Non parlo croato! Cosa vogliete? – Žuži Jelinek

Od Ludbrega, preko Budimpešte, Pariza, bijega od ustaša, odlaska u partizane, do Švicarske i svjetskih modnih revija, pa natrag kući na Jelačić plac u beli Zagreb grad!

Non parlo croato! Cosa vogliete?

zuzi_jelinek_800Sa Žuži Jelinek u svojoj sam dugogodišnjoj novinarskoj praksi radila već možda pet-šest puta intervju. Uglavnom: Žužika me poznaje još od vremena kada sam bila “djevojčica”, odnosno, mlađahna djevojka. Naši su se putovi ukrštavali i nikada se nisu razmimoišli, jer i kad sam se ja iz Zagreba ponovno vratila u svoj rodni Varaždin, održavala sam živu korespondenciju za Žužikom, bojeći se da ne izgubim “jedan takav rijedak biser” poput Žužike. I ja sam je unatoč svim primjedbama ili prekomjernim pohvala, koje su stizale na njezin račun sa svih strana, upravo tako i doživljavala, kao: “vrlo suptilnu, osjetljivu, nježnu, krhku, ali i izdržljivu i snalažljivu, onu koja se uvijek dočeka na sve četiri.”

O njezinom životu znala sam sve što se smije znati, ali uvijek mi je iznova veliko veselje navraćati u Žužikin dom na Jelačić placu br. 4 u samom središtu Zagreba i pročavrljati sa Žužikom o mnogim stvarima koje život znače. To, dakako, nije niti potrebno spominjati da intervju sa Žuži Jelinek nije slučajno završio na stranicama Povjerljivo…uz šalicu kave portala Zrnca mudrosti uz šalicu kave. Jer, ako tko govori o stvarima od povjerenja onda je to upravo Žužika u svojim kolumnama u ženskom časopisu Gloria. Pa, evo kako je krenu naš razgovor prije nego što sam upalila diktafon:

  • Žužika: Tko to meni ide? Moja djevojčica. Dođi, mila moja. Čestitam! Uspjela si! Kak te dugo nisam vidla… Znaš da si se zdebljala
  • Novinarka, Gordana: Znam, Žužika. A kaj, morete, godine čine svoje. A i daleko je to od uspjeha. To su početci. Ponovno na početku. Što se može?!
  • Žužika: Miško, idemo na posel.
  • Gordana: Može.

Diktafon se pali i svjetla pozornice su samo naša. Moja i od Žužike!

x213192559314735222_5Žuži Jelinek, rođena Ludbrežanka koju za Varaždin veže dugogodišnja, u svjetskim okvirima uspješna poslovna suradnja s Varteksom, uspješna je žena čije je ime s vremenom postalo svojevrsnom institucijom u svijetu mode. Odijevala je mnoge utjecajne žene – od Jovanke Broz do Bele Krleže, s mnoge su Zagrepčanke rado navraćale u salon kod Žuži na Jelačić placu. Ako za nekoga vrijedi poznati aforizam nobelovca Ive Andrića a su svi lijepi životi i teški, onda vrijedi za Žuži, ambasadoricu mode i ženu intrigantnog i bogatog života. O Žuži Jelinek svojedobno je i sam redatelj Steven Spielberg želio snimiti film kao o jedinoj ženi koja se sa oslobođenog teritorija vraća u ustaško gnijezdo sa lažnim dokumentima spasiti gluhonijeme roditelje, majku budimpeštansku gluhonijemu Židovku i oca ludbreškog isto tako gluhonijemog Židova…

Ne zna zašto je Spielberg od tog projekta odustao.

A o Žužiki je snimljen dokumentarni film i daleko od toga da jedan takav bogat život u svakom pogledu ne bi mogao završiti ne samo ukoričen među brojnim knjigama koje je Žuži napisala i sada se hvata pisanja autobiografije, nego i na jednoj podužoj celuloidnoj vrpci po mogućnosti iz Holywooda…

