Sve gubi okus u našem životu, čuva ga samo šalica espressa!
Od kad se bavim ovim novinarskim zanatom oduvijek sam, a to znači već oko 18 godina, intervju-e sa poznatim ili manje poznatim osobama radila u Gradskoj kavani na Jelačić placu u Zagrebu. Prije toga, dok sam još bila “poletarac” i iz Varaždina došla na studij u Zagreb, ondje sam bez obzira na svoje nježne godine, u društvu postarije zagrebačke gospode ili drugova kako su se tada zvali, okupljena oko svojih kolega i prijateljica i prijatelja iz rodnog grada ili s fakulteta, ugodno čavrljala uz šalicu kave. Tako da mogu reći kako pratim sve mijene Gradske kavane na Jelačić placu i kako me ova kavana već na prvi pogled osvojila, bez obzira na moje, tada – nježne godine. I dan-danas volim u društvu prijateljica ili kolega doći na kavu i čašicu intimnih ili društvenih razgovora u Gradsku kavanu. No, kako se Gradska kavana uređivala gotovo godinu dana zamalo da sam zaboravila na njezino postojanje. Kao nadomjestak za izgubljeni kutak pronašla sam svoje skrovito i intimno mjesto u kvartovskom kafiću i gotovo da nisam požalila.
Sve bi moguće završilo u jednom zaboravu, da me nije moja susjeda V.M. starija zagrebačka gospođa nazvala i sva uzbuđena kazala kako:” Moram ići u Gradsku kavanu i njoj za ljubav napisati nešto o preuređenoj kavani. Zapravo, odite samo, pa bute vidli na kaj to naliči?, rekla mi je na tečnoj zagrebačkoj kajkavštini koju ja razumijem, jer sam ja iz “nekadašnjeg glavnog grada Hrvatske” gdi ljudi isto tak govoriju po domaći, kaj ne?!
Ponedjeljakom rano izjutra dok sam obavila svoje poslove i kupnju nove ljetne haljinice u NAMI radoznalo sam, nakon godinu dana prekida, krenula na prvu jutarnju kavu u obnovljenu Gradsku kavanu na Jelačić placu. Bilo je sunčano, prelijepo jutro. Taman za kavu na terasi Gradske kavane. Stigla sam dobro raspoložena, ali čim sam koraknula na terasu i ugledala da su ulazna vrata prmještena na drugu stranu, odmah sam postala oprezna. Ulazeći u unutrašnjost Gradske kavane ostala sam zapanjena i preplavio me osjećaj zgroženosti koji me gotovo doveo do ruba plača. Osjećala sam se izgubljena u ovom prostoru i posramljena. Ne znam jesam li sve ovo tako negativno i intenzivno doživjela zato jer je u ponedjeljak 11. svibnja bila sedma godišnjica od kada je umrla moja varaždinska baka, pa mi je bilo “dovoljno da me samo krivo pogledaš”, a ja da briznem u plač? Ili je doista ovo što sam vidjela bio pravi kulturološki šok?
Cijela kavana je u crno-sivim tonovima, sa niskim foteljama, crnim stubištem…sve je nalik na kafić, na provincijsku birtiju u kojoj je vlasnik zajedno sa potpisnikom uređenja interijera imao potrebu pokazati svima “kako je minimalizam – in”, a sve ono na što smo navikli u prostorima poput Gradskih kavana to je valjda – out ili “demode”. Uz to, da se udovolji kakvoj-takvoj potrebi za kontinuitetom, na zidu su vrlo neprilično postavljene kamene ploče sa natpisima imena i prezime zagrebačkih arhitekata između dva rata. Ne trebam posebno naglašavati kako to sve podsjeća na spomen ploče palim borcima u NOB-u (protiv kojih osobno nema ništa protiv), ali ovo je doista jedan detalj koji “vas bode u oku”. Jedan, ali u nizu svih ostalih detalja, koji su nespretno i neprikladno (ne) uklopljeni u interijer.
Teška srca sam naručila “kratku crnu” i zamolila dnevne novine. To više nije bila “moja kavana”. To više nije bila kavana “mnogih Zagrepčana”. Ni trunke patine koje mora biti na takvim mjestima. Ni trunke od atmosfere u kojoj se okupljala “stara zagrebačka gospoda i milostive”, ali i mladi u trapericama i tenisicama koji su držali do kontinuiteta urbanosti, gradskog života, građanskog štiha i dobrog starog “Austro-ugarskog šmeka” koji je preživio i “mračni socijalizam”, ali očito nije mogao nadživjeti “svjetle početke 21. stoljeća” u Hrvatskoj!
Sa novim stilom “manje je više” unijelo se više kiča u ovaj prostor od bilo kakave restauracije starog prostora kavane na koji smo bili naviknuti. Ovaj je prostor izgubio svoju intimnost, svoju uglađenost, on više nije predviđen za žustre političko-društvene-umjetničke rasprave ili intimne obiteljske ispovjesti kakvim je obilovao prijašnji prostor koji je krio sve tajne “zagrebačkih milostiva, njihove gospode i dojdeka koji su prigrlili zagrebački štih života”.
