Mi glasamo za – kulturu življenja!

Ili, bravo za djevojke sa Facebooka!

Omnibus:

Priča 1.

Naš portal Zrnca mudrosti uz šalicu kave nastao je s namjerom da “promiče kulturu življenja na ovim prostorima, pa i šire”. Tako, naime, stoji u opisu našeg poslovanja. I mi se trudimo biti na tom tragu. Zato i ovih dana, kada je otvorena politička arena, a cirkuske družine stvaljaju ključ u bravu, jer imamo šaroliku družinu “političkih zabavljača” publike željne “kruha i igara”, mi jednostavno glasamo za – kulturu življenja!

Tako primjerice, slušam u četvrtak na Radio Sljemenu emisiju u kojoj građani imaju priliku u terminu od 12, 30 sati poslije podne “sebi dati oduška”, a zove se “Glas javnosti” na temu “studentica koje su na Facebooku kritzirale vrlo pristojno i primjereno rad službenica u referadi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu”, te su zbog toga kažnjene zabranom polaganja ispita od 6 mjeseci do godine dana, a prijeti im se i mogućim izbacivanjem s Fakulteta. Zanimljivo je bilo to, da su svi građani i građanke koje su se javili “stali u obranu studentica” i pri tome se žalili na naše službenike i službenice u javnim službama. S pravom, rekli bismo mi i podržali ih našim skromnim glasom! Zašto? Stoga, jer bismo u slučaju “Facebook djevojaka” morali shodno konkluziji zabraniti i dijelo Franza Kafke – Proces. Najmračnije i najpotresnije dijelo o “birokratskoj mašineriji” koja čovjeka pretvara u – kukca. I dok tako gledam naše službenike preko stakla, ne znam ni sama više tko je od onih koji sa svojim brojem P-666 čeka svoj red u položaju – kukca? Je su li to, naime, više oni s druge strane šaltera ili mi koji skrušeno, ponekad u panici i nervozi čekamo svoj red da dođemo do – NJIH! To vam zbilja ne bih znala reći. Samo znam da smo svi u društvenoj mašineriji u – ponižavajućem položaju. Ili: “Pravila, pravila… da bi nas udavila!”

Kada bismo išli radikalizirati ove svakodnevne prizore iz pošte, ureda, banaka i sl. ustanova, lahko bismo mogli doći do zaključka: kako II. Svjetski rat nikada nije prestao! Da, malo dramatična izjava, ali kad pogledate stare ljude pod kakvim su pritiskom i obezglavljenošću dok drže svoj broj tako pobožno u ruci, i kakav kaos znade nastati u tim svim ustanovama, tada sve to možete gotovo “mirne duše” poistovjetiti sa scenama iz filma Schindlerova lista. Kada službenici po broju i imenu prozivaju svakog člana židovske zajednice i kada vlada napetos i panika! Da, istina je: u 21. stoljeću, Čovjek se sveo na – broj u banci, na pošti u bilo kojoj ustanovi ili instituciju. Na statistički broj, na broj s greškom itd!

Priča 1a.

Ima tako primjerice jedna vrlo moćna udruga u središtu Zagreba kojoj ne želimo narušavati reputaciju, jer bismo mogli i završiti na Sudu zbog tzv. novinarskog delikta, ali dovoljno je reći kako je njezina tajnica jedna zagrebačka gospođa koja na “birokratski način brine o oboljelim članovima udruge”, a njezin predsjednik je jedan vrlo “moćan i utjecajan poslovni čovjek iz provincije” odnosno iz grada baroka, koji je želio onemogućiti održavanje humanitarnog koncerta u Varaždinu pod nazivom Pobijedila sam leukemiju, potežući sve veze “lokalnog šerifa”…No, nije mu to pošlo za rukom i uz pomoć dobrog svijeta, i dvaju mladih organizatora održao se spomenuti koncert u HNK Varaždin i to vrlo uspješno! Toliko i o radu udruga.

I da, jedna je građanka na Radio Sljemenu kazala kako “socijalne radnice na posao dolaze u 8 sati, a potom piju kavu i puše do 10 sati i plaća im ide”. Idu i socijalni slučajevi. Izgleda da je kod nas u modi biti u raskoraku sa “riječima i djelima”. Odnosno, da smo svi mi humani kad treba nešto reći pred kamerama i pred diktafonom za novine, a u četiri zida svi živimo svoje male, maliciozne sebičnosti! I to tako – gordo! Da se zna, tko je tko u društvu! Pravila hijerahije treba poštivati, jer u suprotnome si kažnjen! Inače, ova priča oko studentica koje su preko društvenih mreža komentirale na vrlo pristojan način rad službenica u referadi spomenutog Fakulteta, može upućivati i na to, da u našoj “naprednoj domovini” još veliki broj ljudi niti ne zna čemu sve društvene mreže koriste, kakva su pravila internetske forenzike, je li njihov komentar po Zakonima internetske forenzike, uopće prekršaj i tome slično. Kao mala digresija valja nam objasniti pojam “internetske forenzike” i jesu li “Facebook djevojke” doista napravile neki “krimen” u domeni “društvenih mreža”?

