Kako je Tito nestao preko noći?

Ili, sve će to mila moja pokriti ružmarin, snjegovi, šaš!

Gdje je nestao Tito? Unatoč tome što je prvi hrvatski predsjednik kazao da se Tita ne dira i ne miče iz predsjedničkih dvora, a pred Slavkom Goldsteinom lupao šakom o stol i kleo se “da dok je on živ da u Hrvatskoj neće biti ustašluka”, bista druga Tita je maknuta. Samo tako. Da, predsjednik Tuđman je bio prefrigani Zagorec i sa svakim je govorio ono što ovaj drugi želi da čuje, to je za pretpostaviti. No, za ovo potonje ne znam spada li to u žensko proljetno čišćenje ili je neka druga kuhinja ipak posrijedi. U svakom slučaju Tito je maknut tiho i nestao je preko noći. Bilo je tu nekih vazda prisutnih tenzija na relaciji “crveni-crni”, ali sve je u čas utihnulo i samljelo se u žrvnju svakodnevnih briga da ne kažem borbe za kruh, za goli opstanak na koji se svelo više od 50 posto stanovnika “lijepe naše”.

Teško je pisati i ponovno se sjećati što su sve radile ustaše i nacisti: “mirni i povučeni ljudi” vozili su autobus u kojima se puštao plin kojim su gušili židovsku i srpsku djecu, razularene ustaše u Jasenovcu rezali su dojke Srpkinjama i komunistkinjama solili rane… nije vrijedno više sva zvijerstva o kojima su nas učili u udžbenicima pisanim u socijalizmu – pisati. Teško se prisjećati i teško je sve artikulirati. Ostala je i kao svjedočanstvo poema Jama, hrvatskog pisca Ivana Gorana Kovačića čije poetsko Goranovo proljeće uskoro obilježavamo. Ostala je kao živi spomen zlodjelu, ustaškom nožu i četničkoj kami.

Gdje su u svemu tome bili partizani? Nakon II. svjetskog rata prema svjedočenjima preživjelih jedan je partizan “čizmom stao na trbuh trogodišnje djevojčice i u času ju je usmrtio”. Ne znam je li “slučaj riješen po kratkom postupku sa tim partizanom”? Bilo je sličnih slučajeva na Bleiburgu. Moja generacija malo je znala o Bleiburgu, a moja obitelj u kojoj je djed bio partizanski kurir i u čiji je kući navraćao ustaša iz zagorskog sela Mačja govoreći o zločinima koje rade po selima u Bosni i Hercegovini i ostatku Hrvatske gdje je bio srpski živalj, pričao je kad je dotični vidio jednu malu bebu u ajmpedeklu, pa odmah kazao: “To mi u zrak bacimo i dočekamo na bajunetu”. Sa takvim pričama sam ja odrastala. Meni je Bleiburg bio stran. Poslije sam čitala u romanima Jasminke Domaš upečatljive scene “kako ustaša koji je činio zločine po Zagrebu plača račune uredno u pošti nakon rata.” Prepoznala ga je jedna mala židovska djevojčica. Što je mogla učiniti? Ništa! Mnogi koji su bili stražari u konc-logorima poslije rata nastavili su mirno u Njemačkoj pjevati u svojem crkvenom zboru. No, postavlja se pitanje: Odakle pravo na naknadnu pamet? Odakle pravo na relativiziranje zločina? Da, zločin je zločin. Ali…Jeste li se možda upitali koliko je partizana u ratu ostalo bez svojih obitelji koje su bile sve poklane, jeste li se pitali da su kao “pobjednici” partizani obolijevali od partizanske bolesti za koju postoji klasifikacija u psihijatrijskom pristupu liječenju bolesti i da su se “zbog gubitka razuma, zaneseni pobjedom” ponašali tako kako su se ponašali.

Kad je dobar dio židovskog, srpskog i romskog naroda poubijan na industrijski ili na zvjerski način u konc-logorima, tko će svjedočiti o tim zločinima bez presedana?! Tko će kriknuti za taj zločin?! Tko će kriknuti za jednu židovsku djevojčicu Annu Frank koja je umrla u ožujku mjesecu prije 70 godina u konc-logoru Bergen-Belesenu, za Leu Deutsch i Sašu Deutsch i za svu onu djecu koja su bila ugušena plinom? Napokon, tko će kriknuti za ovu djevojčicu koja je tako zvjerski ubijena od partizanskog vojnika, a da ne dobije pri tome poriv staviti crnu kapu sa slovom U na glavu?!

