Najbolji ambasadori Hrvatske u svijetu!

Najbolji ambasadori Hrvatske u svijetu!
(Što sve ispadne kad se ide na jedan koncert?)

Ili, zašto se jedna dio akademske zajednice srami Lada i svrstava ga, kako Raos na Matanova usta kaže: u “zaprežnu kulturu”? Kad to nije tako!

http://www.croatia.org/crown/content_images/2009/LADO_Prigorje.jpg

Kad su stigle, odjevene u bijele narodne nošnje sa ponekim diskretnim crvenim detaljem iz kraja Sjeverozapadne Hrvatske, sa bijelim pokrivalima na kosi i muškarci u crnim građanskim odijelima Dalmacije, pa zapjevali Muka gorka Gospodina, znala sam da će ta srijeda 9. travnja ostati nezaboravan blagdan za “uši,oči i dušu”.

Ansambl Lado je u okviru 23. Svečanosti pasionske baštine održao već spomenutog datuma u 20 sati u hrvatskoj prvostolnici koncert Korizmenih pjesama iz Dalmacije, Podravine, Međimurja, Dalmatinske zagore, Hercegovine, Sjeverozapadne Hrvatske, Slavonije i Baranje. Prostorom prvostolnice orili su se glasovi “naših otaca, naših pređa”!. Toliko dirljivo kako je naš narod znao doživjeti muku Gospodnju i opjevati je. To su neponovljivi glasovi koji “izviru iz ponornica naše prošlosti i koji nemaju nikakve veze sa nacijom, političkom zajednicom i” modernom ništarijom21. stoljeća “kakav je suvremeni čovjek”.

http://imoart.hr/portal/images/slike_uz_clanke/prosjaci.jpgNaš narod doista nema ništa zajedničko sa suvremenim terminom i pojavom koja se zove nacija! To bi svaki intelektualac trebao znati da nije pročitao oko 100 ili tisuću bezveznih knjiga (kako ne bi trebao misliti ili još gore: osjećati) i to mu je jedini doseg kao i njegovo jedino bavljenje njegovom uskom specijalizacijom. I on je “veliki Hrvat”, baš kao i moja poznanica koja je bila sa mnom na koncertu i koja je na kraju koncerta dok je svakom još “normalnome” preostalo jedino da mu se suze kotrljaju niz lice, izjavila “kako to jest grubo, ali da i to treba otpjevati”. (O jadni ti Hrvati odrasli na Bachu i grahu!)

Meni se tijekom koncerta, ne znam ni kako prišuljala misao kako bi ansambl Lado trebalo staviti pod zaštitu UNESC-a, jer takav ansambl nema nitko u Europi, pa i u svijetu. Prvi puta me nije bilo sram što sam hrvatskog porijekla. I što ne moram to koristiti ili isticati u dnevno političke svrhe ili u nadmetanje sa svojim poznanicima, susjedima, kolegama i inima na koje nabasam u životu. Jer, obično o svojem porijeklu šutim. Šutim, u zemlji u kojoj vrijedi uzrečica “Uništiše nas, uništiše, veliki Hrvati”! Što nama “malima” preostaje osim koncerta za “dušu” da čujemo arhetipske glasove sačuvane u ovoj pustinji duha od modernog svijeta sastavljenog od automobila, mašina, strojeva, shopping centra, multipleks kino dvorana, sukoba ideologija, trvenja svjetonazora i na kraju male bare pune velikih krokodila u što se naša zemlja pretvorila…

Spisateljica Isabella Alende, a ona ipak nije bilo tko je rekla: da Ciganke govore kako se ne govori iz grla nego iz pi…. I da je to glas”. Kako smo mi danas svedeni na ograničenu anatomiju i fiziologiju više niti ne možemo razumijeti bezgraničnost ove poruke, jer pi… nema granica. Ona je nešto sočno, tamno, crno, beskrajno, neistraženo… I ako se kome čini da je naprosto neprimjereno pisati o koncertu na temu Muke gorke Gospodina i pisati o takvim usporedbama , taj se grdno vara.

