Minute duge kao godine!

Ili, kako su mala, ljupka, “nacifrana” medičarska srčeka ušla na list UNESCO-ve nematerijalne baštine prije četiri godine i osvojila svijet! 

 

Slušajte pažljivo, ovo ću reći samo jednom: Možete zvati telefonski broj 01 4897-222 od sudskog registra na Trgovačkom sudu od 13 do 14 sati koliko dnevno rade svakog dana, ali nitko se na taj broj ne odazivlje. Nitko ne diže slušalicu i baš ih briga što impulsi idu u ludo tj. u T-com i što gubite nerve, jer ne znate što vam je sve potrebno za registrirati j.d.o.o., primjerice. Nisam nikad svojeg djeda uglednog i po svemu kontroverznog medičara iz Varaždina stigla pitati kako je to izgledalo kada je on išao registrirati svoj obrt poslije II. svjetskog rata ili njegov stric kod kojeg je moj djed učio medičarski zanat kada je njegova supruga, a djedova strina išla registrirati svoju tvrtku za Kraljevine Jugoslavije. Ali nije to ni tako važno.

Znam unaprijed odgovore na sva pitanja: Kaj ti misliš dete drago, da je to samo tak? Znaju oni kaj delaju. Ako nemaš strpljenja na početku kak ga buš imala tijekom cijelog života. Strpljen spašen. Tu se, na prvim stepenicama čeličiš i učiš da je mušterija ili klijent kak se to danas moderno zove – uvije u pravu. Sasvim sigurno bi odgovorio moj djed. I bio bi u pravu. Jer danas je svijet puno žučljiv, ogorčen, želio bi preko noći “vilu s bazenom, jahtu, dijamante i jacuzzi i što ti ga ja sve znam”. A to ne ide tako.

Stoga, u ime nekih starih, minulih vremena kada se u “znoju lica svojega stjecalo bogatstvo” posvećujem ovaj tekst svojem djedu, uglednom i najstarijem medičaru u Hrvatskoj, dakle, i u Varaždinu u gradu u kojem je živio sve dok nije otišao kod svojeg sina i snahe živjeti na otok Krk, nakon što mu je preminula supruga Anka Kišiček koja ga je vjerno i u stopu pratila na njegovom profesionalnom životnom putu. A sve u ime toga, da je medičarski zanat i mala, ljupka medičarska srčeka, bebice i konjeki ušli prije četiri godine na listu UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine…

Pa, zato čujte i počujte kako je tekao razgovor između mene i najstarijeg medičara u Hrvatskoj, mojeg djeda Stjepana Kišičeka, a koji je bio objavljen u varaždinskom listu Regionalni tjednik prije objave na portalu ZMUSK.

 

Jedan život k’o sedam mačjih života proživljen kroz primijenjenu umjetnost i trgovinu!

U utorak 16. studenog 2010. godine dugom popisu od 14 nematerijalnih dobara iz Hrvatske zaštićene baštine pod okriljem UNESCO-a pridružila se i Sinjska alka i izrada licitarskih proizvoda. Varaždin i okolica osobito su nadaleko poznati po svojim medičarima i proštenjima na kojima medičari trguju sa svojim proizvodima. Prema podacima iz monografije Licitarska umijeća “nastanak i razvoj medičarskog i svječarskog obrta u Hrvatskoj povezan je s razvojem obrtništva. Hrvatsko-ugarski kraljevi naseljavali su strance u hrvatske krajeve, ponajprije u gradove, već u 13. stoljeću. Hrvatska je zemlja u kojoj su se pčelarstvo i trgovina medom razvili već u srednjem vijeku”. Medičarski zanat je došao ponajprije u Sjeverozapadnu Hrvatsku iz Srednje Europe, odnosno, Češke ili Austrije iliti Austro-Ugarske monarhije. Sačuvani su u Varaždinskom arhivu dokumenti u kojima se spominju imena nekolicine licitara koji su djelovali u 17. stoljeću u Varaždinu. Bili su to Kristofor Raistrom, Kristofor Stiberg i Blaž Baltazar. Upravo se varaždinski licitari prvi uključuju u štajerski licitarski ceh  u drugoj polovici 17. stoljeća, a udruživanjem u ceh moraju poštivati stroga cehovska pravila. S vremenom su obrtnici u Hrvatskoj bivali sve brojniji. Tijekom 17., 18., i 19. stoljeća postajali su najjači ekonomski gradski stalež. Početkom 20. stoljeća u našem gradu Varaždinu najpoznatija medičarka je bila Magdalena Kišiček koja je imala trgovinu u prizemlju palače Patačić. Kod Magdalene Kišiček i njezinog drugog supruga Blaža Kišičeka medičarski zanat je učio medičar i svjećar Stjepan Kišiček, danas 87-godišnji umirovljenik iz Varaždina. Umirovljeni medičar i svjećar Stjepan Kišiček danas nakon više od 60 godina radnog staža, jer radio je sve do svojih 80 godina, nakon smrti supruge i burnog privatnog i profesionalnog života, nastavlja živjeti samozatajno.

            Ja sam bio dječak od 13 godina kad sam iz svojeg rodnog sela Žarovnice pored Lepoglave došao u Varaždin izučiti zanat. Stric Blaž me želio dati za šnajdera, ali mene je miris gvirca, medenjaka i šarenih srčeka toliko očarao da sam ja bez razmišljanja uzeo ovaj zanat u svoje ruke – sa sjetom se drhtavim glasom prisjeća umirovljeni medičar Kišiček svojih početaka, te nastavlja dalje svoju priču “ Kod strica Blaža koji je prvo sa prvom mojom strinom Magdalenom živio u Kolodvorskoj, a potom u Zagrebačkoj ulici, živjelo se kao u seriji “Zvonili ste My’lord.”

