Neka ostane među nama!

Ili, veš mašina budućnosti ne može oprati tamne mrlje prošlosti!?

Prvi puta sam prije kojih deset godina, dakle, već u svojim zrelim godinama vidjela i to u Austriji u trgovini DM kako jedna naočita časna sestra vozi puna kolica higijenskih uložaka. Ostala sam u – šoku! Gledala sam prelijepi film o odnosima među časnim sestrama u američkom samostanu sa glumicom “Ms. Robinson” (iz istoimenog filma) u glavnoj ulozi koja je časnim sestrama koje su imale problema suočiti se sa mjesečnim krvarenjem u žena, na više nego majčinski način objašnjavala kako je to “prirodno, normalno, od Boga dano i znak ženstvenosti. Da to nije sablažnjivo, da to nije ženski grijeh ili nešto prljavo.” I cijeli film je išao u tom tonu, jer je jedna lijepa mlada časna sestra ostala trudna… Ali, ovo je bilo prvi puta da doista zorno osjetim kako su i časne sestre žene od krvi i mesa. Ne moram reći kako se nitko ondje nije na takvo što niti osvrtao. Osim mene koja je dobro krila svoje iznenađenje! Ne znam zašto sam ostala iznenađena, ali bilo je jednostavno tako.

Nakon puno godina i nakon što su mi časne sestre odmah nasuprot mene u ulici u središtu Zagreba, pa me u ljetnim mjesecima mogu vidjeti kako u donjem rublju hodam iz kupaonice odijevati se u sobu, jer nam prozori gledaju u stanove, i nakon što ih svakodnevno srećem kako kupuju špeceraj u obližnjoj trgovini (obično sve zdrave namirnice), opet sam ostala ugodno iznenađena jednim prizorom. Išla sam, naime, tog ponedjeljka kad je prema statistici depresija u siječnju dosegla svoj maksimum do NAME vidjeti” kako stoje sa grudnjacima”? Uvijek volim nositi bijele pamučne grudnjake sa decentnom čipkicom oko ruba košarice. Išla sam, dakle, tog dešperatnog ponedjeljka pomalo bezvoljno i obezglavljeno u potragu za ovim tako intimnim komadićem ženskog rublja. Nakon što sam razgledala sve grudnjake prodavačici sam odnijela jedan ogledan primjerak i zamolila moju veličinu. No, kako “nisam bila sva svoja” zaboravila sam veličinu košarice, tako da sam, uz dobroćudan smijeh jedne mlade gospodične koja je bila na istom zadatku poput mene, morala otkopčati zimsku jaknu i isprsiti se pred prodavačicom. “Mislim da je to C 80”, kazala je prodavačica. “Hoćete probati?”, nadovezala se. “Hvala, ne bih jer sam se žurila pa sam se oznojila. U četvrtak ću doći po njega, pa ću isprobati ostale.”, odgovorila sam.

Krenula sam kući i na blagajni ugledala prelijepu časnu sestru koju znam još sa studija. Osim što je bila prije više od 20 godina jedina časna sestra na našem fakultetu isticala se osobito svojom ljepotom. Svi su uzdisali za njom i žalili što se zaredila. Od tada do danas, nabacila je koji kilogram viška, tek toliko da se vidi kako je zakoračila u “zrele godine”, ali je i dalje ostala jednako – lijepa! Ovaj put u ruci je diskretno držala grudnjak boje kože koji je bio dosta skup (cijenu sam čula od prodavačice). Nevinijeg i istodobno seksi prizora nisam još vidjela! Časna sestra kupuje skupi grudnjak, boje kože! Ne bijeli, već boje kože i k tome -skupi! Odmah mi je na pamet pala jedna od kolumni kolege Ante Tomića kad je pisao o tome kako protiv lezbijka nema ništa, a ako su još k tome i dvije časne sestre lezbijke, da mu se to čak i sviđa. Nije napisao da ga napaljuje. Ako se njemu kao muškarcu takva zamisao sviđa, ne vidim zašto se meni kao ženi isto to ne bi sviđalo?!

