Neka se lavina savjesti i suosjećanja pokrene!

Ili, vjeruje li sit gladnome?

 

Kad smo već bili spremni otvoriti novu rubriku na našem portalu ZMUSK u kojoj bismo pozvali na odaziv za pomoć gladnima u Gunji, tada su nas do kraja shrvale vijesti kako se diljem Hrvatske otvara sve veći broj socijalnih dućana i kako je iz dana u dan sve više ljudi gladnih u našoj zemlji. U središnjem Dnevniku HRT-a koji je išao 19. veljače nisi mogao gledati “te velike dječje, gladne oči”! Nisi mogao gledati, a da ti sljedećeg dana nije zalogaj zapeo u grlu i suza se okamenila i ostala u tebi.

U svijetu je više od 870 milijuna gladnih ljudi! U Hrvatskoj je 1,4 milijuna ljudi na rubu gladi! Gunja nije dobila pošiljke hrane od ljeta. Zasebni boksevi u trgovinama u kojima građani ostavljaju kupljenu hranu za tu namjenu su poluprazni. Ljudi su se umorili, zbog proturječnih napisa u tiskovinama i izjavama u medijima o radu Crvenog križa kao da su izgubili pouzdanje u svoju angažiranost. A svemu tome doprinijeli su i sve tanji novčanici svakog građanina “lijepe naše”. Teško je izdvojiti za potrebite kad ni sami nemaju za svoje potrebe. Pa, opet kad gledam mlade roditelje što kupuju dođe mi da zaplačem. Da zaplačem nad našom tradicijskom ostavštinom i našom kulturom življenja.

Od 50-tak namirnica koje se nađu na traci barem ih je pola suvišno. Mlade žene kao da više ne kuhaju domaća jela koja su kuhale njihove bake. Ne znam je li se srame ili su se nepca toliko “profinjela” da im okusi starinske hrane ne prijaju? No, razmišljam ovako dok gledam ovu otužnu scenu svakodnevno u našim trgovinama: ako imaju za svakojake nepotrebne sitnice koje nisu baš niti jeftine, u tom slučaju svatko od nas koji još nekako preživljava od mjeseca do mjeseca može staviti u zajedničku kutiju za “pomoć gladnima” po jednu litru mlijeka, jednu palentu, jedan griz za djecu, jedan šampon i sapun, jedno ulje, jednu čokoladu… Dakle, sve one namirnice koje su neophodne u jednom domaćinstvu i koje su spas za gladne.

Ovo nije, dakako, za razgovor uz kavu. Jer kava je civilizacijska tekovina i ona je “nadgradnja” koja dolazi nakon objeda ili doručka. A ovdje je riječ o nečem elementarnom što nedostaje. Stoga, ova briga ne spada u ćaskanje uz kavu niti u povjerljive razgovore već ona sama po sebi vrišti i vapi. Vapi za pomoć. Stoga, ako smo već svi dovedeni u situaciju kad nam je svaka kuna teška i okrenemo je po nekoliko puta prije nego što se s njom rastanemo, dakle, ekonomski odnosi kao i oni ljudski postali su nepodnošljivi, prikupimo posljednje snage i trgnimo se! Danas je naš bližnji u potrebi, a sutra to možemo biti i mi sami! Zato se odazovite posljednjim snagama i posljednjim novčanim sredstvima tako što ćete sebi uskratiti nekoliko zajedničkih kava na akciju solidarnosti i pomoći. Ne samo Gunji nego napunite socijalne dućane namirnicama i to ne samo paštetama ili konzervama mesnog doručka. Sjetite što biste vi voljeli vidjeti na svojem stolu. Ne pitajte tko vam je vaš bližnji, kako je kazao papa Franjo u svojem govoru kada se osvrnuo na dvije opake “bolesti današnjeg svijeta” – ravnodušnost i pesimizam. Krenimo zajedno u akciju, mijenjajmo naš mali mikrokozmos kad već ne možemo pomoći milijardi gladnih u svijetu! Ne pitajte, dakle: “Kome zvono zvoni?”. Nama svima “zvono zvoni” na uzbunu!

Pokrenite akciju prikupljanja namirnica i higijenskih potrepština preko Facebooka i društvenih mreža. Uostalom to im je i primarna svrha. Ujedinite se i podržite potrebite u nevolji! I to već od danas, nakon obilnog nedjeljnog ručka. Krenite u trgovinu, napunite košaricu i ostavite u posebno namijenjenim kutijama. Poslije…? Poslije neka država odradi svoje. A vi o tome svemu progovorite na sav glas, a opet diskretno, jer nitko ne voli biti u potrebi, i potaknite svoje rođake i prijatelje i kolege i facebook-ovce! Neka se lavina savjesti i suosjećanja pokrene!

Ipak, pazite da sve ne ostane na onoj mudrosti nobelovca Ive Andrića koji nam je u ostavštinu dao uzrečicu, kako je: ” Za ovaj svijet najveća pokora čovjek kratke pameti i tvrdog srca!” Mediji su počeli javljati kako su kamioni za Gunju krenuli i kako “na zalihama” još u Crvenom križu postoji oko 4 milijuna kuna. Samo, ostaje pitanje: što sa socijalnim dućanom u Vukovaru u Rijeci i u svim većim hrvatskim gradovima? Što sa našom socijalnom osjetljivošću i osjetljivošću cijelog društva koje je dozvolilo “da čovjek spadne na socijalne dućane”?! Treba li vječno netko nekoga gurkati, pogurnuti malo, pa da se savjest probudi? Ili trebamo biti stalno “budni čuvari svojih bližnjih, svojih tzv. daljih”, svoje zajednice i društva u kojem živimo? Da se ne sramimo kako se kopa po kontejnerima, ide u socijalne dućane, a na drugoj strani “sit gladnome ne vjeruje”. Stara, dobro poznata i provjerena uzrečica. Koja tu i tamo “padne u vodu” na ponos probuđene savjesti i zadrijemale ljudskosti, zar nije tako?!

 

Za ovu nedjelju toliko!
(Ipak) vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s