U svojoj dugogodišnjoj karijeri surađivali ste s Varteksom…
zagreb_trg2_600Bilo je to 1957. godine kada sam položila vozački ispit i kupila Ford Corsu, kojom sam stigla u Varaždin. Odmah po dolasku javila sam se ondašnjem direktoru Ivi Kurtalju i kazala kako imam puno dobrih ideja te mu predložila suradnju. Kako je ono vrijeme mali broj žena uopće vozio auto, direktor Kurtalj je bio već samom tom činjenicom impresioniran, pa mi je rekao: “Ako ste tako hrabri da sami vozite auto, kako ste tek hrabri u svojem poslu” i prihvatio suradnju. S Varteksom sam surađivala 15 godina i prvu reviju s njima napravila u New Yorku gdje je moj zimski kaput, koji je nosila tada poznata manekenka Suzana Parker, pobudio veliku pažnju. Inače, moja suradnja s Varteksom traje do današnjih dana. Gledajući unatrag, svoj životni uspjeh imam zahvaliti dobroj suradnji s Varteksom. To mi je iskustvo pomoglo i kasnije kad sam zbog prozivke maršala Tita morala pobjeći s djecom i roditeljima u Švicarsku. Zato, kad god ste u nevolji, pitajte se “Bog zna zakaj je to dobro.” Jer meni je Švicarska puno toga dobrog donijela.

Vaši počeci vezani su za Pariz.
Da. Kao mlada djevojka, zahvaljujući svojoj teti iz Budimpešte, koja je imala ondje salon, otišla sam 1937. godine u Pariz i počela učiti šivati kod Nine Ricci na odjelu za hendikepirane žene. Ondje sam upoznala tada već staru damu, slavnu Coco Chanel, koja me, inače, jako protežirala. Poslije Pariza vratila sam se u Zagreb i otvorila vlastiti krojački salon. Ostalo je sve povijest.

Naglašava li današnja moda ženstvenost jednako kao i u vrijeme dok ste vi šili i kreirali?
Sve se vraća u modi. To potvrđuje i moja izložba u Muzeju grada Zagreba priređena 2008. godine. Sve haljine koje sam ja tada kreirala mogle bi se bez imalo sustezanja naći i na današnjim ženama. I neki detalji su vidljivi u tragovima.

Proputovali ste svojim revijama cijeli svijet, imali priliku vidjeti kakva je kultura odijevanja u svijetu. Koju ocjenu za odijevanje biste dodijelili Hrvaticama?
Izvrstan! Naše žene imaju poseban ukus. Lijepo su i skladno obučene i gotovo da prednjače u svijetu po dotjeranosti.

Žena uvijek mora biti nasmijana.

thumb

Koji su vaši modni savjeti?
Za ženu je najvažnije da je čim jednostavnije odjevena. Ujutro hlače i sportski, a navečer svečanije. Isto vrijedi i za muškarce. I čim manje nakita, ali da je pravo zlato. Decentno ukrašene moraju biti žene, a ne bižuterija.

A koji recept za dobar odnos između partnera?
Pravila su sljedeća. Prvo: žena ne smije nikad muškarcu predbacivati. Drugo: seks je broj jedan u braku i u vezi. Ne smije žena nikad reći da je boli glava. Treće: žena uvijek mora biti nasmijana i imati ljubazno lice te slušati što muškarac govori, jer muškarci vole puno govoriti. I četvrto: kad god ženi nešto nije pravo, mora prešutjeti i čekati pravi trenutak da to muškarcu kaže, ali uvijek u celofanu.

Savjeti za uspješnu vezu

U Gloriji imate svoju kolumnu u kojoj najviše pišete o muško-ženskim odnosima. Što biste preporučili današnjim djevojkama kada je riječ o ljubavi, seksu i slično?
Ništa posebno. Sve je već rekla seksualna revolucija prije 150 godina. Današnje mlade djevojke sa svime su upoznate i bolje nego što mi mislimo.

A ženama zrelije dobi? Što preporučujete?
Broj jedan je – seks. Seks je temelj života. Muškarcima je seks potreba, a ženama užitak, razonoda, ljubav, romantika.

A žene poznije dobi? Što s njima?
I njima je jednako tako potrebna pažnja, ali i seks. Toga se neka ne boje!

Koji je bio vaš životni moto?
Kad sam bila stara 12 godina i potjecala iz siromašne židovske obitelji koja je pravila četke, bogati Židovi nas nisu voljeli, a ostala, domaća raja, nas je prezirala jer smo bili Židovi. Tada sam ja odlučila da u životu moram postati netko. I uspjelo mi je.

A moto u ljubavi?
Da se dobro i bogato udam i to za liječnika. Što mi je i pošlo za rukom. Moj prvi suprug dr. Jelinek bio je krasan muškarac i svi su nakon vjenčanja mojim roditeljima došli čestitati kako sam se bogato udala, a ja sam već drugi dan išla šivati bogataškim kućama, jer on nije radio.

