Kako smo se svi ono našli na krivom putu?!

Ili, taj se nije rodil koji bi svima vgodil!

I, da… gdje sam ono stala prije kojih više od dva mjeseca? Čovjek se lako zaboravi nakon ljeta i godišnjih odmora. I nekako lakše pređe preko svega nakon godišnjih i sve oprosti, nekako lakše. Ali, ja ne. Ja vam naprosto imam “slonovsko pamćenje” i kršćansko “razumijevanje za sve i svakoga, pa i za sebe samu – grešnu, ovakvu i onakvu”. Dakle, kako je priča o žoharu, Matiji-woku i našoj zgradi tekla dalje?

Elem, svi smo se od reda prije godišnjih odmora, nas onako od oka oko 5-6 skupili dolje u prizemlju zgrade, ispred lifta na čelu sa našom predstavnicom stanara gđom. Marijom Š. Došao je i sporni Matija-wok koji ima u najmanju ruku “kontroverznu”, za nas stanare wok – gastronskomu ponudu u našem prizemlju i koristi naš podrum za skladištenje svojih namirnica koje upotrebljava u svojem malom wok-restorančiću. Inače, to vam je upravo onaj Matija koji je “kočoperno” izjavio kako “on tu ne peće ćevape” nego drži wok. I odmah me uvrijedio, jer ja ne dam niti riječ reći kontra ćevapa. Ionako, cijela zgrada ima miris po luku. Pa, sad ti razluči je li to od ćevapa ili od woka? Kad se to još pomiješa sa “azijatskim začinima” i mirisom kupusa onda bi naša zgrada u centru Zagreba trebala prva dobiti nagradu od samog predsjednika RH Ive Josipovića, ako ne već od gradonačelnika Milana Bandića ili premijera Zorana Milanovića za – toleranciju, snošljivost i promicanje multikulturalnosti! Nit više nit manje! Jer mi zapravo svi od reda udišemo “poznate azijatske mirse” za koje se Matija-wok, to je onaj koji je pobijedio prošle godine na Masterchefu, tako zdušno zalaže.

I dotični Matija-wok je na primjedbe stanara “kako cijela zgrada ima miris na luk” pozvao u stilu novopečenih instant bogataša sve na Štross na kuhinju koju priprema vi-za-vi “Bandićevog dopuštenja”. Tog istog dana gradonačelnik Bandić je zajedno sa producentom i oskarovcem Brankom Lustigom bio u koloni sjećanja sa hrvatskom zastavom u rukama po prvi puta u povijesti, za sjećanje na žrtve Holokausta u konc-logoru Auswitzch. I sasvim sigurno mu je “jedan Matija više ili manje sa svojim azijatskim oblizekima bio van svake pameti”. No, to sve govori o našem mentalitetu. Mi se volimo pozivati na “poznate face” u našim životima, zar ne?! Da stvar bude ozbiljnija došao je i susjed sa 4. kata, po izgledu se odmah vidjelo da je Dalmatinac; visok, uglađen, lijepo odjeven u odijelo, a došao je i susjed Ante D. isto Dalmatinac sav namirisan da cijeli lift zamiriše po njemu (samo su im supruge ostale kod kuće – u stanovima – doma) i debata je započela.

“Mi razumijemo probeleme obrtnika i k tome još početnika” neki su od nazočnih rekli ne bi li tako valjda izbjegli zamijeriti se ministru Marasu ili postali sumnjivi, jer, moguće, podrivaju “malo i srednje poduzetništvo”? I tako su svi su od reda sve razumijeli. Matija-wok je u stilu “dobrog trgovca i nadobudnog poduzetnika” sve odmjerenim riječima objasnio, predstavnica stanara je pokušavala držati dignitet ovog malog skupa, ali kako će ga održati kad digniteta nema niti u Saboru? Mi, smo zapravo, kad se bolje i pogleda bili još i uzoran primjer! A ja?! Ja sam naravno šutjela. Pamtila sve izrečeno, čitala među redcima izrečeno i pripremala se za “konačan obračun sa svima”.

Poslije ovog konstruktivnog dijaloga, zgrada nam je i dalje nastavila imati miris po luku, a posebice za vrućih ljetnih dana dok je predstavnica stanara na krivom putu (oprostite, mala zabuna u Krivom putu. Tako se, naime, zove mjesto gdje ima kuću pored mora), a i ostali su se razbježali po svojoj djedovini, jedino su ostali urbani nomadi čuvati Zagreb i sve je ostalo po starom. Što ste iz ovog onda mogli naučiti? Osim, da su predstavnici stanara uvijek na krivom putu, da su stanari također zahirili na neki krivi put i tako redom. No, i za to ima lijeka. A taj recept propisala je moja baka kad je znala reći: Taj se nije rodil koj bi svima vgodil?! I to vam je prav zaprav tak. Kako udovoljiti Matiji-woku i malom poduzetništvu, pri tom nas osloboditi od žohara koji, kako sam čula od nekih stanara u zgradi, jednostavno jurišaju u stanove i još nas osloboditi “narodskih mirisa” luka, makar oni tako vukli na – Aziju!? Ja naprosto odgovor ne znam. Osim da budemo tolerantni i multikulti, pa nam onda i prema onoj staroj poslovici o snošljivosti koja kaže: “Mi smo svi šutjeli, a on nam uveo magarca u kuću” može biti “kako hoće” i unašoj zgradi i u našem društvu i u našoj državi i na cijeloj Božjoj kugli zemaljskoj, kaj ne?! Ali, ne mojmo zaboraviti kako završaju svi oni i sve one pojave “kada se počnu ispravljati krive Drine?!” Stoga, tak je kak je! I tak bu i bilo! Sve ostalo su “ispušni vetili” za naše “male, iščašene živote punih suza i smija”. I zato, neka samo tako i ostane! Ah!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s