Kakav smo mi samo narod prije 1941. godine, a onda i prije 1945? (S time da to nisu dvije iste godine!) Naša srčika, nedodirnuta poviješću… Sve je to nestalo. Prepoznaje se u današnje vrijeme tek kod posebnih pojedinaca. Izdaje ih glas, sitnice, uređenje doma, nesvjesno. Jer sve što je svjesno i namjerno to je već umjetno. I to nije to!

http://www.picture-newsletter.com/lado/lado-19.jpgNisam Kristocentrična i nauka me podučila koliko je zla počinjeno u “ime Krista”, ali doista je te večeri bilo dirljivo do suza sjediti u prvostolnici i slušati izvedbe Lada. Zato sam i odlučila razgovor sa voditeljem ansambla Lado, Ivanom Ivančaninom ml., kojeg čuvam iz nekih prošlih godina pohranjenog u svojoj arhivi, staviti na Povjerljivo, uz šalicu kave. Jer, danas oni imaju mjesta samo u “povjerljivom”. Ne znam tko ih istiskuje iz privatnog i javnog prostora, ne znam jednostavno što se to događa “sa bitkom” kako bi filozofi rekli, a mi preveli na jezik “što se to uopće doista događa sa nama?”. Ne oblačimo li svi istu košulju, za put u ludnicu koja se zove “vrli novi svijet”?!

ZMUSK, preporuča da sve gore navedeno uzmete s rezervom, jer ne želimo politiku u svoju butigu! Radije vam preporučamo što je o Ladu napisao predsjednik Uprave Školske knjige Ante Žužul:

“Nitko kao LADO ne bi mogao prenijeti svu raskoš plesnih koraka u ritmu narodnih glazbala, biserje rasuto na tkanicama narodnih nošnji svih krajeva u kojima, svijetom rasuti, žive Hrvati. U briljantni Ladov koloplet utkane su radosti Božića i Uskrsa, mirisi bogatih žitnih polja Slavonije, popevke Hrvatskog zagorja i Međimurja, veselje vjenčanja, rađanja i Zelenog Jurja, poskočica, linđa i moreške, tuga rastanaka i odlazaka, djevojačke suze i smijeh u ljubavi… Iz Ladovih ritmova progovaraju Hrvati iz Bosne i Bunjevci sa sjevera Bačke, čuje se kako veselo kliču Dalmacija, Primorje i Istra, dopiru zvuci praporaca i slavonskih tamburica, osjeća se duh zlatovezom urešenih snaša i okićenih šešira… LADO je uistinu razigrano svjedočanstvo hrvatskog identiteta u našim susretima s kulturama velikih naroda.

http://croatia.org/crown/content_images/2009/lado/1/lado_kolo_posavina01.jpg

Tko je mogao bolje od LADA zbrojiti i sačuvati svu raskoš hrvatskog narodnog stvaralaštva i ponuditi ga kao dar svim ljudima i kulturama svijeta? Koraci plesača i plesačica Lada, njihov zvonki pjev u suglasju s narodnim glazbalima, kićenost i bogatstvo nošnji sunovraćaju nas u povijesne dubine hrvatskog ishodišta, ucrtavajući putove budućnosti čuvara tradicijskog blaga naših predaka.”

A sve je započelo kad su te Martinjske noći, 11. studenog davne 1949. godine iz klijeti sa mahom zagorskih bregova ili slavonskih šorova odjekivali zvuci tamburice i narodnih pjesama, slaveći tako prelazak mladog vina u stanje zrelosti prema starim narodnim običajima našeg puka od davnine, Dekretom NR Hrvatske donesena je odluka o osnivanju Državnog zbora narodnih plesova i pjesama Hrvatske. Šest godina kasnije, 1954. godine Državni zbor je dobio naziv Lado. Sama riječ Lado slavenskog je porijekla, a pronalazimo je u obrednim pripjevima  Sjeverne i Sjeverozapadne Hrvatske. To je riječ koja se izgubila iz svakodnevne upotrebe, a označuje nešto dobro, drago i milo. Prvi nastup Lada bio je 4. veljače 1950 godine u HNK u Zagrebu kada je prof. Zvonko Ljevaković koji je sastavio jedan program koji je bio već prikazan na kulturno-umjetničkom programu društva “Joža Vlahović” od čijih članova je zapravo nastao Lado 1949. godine.