Vratimo se malo u prošlost. Vašeg brata su streljale ustaše. Kako ste se vi kao mlada djevojka židovskog porijekla uspjeli spasiti?
8355-1Jedan dan došao je jedan mladić i pitao: Je ste li vi Žuži Ferber (tako je bilo moje djevojačko prezime)? Ja sam rekla: Jesam. On kaže: Obucite se i morate ići sa mnom, jer ja sakupljam žene za logor za Auswitzch. Ja sam rekla: Dobro. Ja ću ići, ali ja te molim jedno: Daj mi produlji, jedan ili dva dana da platim svojih pet radnica. Nisu one krive što sam ja Židovka! A ja ih moram platiti. A on mene gleda i kaže: Hoću. Ali, hoćeš li ovu noć sa mnom provesti? Ja kažem: Hoću! Jako rado! I ja se s njim dogovorim da dođe u 20 sati navečer kad već nema radnica. Mi se to sve pismeno dogovorimo. On je otišao i kazao: “U 20 sati se vidimo.” Čim je on otišao, ja sam radnice odmah isplatila i otišla sam doma, jer sam stanovala kod svojih roditelja u Vatikanu, današnji Ratkajev prolaz. I onda sam se prekrasno obukla, drap kostim, krokodil cipele, krokodil taška, šešir i sjela sam na tramvaj i odvezla sam se na kolodvor. Na kolodvoru sam vidjela jednog mađarskog oficira. Pošto ja govorim dobro mađarski odmah sam otišla k njemu i pitala ga: “Da li bi mi htio pokazati vlak za Sušak? On mi je odgovorio: Jako rado. I uhvatila sam se njemu ispod ruke i sa njim prošla pored ustaške straže do vlaka za Sušak s time da sam se i s njim dogovorila da me drugi dan čeka. Tako sam ja u jednom danu “njih dvojicu prevela žedne preko vode” (smije se iz sveg glasa)

I došli ste na Sušak…
Da. Tamo me čekao dr. Jelinek za kojeg sam se odmah udala, ali kako su mi u Zagrebu ostali roditelji ja sam kao luda hodala po Sušaku tražeći načina da spasim roditelje i pronađem vezu. Tako sam ugledala Vojni ured i ušla unutra. Kako sam bila elegantno obučena talijanski vojnik je pomislio da sam jedna od ljubavnica generala Role i bez suvišnih pitanja me poslao k njemu. Ja sam stala pred generala Rolu koji je bio postariji gospodin, sve mu ispričala i tražila isprave i to lažne da se vratim u Zagreb po roditelje.

Ali…
Nema, ali? Ja nikad nisam bila kako sve novine i mediji, pa i dokumentarni film o meni, prenosi: ljubavnica generala Role. On mene nije niti taknuo! To je jedina prava istina! Sve ostalo je propaganda kako bi se moj život učinio što zanimljiviji i kako bi sve oko mene napisano ili snimljeno imalo što veću prođu! Čak sam i ja na tome radila, jer su me novinari nagovorili. A što ćeš? Ja sam za uzvrat za ovu uslugu morala šivati za suprugu generala Role. I to je sve!

Zuzi-Jelinek-2008No, vi se vraćate u ustaško gnijezdo sa Sušaka po roditelje?
Da. Ja sam se jako elegantno opet dotjerala i sa lažnim ispravama sam došla natrag u Zagreb. Kada sam pozvonila na vratima našeg stana u stanu se zapalila lampa, jer su roditelji bili gluhonijemi i to im je bio signal da je netko došao. Moj otac je otvorio vrata i počeo je  plakati kad me ugledao. Ja sam im rekla neka se brzo spreme da moraju hitno bježati iz stana. Još nisam stigla niti im objasniti kada se na vratimo oglasilo zvono. Došla su dvojica ustaša u civilu i kazali su: Mi smo došli po Ružu i Isidora Ferbera! Ja sam imala elegantan kostim na sebi i šešir i rekla: No parlo croato! (Ne pričam hrvatski) Cosa vogliete? (Što želite) Non conosce. (Ne poznajem ih) Non sono qui. (Nisu ovdje) Questa e mia legitimatia. (Ovdje su moji dokumetni) Mio marito è Italiano. (Moj suprug je Talijan). Na to su se oni zbunili, pogledali me, vidjeli da sam ja “neka talijanska gospođa” i otišli. Ja sam brzo spakirala roditelje, odvela ih na sigurno i zajedno smo otišli na Sušak. Tako sam ih ja spasila.

