Međimurje, kak si lepo zeleno, cvetićem si ti meni posajeno…

Međimurje, kak si lepo zeleno,
cvetićem si ti meni posajeno…

Ili, tajna jedne kutije!

200px-Zastava_medjimurske_zupanijePrije nekoliko dana sa svojim sam kolegom, glazbenikom krenula put Varaždina iz Zagreba, a sve preko autoceste. Vozeći se prema Varaždinu na račvanju autoceste Varaždin-Čakovec nas dvoje smo se tako zapričali da smo previdjeli putokaz i odvezli se za nas u nepoznatom smjeru. Već se spuštao lagano suton. I nije niti prošlo puno vremena, kad tamo, našli smo se na hrvatsko-mađarskoj granici. Polako smo se vratili, platili cestarinu kao da se vraćamo iz Budimpešte i počeli se vraćati u smjeru u kojem smo na početku i krenuli. Sunce je polako zalazilo, a pored nas su se izmjenjivale obiteljske kuće sa okućnicama. I da nije bilo natpisa na hrvatskom jeziku i da nisam “sto puta” u svojoj mladosti u potrazi za vlastitim korijenima, taj put prevalila biciklom od Varaždina do Čakovca, sasvim je sigurno da bi nekom slučajnom prolazniku ili turistu mogla lahko pasti na um pomisao kako se zatekao u nekom od pitoresknih mjestašca neutralne Švicarske. Pa, tako i meni, da nisam već od ranije “poznavala taj teren”.

7651_bigDoista, svaka ograda bila je svježe obojana u ukusnim bojama, sve zasađeno živicom, uredno podrezanom, svaka kuća bila je u cvijeću koje je tek pupalo, sve je bilo u drveću koje je sramežljivo otvaralo svoje pupove ili je čak, prije vremena – procvjetalo. Svaka kuća imala je svježe obojanu fasadu – oku ugodnu, ljudi su bila na svojim dvorištima i obrezivali voćke ili palili vatre od humusa i ostataka obrezanog drveća.

Tko u tim kućama, tako pitomima živi? Zapitala sam se u sebi. Kakva im je tek kultura stola kad im je kultura stanovanja ovakva?! Ovdje se sigurno za blažene nedjelje, odmora Gospodnjega, ne srče juha za stolom i ne tuku te rezanci od pileće ili goveđe juhe po bradi, kako je to slikovito opisujući našeg malograđanina u Zagrebu zabilježio novinar i književnik Miljenko Jergović u svojem potresnom romanu o Lei Deuch, kao malen, ali nimalo nebitan detalj. Ovdje je doista sve tako ljudsko, da vam tjera suze na oči. Samo 80 km udaljeno od metropole.

Sjetila sam se da su odavde moji korijeni po ocu. Niti on nije srkao juhu, a sve ostalo moralo je biti po vojničkoj disciplini iz Austro-ugarske vojske… I dok sam tako hvatala zraka, sakrivala suze koje su mi navirale na oči, sakrivala od svojeg suputnika misli i sjećanja na provedeno djetinjstvo i mladenaštvo u obližnjem gradu Varaždinu i na vlastite putešestvije biciklom po Međimurju za vrijeme svojih đačkih i studentskih dana, sunce je polako zalazilo, nebo je dobivalo prekrasno jarku boju, a kuće koje su se izmjenjivale pored nas u vožnji, dobivale su nestvarne obrise.

dvorista_650x360cOvdje zasigurno “svatko brine svoju brigu”, radi svoj posao, a da opet nije neosjetljiv za drugoga, razmišljala sam tako, vozeći se. Ovdje se ne kopa po kontejnerima, ovdje ima razlike između bogatih i siromašnih, ali one nisu neukusno prenaglašene, dovedene do sadističkih razmjera u svojim odnosima kao što je to slučaj u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i svim ostalim većim gradovima Hrvatske. Ovdje živi neki pitomi svijet koji se poput Epikura brine za svoj vrt i koji je itekako svjestan da je to vrhunac ovozemaljskog života! A ne podmetanje, trka za novcem, za moći, nadmetanje svake vrste; u markiranoj odjeći, automobilima, jahtama, vilama, bazenima, titulama i svim ostalim ovozemaljskim dobrima s kojima mnogi i premnogi ne znaju što bi počeli i kako se sa svime time nositi?