Obilježavanjem 60. godišnjice postojanja naš program je bio uvježbati repertoar s kojim se Lado prvi puta predstavio te 1949. godine sa pjesmom “Lijepo pjeva za lugom djevojka” i “Dobro jutro gazda Ivo” – kazao nam je umjetnički ravnatelj ansambla Lado Ivo Ivančan ml.

http://www.picture-newsletter.com/lado/lado-04.jpgLado danas broji 17 muških i 20 ženskih plesača, te 15 članova orkestra. Sve ukupno je zaposlenih 71 od toga je 42 aktivna glazbenika i izvođača, potom je ravnateljica, administracija, propagandna služba, računovodstvo, tehnički šef, garderobijer i umjetnički ravnatelj.

Problem s kojim se mi susrećemo je taj što naši plesači moraju jako dugo plesati i pjevati. I onda kad dođe u izvjesne godine kad je teže plesati, mi mu ne možemo ponuditi lakši ples. On jednostavno, primjerice jedno teško kolo za plesanje poput Vrličkog kola mora otplesati sa svojih 55 godina rame uz rame sa 20-godišnjakom koji je tek došao u Lado. Mora se plesati 32 godine – kazao je Ivančan, te dodao “Do sada smo imali oko 5 000 nastupa. Nastupali smo po cijeloj Hrvatskoj.”

Nisu samo veliki nastupi pred velikom publikom ono što nas motivira. Meni, osobno posebno su ostali u sjećanju nastupi u malim sredinama. Kad dođete u male sredine pa i na selo, kad vas u skromnim uvjetima ugoste, dođete u jednu dvoranu i kada vam otvore srce i dušu svemu onome što vi pokazujete na sceni. Jer nitko tako dobro ne može uzeti i prihvatiti ono što mu vi sa pozornice odašiljete kao onaj tko je to i stvarao. Dakle, mi smo uzeli iz naroda i na taj način vraćamo narodu. Sjećam se jednom prilikom kad smo bili u Koprivničkom Ivancu gdje smo izvodili u Podravini koreografiju mojeg oca “Podravske svate” u zadružnom domu je svjetlilo jedno svjetlo. U prvom redu su sjedile stare žene koje su bile toliko dirnute što mogu gledati i slušati zvukove koji je davno nestalo iz njihovih života toliko da su bile sve u suzama. Ne moram vam reći da je to izazvalo is uze u našim očima – prisjeća se Ivančan.

Uz nastupe u Hrvatskoj ansambl Lado nastupao je na najpoznatijim svjetskim pozornicama i koncertnim podijima od  Royal Albert Haal u Londonu do teatra na newyorskom Broadwayu, od koncertne dvorane Čajkovskoga u Moskvi do Mann Auditoriuma u Tel Avivu, te brojnih svjetskih opernih kuća, festivala, svjetskih izložbi, Olimpijada.

Lado je bio tri puta u Japanu i Japanci su nas posebno toplo prihvatili. Poslije koncerta su nas čekali pola sata i napravili špalir i tako nas otpratili do autobusa. Japanci se tome vesele kao mala djeca i ne srame se pokazivati svoje osjećaje. Na koreografiju poskočice Lindža Japanci su znali pljeskati od početka do kraja.- prisjeća se Ivančan.

http://www.picture-newsletter.com/lado/lado-35.jpgPrema njegovim riječima Lado “Ima jako puno koreografija iz Hrvatske. Od najfriškijih su plesovi Korduna, Gorskog kotara. Kod biranja plesova i glazbe nastojimo prikazati četiri naša osnovna područja. To su: alpsko, Sjeverozapadna Hrvatska, znači to su: Međimurje, Gornja Podravina, Hrvatsko Zagorje, Prigorja pa sve preko Gorskog kotara do Istre, pa onda, naših ravničarskih područja ili panonskih kako ih mi zovemo, to su: Slavonija, Posavina, Baranja, Bačka. Preko dinarskog, brdovitog do jadranskog područja.”

Nastojimo prikazati od svakog ponešto od klasičnih, starijih koreografija od ovih novijih. Svaki program se sastoji između 10 do 12 koreografija. Drugačiji program se bira za Englesku, a drugačiji za SAD. Mi nastojimo u svakom momentu biti bliski izvoru. To je znak prepoznavanja Lada u svijetu.- kazat će Ivančan.

Uz nematerijalna dobra ansambl Lado raspolaže sa narodnim nošnjama koje su stare i po više od stotinu godina, a ima ih oko1 200 kompleta. 80 posto je originala, a 20 posto su replike iz krajeva gdje su originali nestali. Materijal je rukom tkan na starinskom tkalačkom vezom, a svi ukrasi su rađeni ručno.

