Ni za čim ne žalim!

Ili, “Isus Krist, prvi komunist!”

Sjećam se, bilo je to prije kojih sedam do deset dana. Kiša je po dobrom starom običaju padala i padala. Bila je subota i ja sam išla u kupovinu parfema. Na Jelačić placu u Zagrebu bilo je kao na vašaru. Sve puno štandova, pjevalo se i plesalo. Kiša očito nikoga nije omela u njegovu malu zadovoljstvu i veselju. Kad odjednom, tik do NAME spazim špalir koji drži neki dugačak natpis. Nisam se niti trudila pročitati što na natpisu piše kad tamo čujem sa strane komentar jednog srednjovječnog bračnog para u prolazu:” Pusti, to su ustaše!” Potaknuta ovim komentarom, pogledam malo bolje i vidim kako špalir pokislih ljudi drži transparente u rukama na kojima piše “Trg zločinca Tita!”. Spustila sam naglo pogled, kao opržena i kao da sam ja nečemu kriva, ali i jesam, jer nekako sudjelujem u svemu ovome na nesvjestan način…Zapravo, muvam se uokolo, pa i to je mali grijeh, zar ne?! … i brzo “zbrišem” u NAMU.

Baš sam taj dan razmišljala kako smo mi ostrašćeni ljudi. Utopili bismo jedan drugoga u “žlici vode”, kako smo strasno podijeljeni na “crvene i crne” i kako ta podjela traje i traje… Traje već dulje od 60 godina. Kada će svemu ovome doći kraj? Moj studentski kolega kojeg danas, unatoč mladim godinama, nema više na životu, književnik Simo Mraović i ja, sjećam se k’o danas, sjedili smo prije više od 20 godina, dok smo još bili mladi, nadobudni studenti, a Jugoslavija još nije netragom bila zbrisana s lica Zemlje, na Cvjetnom trgu i uz šalicu kave pola u šali, pola u zbilji pravili planove za budućnost. “Znaš, nama bi najviše godilo kakvo veleposlaničko mjesto. Nešto kao kulturnog atašea u nekoj mirnoj, po mogućnosti egzotičnoj zemlji.”, sjećam se k’o danas, da mi je tako kazao Simo. Ispijajući kavicu, samo sam kimnula glavom u znak potvrde. A on je ohrabren mojom reakcijom nastavio: Znaš, malo radiš, dobro se nosiš i fino živiš! Što ti fali, kaj nije dobar plan?, pitao me Simo. “Odličan je!”, odgovorila sam. A onda, smo prešli na nešto složenije stvari. Simo je kazao: “Sve u svemu u cijeloj ovoj priči Tito mi je simpa lik”. “I meni je simpa!”, odgovorila sam opet kratko. Mi nismo znali za Goli otok, za Bleiburg, za…

A i da smo znali, malo bismo marili kao što uostalom i danas malo marimo za to. Jer mi smo zlatna generacija iz socijalizma. Mi socijalizam pamtimo po Adidas tenisicma, Riflama. Levisicima, T-shirt majicama, sajmonicama, Azri, Bijelom dugmetu, Nedžadu Salkoviću, Đorđe Balaševiću, po blagostanju i miru. Mi nismo dolazili iz obitelji u kojima se hodočastilo u Partiju ili se iz inata hodočastilo na Mariju Bistricu sa romanima. Mi smo poticali iz dobrostojećih socijalističkih obitelji koje su naginjale građanskom sloju i koji nisu “željeli politiku u svoju butigu”. Koji su, osim toga vješto spojili “komunističke ideale bratstva, jednakosti i slobode sa kršćanskim naukom Isusa Krista”. Pa, moj djed, obrtnik iz Varaždina uvijek je govorio: “Isus Krist, prvi komunist!”

I tako, smo mi na opće životno veselje i dionizijska zadovoljstva dobrom hranom, lijepom odjećom i stilom, lagodnim življenjem uspjeli pomiriti ono što niti danas nikome od političara ili “crkvenih otaca” ne polazi za rukom!

Uglavnom, vrijeme je neumitnom preciznošću teklo i odmicalo. Simo je jednog hladnog, kišnog, zimskog dana zauvijek napustio ovaj svijet i preselio se u “vječna polja okupana suncem i bojama maka”. Sahranjen je negdje na Kordonu odakle i potječe. Sada uživa u prirodi koju je tako volio. Uz žene, dakako. Moja obitelj je zajedno sa društveno – političkim promjenama doživljavala svoje male turbulencije, ali umjereni hedonizam nas nije ostavljao. Bilo je susreta, sastanaka, rastanaka, ljubavi, škandala, ludovanja, vike, larme, buke, smijeha, plača, tišine, umora, zamora, premora… Ali, sve to: BILO JE!

Kad se danas osvrnem na svo to proteklo vrijeme i živote kojima danas nakon toliko godina živimo, što mogu reći, osim:”Ni za čim ne žalim!” Nismo otišli u neko veleposlanstvo kao kulturni ataše-i kako smo planirali. Otišli su neki drugi. Više skrojeni za “vrli novi svijet”. Ali, mi ne vučemo tragove gorčine za sobom. Da, ostali su ožiljci od života! Pa, kakav bi to život bio da ne ostavlja “recke” na tijelu i na duši? Na srcu samome? Ali, Bože moj. Sve prolazi. I tako smo se i mi postavili prema životu. Sve prolazi i to proći će.

Samo, jedna dobra većina stanovnika ove “lijepe naše” još gaji poput “guje u njedrima” neke arhaične mržnje, neke krjesove, neke bjesove, svrstava se ovamo, onamo, “riga vatru poput zmaja”, ne da mirno živjet ovoj mladosti koja je došla poslije svega i koja ni za što nije kriva. Ne da živit niti starcima koji bi “samo htjeli mirno živjeti”.

“Priznat ćete vi meni meštre da ste za nas crvene! Hoćete!”, viče Papundek u Velom mistu. Meštar odgovara: “Neću! Neću, priznat!” Papundek opet “vodu tjera na svoj mlin” govoreći: “Jednog dana ćete mi priznati”, meštar opet galami: “Neću! Ja hoću samo mirno živit”

Eee! Tako malo, a opet tako puno, na ovim nesretnim prostorima, zar ne?!

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s