Ostale su prazne sive fotelje od konfekcijske tkanine, crne, sablažnjive, crne stube i velike ambicije onih koji su “puni para k’o brod” ili “kreativnosti koja postoji samo radi sebe – l’art pour l’art”. Što drugo reći o ovome prostoru koji je još jedan u nizu izgubljenih, otetih prostora unatrag 20 godina od kada smo krenuli stvarati “novi društevni poredak”, osim da je to “slika i prilika, odraz stanja u našem društvu”. Ili, možda točka na “i” za sve dosadašnje promašaje i sve buduće, računajući pri tome arhitektonsku kreaciju Crkve u Kninu koja nalikuje više na kockarnicu u Las Vegasu nego na mirno, tiho, spokojno, duhovno mjesto susretanja čovjeka i Boga!
Dok sam nekako pila kavu bez volje i dok su mi glavom prolazili stihovi Gabi Novak: “Sve gubi okus u našem životu, čuva ga samo šalica espressa”, zamišljala sam kolika mora biti bijeda u tako uređenim vilama novopečenih bogataša, sivilo i sterilnost, dosada i bezidejnost i kakvo beznađe mora biti nazočno u životima ovih ljudi koji su kako poslovica kaže: “Sirotinja kraj gomila novca”, ako je uređenje njihova prostora Gradske kavane samo zrcalo njihovog stila života? I ništa više i ništa manje.
Tužno i otužno. Posjećujem Gradsku kavanu Groficu Maricu u Varaždinu koja je uređena u bidermajer stilu, posječivala sam kavane u Austriji i nigdje nisam naišla na takav “zlokoban mrak i minimalistički kič” na kakav sam naišla u Gradskoj kavani na Jelačić placu u Zagrebu.
Osim toga, svi konobari od reda, imaju crne hlače od kepera i traper košulje sa crnim pregačama. Kad sam posljednii puta, prije godinu dana sjedila u istoj kavani, konobari su bili poput “elitnih postrojbi” svi od reda crni i visoki, u crno-bijeloj kombinaciji, crnih štofanih hlača i bijelih košulja; govorili su nekoliko jezika i Zagreb je još nalikovao na grad koji pripada Mitteleuropi. Ovako? Nešto vas stegne u grlu, ne žalite ni za čime, život ide dalja, ali da da nismo u stanju održati na životu jedan plemeniti prostor u kojem su se sastajala generacije Zagrepčana, bez obzira na politički sustav u kojem su živjeli, i u kojem su voljeli, kao u vlastitom dnevnom boravku sa građanskom atmosferom, provoditi sate i sate, to je više nego otužno. To je poražavajuće!
Promatrala sam novi postav konobara u traper košuljama i crnim keper hlačama i crnim pregačama, srkala bez volje svoj espresso, listala bez volje prežvakane senzacionalističke vijesti u dnevnim tiskovinama i za taj dan mogu mirne duše reći: Bilo mi je svega dosta. I previše! Bezvoljno sam otišla na tramvaj broj 12 iako sam komotno mogla pješačiti do stana, pogledala sam u zgradu preko puta na drugoj strani Jelačić placa od tramvajske stanice i sjetila se stana gđo. Žuži Jelinek. Uzdahnula sam i sebi u bradu promrljala: Da, taj njezin stan ima dušu, ima stila, ima života!
Neka se”kreativci zaneseni svojom vlastitom kreativnošću, uhvate ruku pod ruku sa novopečenim bogatašima” i zavire u stanove zagrebačkih obitelji ako se usude prkositi svojoj savjesti. Svašta bi tu mogli naći: od bakinog renoviranog kredenca do dedinog obnovljenog otomana, od kombinacije real-socijalističkog namješataja do sitnica iz bidermajer stila. Sav taj eklekticizam nastao je malo-pomalo, sakupljajući se godinama i kupujući godinama sitnice koje život znače. Tu se živi, diše, ljubi, raspravlja, svađa, tu je svaki detalj dopremljen u dom, sa srcem i moguće, sa puno odricanja. Ali, to je mjesto topline, uglađenosti, mjere i ugode.
Gradska kavana na Jelačić placu nakon što su je tako nadobudno obnovili izgubila je sve ove atribute. I postala tek jedno od mjesta za “štancanje novca”. Tko, ustalom još mari za nešto što se zove – atmosfera? Osim, meteorologa! Kaj to nije njihov resor, zar ne! A ja? Ja sam tog poslije podneva zapalila svječicu u svojem domu za svoju pokojnu baku, za jedan život koji je iščezao s ovog svijeta. Možda sam zapalila sviječicu i za sve što je “prohujalo s vihorom” i sve što će nestati kao rukom odneseno? Ustalom, tko više na ovom “ludom ringišpilu od života” mari za još jedan promašaj?! No… ipak, ja se više ne bih htela mešati! Dosta je za danas.
Za ovu nedjelju toliko od nas!
Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!
Zrnca mudrosti uz šalicu kave 