Bili ste i u partizanima?
Da. Tu sam dotakla samo dno egzistencije. Svako jutro sam se prala u potoku i ostale partizanke su sumnjivo gledale: Što se ova svako malo pere? Mora da ima neku bolest?!, znale bi komentirati. A ja sam bila u partizanima u sanitetu. Nisam željela šivati nego sam se “prikrpala” svojem suprugu liječniku. U Lici mi je tako došao jedan sa velikim brčinama i rekao “Doktorka, ako Boga znaš, pomagaj! Vadi zub”. Ja kažem: Nisam doktorica, ja samo pomažem doktoru. A on meni isto ponovi. I nit pet, nit šest, ja njemu izvadim zub! Poslije toga dođem sa kliještima van i podviknem: Ima li još koga za vaditi zube! (smije se )

x213192559314735222_7Kraj rata i povratak u Zagreb?
Kad sam došla u svoj stan i pustila vodu u kupaoni mislila sam da je cijeli svijet moj. I onda opet sve ispočetka. Izrodila sam sa dr. Jelinekom dvoje djece. Počela surađivati sa Varteksom u Varaždinu kao što sam već rekla, modne revije su počele po cijelom svijetu. U Teheranu sam napravila modu reviju tako da sam za manekenke unajmila prostitutke. Rekla sam našem veleposlaniku koji me prepoznao iz partizanje: “Kaj?! One budu šutele. Šuteli budu i muškarci, a žene ih ionako ne poznaju. Nakon modne revije veleposlanik mi je rekao: Znaš, Žuži ti si od ovih prostitutki napravila dame!

Šivali ste i Jovanki Broz?
Da, da. Nebrojeno puta je Tito sa Jovankom dolazio kod mene u salon. Sjećam se da joj je govorio “Za ovo tvoje puno mesa”, ali na jedan fin i đentlmenski način. I znao nam je reći: A sad, svaki osel na svoj posel. Poslije me prozvao kao narodnog neprijatelja jer nisam se željela odreći svoje firme i svojeg salona, pa sam zbog njega bježala preko noći u Švicarsku sa gluhonijemim roditeljima, dvoje djece, a moj muž dr. Jelinek je pobjegao od mene sa mojom sluškinjom. I tako. U Švicarskoj počinje opet novi život. I nije mi žao. Ni za čim ne žalim…

x213193281522831293_6Kako provodite svoje staračke dane?
Nikad mi nije bilo ljepše! Imam legalnog muža, sudca u mirovini g. Ronkulina s kojim se lijepo slažem. Imam sina Ivicu koji se za mene brine i imam kćerku u Švicarskoj i dvoje unučadi. Jedan moj poznanik je za mene rekao kad smo sjedili vani na terasi restorana ovdje u Zagrebu: Od svih vas, jedino Žuži ima cijelu aleju ljubavnika na Mirogoju. (Ali, pazi, kaj buš s tom izjavom?! To bude čital moj sadašnji muž…) No, i sad pišem autobiografiju. Inače, sve sam svoje snove ostvarila!

 

Diktafon se gasi. I razgovor započinje ovako:

  • Žuži: Željela bih potegnuti do 100-te. Onda buš mi došla na rođendan.
  • Novinarka Gordana: Da! Sa frajerom!
  • Žuži, mahne rukom: Kaj ti oni trebaju?!
  • Gordana: To se bogme od vas nisam nadala?!
  • Žuži: Znaš kad je meni srce ispunjeno?
  • Gordana: Kad, Žužika?
  • Žuži: Kad sam znala doći na Dolac i nepoznata kumica viče: Žužika, dojdi k meni. Imam luka za tebe! Tada mi je srce bilo veliko kao cijeli svijet, jer sam znala da me obični ljudi nisu zaboravili. A toga se bojim. Jer i ja sam iz običnog svijeta. Moji su radili četke i bili siromašni, gluhonijemi. Bojim se da ne postanem nitko!
  • Gordana: To je za vas Žužika – nemoguće! Vi ste jedna “gospođa, milostiva, dama i jedna obična žena”!
  • Žuži: Da! “Jedna obična žena”. Dobro si to rekla!
  • Gordana: Ali, sam prije toga sve ostalo nabrojila.
  • Žuži: Jedna obična šnajderica! I na to sma ponosna!

Zastor pada! Svjetla reflektora se gase!

Grafički urednik ZMUSK-a, Šime: Kakve lijepe žene su ovdje u Budimpešti!, piše mi Šime iz Budimpešte, Žužikina grada.
Novinarka Gordana: Vraže jedan! Tužit ću te Žuži!
Šime: Lepa pozdrava šaljem gđi. Žuži iz Budapesta!
Šime: Nem tudom Mađaron!

Šime je inače “rosen kavalir”. I neka bude jedan naočit muškarac – za kraj!
Onda do 100-te. Kako smo se Žužika, dogovorile?!
Kaj, ne?!

Vaše, Povjerljivo…uz šalicu kave.

budimpešta

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s