Internetska forenzika je relativno malo poznat pojam, a kao forenzička disciplina pojavljuje se postupnim izdvajanjem iz računalne odnosno mrežne forenzike sa pojedinačnih računala ka Internetu. Internetska forenzika globalni je izazov utvrđivanja kriminalnih aktivnosti i ljudi koji iza toga stoje. Sam pojam izravno je povezan sa istragama internetske infrastrukture u svrhu prikupljanja dokaza potrebitih pri istraživanju nezakonitih aktivnosti pojedinca i skupina, te sa osmišljavanjem sigurnosnih rješenja za nadzor i prevenciju ugroza s Interneta – kazao je prof.dr.sc. Antoliš

Uglavnom: što se tiče, internetske pismenosti mi smo na razini 19. stoljeća!

Jer ne samo da ne znamo što je sve dozvoljenu objavljivati na društevnim mrežama nego ih i mi sami zloupotrebljavamo. Primjerice na Facebooku se zna naći, brate mili, sve i sva. “Da, pas s maslom ne bi pojeo”, kako se u narodu kaže. Ali, ovaj pristojan komentar govori o jednoj novoj generaciji, o nekim novim klincima koji dobro znaju za što služe društvene mreže i da se preko njih može pristojno regairati! Naglasak je na “REAGIRATI”. Problem je doduše u tome da je kod nas previše žučljivosti u kafićima, birtijama, pajzlima i sličnim mjestima (o četiri zida da se i ne govori), a premelao prave – reakcije. I zato smo mi tu gdje jesmo. Ili, kako prvi predsjednik RH reče: “Stoka sitnog zuba!”

Priča 2.

Organizatori gore spomenutog humanitarnog koncerta, službenim pozivnicama izrađenim od mladića koji će uskoro diplomirati međunarodne odnose i diplomaciju i u životu imati radnu funkciju karijernog diplomate, pozvali su na dotični koncert u HNK Varaždin, velik dio diplomatskog kora koji je aktivan u RH, predsjednika RH Ivu Josipovića, predsjednika Hrvatskog sabora, g. Josipa Leku i predsjednika Hrvatske liječnike komore dr. Hrvoja Miniga kao i gradonačelnika i zamjenika gradonačelnika grada Varaždina. Od sviju pozvanih jedino se oglasilo Veleposlanstvo Italije koje se uljudno ispričalo zbog nemogućnosti dolaska, javila se sekretarica iz Hrvatskog sabora i ispričala se zbog sprječenosti g. Leke i zvala je tajnica Hrvatske liječničke komore, te ispričala nedolazak primarijusa dr. Miniga. Od svih ostalih – muk! Aktualni predsjednik bio je zauzet vjerojatno svojom kampanjom nakon što ga je kandidatkinja HDZ-a, gđa. Kolinda Grabar Kitarović pretekla u prikupljenom broju potpisa! Stoga se u obezglavljenosti nitko nije javio iz Ureda predsjednika! To je ona ista gđa. Kolinda Grabar Kitarović koja drži čvrsto stisnutu pesnicu u zraku i gromko poručuje kako “antifašiste ne treba brkati sa komunistima!” I td. Dok to poručuje jedna Hanna Arendt onda je to sasvim u redu, ali dok to u predsjedničkoj kampanji na sav glas poput parole uzvikuje gđa. Kitarević… Eee, tada bi se mogli zapitati što to ima za značiti? O aktulanom predsjedniku koji vlada “željeznom rukom u svilenim rukavicama” ne treba posebno govoriti. Boljeg na sreću ili na žalost nemamo! On je bio zauzet i nije se preko svoje tajnice javio! I to je sve! O dr. Kujundžiću ne treba pak trošiti riječi. To već vrapci na grani znaju. Moju stariju susjedu jako brine što “on ima toliko vila i kuća i imovine”. Mene “vile i imovina dr. Kujundžića ne brine”! Ja nikada nisam željela živjeti u vili na Pantovčaku, jer je moj otac bio jedan od najuspješnijih graditelja urbanih vila i kuća u Varaždinu (naprosto je bio opsjednut kućama) i ja sam sama stanovala u njima. I na vrijeme spoznala da: sreća ne stanuje tu! Mene, dakle, ne muče Kujundžićeve vile”. Mene bi trebalo, da nisam generacija daleko od svega toga, mučiti što je dotični posjetio niti više niti manje “grob Poglavnika Pavelića” u Španjolskoj u kako je onomad kazao “u privatnom aranžamnu”. Ne znam je li mu donio cvijet na grob? I koji? “Jasenovački”, možda?!

Priča 3.

Uglavnom: da se vratimo na naš početak. Kako je kazala jedna karikatura u dnevnim novinama i sve rekla bez puno riječi: na karikaturi cirkuska družina, klaun i kočijaš koji vozi cirkuska kola. Pa klaun kaže: “Kako stvari stoje, mi ćemo do daljnjega morati staviti ključ u bravu!” I tako: “Nema posla za cirkuske družine sve do 29. prosinca 2014. godine!” Zatvoreno! Nakon toga, sve po starom! Ili po novom, moguće?! Nikad se ne zna, cirkus, ovaj politika je prevrtljiva – rabota! Zato glasujte za prave, a ne za krive klaunove! Njima se bar čovjek nasmije, ako ništa drugo. A i oni spadaju u “kulturu života”. Jedan klaun, “doktor klaun” iz Udruge crvenih nosova bio je i na humitarnom koncertu u HNK Varaždin. On nije imao “veliki ured, veliku tajnicu, velike plakate, veliku mašineriju iza sebe” koja se “ne udostoji niti ispričati za svoj nedolazak”. O “kulturi življenja” toliko, za ovu nedjelju. Za idući puta, slijede teme vedrijih tonova!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s