozim – u ludnicu!

Sa novim jutrom sve će isto biti. Ja to dobro znam.

Do novih susreta sa vama…doviđenja.

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s