Kome se obraćao papa Franjo u Sarajevu?

Što nam to govori film Halimin put o Bosni “ubavoj i ubogoj”?

Nedjelja navečer. Dan kasnije nakon što je papa Franjo posjetio Sarajevo. 20 sati navečer, kao što rekoh: nedjelja. Na HRT-u na 1. programu počinje film Halimin put. Bit će ovo drugi puta kako ću pogledati ovaj film redatelja Arsena Antona Ostojića. Višestruko, s pravom i s razlogom nagrađivanog. Prvi puta sam ovaj film gledala u Cinestaru u Branimirovoj u centru Zagreba. U kinu nikada tijekom prikazivanja filma ne jedem kokice niti čips niti bilo kakve grickalice. Niti pijem ikakvu tekućinu. Isto je tako i kod kuće. Od kad znam za sebe. Gledanje filma je poseban ritual i posebnu mu se posvećujem. 1977. godina, tako i tada počinje radnja filma Halimin put negdje u zakutku Bosne i Hercegovine. Tada sam bila stara 9 godina. Nisam vjerojatno niti znala da postoji Bosna i Hercegovina. Samo sam znala za Varaždin, Zagreb i Beograd zbog “Branka kockice” i Ljubomira Ršumovića i Minje Subote. Znala sam i za Zdravka Čolića, ali on je za mene bio iz Sarajeva. A znadete već kako se kaže: Zbogom Bosno, odoh ja za Sarajevo! Da, daleka je ta 1977. godina. Koliko samo mržnje i netrpeljivosti je vladalo među stanovnicima zaselaka i sela u kojem je živio muslimanski živalj i onih u kojima su živjeli Vlasi (Srbi). Dugo je trajala i tinjala ova netrpeljivost i mržnja među ovim svijetom na ovom prostoru. Ne od vremena Tita. Reklo bi se: stoljećima. Odgledala sam pažljivo film do kraja i potresena, lagano utonula u san.

Idući dan ispričala sam film svojem 10 godina mlađem bratu koji je “nadoknađuje gradivo iz prošlosti kulture na Balkanu u Europi i u svijetu”, one kulture koju smo mi živjeli 70-tih i 80-tih godina. Pa, tako je odmah rekao: Kako će posuditi film, odnosno, CD i nadodao: Balkanska je to priča. Doista, naša je to “zla krv”. Samo naša. Ovo nije bio građanski rat jer do stadija građanskog društva još nismo niti evoluirali. To se “selo diglo protiv sela”. Svatko je pronašao, tko je otišao “pauperizacijom, odnosno, proletarizacijom u grad za boljim životom” tijekom Titove Jugoslavije, u sebi svoje “atavizme” i ponovno se vratio u “svoje jato, na svoje ognjište”. Dakako, da hereza bude još i veća ovo nije bio niti Domovinski rat ma kako tu tezu zastupali i “lijevi i desni”, pa i sam bivši predsjednik RH Ivo Josipović koji tako “samozatajno i skromno” pretendira da bude “moralna i intelektualna vertikala”. (Može mu i biti sve dok na drugoj strani ima oponenta/ticu koja tako voli uniformu). Uz put budi rečeno, na “ideologiji Domovinskog rata kojom se indoktrinira sve mlado i staro” jašu ovih godina svi uhljebi u svim strankama koji su dobro unovčili domoljublje i od njega napravili (unosnu) profesiju. Dakle, o Domovinskom ratu za sada samo toliko. (Dalo bi se tu još pričati do mile volje.)

No, postoji malobrojna, drugačija Hrvatska i drugačija Bosna i Hercegovina i drugačija Srbija koja nije glasna, koja se ne čuje. Ali postoji. No, da ne duljim. Film Halimin put bio je prikazan na HRT-u samo dan poslije papina posjeta Sarajevu. Koga je papa Franja posjetio u Bosni i Hercegovini? Hrvate? Muslimane? Srbe? Židove? Kome je bio namijenjen njegov govor? U ime čijeg Boga je papa Franjo govorio na stadionu Koševo? Sigurno ne “hrvatskog” pogotovo ne onog “hrvatskog iz Bosne”. Da ne zaboravim, samo par dana prije papina dolaska u Sarajevo iz Bosne i Hercegovine kako sam ja navlaš načula “zahtijevaju se izručiti zločinci iz Hrvatske koji su počinili zločine u BiH”. Što radi “lijeva partija”? Što bi radila, osim ono što joj je u opisu posla? Vozi na liniji nacional-socijalizma. Sad jezičac na vagi ide na lijevo, sad na desno. Svi zajapureno i rezolutno poručuju Bosni “Neka se klone čorava posla, jer da Hrvatska nije bila agresor na BiH”.