Uostalom i u samostanu postoje “konzervativci i liberali”, postoje časne sestre koje se lijepo ili poprijeko gledaju, koje se jedna drugoj sviđaju ili manje sviđaju kao i one koje su spremne jedna s drugom voditi ljubav! Osim toga, ne znam baš ima li što ljubav protiv Božjeg zakona? U Italiji je prema izvještaju Jutarnjeg lista jedna časna sestra imala jednu djevojku za ljubavnicu od njezinih najmlađih dana. Sve je na žalost završilo tragično. A nije trebalo! Ta, tko ne bi poželio “lijepe, uvijek njegovane, uredne, obrazovane, decentne, produhovljene, plemenite” časne sestre? Ionako su više dobra nego zla napravile kroz povijest. To da, sudjelovale su u svakojakim političko-pragmatičnim nedozvoljenim rabotama i to na vrlo ružan način, ali istovremeno ima ih nemali broj koje su skrivale Židovke, Srpkinje, ilegalke, pomagale im, brinule se za njihovo zdravlje i prkosile ustaškom režimu. I da se vratimo dalje u prošlost kada su pomagale sve “čudakinje, posrnule, grešnice, one na svoju ruku, previše lijepe, pa upadljive, premalo lijepe, pa neprihvaćene i sl.”, a sve u cilju da – pomognu! K tome još i – ženi. Takvih je primjera bilo u prošlosti. Osim toga, koliko je samo njih skončalo po konc – logorima diljem Europe po nalogu Hitlera i njegovih pobočnika samo stoga jer su ih zvali “časne majke”, a one nisu uopće rađale djecu!

Sve u svemu to vam je “jedan lukav, remetilački faktor”. Uvijek emancipirane i diskretne. Ni u ludilu se ne bi lačale “muškog posla” toliko su lukavice jedne. Sve rade diskretno: šiju, našivajuju, heklaju, glačaju, peru, čiste, štrikaju, studiraju, čavrljaju…sve to, ali vrlo diskretno. Kao nekim samo njima poznatim jezikom i govorom tijela. Nikad ne mirišu po parfemima, ali uvijek odaju dojam čistoće i njegovanosti. Pazite što vam kažem: lukavice su one, makar bile službenice Božje!

Ne znam da li znadete da su Amerikanci, kad smo već kod grudnjaka i usputnih digresija, napravili prije puno desetljeća jedno istraživanje u kojem su grudnjake koje su nosile novorotkinje-mame, stavili ispred nosića tek malih beba i svaka beba je točno znala koji je grudnjak od njegove ili njezine – mame i tako išlo odmah prema svojoj mami i pogodilo prsa. To vam je priroda i društvo!

No, da ne ostane sve na časnama. Imala sam prilike i jednu našu sada već bivšu ministricu sresti u trgovini donjeg rublja gdje za sebe i za supruga (valjda) kupuje donje rublje. Nisam znatiželjna po prirodi već zbog opisa posla, ali bila sam krajnje diskretna i pravila sam se kao da ne znam da je riječ o bivšoj ministrici. Tada sam se i po prvi puta zapitala: gdje naše ministrice i premijerke kupuju donje rublje? Moja prijateljica mi je kazala kako najvjerojatnije kupuju na službenim putovanjima po Europi. U Bruxellesu ili po svijetu, gdje se stope, anonimne među ostalim ženskim ili muškim svijetom, pa mogu biti diskretne.

Osobno, najviše volim u kupovinu, a osobito kupovinu donjeg rublja ići – sama. To mi predstavlja najveći užitak. Ionako sam stekla dojam promatrajući svijet oko sebe kako svi mi volimo biti tajanstveni. U nekim “tajnim društvima, tajnim skupinama, masonskim ložama, urotničkim klanovima i ne znam ti ja kako se sve to skupa ne zove.”. Tako, naime, naše društvo funkcionira. Od malih ili velikih tajni između samostanskih zidina do tajni između četiri kućna zida pa sve do tajni u visokoj ili svakodnevnoj politici.

O kupovini grudnjaka i donjeg rublja za sada toliko. O ostalome smo sve rekli. Makar Gobac iz sveg glasa pjevao kako: Veš mašina budućnosti ne može oprati tamne mrlje prošlosti! Ja sam žensko, moram biti i domaćica, držim do urednosti, reda i čistoće i nekako potajno vjerujem da “veš mašina čini čuda!”. Zato se kod nas niti ne piše o “prljavom rublju”. Toga je ionako previše na svakom koraku. Tko to još voli slušati?!

Za ovu nedjelju (o donjem rublju), toliko!

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s