Kad upeče zvizdan

Svatko ima pravo da zgrabi život za rogove!

Kad je zvizdan upekao na zagrebačkom asfaltu ovih dana, a jedan stariji muškarac prodavao na štandu na Kvatriću u metropoli jagode, trešnje i nešto nalik domaćem jabučnom octu, makar je to samo bio sok od bazge, navrla su sjećanja. Vratila su se nepozvana, niotkuda odjednom sjećanja na ljeta provodena kod bake na selu. Na okus i miris njezine domaće zelene salate ubrane u vrtu, oprane, pomiješane u staroj zdjeli s kuhanim krumpirom oljuštenim od ljuske, osoljenim i sve to preliveno s domaćim crnim uljem i domaćim jabučnim octom kojeg je djed čuvao u hladnom podrumu od zemlje. Hladnom kao Sibir. Navrla su sjećanja na vrućem zagrebačkom asfaltu na miris pokošene trave u Varaždinu, na miris dvorišta u Varaždinu, na hodanje i trčanje bosih nogu po uzavrelom varaždinskom asfaltu i svježoj travi, na bezbrižnost djetinjstva i na osjećaj nesputanosti i slobode…

Nije prošlo par dana već sam sa svojom kolegicom pila kavu na Jelačić placu. Rano iz jutra dok smo čekale da se otvori NAMA. Ispred nas pogled je pucao na asfalt, na betonske ploče, na zgrade. I moja prijateljica je kazala kako je ljeta provodila kod djeda i bake na selu pored Varaždina (inače je rođena Zagrepčanka), ali da ne “voli niti travu niti zemlju”. Volim samo asfalt, kategorično je izjavila tog jutra. Ja sam se osjećala radosno i zadovoljno. Ispred mene šalica esperessa i čaša vode, iza mene zgrada u kojoj je nekada kada sma došla na studij u Zagreb iz malog Varaždina, bila velika ljekarna, a iznad koje je živjela dramska umjetnica Eliza Gerner, a danas u toj zgradi živi sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Miroslav Tuđman. Nekad je u toj zgradi živjela gradska sirotinja. Svi su imali male sobičke, koristili se zajedničkom kuhinjom, a prali se u lavoru. Nakon toga, nastali su veliki stanovi od kojih 200 kvadratnih metara. Do nje je zgrada u kojoj živi Žuži Jelinek. Ispred mene je pucao pogled na hotel Dubrovnik i na “neboder”, a sve to bilo je “garnirano” betonskim pločama. Sunce je već rano izjutra peklo, pila sam svoj espresso, uživala u miješanju kave jedne kemijske tehničarke koja i kavu miješa kao da radi u Plivi, na mililitre, uživala sam u njezinim lucidnim i duhoviim životnim opaskama, i spremno zaključila: Kako sam ja sretan čovjek. Sretna žena! Pored mene je prolazila grupa japanskih turista koji svoju sreću traže preko fotoobjektiva po stranim gradovima i državama, pored njih prolazile su osobe u invalidskim kolicima. Bilo je rano jutro i sve je živnulo. Sve je krenulo u život. I svatko je imao pravo da zgrabi život za rogove ili za muda! Ama, baš svatko!

Ništa nije upućivalo na to da je u zemlji velika nezaposlenost, da ljudi nemaju za režije, da nemaju za pristojan objed na stolu, da su se prije par dana ovdje sukobili branitelji sa policijom i da je sve u nekoj “napetosti”u ovoj našoj zemlji. Da HDZ daruje novce potrebitima, počevši od dječice do žrtava komunističkog režima. Kad sam išla malo bolje upregnuti moždane pitala sam se: koliko moraju imate godina sad te žrtve komunizma? Nisu li malo preveliki za “dudu i bočicu”? Osim toga, dala sam si u zadatak da pitam je li kakvu odšetu dobio i onaj “mali” (inače redatelj) Rajko Grlić čija je majka, danas pokojna Eva Grlić (inače spisateljica i novinarka) odrobijala na Golom otoku, a bila je prije toga u partizanima. Uz to, živo me zanima je li odštetu dobio i onaj drugi “mali” (povesničar i veleposlanik koji o državnom trošku piše knjigu o Titu), prof. Ivo Goldstein čija je majka isto tako robijala na Golom otoku, a on bi Tita brendirao. Tako, naime, kažu tiskovine i Karamarko. Ako lažu oni, lažem i ja. Eto, ja sam si moždane zabavila s enigmom. Zabavite se ih i vi. Barem da enigmu odgonetnete.

Oko ostalog neću razbijati glavu. Odlučila sam prije Tjelovoga “udriti brigu na veselje”. To je jedina formula za preživljavanje u ovoj zemlji. A i inače. Da ti svoj IQ upregneš kad je to najmanje potrebno. Ostalo neka teče samo od sebe. A i tko će po ovoj vrućini razbijati glavu. Posebice, dok je ispred tebe “asfalt, espresso, čaša vode” i sve ostale blagodati urbane civilizacije. Došlo je vrijeme da se malo predahne od svega i svakoga i svih. Pa i od samog sebe. To je već najtežio dio posla. Jer najteže je podnoisiti tišinu i biti sam sa sobom. Tada ti ni za što nisu više krivi niti Karamarko, niti Milanović, niti kriza, niti izlazak iz krize koji se dogodio baš u petak, niti…

Ne znam kako mi je promaklo slavlje da smo u “petak izašli iz recesije”? Taman sam platila režije i nije mi ostalo niti za pedikera niti za ljetnu haljinu. Sad kao i uvijek moram opet birati između odlaska zubaru na blombiranje kutnjaka ili kupnje haljine ili odlaska kod kozmetičarke. Odabir će biti jednostavan. Dugogodišnji je to trening: prvo za zdravlje i ljepotu, pa onda za – ono što nije tako nužno. A to će biti – ljetna haljina! Zadovoljna sam odlukom posebice uzme li se u obzir da prosječan Hrvat zube pere svakih sedam do deset dana. Ja ih perem dva-tri puta dnevno i još igram loto, jer sam lakovjerna pa vjerujem da ću dobiti neki sitniš da idem izbjeliti zube koji su dobili blagu gotovo nevidljivu boju od prevelikog ispijanja kave. Što se može? Osim po stoti puta ponoviti Gabičine stihove: Sve gubi okus u našem životu, čuva ga samo šalica espressa. Eh, baš je upekao ovaj zvizdan na vrelom zagrebačkom asfaltu. (Dobar je taj Matanić! Što dobar? Odličan mu taj Zvizdan. Drago mi je, puno mi je drago za tog “malog” Matanića!)…

Za ovu svetu nedjelju, toliko.

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s