vrt_ljeti

Ovo je doista raj na Zemlji! Mao, pomalo, sela i mjesta od Čakovca do Varaždina ostajala su iza nas. I eto, stigli smo u predvečerje u Varaždin. Pitom, tih, miran, sakriven od pogleda znatiželjnika, moj – rodni grad! O, koliko dugo već nisam bila u tebi?! Putem smo sreli prof. Šimunić “varaždinsku gospođu koja je nalik na gospođe sa starinskih slika” kao da je od porculana, kao da nije živa, samo je njezin živi govor koji nas je upućivao do kafića kojega smo tražili, a u kojem je kolegica novinarka u mirovini Nevenka Suhić iz Varaždina pokrenula talk-show Mali noćni razgoovri, svakog četvrtka od 21 do 23 sata u kafiću Simphony, upućivao na to da je prof. Šimunić “živa, zdrava, jednostavna i nepatvorena”. Upravo onakva kakva je većina Varaždinaca, ali i svih pitomih, dobrohotnih, dobroćudnih stanovnika, svih onih prelijepih kuća pored kojih sam “bez daha” prošla automobilom vozeći se od Čakovca do Varaždina. Nakon što smo zalutali na autocesti Zagreb-Varaždin.

Nismo zalutali. Sve se u životu događa s razlogom, pa i pogreške. Da nije bilo ove pogreške, bih li se ponovno mogla podsjetiti na vlastite korijene i nauživati toliko nestvarne ljepote?!
tulipaniBih li mogla napisati kako vrijedi krenuti u potragu za vlastitim korijenima ne zato da iz taštine na zidu držimo vlastito genealoško stablo ili se smještamo u “ovaj ili onaj ljudski tor”?! Ne, niti stoga, a stoga i ponajmanje da za nedjeljnim ručkovima razglabamo o svojim uzvišenim ili manje uvišenim porijeklima, jer nedjeljni, a potom i svaki ostali obiteljski objed kao i svako obiteljsko okupljanje, odmah po svojoj definiciji, mora isključiti svaki agresivan prodor “povijesno-političkih zakulisnih igara sudbine” u mali, tihi, svijet intime, kao uostalom i svake druge grubosti poput hvalisanja i svake oholosti i taštine. Ali, niti pelin ne raste ako ne zna za svoj korijen, kaže jedna stara ruska poslovica. A kako bi onda raslo ovakvo rajsko cvijeće i drveće kakvo sam vidjela u okućnicama na putu Čakovec-Varaždin, da ne zna odakle niče?!

0001074569_m_0_6v5a7fOvo je ipak neka druga Hrvatska. Bez skandala, bez politikanstva, bez prekomjerne malograđanštine koja “ima zadah ocvalog imperija, pa ma koji to bio”. Ovo su ipak neki drugi ljudi! Ovo je ipak neka nova nada. Da, dobro je tu veče na tribini održanoj u Zagrebu na temu “socijalno tempirana bomba”, kako sam naknadno čula od kolegice, kazao prof.dr.sc. Slaven Letica, ne poznajući mene osobno i ne znajući za moje istovremene putešestvije po Međimurju: Kakva Irska, kakav Island? Nama treba “mešimurizacija”!

Dobri i pitomi Međimurci sasvim sigurno bi i ovo prečuli, pa pitali: Što je to rekao i što mu to ima značiti?! I krenuli bi, svatko za svojim poslom, a poslije toga obrađivati svoj “Epikurov vrt”. Krenite I vi! Još nije sve izgubljeno!?

Osobna i obiteljska povijest vrijedna i strpljiva Pavera može potaknuti druge da kopajući ispod mulja naiđu na bisere iz prošlosti vlastitih obitelji, a teškoće predaka i zapreke koje su savladavali pomoći da uobliče svoja nadanja i potisnu strahove i tuge.

get_imageKada je 1989. umirovljen »Vjesnikov« novinar Mladen Paver slomio nogu, nije ni slutio u kakvu će ga pustolovinu odvesti prisilno mirovanje. U ruke mu je došla kutija sa stvarima pokojne tete u kojoj je, prevrćući stvarčicu po stvarčicu, našao i dokument stariji od stotinu godina. Na njemu je pisalo da je stanovita Katica Potočki rođena Gustović darovala kćeri dio zemljišta na zagrebačkom Kuniščaku. »Obuzeo me čudan osjećaj: tko je bila ta Zagorka, ali i prva Zagrepčanka u mojoj obitelji? Želio sam si pojasniti prabakin lik i shvatiti njezinu sudbinu i snagu kojom je svladavala zapreke u životu«, započeo je priču Paver.

