O odnosu majka-kći, o feminizmu i o svemu ostalome, pomalo!

Ili, kad će se muškarci emancipirati?

(zapravo, Žene koje trče s vukovima!)

Kad je moja majka kupila kakvu žensku sitnicu koja nije bila predviđena u kućnome budžetu, ma koliko on bio izdašan, za ondašnje prilike, a bilo je to prije kojih više od 30 godina (još u bivšem sistemu) tada bi kao primjerice skupe čizme, sve to “poskrivečki” odnijela “teti Cesar”, našoj starijoj susjedi, udovici, na čuvanje. Doma nije čizme uopće spominjala, a kad ih je na zimu obula, od primjerice tisuću dinara, koliko su brat-bratu koštale, tati je cijenu spustila na “pišljivih 200 dinara”! Ništa “bolja” nije bila niti baka. Ona, pak je po “skrivečki” svima dijelila džeparac, a sam je dragi Bog znao kako je to mogla, kad je bila domaćica i supruga varaždinskog obrtnika. Po zvanju knjigovođa bez ijednog dana radnog staža. No, bilo kako bilo, ja sam prilično rano shvatila da žene imaju svoje, male tajne i da to niti njihovi muževi ili baš oni, ne smiju nikako znati.

Ili, kad sam dobila prvu mjesečnicu, ja sam bila u kadi i tuširala se za odlazak u školu i vrisnula nakon što sam ugledala krv. Baka je odmah dotrčala gore, zagrlila me i rekla kako: “Ništa to nije!” Mama se držala suzdržano i dala do znanja kako je svojim postupcima kad se prala za vrijeme svoje mjesečnice dok sam ja “visjela u kupaoni i držala joj se neprestano za suknju” davala znakove kako i “mene takvo što čeka”. Navečer kad sam se vratila iz škole održala je malo, dosta “šeprtljavo” predavanje o tome, i tako je moje žensko pleme mene iniciralo u “ženski svijet”. Ne znam jesu li mi taj dan skuhale rižu sa paradajz sosom kao simbolom mjesečnice u kineskih djevojaka? Toga detalje, se naime, ne sjećam. Ali, kakve su “vještice” bile ne bih se čudila da se i to dogodilo. Ne znam doduše niti to, kako su to sve rekle “tati, dedi i ostalim muškim članovima” naše, po svemu – velike obitelji. Nisam nikad pitala, jer sam to željela preskočiti. Neke stvari vam je u životu najbolje ne znati.

Kako sam odrastala i postajala svijesna da sam u ženskom tijelu i da je “lijepo biti žena” tako su riječi naše susjede, “stare tete Cesar “da bolje da se rodiš bez nosa nego kao žensko” sve više spadale u atavizme koje svaki narod u sebi krije kao opasne i pogubne “arhetipske obrasce” za opstanak upravo tog naroda. Bila sam zahvalna što to nikad nisam čula od mojih “vještica” iz moje obitelji. Čak, štoviše kod mene je uvijek vladao “matrijarhat”. Muškarci nikad nisu gledali nogometne utakmice, nisu pili pivo, nisu imali velike trbuhe, nisu nosili plave ili bijele potkošulje niti radničke kombinezone, nisu se podrigivali, bili su uredni, čisti, obrijani, opeglani i uz put da kažem:” deda se furt držal baki za kiklju”, kako je to baka za njega znala prijekorno govoriti. Tako sam ja, naime, shvatila da i muškarci mogu imati “dušu žene”.

Na studiju sam se bacila, a i poslije studija nešto intenzivnije na proučavanje romana Isabele Allende i od sviju rečenica upamtila ove (malo proste, ali sočne i istinite): za jednu svoju junakinju atorica romana Allende piše kako: “govori iz pičke… i da dok žene međusobno razgovaraju one vode ljubav, toliko je njihov razgovor spontan, temperamentan, pun ljubavi, tepanja, upadanja u riječ, predigre, međuigre, klimaksa i svršetka…onda se one izljube i idu dalje širiti ljubav.”

No, nakon dugo godina odrastanja, sazrijevanja kao žena i kao čovjek postavilo se samo od sebe pitanje: Gdje su se zagubila ženska prava, odnosno, gdje je nestala ženska “arhetipska moć”? Gdje su, naime, nestale “vještice”? Trebaju li, naime, žene biti ravnopravne s muškarcima ili se muškarci trebaju emancipirati i pojmiti i zavoljeti i prihvatiti ženski svijet? Konačno, zašto bi žene trebale ravnopravno sudjelovati u muškom svijetu ako je on pun nasilja, racionalizma, agresivnosti, kompeticije, nesuosjećanja, “viška testosterona” itd. A potom, taj isti muški svijet traži da žene bude “frivolna, nježna, graciozna bića, bez mozga, bez volje, bez moći i na kraju bez sebe”!