Puno uspjeha je Lado imao na koncertima sa Vrličkim kolom za serioznu publiku engleskog tipa, a čujete samo bat koraka i muk i nose na sebi nošnju tešku i do 8 kg. Lindžo je jedan od najprihvatljivijih plesova uopće. U SAD-u na se na poskočicu Lindžo plješče od početka do kraja izvedbe. U jednom programu Lada, publiku koja ne poznaje Hrvatsku tradiciju fascinira to što im se čini da su sve te točke stigle s četiri strane zemaljske. Istarsko pjevanje Kanat na tanko i debelo, pa prikažete ples otoka Suska, pa prikažete ples slavonsko kolo, pa onda iza slavonskog raspjevanog kola dođe nijemo Vrličko kolo, pa onda korčulanska moreška ili elegantni stari splitski plesovi, ili plesovi grada Trogira, pa poslije toga dobijete baranjske plesove. To su takvi kontrasti da čovjek ne može vjerovati da to sve skupa postoji na jednom malom teritoriju u jednom vrlo, vrlo malom narodu.- kazat će Ivančan.http://www.poduzetnistvo.org/centar/fotke/sibinjanke3.jpg

Potreba za novim plesačima se pojavi kad stari plesači odu u mirovinu ili kad se ozlijede. To se zna dogoditi i dva puta godišnje, ali se zna dogoditi da po pet godina za redom ne primi Lado nikoga novog.

Da bi se došlo u Lado ne smije se biti previsok ili prenizak. Mora se imati skladna figura (da nije predebeo niti iznimno mršav) da mora lijepo izgledati, da mora poznavati jako puno plesova, a i mora imati izvanredne glasovne mogućnosti, te imati izvanredan osjećaj za ritam i naravno mora imati izniman sluh. Od njih 37 njih 30 je sposobno za solo izvedbe. To je jedan ansambl solista. I jedan od brojnih planova za ubuduće kojeg imam u svojem kompjutoru je plan da napravimo koncert koji će se zvati Lado, ansambl solista. – kazao je Ivančan.

Prema riječima ravnatelja Lada Ivančana “Određeni dijelovi akademske zajednice se srame takve vrste kulture i stavljaju je u sferu onih koje je Raos kroz usta Matanova okarakterizirao kao “zaprežnu kulturu”. Ne stavljaju ju je u rang opere, drame ili baleta nego je drže nečim primitivnim, što je na nižoj razini. A to je potpuno pogrešno.”

http://bednja.hr/DesktopModules/Articles/MakeThumbnail.aspx?Image=%2fPortals%2f0%2fslike%2fobicaji+cvetlin3.jpg&tabid=74&w=435Mi smo upravo jedinstveni po tome, po neizmjernom bogatstvu folklora. Publika i kritika nas iz inozemstva po tome svrstava u najbolje ansamble u svijetu. Usudio bih se reći da smo mi najbolji ambasadori Hrvatske u svijetu. Kada želimo prezentirati nešto naše u svijetu onda Ladu nema u tome premca. Zbog afirmacije Hrvatske Lado ne bi smio biti niti mjesec dana u Hrvatskoj nego na turneji kako bi prenosio tu ljepotu naslijeđa hrvatskog čovjeka. Pogotovo što ostavljamo takve izvanredne tragove i takve izvrsne reference imamo vani. Lado sa par svojih nastupa može napraviti za Hrvatsku neusporedivo više nego istup kojeg političara. Kada kažemo da je za elektroniku sinonim Japan, po show businessu SAD, po vinima – Francuska, ako je po siru i bankama-Švicarska, ako je po operi – Italija, onda je  zaštitini znak Hrvatske upravo Lado i bogatstvo folklora.- rezolutan je Ivančan.