            Sjećam se da su imali punu kuću kućnih pomoćnica i kuharica, a ja sam bio poput šegrta Hlapića. Svako jutro bez obzira bio snijeg do koljena ili  pržilo sunce, ja sam morao dizati tešku roletu od trgovine i navečer je spuštati i zaključavati. I normalno – učiti zanat. Poslije rata ja sam se oženio i osamostalio, te otvorio vlastitu radnju i trgovinu na varaždinskoj tržnici i u vlastitoj kući u Jalkovečkoj ulici. Medičarski obrt vodili smo moja pokojna supruga Ana Kišiček i ja – govori nam Kišiček.

Skromno dodaje kako su licitarska srca iz njegove radnje po cijelom svijetu.

            Imali smo narudžbu licitarskih srca za emisiju Sedma noć, pa onda su predstavnici NK Varteks došli kad su išli u SAD naručiti kod nas srca. Naših srca ima i u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji. O našem radu je početkom 80-tih godina HRT snimao dokumentaran film, ja sam bio gost Radio Varaždina dosta često. A inače, naša licitarska srca krase vitrine liječnika, akademika i svih ostalih zaljubljenika u ovaj zanat, jer licitarska srca ako su dobro čuvana mogu trajati i do 100 godina. Kardinal Franjo Kuharić je mene i moju suprugu pozvao na večeru u hotel Turist kad smo za zagrebačku Prvostolnicu radili srčeka – s ponosom, a opet nekako skromno govori Kišiček, te dodaje “za mene je taj zanat neka vrsta primjenjene umjetnosti. Za to moraš imati vještu i mirnu ruku i puno dara”.

            Ali moraš imati i smisla za trgovinu. Ja sam u tom poslu bio sve: od majstora do trgovca i direktora i nabavljača, a poslovao sam sa cijelom bivšom Jugoslavijom. Danas su druga vremena. Supruga je umrla prije  šest godina. Ključ od trgovina je u bravi,a od moje djece ili unučadi nitko se nije nastavio baviti mojim zanat što mi je osobito teško – kazat će Kišiček, te za kraj dodati “taj zanat vam je jedna čarolija koja sivu svakodnevnicu svojim razigranim bojama i šarama nadilazi. I zato ste uvijek zaigrani kao dijete”

            Meni je donio osobno velike financijske koristi, ali i veliko zadovoljstvo. Pa i sad kad su izradu licitarskih proizvoda stavili pod zaštitu UNESCO-a sretan sam što sam tako dugo poživio na ovom svijetu da i ja doživim da moj medičarski zanat dobije tako veliko priznanje. Zato mladima preporučam da se ne ustručavaju prihvatiti ovog lijepog i unosnog zanata – poručio je “gazda” Štef, kako ga svi koji ga poznaju zovu, na kraju ove naše varaždinske priče o našem najstarijem medičaru koji je zanat pekao u obitelji koja tradiciju medičarstva čuva već nekoliko stoljeća i koja je dala svoj veliki obol gradu – Varaždinu u načinu privređivanja i kulturi. Možda, tek toliko da im srca razgali gvrircom na kojem proštenju, obično je to Velika gospa u Biškupcu ili rasplamsa vatru u srcima zaljubljenih parova koji kupuju “nacifrana” srčeka ili jednostavno: dijete razveseli medenjakom i kojim šarenim konjićem i lutkicom.

 

Nakon što je djed svojim predanim radom i neobično lijepim zanatom koji u obitelji vuče korijene još iz Austro-ugarske svojem potomstvu osigurao lijepi materijalni imetak, to isto potomstvo se ponaša prema ostavštini kao što je slavni Goethe rekao: Što ti znači ostavština, ako ne znaš što ćeš s njome učiniti? Valjda zato niti drugi najbogatiji čovjek na svijetu Bill Gates nije ostavio ništa od materijalnih dobara svojoj djeci da, kako je kazao: “Ne izgube smisao u životu i ljepotu življenja i stvaranja kroz rad”.

Stoga bi svaka kritika ili ogorčenost na tzv. neučinkovitost naše birokracije bila izlišna i suvišna. Jer, “željezo se kuje dok je vruće”. I doista “ako prvu stepenicu ne znaš hladne glave prebroditi” kako ćeš sve ostalo?! Uostalom, moj djed se u 87. godini svojega života više niti ne bi mogao sjetiti kako je to izgledalo kada je išao registrirati svoj obrt i samo bi u svojem stilu kazao (već znam), mahnuvši rukom: Zar je to važno? Važno je ono što je meni taj zanat pružio u duhovnom i materijalnom smislu i što sam ja sa njime postigao. Ako i ti toliko postigneš ili još i više, u mojim godinama se nećeš nimalo zamarati naoko teškim počecima. Jer znaj “bez muke nema nauke” Tako niti zanata, niti tvrtke, a niti pošteno stečenog imetka. Tako bi završio svoje uvijek mudro “zborenje” moj djed , najstariji živući medičar pod zaštitom UNESCO-a u Hrvatskoj, Stjepan Kišiček iz Varaždina. Ovdje su minute trajale jedno stoljeće! Pa, opet nitko se nema na što žaliti i malo tko će od djedove familije otići na onaj svijet s gorčinom u duši. A toliko su se naradili, napatili, namučili, napjevali, naplesali, naljubili, nasvađali – iživjeli. U jednom životu kao za sto ostalih! I sve to stane u nekoliko riječi.

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s