I doista, današnje mlade djevojke su poput lutaka iz izloga, više nemaju niti menstruaciju kao što su imale njihove majke ili bake. Dovoljni su im samo “ulošci s krilcima”. I to je sve. Racionalne, stroge, uštogljene, kao da su zaboravile na “svoje korijene”. Odakle dolaze i kamo to idu? Više nisu “polulude kad imaju PMS”, ali više nisu niti “lude babe” kad su u menopauzi. Sada, naime, jedna pjevačica iz Novif fosila, izvjesna Sanja Doležal sa komercijalnim smješkom na usnama reklamira tablete za žene koje se poput nje “pojačano znoje” i koje su, gle čuda: ušle u menopauzu. Feminem sve riješava, zar ne?! I sve ono o čemu se nekad šaptalo, razgovaralo u četiri zida sa najboljom prijateljicom, danas se servira kao na pladnju. To se zove “ženskom emancipacijom”! O ženskoj intuiciji, o ženama koje peru, kuhaju, pospremaju, čiste, trče oko djece i za djecu, stalno nešto uređuju i konačno, dovode ovaj jedini život i svijet i to od pamtivjeka – u red, o tome niti slovca u našim “frivolnim” ženskim časopisima! O tome toliko.

Pa sad još i ovo: mlada Marta Fiolić putuje u Afriku kao volonterka za “promicanje ženskih prava”. Marta putuje u Ruandu. U prikupljanju novčanih sredstava pomaže joj portal ZMUSK i vi svi zajedno sa nama. Zašto baš Marta putuje u Afriku? Jeste li znali da u Afirici žene koje rade na poljima, vežu u platno omotanu svoju dojenčad sebi oko leđa i kako se one miču gore-dolje dok kopaju zemlju tako se i dojenčad miče zajedno s njima. Znanstvenici tvrde da su zato “afrička djeca ritmičnija od ostale”. Ali, ne samo to. Kako se na Zapadu ili u SAD-u muškarci odnose prema “klitorisu i klitorisnom apsolutizmu”? Ah, na tu temu bi se mogla napisati cijela jedna doktorska disertacija koja bi prekoračivala granice seksologije i ušla u “prava žena” i u “prava muškaraca”. Moglo bi se u seksološkom smislu reći: da se predigra izgubila, jer se nekom jako žuri sa penetracijom! I to je sve. Brzo sve obaviti, konzumerisitički i gotovo! Afrikanci su išli do krajnosti, pa kad su spoznali kakva se moć i sladostrašće, dakle, koje je povezano s moći žene, krije u njezinom klitorisu, tada su počeli doista na najgrublji mogući način “odstranjivati djevojčicama najvitalniji dio ženskog organa” i time kazali sve o sebi i o svojem poimanju svijeta!

Što hoću, zapravo reći? Želim reći, da dok se ne posloži zadnja poluga ili kockica u mozaiku tako da se muškarci prilagode tzv. ženskom principu i dok ženski princip stvarne, praiskonske moći koji se može očitovati kroz nježnost, krhkost, slabost, gracioznost, ljupkost i ostale “ženske atribute”, ali i kroz Ritam koji udara Žena, a koji je njoj svojstven, jer je ona podložna mjesečevu ciklusu odatle i pojam mjesečnica, sve dotle na svijetu neće biti MIRA, SPOKOJA, NJEŽNOSTI, LJUBAVI, RAVNOTEŽE NITI PRAVDE. Jer , kad se, bilo ženska, bilo muška moć izvitoperi ili zloupotrijebi tada je ona izmakla kontroli, odnosno izigrala svoju prvotnu svrhu: PRODUKTIVNOST I KREATIVNOST koje s pravom moraju vladati svijetom!

Ako baš želite čuti, što je rekla moja mama još snena i sva smetena dok su se pomicale kazaljke na satu na zimsko računanje vremena, te nedjelje rano u jutro na telefon, tada ću vam u povjerenju još i to reći: “Koga vraga tu vuru navijaju kak hoćeju? Čitala sam da to škodi ženama posebno. Žene imaju svoj prirodan ritam. I kaj nas briga za šparanje energije kak muški to navijaju?”, tako je još snena, rano u jutro istresla sve iz sebe moja razvedena mama, a da pri tome uopće nije bila svjesna kakvu je “duboku istinu” rekla.

No, dakle, što Marta ima za očekivati od boravka u Africi? Marta koja dolazi iz Hrvatske, jedne slavenske zemlje koja pripada europskom-zapadnom civilizacijskom krugu, mora čuti “praiskonski ritam ženskog srca koji pulsira u Afirici”! Odatle je sve poteklo, tamo ima najviše gladi i siromaštva i svakojakih nevolja. Ondje će sve i završiti. Odnosno, dok se tamo problem ne riješi niti Zapadna civilizacija ne može zaokružiti svoj krug. Što naše pak žene imaju sa afričkim ženama zajedničkoga? Samo se sjetite filma Petrijin vijenac sa Mirjanom Karanović u glavnoj ulozi koja je igrala seljanku koja radi u polju i na polju se porađa. Sa srpom sama prereže pupčanu vrpcu. Koliko je samo naših prabaka na svijet u takvim uvjetima donijelo svoju djecu. Neke su pupkovinu pregrizle vlastitim zubima. To svjedoči o ženi – vučici! Ali, dok su naše prabake rađale na njivama dotle je primjerice carica Marija Terezija pod čijom smo palicom svi bili, prema bilješkama pisca Miloša Crnjanskog u romanu Seobe “spavala sa jednom crnom, vatrenom, prelijepom Slavonkom, koja joj je posebno zapela za oko. Za jednu noć”. Muškarci na dvoru Marije Terezije znali su da to i njihove “dame upražnjavaju sa svojim sluškinjama ili prijateljicama”, ali su preko svega prelazili kao preko ženskog hira. I toga je bilo, dakle. Žena može svašta. To ne znači da i smije svašta. (Tu ne moraliziramo) Ali, da može svašta, to – da!

