Nemam sad vremena za takva pitanja!

Onda kad je doša’ raj i suza u raju, pala za kraj!

Sve je moglo proći neopaženo kao što je i više-manje i prošlo, da u emisiji Hrvatska u živo koju je vodila kolegica Maja Sever nije pušten novinarski prilog u kojem je na upit novinara u kutjevačkom, vinskom kraju, predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko: Kako komentira odluku Ministarstva socijalne skrbi o pravima na invalidninu kod osoba s invaliditetom?, ovaj odgovorio pomalo zbunjeno, a pomalo naduveno, ne želeći pri tome čak niti glumiti lažnu servilnost kako: Ovo nije prilika za takvo pitanje, jer da su se oni svi našli u kutjevačkom kraju radi osnutka izbornog stožera HDZ-a”

Ne sjećam se precizno kako je izjavu komentirala kolegica Sever, ali ono što pamtim iz njezine izjave dadne se prevesti od prilike ovako: “Nema se sad vremena za invalide! Što me to uopće pitate?!” Civilizacijski dosezi jednog naroda i jedne kulture ogledaju se u njegovom odnosu prema onima koji su najslabiji, najnemoćniji. Nama su puna usta “pravednosti, solidarnosti i pomoći”, a kada treba ljudski odreagirati na umjesno pitanje profesionalca koji je “tampon-zona između političke mašinerije i javnosti”, a to je novinar, u tom slučaju prevlada dobro poznata “bahatost političara”. Pa, bili oni desne, lijeve ili “centar” orjentacije.

Jer niti visoko pozicionirana djelatnica Ministarstva socijalne skrbi koja je bila taj dan gošća Hrvatske uživo, nije pokazala elementarnu ljudsku pristojnost nego se dala “izbaciti iz takta” kada je trebala pojasniti kako majci sa teško oboljelim sinom, osobom s invaliditetom i sa još dvoje ostale djece, socijalna služba može pomoći platiti režije za plin da joj Toplana ne dođe iskopčati isti. Kulminacija je dosegla svoj vrhunac kada se kolegica Sever “usudila” samo pitati: “Gdje su bili u ovom slučaju do sada i kako dalje?”. Vidno “izbačena iz takta” izvjesna gospođa iz Ministarstva socijalne skrbi je povišenim tonom kazala: Gospođo Sever! I nastavila elaborirati svoje birokratsko viđenje jedne bolne životne situacije koja vapi do neba. Koja se čuje do svemira. Ali je ne čuju vladajući niti je ne želi čuti Karamarko, jer ima prečih posla i jer to nije tema razgovora!

Što zaključiti nakon svega što sam imala priliku čuti? Osim, da smo mi “brđani, Dinaridi, tupavi, indolentni mužeki” ili kako su nas sve “krstili” književnici i to naši kroz našu povijest književnosti. Mi smo “jedri, orni, da plešemo, pjevamo, ločemo, žderemo, srčemo život dok ga ne isišemo”. Lakomi, pohlepni za životom, ravnodušni spram tuđe nesreće, inertni za pomoći… a to što pored nas postoje drugačiji, oni koji ne mogu, ne umiju nisu “tako okretni”, jer ih je sudbina odredila da imaju bolesti, da imaju invaliditet, takvima – mrvice sa stola. I sve to, u jednom socijalnom i civiliziranom društvu, na koje se mi pozivamo, posebice nakon službenog ulaska u EU. Velika sramota i ljaga na kulturi našeg naroda ovakav je odnos spram osoba s invaliditetom. Da je to samo jedan slučaj. Ali mi se tako ponašamo cijelo vrijeme. Prije par godina iz Bosne i Hercegovine došao je doktor rudarstva u mirovini vidjeti svoju kčer i unuka u Varaždin. Unuk mu boluje od Dawnovog sindroma. Isti taj doktor rudarstva je kazao kad je njegova kćerka željela sa sinom poći u šetnju: Gdje ćeš ga vodit’? Takvi se u naske ostavljaju kod kuće!

Ovo se ne tiče Bosne i Hercegovine, već i nas samih. Mi smo kao finiji, uljuđeniji. A zapravo prema onoj staroj uzrečici: “Mi smo izvana juj, a iznutra fuj!” Održavamo koncerte, otvaramo humanitarne telefone, nazivamo, slikamo dobrotvore sa bombonjerom u ruci i sa bijednikom koji prima ček od kojih 5 tisuća kuna. I na tome sve ostaje. Nama ne pada na pamet niti da se pitamo: zašto smo dozvolili da u našoj državi postoji takav neukusan nesrazmjer između bogatih i siromašnih, takav odnos prema osobama s invaliditetom, prema starima i nemoćnima? Zašto? Još smo i dobro prošli. Mogli smo kao u susjednoj Crnoj Gori prije kojih 40 do 50 godina “starca ispred sebe, pa u planinu i neka tamo izdahne sam”. Ili, maljem po glavi. No, ne tješite se uzalud. Mi doista nismo po sadržaju daleko odmakli od svih ovih primjera. Možda samo po formi. Tko kod nas uspijeva? Atraktivne sponzoruše, žene “lakog morala”, muškarci-predatori, lukavi, premazani svim mastima…Gdje je tu znanje, škola bez lažne diplome, ustrajnost, marljivost, čestitost, disciplina, red, pristojnost, napokon? Toga svega – nama. Popapala maca. Popapala maca jezik i gospođi iz Ministarstva socijalne skrbi koja se ondje po ne zna se kojem ključu dobro uhljebila. Ali, popapala maca jezik i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku.

A ostali, k’o ludi Izet iz Bosne: Ne znaš da li da plačeš ili da li se smiješ i ne znaš tko je tu “lud, tko zbunjen”? A gdje su normalni? Koji žele radit, smijat se svemu k’o vicu na svijet donosit zdravu pa i onu bolesnu dicu (kako sudbina) odredi, samo da se ima kruva, da doma mater objed kuva, da se ima za platit račune, da nam ne fale kune, za život pristojan i dostojan svakog čovika i diteta i svakog nemoćnika…za ostale neka se pobrinu njihovi pučki tribuni bili “crveni, crni, zeleni il’ plavi”. I sad da se nitko s pravom ne javi? Ne digne glas u ime svih nas iz 60. i neke koji su stekli ljudske navike neke, a onda je doša’ “raj i suza je u raju, pala za kraj”.

Vaše; Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s