Lado je sukus umjetničke duše hrvatskog čovjeka! Kroz sva vremena! To je ono najljepše što se sublimiralo na jednom mjestu. Dakle, koncentrat onoga najljepšega što je kroz stoljeća naš čovjek na umjetnički način prikupljao u sebi. Iza 150 koreografija i 1000 narodnih napjeva stoji jedan jedini anonimni, ultratalentirani umjetnik, pojedinac – seljak, često nepismen. Koji je napisao predivne stihove, koji je spjevao tako prekrasnu pjesmu, koji je izmislio jedan predivan plesni korak i onda je to narod prihvatio i onda je to postalo narodno, a taj pojedinac se nažalost, pošto nije bilo mogućnosti da se napiše njegovo ime – se izgubio. Ja se svaki put fasciniram nečim novim, jer koliko god poznavali materiju vi kad zagrabite u taj neiscrpan bunar vi uvijek nailazite na nešto novo.- kazat će Ivančan, te dodati: “Mi kad smo prije 20 godina započinjali sa našim sakralnim pučkim programom mislili smo, joj, pa nemojmo to raditi svaku godinu, pa idemo to bienalno, jer brzo ćemo doći do momenta kad ćemo se početi ponavljati. Ali, kad vi zaronite u to, jednostavno to je ocean ljepote u kojem uvijek nalazite nešto novo i novo.”

Mi na svom repertoaru imamo koreografije različitih autora koji imaju svaki jedan malo drugačiji pristup toj folklornoj građi na pozornici. Naravno da pozornica ima svoje zakone. Mora se poznavati zakon scene i mora se sceni prilagođavati, jer izvorni folklor živi u svojoj sredini svoj normalan, prirodni život. Čak i kroz izvorne skupine i smotre izvornog folklora, jer tu se mi napajamo. Autor naravno u to treba intervenirati. U sedam do 10 minuta treba sav sukus narodnih običaja umjetnički obraditi. Pri tom mora znati što će od tog materijala uzeti, ali mora dati i svoj osobni pečat, a da ne ode u preveliku stilizaciju! – govori Ivančan, te dodaje “Kada je Lado bi osnovan na Lado je bio veliki pritisak da on bude jedne vrste nacionalnog baleta. Dakle, da folklor bude samo inspiracija za nova umjetnička djela koja bi onda bila prezentirana na jedan stiliziran i vrlo spektakularan način. Mi smo na svu sreću, zahvaljujući prof. Ljevakoviću uspjeli zadržati scenski pristup koji je poslije bio poznat kao zagrebačka škola scenske primjene folklora kojoj je doprinio i moj pokojni otac dr. Ivo Ivančan”

http://www.djos.hr/site/images/stories/vijesti/travanj/01-10travnja/lado%201.jpgOsnovna karakteristika zagrebačke škole primijenjenog folklora je da u svim segmentima nastoji biti što bliže izvoru! Da plesni elementi budu doista takvi, ne samo tehnički nego i stilski, kakvi su oni bili na selu, da vokalna komponenta bude točno takva kakva je bila na selu, da instrumentarij bude originalni i da sve to skupa bude u originalnim narodnim nošnjama. Dakle, da autorska intervencija bude minimalna! – naglasit će Ivančan, te dodati “Autorstvo je tom pogledu da vi primjerice dođete u Međimurje i morate znati što će i kako ćete sve odabrati i prezentirati na sceni u sedam do 10 minuta.”

U Ladu je Bila je jedna velika smjena generacija 80-tih godina, međutim u Ladu to nije bilo tako skokovito.

To je i veliki razlog što se Lado nije puno mijenjao. Upravo zahvaljujući činjenici što su mladi ljudi ulazili u stabilan duh Lada. Pri tom je ključna stvar za Lado da vježbajući satima dnevno vi ćete postići perfekciju i pokreta i pjesme i glazbe i svirke. Na kraju krajeva to se od nas i očekuje. Ali, ono što posebno krasi Lado to je da ste vi u Ladu od kad stupite u Lado do odlaska u penziju – dijete! Jedno razigrano dijete. Sa svojom djetinjom, naivnom, predivnom dušom! I naši plesači, kad vi uđete među njih, bez obzira imali 20 ili 50 godina oni su kao vršnjaci, oni se na isti način zabavljaju, oni su na isti način dječje iskreni i koji put dječje okrutni. Ali su razigrana djeca koja tu svoju razigranost, tu ljubav prema folkloru daju i na pozornici. I to je nešto što vi ne možete uvježbati! Što vi ne možete platiti! Upravo ta djetinja radost, ta ljepota i spontanost kojom oni pristupaju svojem poslu najveća je vrednota Lada! Bojim se jednog dana, ako polako dođe da ta komponenta počne ustupati prema jednom surovom profesionalizmu, bojim se da Lado više neće biti Lado! Bojim sa da će Lado biti kao “nešto iz virtualnog svijeta, gdje vi pritišćete samo tipke i sve je tehnički savršeno, ali nema duše! Jer, tu ima strašno puno duše. I ja kao umjetnički direktor dam više te razigranosti i veselja pa čak i po cijenu neke pogreške, po cijenu da baš nije sve opeglano. Ali, mi je puno ljepši koncert kada oni daju svoju ljubav i svoju dječju dušu na pozornici uz nekoliko pogrešaka nego kada dadnu besprijekorno tehnički izveden koncert koji nikome ništa nije rekao. To je užasno važno! – govori Ivančan, te dodaje kako je “Naše najteže radno razdoblje pred Božić. Mi često paralelno radimo četiri programa, sudjeluju na TV emisijama i uz to naši ljudi se sami okupe i poslije nastupa, iscrpljeni pripremaju predstave Božićne za Ladovsku djecu.