Današnje mlade generacije u diskotekama prvo pjevaju i plešu na “cajke”, a pred jutro kad se dobro opiju pjevaju pjesme poput “Jasenovac i Gradiška stara…” i to pjevaju djevojke koje studiraju.

Na sve to mogli bi lakonski poput stihova TBF reći: A u Saboru isti debilizima: čiji je stari bio ustaša, a čiji partizan!” Međutim ostaje pitanje: kome smeta drug Tito koji je unatoč svemu uspio što zbog povijesnih, gospodarskih i društvenih okolnosti, što svojim sposobnostima i karizmom “ovom narodu seljaka sa brdovitog Balkana” u samo 50 godina uvesti vodu u kuću, uvesti struju, poslati ga ne samo u osnovnu školu nego i na fakultete i još mu se spotiče da je bio diktator. Da, zbog Golog otoka. Supruga Slavka Goldsteina bila je na Golom otoku. Pa ipak njezin sin, Ivo piše, kako predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko reče:” na račun poreznih obveznika knjigu o Titu”. Nisam primijetila da je Karamarko bio na čelu NOB-a koji se priključio svjetskom i europskom antifašizmu? Ne znam moguće mi je taj podatak promaknuo!? Moja generacija pamti zlatno doba socijalizma. I s pravom se pita: Gdje je nestao Tito? U muzej iz kojeg neće izaći! Osim toga što će za deset godina dok nas sve već dobro iskloniraju, izbrišu kolektivnu memoriju, uspavaju savjest, pisati o drugu Titu u povijesnim udžbenicima za djecu?! Pisalo, što pisalo, ionako nitko neće mariti za suhoparne povijesne činjenice. Osim nekih potomaka ustaša ili partizana…

Bliži se sjećanje na proboj iz logora Jasenovac? Kako će se nova predsjednica pripremiti za govor uz Jasenovački cvijet? Dolaze neke spodobe u crnom da obilježe Bleiburg. Što će predsjednica RH reći na tom mjestu?! Govorit će o pomirbi?! Ne znam. U Njemačku su se vraćali potomci preživjelih logoraša kon-logora koji žive u Izraelu kako bi u pokrenutim i otvorenim psihoanalitičkim grupama pokušali premostiti jaz između potomaka nacista i njih. Njemačka “odrađuje svoj dio posla”. Pedantno i temeljito kao pravi Germani. Mi sa svojom prošlošću još ne znamo što bismo! A budućnost već dobrano kuca na vrata!

Možda bi poput “ludog Izeta” trebalo ipak pitati za savjet druga Tita!? Narod se pita: kruha ili Tita?!, najposlije tako piše na jednom zidu grafit u Novom Zagrebu. Za kraj sasvim dovoljna pouka.

Za ovu nedjelju, kad bi sve trebalo biti mirno, iz kuća mirisati pohani pilići i pileća domaća juha kao što je nekad pred veliki II. svjetski rat mirisalo iz zagrebačkih domova, nemojte nam zamjeriti što su se duhovi prošlosti probudili i opet nas izludili. Napokon, “sve će to mila moja, pokriti snjegovi, ružmarin, šaš”, tako bi zapjevalo dobro, staro Bijelo dugme. Ili su i oni recidiv tog “mračnog socijalizma”?! Hmmm…

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!  

Jedan odgovor na Kako je Tito nestao preko noći?

  1. pametnomdosta napisao:

    Još je 1988 ili 9. Balašević u Panta rei proročki pjevao: Bacit će se jednom neki lik na tvoj spomenik”. Izbezumljeni i preplašeni “narod” i većina njegovih “intelektualaca” glasno šute. Damnatio memoria. Zato nam i jeste kako je. Pljujemo po vremenu kad nam je, velikoj većini, bilo dobro, klanjamo se novom dobu, u kojem je većina na gubitku i u sadašnjosti i u budućnosti. Vlastodršci od vajkada znaju kako je lako svakoga pribiti na križ i kako će narod, koji je razapetom još jučer aklamirao, već sutra okrenuti leđa. Netko mudar je rekao ” tko gradi na narodu-gradi na pijesku”. I u pijesak se pretvara, i graditelj i narod.Drugo nismo ni zaslužili.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s