I dok mi čekamo da naši muškarci pojme ženski princip i njemu se prilagode (a nemojmo zaboraviti da je jako puno muškaraca doniralo novac za Martin put promicanja ženskih prava u Africi), dotle je najbolje zaviriti u jedna od tekstova kultne ženske knjige Žene koje trče s vukovima, autorice Clarise Pinkola Estes i dobro načuliti uši o tome što nama govori ova psihoterapeutkinja. Dakle:

“U ovom dijelu priče, Vasilisa zamoli Babu Jagu za potpalu, a Jaga pristaje ako Vasilisa zauzvrat za nju obavi neke kućne poslove. Psihički zadaci toga doba učenja su sljedeći: Ostati kod Vještičje božice, priviknuti se na velike divlje sile ženske psihe. Prepoznati njezinu (svoju) moć i moć unutarnjega pročišćenja: uklanjanje nečistoće, razvrstavanje, hranjenje, izgradnja energije i ideja (pranje Jagine odjeće, kuhanje, čišćenje kuće i probiranje elemenata).

Ne tako davno žene su bile duboko povezane s ritmovima života i smrti. Udisale su žestok miris željeza iz svježe krvi rađanja. Prale su i hladna tijela mrtvih. Psihi modernih žena, osobito onih iz industrijskih i tehnoloških kultura, često su uskraćeni takvi blagoslovljeni osnovni doživljaji. No, postoji način na koji novakinja može u potpunosti sudjelovati u osjećajnim aspektima ciklusa života i smrti.

Baba Jaga, Divlja majka, učiteljica je s kojom se možemo posavjetovati o tim stvarima. Daje nam upute za uređenje kuće duše. Ego nadahnjuje novim poretkom, poretkom u kojem se mogu događati čarolije, radosti, gdje su apetiti netaknuti, gdje se stvari postižu s užitkom. Baba Jaga je model vjernog odnosa prema Sebstvu. Ona podučava i smrti i obnavljanju…

U razvoju žena, sve te kretnje “održavanje kućanstva”, kuhanje, pranje, metenje, spajaju se u nešto s onu stranu običnoga. Sve te metafore pružaju načine razmišljanja, mjerenja, hranjenja, podržavanja, ispravljanja, čišćenja i uređivanja duševnog života. Vasilisa prolazi inicijaciju u sve te stvari, a njezina intuicija pomaže joj u obavljanju tih zadataka. Intuitivna priroda sadržava sposobnost da odmjerimo stvari na prvi pogled, pročistimo smeće oko ideje i odredimo bit stvari, pa ju zatim potpaljujemo vitalnošću, da kuhamo sirove ideje i pripremimo hranu za psihu. Vasilisa preko lutke intuicije, uči kako razvrstati, razumijeti, urediti, raskrčiti i raščistiti prostorije psihe.

Osim toga, uči da Divljoj majci treba mnogo hrane kako bi mogla obavljati svoj posao. Baba Jaga se ne može staviti na dijetu i hraniti zelenom salatom i kavom. Ako želimo biti bliske s Divljom majkom, moramo shvatiti da ona ima apetit za određene stvari. Ako želimo stvoriti odnos s drevnim ženskim, moramo mnogo toga skuhati.

Putem tih zadataka, Baba Jaga podučava, a Vasilisa uči kako se ne povlači pred velikim, moćnim, cikličkim, nepredviđenim, neočekivanim, pred prostranim i velebnim mjerilom koje je mjera Prirode, pred čudnim, stranim, neobičnim.

Ženini su ciklusi, prema Vasilisinim zadacima, sljedeći: redovito pročišćavati svoje razmišljanje i obnavaljati svoje vrijednosti. Redovito čistiti psihu od tričarija, pometati sebstvo, čistiti stanje razmišljanja i osjećanja. Sustavno slagati kreativnu vatru i kuhati ideje, a posebno skuhati veliku količinu, kako bi se nahranio odnos između nas i divlje prirode…

Vasilisa ponovno dovrši zadatke zahvaljujući sposobnosti intuitivnog vodstva, a Jaga joj uputi pohvalu nevoljko i uz brundanje – onako kako to rade starice koje već dugo žive i koje su mnogo toga vidjele, pa nekako bi radije da nisu, ali su prilično PONOSNE ŠTO JESU.

A čemu taj cijeli “proslov”, pitate se? Za ime Boga, da se muški i ženski princip konačno sretnu na pola puta. Pa da svijet napokon odahne i postane bolje mjesto za življenje. Ako je to (ikako) moguće?

Vaše: Povjerljivo, uz šalicu kave!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s