Prateći siromašnu zagorsku kmeticu, a potom i baku uglednih zagrebačkih obrtnika i akademskih građana Paver je pratio i put koji je Hrvatska prevalila u jednom stoljeću. Umirovljeni novinar Paver je 15. lipnja 2005. zajedno s akademikom dr. Petrom Strčićem i grupom oduševljenih entuzijasta koji su već radili na vlastitim rodoslovljima osnovao Hrvatsko rodoslovno društvo »Pavao Ritter Vitezović«.
Slajd3Međutim, taj čudesan vremeplov nosio je Pavera dalje kroz povijest vlastite obitelji i povijest Hrvatskog zagorja. Tako je doznao da se kmetica Katica Gustović iz sela Tenovec – općina Sveti Križ Začretje, otisnula u Zagreb radi nemilosrdnih uvjeta života kod nekadašnjih gospodara Gustovića grofova Sermage. U Zagrebu se zaposlila u mađarskoj tvornici duhana, ubrzo se udala za Zagorca Potočkog i rodila troje djece. »Da Zagreb nije 1880. pogodio potres, moja prabaka Katica bi i dalje teško preživljavala na adresi današnje Austrijske Republike na malenoj mansardi. No nakon potresa valjalo je grad obnoviti i tu je moj pradjed Potočki našao prigodu za bolju zaradu. Tako je i prabaka Katica stekla kuću na Kuniščaku«, kazuje nam Paver. Potraga ga je dalje dovela i do Gala Gustovića, vrijedna vinogradara iz okolice Krapinskih Toplica, kmeta velikaša Sekelja, te suvremenika, a možda i nešto više od toga, Gupčeve bune iz 1573. Mladen Paver je naime prezime svoje prabake Gustović našao zapisano zajedno na listinama na kojima je zapisano i prezime vođe seljačke bune Matije Gupca.

Na krilima vjetrova rata i u bijegu pred turskim osvajačima u Hrvatsko zagorje se doseljavalo stanovništvo iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije i Bosne.

»Kad bi danas netko zainteresiran za svoje rodoslovno stablo došao u Hrvatsko rodoslovno društvo i upitao kako izraditi genealoško stablo mi bismo ga uputili u Hrvatski državni arhiv«, kaže Paver i pojašnjava proceduru: upisujete se na porti i plaćate 100 kuna ako namjeravate cijelu godinu istraživati rodoslovno stablo. Poslije možete biti upućeni na »Stališ duša« (Status animarum). »Ako ste živo zainteresirani za povijest svoje obitelji najbolje je polaziti tečaj genealogije za treću životnu dob na Pučkom otvorenom učilištu. Tečaj izrade rodoslovnog stabla dosad su prošle tri generacije«, ističe Paver.

Traganje za vlastitim korijenima ne završava na spisima iz Hrvatskog državnog arhiva ili »Stališima duša« nego, vjerovali ili ne, u Mormonskoj crkvi u Salt Lake Cityju u SAD-u. Tamo je naime sjedište Mormonske crkve u čijoj je golemoj utrobi kamenog masiva pohranjeno 70 posto svih hrvatskih matičnih knjiga snimljenih na mikrofilmove. Mormonska crkva je najveći trezor na svijetu vezan za rodoslovlje. »Njihov osnutak pada u 1844., a povod da upravo Mormoni započnu s rodoslovljem leži u njihovu crkvenom učenju koje naučava da se vjernici mogu osigurati za ulazak u raj ako u Mormonsku crkvu upisuju svoje pretke«, objašnjava Paver.

hrast-preuzeto-sa-carobna-suma.com_-300x198I dok je u SAD-u danas rodoslovlje velik posao u kojem se okreće veliki novac u nas Hrvatsko rodoslovno društvo »Pavao Ritter Viteović« ima nešto manje od stotinu članova i živi i radi od članarina. Na tribinama koje održava jedan utorak u mjesecu u 18 sati u Opatičkoj 16 pretežno se drže predavanja o rodoslovlju plemića u Hrvatskoj. Danas je predsjednik Društva dr. Stjepan Čosić, a na mjesto donedavnog potpredsjednika Mladena Pavera došao je asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Marko Rimac.

Stidljivi pomaci u širenju poslova na izradi rodoslovnog stabla dadu se naslutiti u pojavi privatnih genealoga koji sat izrade rodoslovnog stabla naplaćuju prema dogovoru, a obično se cijena kreće od 15 do 25 eura, te osnutkom privatne tvrtke »Moja baština« sa sjedištem u Blatu.

Dok je u Europi i SAD-u običaj da po rođenju dijete na dar dobiva rodoslovno stablo, a kad je riječ o hobijima u SAD-u bavljenje prošlošću vlastite obitelji dolazi odmah na drugo mjesto, u nas još vlada nedostatak zanimanja za korijene.

obiteljski-rucak-iznimno-vazan-za-zdravlje-i-psihu-tinejdzera-504x335-20110416-20110422162632-672647334b0e8ac2666d76dfa5f24e11Osobna i obiteljska povijest vrijedna i strpljiva Pavera može potaknuti druge da kopajući ispod mulja naiđu na bisere iz prošlosti vlastitih obitelji, a teškoće predaka i zapreke koje su savladavali pomoći da uobliče svoja nadanja i potisnu strahove i tuge.

 

55868125Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s