Manje su tuge, lakše su boli, kad čovjek, čovjeka – voli!

Ili, riječ po riječ… ljubav i pokoja ruža, pjesnika Damira Pilka uz koju se samo na jednom jedinom mjestu u cijeloj Hrvatskoj te noći 18. studenog slavila – LJUBAV!

Kad sam se te večeri, negdje iza 21 sat, vraćala iz Kulturnog centra Dubrava u središte grada 11-icom, a kiša je lijevala i cijelim putem uzduž Dubrave sve do Vlaške gorjeli su upaljeni lampaši za poginule u Vukovaru, ja sam bila “opijena ljubavlju”. Bila sam “natopljena ljubavlju od glave do pete”, a nisam se vraćala od – ljubavnika?! Vraćala sam se samo iz Dubrave. U Dubravu rijetko kada zalazim. Samo po dužnosti. I ovaj put bi bilo tako da nije bilo predstavljanja knjige zagrebačkog pjesnika Damira Pilka koji je 18.11. na Dan sjećanja na pad Vukovara predstavljao knjigu pod nazivom “Riječ po riječ…ljubav i poneka ruža”. Atmosfera komorna, scena pomalo “dekadentna”, namjerno raspuštena kravata koja ležerno visi pjesniku oko vrata, pratilje dvije mlade gospođe, jedna od njih voditeljica večeri, pjesnikinja Lidija Puđak, dva starija pjevača, glazbenik na klaviru i na gitari i pjesnikinja koja je pročitala recenziju zagebačke književnice Maje Cvek, Božica Drakulić.

U pozadini, zvuk vjetra koji fijuče, jer će “pjesnik nestati sa ove naše Zemlje poput fijuka vjetra”, a ostat će… samo – LJUBAV! Ljubav čulna, putena, svilena, baršunasta, lijepa, nježna, ljubav kao žudnja, kao čežnja, ona prema ženi, ona prema muškarcu, ona prema djetetu, prema prijatelju, znancu, strancu… Ova priča je trebala završiti negdje na stranicama kulturnih rubrika u kojim našim tiskovinama kao himna LJUBAVI na Dan kada se obilježava patnja. Trebala je, ali nije! Nije stoga, jer kao da smo mi narod koji kroz patnju ne umije sazrijeti, dozrijeti, odrasti, okrenuti novu stranicu, dovesti u grad Vukovar “autiće treskače, rasprostrsti cirkusku šatru”, dovesti klaunove koji se smiju i kada plaču, pokupiti svu djecu Vukovara bez obzira na “njihova prezimena” i vratiti smijeh u kuće, na ulice… Vratiti stare likove koje je “opjevao” Siniša Glavašević koji “bez kinte u džepu piju gemište ili likere, pelinkovac” u obližnjem fafiću, rapredaju o kišnim danima, o ljubavnicama, bolestima djece, zahtjevnim ženama ili onima previše šutljivim… o GRADU! Vratite konačno život u taj GRAD! Osovite ga na noge. Neka cvjeta tisuće cvjetova u tom gradu. Neka se stvaraju uvjeti da opet ima najljepše kavane, najbolje građanske obitelji, vrhunske intelektualce, slikare, pjesnike, novinare… Ružičku, Glavaševiće ne samo na tabli koja stoji na početku ulice u kojoj su živjeli, voljeli se, svađali, raspravlajli, mirili, smijali se, plakali, pjevali, radovali, slavili rođendane… (Ako ne tražimo previše i ne očekujemo nemoguće?! Jer jednom razbijeni vrč teško je ponovno složiti, zar ne?!)

Da, bila je to večer za pamćenje. Naoko običan pjesnik. Iza ove ljušture, ovog “trošnog pjesnikova kaputa” iako je Pilko uvijek “zbegecan ajnc a” krije se veliki majstor riječi, velika duša, šeret, huncut, fakin, zagrebački dečko, a opet “svjetski čovjek”. Tako je i bilo: svečano, prepuno riječi ljubavi, pjesme, nježnih zvukova klavira, vragolaste gitare, red pjesama Zorice Kondže, pa potom Dream, dream…, red Pilkovih pjesama. Mi smo 18.11. unatoč svemu slavili – LJUBAV! U prepunoj dvorani mi smo živjeli, patili, gutali knedle, znojili se, pjevali, pljeskali i tako punih sat vremena. I poslije, na raskošnom domjenku. Sve se htjelo reći u isti tren. Ljudi su se zagrcnuli od zanosa, ljubavi, ritma, lijepe riječi koja ih je nosila samo sat vremena. Vjerujem i dulje! Znala sam nekako “u dubini srca” da se te večeri “na samo jednom jedinom mjestu u Hrvatskoj” – u zagrebačkoj Dubravi “tiho, dostojanstveno, vrckavo, huncutski, sa šmekom i stilom”, a opet nježno slavila sama – LJUBAV! Sve ostalo u cijeloj je zemlji bilo je obuzeto patnjom! Kažete s pravom! Ali, ja vrištim: da želim živjeti, da želim voljeti i biti voljena, da se želim radovati životu, da se želim veseliti, smijati…Da ne želim grube riječi, grubu zbilju. Da ne želim više prošlost prepunu očaja i tuge, da biram: ŽIVOT I LJUBAV! Ne biram ZABORAV, ali biram ovo potonje iz prethodnih redaka rečeno!

