Kruh naš svagdašnji!

ILI, NIGDAR NI BILO DA NI NEKAK BILO…

Obično nedjeljom pijem kavu u obližnjem kvartovskom kafiću već rano izjutra. To je vrijeme dok se mlade mame iskobeljaju iz kreveta sa još “krmežljivom” djecom, oprostite, ali ipak uredno umivenom i odjevenom, te počinju polako dolaziti sa svih strana na prvu jutarnju kavu. Nađu se tu i samci, bračni parovi ili koji mladi nevjenčani parovi, djevojka i mladić. Stolovi su tako blizu jedan do drugoga, da hoćeš-nećeš, ponekad ako nisi usredotočen na svoje novine ili razgovor kojeg vodiš sa prijateljem ili kolegom, možeš mirne duše čuti što se govori za susjednim stolom. I tako sam ja u miru listajući novine čula odriješit glas mladića koji je svojoj djevojci rezolutno kazao kako: “Neću čitati nikakve novine, jer me samo bacaju u bed. A to ne želim. Ničeg nema osim crne kronike, pada BDP-a, kriminala i celebritya.” Čula sam ga, kako odmah tik do mene naručuje kavu i odbija novine.

Nisam dugo trebala razmišljati i ja sam uskoro odložila novine. Doista u njima ničeg novog pod “kapom nebeskom” bolje rečeno ničeg afirmativnog i lijepog. Sve prepuno “crnjaka”. Odmah sam se pitala o tome: Koliko to mediji utječu na naš život i na naš svjetonazor? I jesu li zapravo mediji krivi za tu sliku društva i života u kojem smo svi uronjeni? Ili, život sam od sebe piše novine, pa odmah poslije i – romane? Novine bi, dakle, bile ogledalo našeg života!? No, da je moć medija neizmjerljiva možemo se uvjeriti ne samo na primjeru naših malih provincijskih života zaglavljenih negdje u “slijepom crijevu Europe”, odnosno našoj maloj domovini za koju rijetko tko prema pričama onih koji su primjerice samo “skočili” do Pariza na dulje vrijeme – ondje tamo rijetko tko “zna za Hrvatsku”, nego i u tom velikom, ogromnom svijetu, a posebno u SAD-u. Tamo se bez televizije ne može niti ručati! Pa opet i ondje su neke novine sa dugom i to višestoljetnom tradicijom morale staviti ključ u bravu. Jer, ljudima je očito dosta “pada BDP-a, stalnih kriza, rasta BDP-a, izlazaka iz krize” i tako redom. Ta me situaciju podsjetila na scenu iz naše humoristične serije “Odmori se, zaslužio si”, kada Marko govori Ruži: Ružo, ajde mi reci što tebi znači pad BDP-a? A onda sam se odmah sjetila svoje susjede Albine koja hoće otom-potom ići po sina kako ona to kaže, ili po “treće dijete u obitelji”, te da se svi križaju i zapomažu na njezine želje, “jer da je kriza”. A mlada susjeda Albine u svojem stilu odgovara: Od kad znam za sebe, kriza vlada! A ja sam ipak odrasla, završila školu, udala se, i rodila dvije kćeri.” Sad je znači red, da Albine dok je još mlada ide po sina! Ja sam rekla susjedi Albine (jer voli peči kolače): Ajde, onda izmiksaj jednoga k’o kremšnite! Ona se na to nasmijala.

I doista, sve tiskovine i svi mediji su se raspisali, kako državi prijeti bankrot, a ja sam opet bila na Špancirfestu i kod vjenčanih kumova mojih roditelja na ručku. Bio je to jedan četvrtak, dakle, radni dan. Oni su oboje umirovljenici i upravo su se vratili s mora… Odmah po mom dolasku k njima na stolu me dočekao bijeli, svježe opeglani štikani stolnjak i lijepo postavljen stol. Za ručak smo imali nas troje, naša “mala družina”: domaću pileću juhicu, sa domaćim rezancima, pečeno pile, pečene karmenadle, pečeni krumpir i miješanu salatu od povrća uzgojenog na vrtu “tete Marice iz Zagreba”. Potom smo uz “razgovore ugodne” popili kapučino, popili pivo, pojeli štrudlu i eto, toliko vam ja mogu reći o padu BDP-a!

U subotu sam onda primjerice išla sa svojom poznanicom gđom. Anom na kavu na Iblerovom trgu u Zagrebu i sve je bilo puno, krcato gostiju koji su ispijali svoju prije podnevnu kavicu i ugodno čavrljali. Moj bratić Tonček koji studira u Rijeci na Pravnom fakultetu je kazao: Kak bilo da bilo, svi još imaju za jednu ili dvije kave! Mene onda doista zanima: Dokle ćemo se tako potiho takmičiti sa prognozama Svjetske banke, MMF-a i svih svjetskih gospodarskih asocijacija? Oni nama poručuju “iz krize nećete još dugo, duuugo, izaći! Pada vam BDP! Imate najviše nezaposlenih u Europi! Itd! A kad tamo kod umirovljenika se jedu pečeni pilići i karmenadli, kod prijateljica koje su profesorice na školama se jedu: varaždinski pohanci, francuska salata i kolači zvani čupavci, a u gradu Varaždinu se jede talijanska panacotta za 20 kuna i pije najfinija talijanska kava u najfinijem talijanskom kafiću u gradu, špancira se, kupuju se slike, odjeća, jedu se kobasice, prženi languši… i zapravo prkosi bez nekog posebnog dišpeta, onako tihom rezignacijom “svim svjetskim moćnicima”.

Zapravo, što o krizi, o “kruhu našem svagdašnjem” još reći, a da bi bilo na “domaći način”? Osim Krležinih vječnih stihova:
DA, NI NIGDAR BILO DA NI NEKAK BILO,
PAK NI VEZDA NE BU DA NAM NEKAK NE BU.
KAK JE TAK JE, TAK JE NAVEK BILO…!

S ovim provjerenim hrvatskim fatalizmom koji nas je sve na ovim prostorima ili održao ili “zakočio”, ali u svakom slučaju svakog od nas bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, a koji se zatekao u životu na ovim prostorima i provodi svoj život u “lijepoj našoj” na neki način, moglo bi se i tako reći – TRAJNO OBILJEŽIO, mogli bi se do idućeg puta oprostiti od vas! Sad, je li to dobro ili nije? To je pitanje “hamletovsko”. I ja se tu bogme ne bi htela mešati. U taj odgovor, naime. Pa, sad, kak dragi Bog da i sreća junačka!

Za ovu nedjelju toliko od vašeg:
Povjerljivo, uz šalicu kave

Jedan odgovor na Kruh naš svagdašnji!

  1. anica napisao:

    savršen članak, hvala autoru

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s