http://www.picture-newsletter.com/lado/lado-07.jpgOsnivač i duhovni vođa Lada je prof. Ljevaković. Onda je tu jedna gigantska figura Ivo Ivančan i kao umjetnik i kao znanstvenik. Prof. Branko Šegović iz Splita koji je Ladu dao jednu od najljepših koreografija sa Jadranskoga područja, poput “Splitskih plesova” , plesove staroga Trogira, plesove otoka Brača, plesove otoka Hvara, Trogirske kvadrilje, pa lutajući folklorista prof. Vid Bahura, Ladovog suradnika koji je postavio niz prelijepih koreografija, poput: “Kamen goro prozeleni rano”, pjesme i plesovi Zapadne Hercegovine, on je i autor neumske varijante Lindža, a priprema i koreografiju zadarskog zaleđa. Tu su i Ivica Ivanković,  Ivan Šulina, Mojmir Golemac, Mladen Janoš Žuga, Anđela Potočnik, legenda Ladarica, Marica Štefanec, Ana Kelin, Jadranka Gračanin, Janja Ivančan cijeli niz pjevačica. Jedna svakako zanimljiva osoba je Dražen Kurilovčan glazbeni voditelj koji je i trubač i orguljaš i zapisivač starih pjesama i dirigent na Ladovim Božićnim koncertima. Tu je cijela plejada glazbenih obrađivača od Emila Cossetta preko Bože Potočnika, Marijana Makara, Dinka Fia, Joško Čaleta, bez kojih repertoar Lada ne bi bio ono što jest. Poslije Ljevakovića i Ivančana ravnatelj je bio Hanibal Dundović poslije kojeg je Ivo Ivančan ml. preuzeo mjesto ravantelja. Glazbeni rukovoditelji: od Tomislava Uhlika preko Bojana Pogrmilovića do Dražena Kurilovčana. Logistika, Ladov korepetitor Toni Kotek, majstorica nošnji Vesna Kurilovčan, Mima, njezina pomoćnica, tehnički šef, administracija i naravno ravnateljica Ivana Lušić. Tu su i pomoćnici umjetničkog ravnatelja, pjevači i plesači Lada, Verica Radić i Dubravko Radić. Lado bilježi i male izlete u druge žanrove. Lado elektro kao suradnja sa elektroničkom glazbom da bi se našu tradiciju približili najmlađima. Jazz Lado gdje su se okušali sa Big bendom Hrvatskog radija i “Veronika Desinička” folklorni balet sa pjevanjem, varaždinskog mladog skladatelja Davora Bobića, a Dinko Bogdanić je napravio jednu lijepu koreografiju. Ali, to nije Ladova nova orjentacija. To je samo iskorak, samo jedan izlet. Do sad je Lado izdao 24 CD-a. Ansambl Lado se našao i na poštanskim markama. Motiv je Posavska šestorka, fotografija Damira Fabijanića, ali  u novoobjavljenoj monografiji je puno Pervanovih fotografija. Prve fotografije je radio i Tošo Dabac.

Prije koji tjedan ansambl Lado vratio se sa uspješne turneje po SAD-u gdje je ostavio kao i uvijek kad gostuje preko “velike bare” impresivan dojam. No, to ne znači da je “opanke i kožuh kao i dukate i bisere objesio o klin”. Već dan iza Martinja nastupao je u Jastrebarskom. Sasvim sigurno, ne bez jednakog žara, ljubavi, strasti, odmjerenosti i žara kao i na velikim pozornicama diljem svijeta. Unatoč, tome što su nošnje pomno složene u kovčezima još mirisale na svježinu opranog i pomno izglačanog rublja. Baš onakvog kako su to jedino znale naše bake ili prabake koje su svoju odjeću marljivo peglale i po nekoliko sati samo da bi sve bilo “ po špagi” i da se vidi kako je “cura gizdava”, a momak “junačan”.