Od patnje koje se osjećala u zraku kada sam koraknula u mrklu kišovitu noć mogla me uhvatiti jeza. Ali, nije. Čuvala me – Ljubav! Po povratku kući zvala sam u pomoć sve teorije sociologa Fromma, sve o ljudskoj destrukciji što sam ikad prostudirala i pročitala, ali nisam znala naći prave riječi. U tišini sam gledala svijeće kako nijemo gore i osvjetljevaju put. Sjetila se patnje sviju na planeti Zemlji i kako se nije pristojno gorditi vlastitom patnjom, jer pored tebe i drugi žive istim životom poput tebe. Kako to pjeva Tin Ujević u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru. I onda, kad nisam iznašla rješenje za čovjekovu potrebu za razaranjem, ubijanjem, zlostavljanjem, uništavanjem ponižavanjem, za ovom povijesnom, ljudskom klaonicom koja nije niti jedan narod zaobišla bez obzira je li on u jednom povijesnom trenutku bio žrtva ili agresor, tada sam u pomoć prizvala stihove jedne odgajateljice u mirovini koja je napisala poznatu slikovnicu za djecu Kozu-rozu, gđu. Đurđicu Miketu iz Zagreba. Ona je već dosta dugo na svijetu da vrijedi, osim dakako, stihova pjesnika Damira Pilka poslušati i njezine, lepršave, ali “duboke” stihove o ljubavi.

Himna ljubavi

Svijet veliki,
svijet ubavi,
nosimo ti srce
puno ljubavi!
Svijet veliki,
svijet ubavi,
dajemo ti srce,
srce
puno ljubavi!

Dođite k nama svi
živjeti u ljubavi!
Ljubav je božji dar,
koji trebamo svi
i zato dođite
i ljubav umnožite…

I pjevat ćemo svi,
jedni za druge,
puni ljubavi!
Tada će svijet
biti lijep
i u njemu
lijepo živjet’…

Manje su tuge,
lakše su boli,
kad čovjek
čovjeka voli…

Uz put, kao mala, ali nimalo nevažna digresija. Reklo bi se, nezaobilazan detalj: često sam imala priliku boraviti u Austriji kod moje majke koja ondje živi više od 25 godina. Kad sam kao promatrač koji natuca njemački jezik, jer nikad nije pokazivao želju da nauči “taj ekspresivan i težak jezik” promatrala sve te prolaznike na ulici, sve te strane ljude, nisam mogla, a da ne zaključim: kako oni imaju u ovoj civilizaciji “svjetlosnim godinama dalekoj do nas” – sve, ali nemaju LJUBAVI! Pa je tako nastala jedna potpuno “nihilistička pjesma” koja upozorova sve nas ovdje, na ovome prostoru koji se Hrvatskom zove, da ne dozvolimo da se takva ZBILJA i nama dogodi:

Lj.u.b.a.v.

Razbacani ljudi,
u prostoru
raštrkana tijela…
Jedino ih
Vrijeme drži
na okupu.

Previše buke,
previše riječi…
Ne znam zašto je tome tako?!
Možda nedostaje
mrva
Lj
u
b
a
vi!?

Ruku na srce: Jesmo li “ljepše, jesmo li ljudskije i dostojanstvenije”, mogli obilježiti ovaj tako tužan dan?! Svi mi koji smo se našli te kišne, sjetne večeri na promociji: Riječ po riječ… ljubav i pokoja ruža, zbirke pjesama pjesnika Damira Pilka, a bilo je tu prijatelja, obitelji, kolega po “pjesničkoj praksi”, pa i sam je književnik i veliki prijatelj pjesnika i prijatelj Hrvatsko-izraelskog društva, nekadašnji veleposlanik u Rusiji, prof. Đuro Vidmarović došao po kišnoj večeri uveličati ovu promociju, dakle, svi smo mi “raširili svoja krila” i ma kako to sve patetično zvučalo, ali nadišli smo “kolektivnu i osobnu patnju” stihovima prepunim – Ljubavi i isto takvom atmosferom, koja nas je sve “zaogrnula svojim nevidljivim plaštem”. Patnji unatoč ili patnji uprkos!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s