Čekala sam reakciju ministrice vanjskih poslova koja je kao potpredsjednica HNS-a u Saboru prije dosta godina sva uzbuđena i vidno potresena branila stajalište da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. I bila pri tome gotovo “kamenovana” ili izbačena iz sabornice ili doživjela ostarcizam. Najblaže rečeno. Puno vode je od tada proteklo ispod mosta. Sada je toj istoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić “šef” Zoran Milanović. I ako su on i Karamarko i Vaso Brkić, pa i predsjednica “koja voli uniforme” usaglasili stavove oko toga, što ima više za reći Vesna Pusić? Posebice, želi li i ona možda navuči uniformu na sebe i postati uskoro tajnica u UN-u?!

No dakle, kome se to onda obraćao papa Franjo u Bosni i Hercegovini? U knjizi Miris kiše na Balkanu autorice Gordane Kuić po kojoj je snimljena i istoimena serija, jedan Bosanac kaže kad je počeo II.svjetski rat: Ovdje ti sinko sve najprije počinje i najkasnije završava. I ovdje ti je najkrvavije. Tako nekako i bi. I zato je papa Franjo došao vidjeti kakav je to grad taj “europski Jeruzalem” ili “balkanski lonac i balkanska pita krumpiruša” u kojem jedni žive do drugih, a ne žele imati posla jedni s drugima. I tako od vajkada. I sve je bilo dobro dok se kroz stoljeća “politika nije toliko osilila” da je ušla u svaku poru čovjekovog života i zatrovala i ono malo zdravoga što stane u jedan ljudski život. Pa je tako svaka zajednica koja je bila sama sebi dovoljna i mirno živjela jedna pored druge, kao odjednom počela “režati” jedna na drugu. A potom se i uništavati. U prilog ovoj tezi o osiljenoj politici idu činjenice koje su nam dale reći, kako HDZ bilo hrvatski bilo bosanski “ima direktnu vezu s Bogom”. Pa su zato svi od reda došli u Sarajevo u počasne redove. Tražiti iskupljenje za svoje grijehe. Barem to. SDP-u takvo što niti ne pada na pamet. Oni nisu, naime, bili agresori u BiH. Niti, ne daj Bože, itko iz Hrvatske. Pilat je oprao ruke kao i Veliko vijeće. Ostao je sam na ovome svijetu razapet Krist između raznih konfesija i uvjerenja koje se međusobno ne razumiju sve do međusobnog uništenja. Ostale su za kraj riječi pape franje: Mir s vama! Ili, Alah manet ili Šabat šalom ili Pomoz Bog. Papa Franjo je došao radi: Mira i života. (Ma koliko to zvučalo kao fraza). Da, naime, kako se to kaže: “Cvjeta tisuću cvjetova u svojoj različitosti, da se ne zovu jedni “Balije, a drugi Vlasi” i da Hrvati u BiH ne traže svoju domovinu u RH nego da se vrate na svoje ishodište, a to je Bosna – ubava i uboga!”

P.S.

Bila sam u Bosni i Hercegovini 1985. godine na maturalcu. Taman poslije Vučkove Olimpijade. Bila sam na Igmanu, na Neretvi, na Vrelu Bosne, u Sarajevu. Ali, prije toga bila sam 1968. godine u Sarajevu kada me mama nosila u trbuhu i došla noseća tati u posjet koji je služio JNA vojsku u gradu na Miljacki. Bila je to ljubav na prvi pogled. Da, bila sam na maturalcu 17 godina poslije i bila sam i u Mostaru. Ne znam tko je srušio stari most u Mostaru i napravio potom repliku. (Kao Amerikanci koji u Francuskoj sruše dvorac i potom ciglu po ciglu prenesu u Ameriku kako bi napravili vjernu kopiju). Ako to nije bio “onaj tko je sanjao Hrvatsku do Zemuna”?! I da, znam da i ovo zvuči kao papina “hereza”, ali “kakve su to vidjelice koje već više od tri desetljeća pune kasu i prave Beverly Hills od Međugorja ili Holywood?”, pita se isti papa Franjo. Samo na vrlo diskretniji način? Što sad, kad je odlučan, hrabar i pobožan, a ne i praznovjeran, papa Franjo “zavrnuo slavinu”? Opet će ovaj svijet ili u galantare ili…? I to je Bosna? Ili, je to možda Herceg-Bosna? Zar je nismo tako jedno vrijeme i službeno zvali? Bila su to vremena kad nismo imali ama baš nikakve pretenzije na “pitomu bogumilsku Bosnu”, nije li tome tako?! Uostalom, više me ništa ne čudi i ništa me ne može iznenaditi kada su “velike ideje i mali narodi u pitanju”!

Za ovu svetu nedjelju, toliko.

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s