 

http://www.culturenet.hr/UserDocsImages/dijana/andjela%20potocnik.jpgLegenda Ladarica utemeljenih 1964. godine, Anđela Potočnik nakon što je iz Lada otišla u mirovinu 1982. godine prisjetila se prije svoje smrti svojih početaka, ali i tragova koje je ostavilo druženje i pjevanje u Ladu.

Prvi puta počela sam pjevati u Ladu 1955. godine. Ja nisam došla odmah kao solistica u Lado iako su maestro Cossetto i prof. Ljevaković računali sa tim, ali meni to nije bilo važno. Ja sam počela pjevati u zboru. Prvo što je bilo Ladarke, bila sam počimalja u prvom stavku. Od malena sam zaljubljena u folklor. Kod mene se u obitelji i široj obitelji puno pjevalo. 1947. sam počela plesati folklor. Tako da je meni prvo  bilo plesanje i pjevanje, a poslije toga i druženje! Družili smo se najviše na turnejama. Tako da su ta druženja također jedna prekrasna uspomena. Uvjeti su nekad bili teški, ali raspoloženje kod djevojaka je bilo prekrasno. Mi smo putovanja provele pjevajući. Čovjek stekne veliko iskustvo. Ima jako puno toga čega se čovjek sjeća sa jednom srećom što smo imali na neki način sreću upoznati i taj posao i dizati ga na nivo umjetnosti. Jedinstveno u svijetu da na tako malom prostoru ima takvo jedno tradicijsko bogatstvo koje su nam namrli naši predci. Ako sam bila grlovodica onda pjesma “Je li su nam doma gospodar?” ostala mi je u posebnom sjećanju. Dan danas se naježim kad čujem Ladarke. Tu je interesantna pjesma s kajkavskog područja:“Pet je kumi v jeni kleti” gdje smo mi bile fakinke. To je bila prije toga solistička pjesma. Moja dobra kolegica Ana Kelin je rekla za pjevanje sa mnom u duetu: “Ja sam ušla u nju”. Da, ona je bila jedan krasan glas i mi smo se međusobno osjećale. Nas dvije smo imale dosta dueta. Nekad sam ja pjevala prvi glas, a nekad sam ja nju kao drugi glas pratila. Pazila na to da se stopimo. Mi smo jednako osjećale. Nikad se nismo dogovarale koja će pjevati prvi koja drugi glas. Pjevanje u Ladu je jedna dubina življenja onoga što su naši preci živjeli, to je ono bitno na koji ćete način pjevati nešto. U teškim vremenima, uz težak rad, uz teške povijesne okolnosti naš je narod uvijek pjevao. To je meni bilo fascinantno. Naš seljak od kojeg je sve to nastalo teško je živio. A toliko toga lijepog je izašlo. Kajkavski kraj, na otocima, u Slavoniji. Silno bogatstvo gdje se čovjek pita kako je nastajalo i to je neiscrpno. To u čovjeku izaziva veliko poštovanje. U ansamblu Lado se to pročišćava da se ne izgubi u “potrebama” sadašnjeg vremena. Da se to ne izvitoperi. Ta baština koja nam je ostala trebala bi nas obavezivati na neko poštovanje. Jedan nastup mi je posebno ostao u sjećanju kad je prof. Ljevaković napravio Baranjsku žetvu. Sa prekrasnim izborom pjesama koje su se pjevale. Premijera je bila u Slavonskom Brodu. To mi je bio najdirljiviji nastup, jer je u dvorani nastao najprije tajac, a onda se razvio jedan buran, buran pljesak. A mi, kad smo oponašali žetvu meni su suze kapale niz lice toliko sam osjećala povezanost sa zemljom. Mislim da nisam bila jedina. Zemlja je meni opsesija. – rekla je tada još među živima, a danas pokojna, prva Ladarica, Anđela Potočnik.

http://www.zagrebancija.com/slike/slike_3/r1/g2010/m03/y230391524665441.jpg

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave (neki su podaci starijeg datuma, ali Lado ionako ima “prošlost i sadašnjost”, a i BUDUĆNOST, za ne?!)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s